Hrnići pokraj Kozarca, grkokatolička crkva Presv. Euharistije: Ikonostas sa slikama Petra Žiteckog i fra Mirka Ćosića

fra Umberto Lončar

»Njegov atelijer bio je na vrhu gimnazije. U atelijer su imali pristup Ivan Vitik, sada dipl. ing. elekt., živi u Zagrebu i Ivan Petrović (pokojni naš fra Radovan). Zašto, to ne znam? Vjerojatno su trebali fra Mirku. Možda su sređivali atelijer?

Tek nakon V.-og razreda bio sam u tome fra Mirkovu atelijeru. Tu sam vidio vazu s cvijećem, portret fra Vojislava Mikulića, zatim sliku neke djevojčice i jednu veliku njegovu sliku (autoportret) u sjedećem položaju. Rekao sam fra Mirku da mi se najviše sviđa fra Vojislavov portret, a zatim ga upitao: 'Zašto je za svoju sliku uzeo blijede boje?' On mi je odgovorio: 'Mene je tako profesor učio!' Osjetio sam da moja primjedba nije bila na mjestu.«

…

»Meni je pričao da je naslikao: Zastor u sali za kazališne predstave u zatvoru (u Zenici ili Foči – ne znam).«

 fra Marko Dragićević

»Budući da je on ulazio u sklonište u prvim mjesecima 1945. s Đovanom Kožulom i drugim, pričao mi je o rasporedu tjelesa naših mučenika! Molio sam ga, da to prenese na platno, ali nije to učinio! Koliko sam mogao vidjeti to on nije mogao učiniti, jer ga je to duboko bolilo…«

fra Hadrijan Sivrić

»Fra Mirko je volio svoj predmet i poziv. Ne znam da je imao neki drugi hobi. Imao je vremena raditi, jer nije bio zadužen nekim drugim poslovima osim predavanja. Dakle, u njegovu predmetu odvijao se je cijeli njegov život i rad.«

…

»Kada je trebalo kompletirati sve slike naših provincijala i postaviti ih u naš samostan u Mostaru, nije bilo nikakve slike pok. fra Kreše Pandžića osim neke male razglednice. Fra Mirko nije htio slikati prema toj razglednici. Fra Pio Nuić ga je nagovarao, ali nije htio. Zato je sam fra Pio naslikao fra Krešu a fra Mirko je na koncu nešto dotjerao i usavršio.«

fra Blago Brkić

»Ostalo mi je u pameti da je Jozo Čuić, koji je bio u istom razredu sa mnom, i po abecednom redu bili smo jedan do drugoga, pričao o nekom fra Mirku. Da je taj fra Mirko veoma visok. On ga je vidio kad je dolazio iz Zagreba gdje studira slikarstvo. Bio je odjeven u veoma lijepo bijelo odijelo, kako je tada bila moda. Bilo je njegove rodbine, a svijet sa udivljenjem gledao ga, tako mlada i lijepa, a visinom sve nadvisivao.«

…

»Da li je on bio svjestan tada vrijednosti svojih slika? Mislim da jest. No nakon što je konstatirao, da kod drugih ne pobuđuje ni interes, a kamoli divljenje i pokušaj da slikaju, radio je u skrovitosti svoga atelijera iz unutarnje pobude da zadovolji svojoj težnji za izrazom ljepote.«

fra Vinko Dragićević

»Ne sjećam se nekih crteža, samo je na istaknutom mjestu bila slika-crtež neke mlade žene, vjerojatno neke kolegice sa studija, što je bio ispitni predmet. Za ispit je trebao, sa što manje crta portretirati neku osobu. Možda baš određenu osobu, svoju kolegicu.«

fra Berislav Mikulić

»Nije trčao ni za kim da ga portretira, ali nije ni izbjegavao, ako je imao vremena. Za portrete trebalo je dosta vremena i koncentracije, a to ga je umaralo. To sam vidio dok je mene portretirao.« [2]