Među sretnike ubrojen

            Bosansko-hercegovački mladi franjevci koji su se školovali diljem Europe, kao i oni koji su kao profesori ili u nekim drugim ulogama boravili izvan domovine, nastojali su, pošto bi se »ogrijali« umjetničkim blagom samostanskih i katedralnih crkava i riznica, donijeti barem poneki umjetnički predmet u domovinski prostor koji je likovno zamro otkako su zamuknuli udarci čekića »kovača« koji su klesali stećke. Poneki su se od njih odvažili te su, poput  fra Franje Petrušića, fra Mije Čuića, fra Grge Kotromanovića i drugih, i sami iskušali svoje slikarske ili kiparske mogućnosti. Polazeći od te otvorenosti i osjetljivosti za likovnu umjetnost ne iznenađuje činjenica da su fratri sredinom XIX. stoljeća, podižući prve crkve u zapadnoj Hercegovini nakon više od dva i pol stoljeća beskućništva, nabavljali bogoštovne predmete nerijetko i prvorazredne umjetničke vrijednosti kao i vrijedne svetačke slike. Duh je, dakle, bio spreman, vizionarstva nije nedostajalo, no opće su prilike odgađale vrijeme u kojem će doista oživjeti domaći kulturno-umjetnički prostor. Tako je zapadna Hercegovina u osobi fra MIRKA ĆOSIĆA dočekala svog prvog akademski obrazovanog slikara koji nije Mostarac istom 21. lipnja 1935.

            Sretnik, moglo bi se reći. Nesretnik, također. Jer, ako se teži k vrhunskim postignućima, pionirska je uloga malokad zahvalna. Neizbježnost i učestalost »početničkih koraka« priječi iskušavanje krajnjih mogućnosti. Odsutnost natjecateljskih pobuda, izostanak zahtjevnosti sredine i kritičke provjere prizivaju prosječnost i tromost. A upravo takve nepogodnosti pratile su Ćosića kao gimnazijskog profesora u provinciji, i k tome fratara, na njegovu slikarskom putu. No, redovnička zajednica kojoj je pripadao svrstala ga je u sretnike time što mu je omogućila studij i povjerila mu posao koji je volio.

            Budući slikar kao gimnazijalac nije uživao u predodređenosti za studij slikarstva. Kandidatom je bio fra Velimir Šimić, sedam godina stariji od Ćosića, ali je bolest stala na put njegovu odlasku na studij.

            Kao diplomirani teolog i nesuđeni student glazbe – koju unatoč želji svog redovničkog poglavara nije upisao – i dok je tražio način kako bi se upisao na likovnu akademiju, Ćosić je bio svjestan da ga, kao budućeg profesora crtanja i povijesti umjetnosti, Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu jedva čeka. Gimnazija je tih godina bilježila uspone i profesorski je zbor popunjavala izvrsnim predavačima. Kad je Ćosić god. 1935. počeo predavati, od devetnaest nastavnika bilo je četrnaest franjevaca doktora znanosti ili teologije i petnaesti mjesni liječnik, doktor medicine. Takva intelektualna elita i nehotice je naginjala »suhome znanju«. Teško je reći je li budući slikar svoje poslanje vidio i u protuteži toj izrazitoj dominaciji intelektualnih vrijednosti ili se unaprijed pomirio s činjenicom da će se njegovi predmeti, posebice crtanje, smatrati manje važnima. Ali u svakom slučaju mogao se, barem izvan okvira školskih zaduženja, nadati nesmetanu slikarskom radu jer je u Hercegovini raslo zanimanje za likovnu umjetnost. Mostar je, dapače, otprije imao – osim povremenog djelovanja nekih inozemaca – svoje umjetnike koji su se u njemu rodili, poput P. Šaina i V. Šeferova, kao i pridošle (buduće) velike slikare koji su se, prije i nakon Ćosićeva povratka sa studija, redali kao predavači na gimnaziji poput A. Motike, K. A. de Rivere, A. Gojaka, S. Kopača, M. Veže, A. Matkovića i drugih.  No, Hercegovina je u drugim svojim dijelovima ipak čekala dane u kojima će se u njoj, i iz njezinih njedara, početi intenzivnije umjetnički stvarati.

 Između dviju obala

             Osim društveno-kulturalnih odrednica koje su utjecale na osobu i slikarski Ćosićev rad, valja svratiti pozornost i na one naoko nevažne stvari koje su se budućem fratru-slikaru usjekle u dušu i koje su ga zaokupljale. Ne možemo se pritom osloniti ni na kakve pisane izvore jer ih nema, osim ubilježbe u Maticu krštenih župe Rasno u kojoj stoji: »Buhovo die 19. Julii 1903. nat. 15 ejusdem fr. Pacificus Matijević bapt. Eliam lf. Matthaei Ćosić et Annae Čolak de Grljevići P.f. Georgius Ćosić de loco.«[1] Drugi pouzdan podatak jest da je Ilija Ćosić, budući fra Mirko (ili fra Miroslav pod kojim je imenom studirao i završio Akademiju) god. 1913. kao desetogodišnjak pošao u pučku školu u obližnje Rasno. Znamo i da je odrastao u dvama istoimenim selima: u Buhovu pokraj Širokoga Brijega gdje se rodio, i u Buhovu nadomak Tomislavgrada gdje je bisesilna obiteljska zadruga Ćosićevih također imala »stanje«. Jedno i drugo boravište srednje imućnim Ćosićima pružalo je prilično idiličan način života.

            Pogledi malog Ilije s praga roditeljske kuće, one u širokobriješkom Buhovu podno Trtala, zaustavljali su se na obližnjem oštrom vrhu Ozrnju na jugoistoku, uz koji su vezane priče o ostacima građevina navrh njega i o željeznim alkama u stijenama ispod vrha, a zapadno na Magovniku s ostacima oveće ilirske utvrde. Kamenita poluzaravan ispod sela obrasla šikarom, s hercegovačko-dalmatinskim brdima i planinama u daljini, bila je pastirsko carstvo iz kojeg su u svako doba godine dopirala dozivanja i pjesma. U povrtnjacima i duhanjacima tik ispod kuća uvijek se, kao na otvorenoj pozornici, nešto događalo. A dok je boravio u duvanjskom kraju, pogledima su mu se otvarali Buljan-strana, Gradina, Mali i Veliki Ošljar i Jelovača iznad sela te široki prostori s nepreglednim pašnjacima i prostranim Duvanjskim poljem s okolnim planinama. Sukladno načinu života, mali je Ilija na nogama dočekivao rana jutra i ispraćao večeri, diveći se izlascima i zalazima Sunca, ljepotama i mijenama neba.

            Ne znamo kako je desetgodišnji dječačić Ilija doživio polazak u školu: kao povlasticu ili kao neugodnu obvezu. U svakom slučaju bio je to  početak prijelaza od spontano-doživljajnog k zadanom načinu života, pri čemu je ono ranije doživljeno i usvojeno moralo uzmicati pred onim naučenim i zadanim. No, potpun uzmak nikad se nije dogodio. Ćosić je trajno u sebi nosio ta dva svijeta, dvije obale između kojih je protekla rijeka njegove mladosti. U njemu nije prestao živjeti dječak kojemu je srcu prirasla toplina roditeljskoga doma i ljepota prirode, ali se u istoj duši nastanio i redovnik-svećenik-slikar koji je, poput Gideona, čuo Božji glas: »Idi s tom snagom u sebi, i izbavit ćeš Izraela.« [2]

  Slobode i okviri

            Na činjenicu da je Ćosić bio franjevac-svećenik naslanja se pomisao, popraćena slučajem fra Celestina Mate Medovića, o prikraćenostima koje proizlaze iz naravi redovničko-svećeničkoga poziva. Redovnička stega i svećeničke obveze doista ne ostavljaju slikara-redovnika u onakvoj vrsti slobode – s obzirom na način korištenja vremena i materijalnih dobara, pa i na sužen okvir slikarskih tema – kakvoj su umjetnici skloni. S druge strane, smisao i narav redovničkih zavjeta i svećeničke službe fokusiraju duhovne i nadnaravne vrijednosti, pogoduju nadilaženju pojavnoga svijeta i duhovnoj osjetljivosti, bez čega nema ni prave umjetnosti. U svakom slučaju da se jedan i drugi slikar kao dječaci nisu opredijelili za redovničko-svećenički poziv, vjerojatno bi kao težaci – jedan u Kuni na Pelješcu, drugi u jednom i u drugom Buhovu – nezamijećeni proživjeli svoje živote, daleko od umjetnosti.

 Slučajno preživjela jedinka 

            Nakon Ćosićeva profesorskog rada na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu i nedaća tijekom Drugoga svjetskog rata uslijedilo je vrijeme velike patnje i stradanja. U jednome danu izgubio je i redovničku subraću, i ustanovu u kojoj je radio, i slike, i atelijer kad su partizani 7. veljače 1945. fratrima i narodu priredili pakleni pir. Svršetkom iste godine, kao slučajno preživjela jedinka »crnomantijaša« koji su »osloboditeljima« za sve bili krivi, uhićen je i, posve nevin, osuđen na deset godina zatvora.[3] Odležao ih je sedam. Iz zatvora je pušten narušena zdravlja, ne na slobodu nego u prostor novih oblika neslobode. Nikada više nije imao svoj atelijer. Izguran iz svetkovanja života ipak se nije dao, ni kao čovjek ni kao slikar, ugurati u pakao ozlojeđenosti i gnjeva. Ostao je strpljiv i blag, a dobro je znao da su zločinci rastrgali njegov život i onemogućili mu da slikarski bude onoliko svoj i velik koliko je po darovitosti i naobrazbi mogao biti. Pa i kad je po narudžbi slikao prizor mučenja blaženoga Nikole Tavelića prije rata i sv. Stjepana prvomučenika nakon rata, te sv. Jozafata mučenika, više je slikao svetačku zagledanost u nebo, strpljivost i trijumf mučeničke pobjede negoli stradanje i patnju. Na zamolbu nekih fratara da naslika mučeništvo širokobrijeških fratara, čije je prostrijeljene glave i napola spaljena trupla i sam vidio, odgovorio je da on za to – neka mu i Bog i fratri oproste – nema duševne snage u sebi. On inače životne drame nije unosio na slikarska platna.

            Na životnoj Kalvariji bilo je i anđela utjehe. Nakon konačnog povratka u širokobriješki samostan god. 1956. – u svetište boli i ponosa – njegova mu je redovnička zajednica omogućila da u miru slika. Domalo je stigla i prva narudžba: oslikavanje dviju niša crkve u Gorici kod Gruda. Sugrađanin i budući akademski slikar-grafičar Mladen Galić pomogao mu je nabaviti nešto boja i papira, a Mirko Praljak, utjecajan državni službenik, u imenjaku fra Mirku našao je svog učitelja slikanja, što je podrazumijevalo kakvu-takvu zaštitu od daljnjih progona.

 Slike i njihove sudbine 

            Iz studentskih dana sačuvan je samo jedan Ćosićev rad: Studija za vilu iz 1932., urađena olovkom i pastelom, te fotografija portreta Muškarca s turbanom iz god 1934. A jedine dvije slike iz razdoblja otkako je diplomirao pa do početka Drugoga svjetskog rata su Biskup fra Anđeo Kraljević, portret iz 1935., i Blaženi Nikola Tavelić iz 1940. Obadvije su urađene uljem na platnu. 

            Fotografije – što ih je slikar, ili možda još tkogod, snimio najvjerojatnije početkom 1941. u atelijeru i na terasi pokraj atelijera – pružaju kakav-takav uvid u dotadašnji Ćosićev rad.[4] Uglavnom su to ulja na platnu: Visovac, 1937. (većih dimenzija), Portret fra Vojislava Mikulića, Portret muškarca s turbanom, Dječak u stolcu, Portret gospođice Marušić, Portret uč. V. Zadro, Portret gospođe Lučovnik, Široki Brijeg pod snijegom, Pod snježnom bjelinom, Vaza s cvijećem te Bosanski motiv i Seoske kuće koje su manjih formata i naslikane su pastelom ili akvarelom. Na fotografijama se djelomice vidi još nekoliko slika koje vise na zidu. Niz navedenih portreta, kao i slika Blaženog Nikole Tavelića što ju je izradio za franjevačku crkvu u Splitu god. 1937. i panorama Visovca iz iste godine upućuje na zaključak da je Ćosić podosta slikao po narudžbi.

            Prema sjećanjima nekolicine njegovih učenika, u atelijeru se nalazila panorama Širokoga Brijega (pogled s Nasipa), slike listanja duhana, unutrašnjost seoske kuće s čeljadima za sinijom, slike kuhinjskih predmeta kao i »slika-crtež mlade žene, vjerojatno neke kolegice sa studija, što je bila ispitni predmet. Za ispit je trebalo, sa što manje crta portretirati neku osobu«.[5]

            Iz razdoblja Drugoga svjetskog rata sačuvala se samo jedna slika urađena uljem na platnu: Glavar Marko Bilarević,[6] te crtež perom i tušem: Širokobriješki hrast. Oba su rada iz god. 1943. Može im se pridodati slika Stablo na osami za koju znamo po fotografiji. Signirana je: Ćosić, 1941.

            U ratnim godinama nastava se u školi održavala s prekidima. Ćosić je vjerojatno i svoj atelijer ustupio učenicima iz đačkoga doma za smještaj kad se talijanska vojska nasilno uselila u Konvikt, a još se više stijesnio ulaskom njemačke vojne bolnice u gimnazijsku zgradu. Blizina bojnih djelovanja, pristizanje prognanika kao i druge neprilike zasigurno su – ako ne posve, onda ipak u velikoj mjeri – odvojile Ćosića od štafelaja.

            Od početka veljače 1945. pa do uhićenja 9. prosinca 1945. Ćosić nije imao uvjeta za slikanje. U općem metežu, strahu i gotovo svakodnevnom ubijanju ljudi neko je vrijeme bio podstanar u kući časnih sestara, vodio je sveukupnu duhovnu skrb za oko 8.000 vjernika i samo je čekao dan kad će biti zatvoren ili smaknut.

            U zeničkoj kaznionici Ćosić je povremeno slikao za potrebe zatvoreničke kulturno-umjetničke sekcije kao i po narudžbama zatvorske uprave. Ponešto je uspijevao uraditi za se i za prijatelje. Nije imao atelijer niti je uživao bilo kakvu naklonost ili povlastice. Dapače, u sudskim spisima vezanima uz molbe za pomilovanje navode se dijelovi izvješća Uprave Kaznenopopravnog doma u Zenici u kojima se kaže da Ćosić »širi neprijateljsku propagandu među pitomcima zavoda«, »bavi se klevetanjem naprednih demokratija u svijetu«,  »stvara oko sebe profašističko raspoloženje«,[7] »širi nacionalnu i versku mržnju među osudjenicima«[8]  po čemu nije teško zaključiti kako se prema njemu postupalo.

            Dostupna su nam tri rada koji su nastali u Zenici: Fra Ljudevit Franjičević (crtež olovkom na papiru, 1949.), Portret Borislava Tavzesa (akvarel na papiru, 12. 8. 1950.) i Alpski motiv (ulje na platnu, 1951.). Franjevački grb, gravura izrađena iglom za ručno šivanje na unutarnjoj strani aluminijske duhanske kutije bila je četvrti zatvorenički sačuvani rad do početka Domovinskog rata kad joj se gubi trag. Prema kazivanju slikarevih suuznika, više njegovih slika bilo je ovješeno po nekim zatvorskim prostorijama, ali mu ih je bilo zabranjeno potpisati. Godine 1987. na zidu prostorije za posjet zatvorenicima visio je jedan Ćosićev krajolik srednje veličine, urađen uljem na platnu.[9] Zatvoreničkom razdoblju pripada i Portret fra Tome Zupca, što ga je Ćosić akvarelom naslikao krajem 1951. ili početkom 1952. kad je bio nakratko pušten iz zatvora.

            Najviše se sačuvalo slika koje su nastale nakon uzništva. Posljednju je naslikao 1967. – Portret Dragice i Stipe Čuljka, akvarel na papiru. Naime, on je često pobolijevao i nije se osjećao sposobnim za slikanje. Početkom ljeta 1965., zamoljen da prema fotografiji naslika jedan portret, požalio se: Niti imam čime niti na čemu. Nekako i ne mogu slikati, a morat ću.[10]

            Znamo za svega sedam Ćosićevih sakralnih slika. Već smo spomenuli sliku Blaženoga Nikole Tavelića iz god. 1940. Dvije velike zidne slike naslikao je uljanim bojama god. 1956. u plitkim bočnim nišama stare crkve u Gorici pokraj Gruda: Isus blagoslivlja djecu i Suze sina razmetnoga. Za glavni oltar župne crkve na Čerinu naslikao je 1959. ili 1960. uljem na lesonitu Svetog Stjepana prvomučenika, zatim oltarsku palu Svetog Franje, Božjeg trubadura, za glavni oltar župne crkve u Rasnu god. 1961. Iz iste su godine slike Svetog Nikole i Svetog Jozafata urađene uljem na šperploči za ikonostas ukrajinske crkve u Hrnićima, župa Kozarac. Na ikonostasu je »radikalno obnovio… na staroj podlozi u svjetlijim bojama« ostale slike ikonostasa, od kojih su tri rada Petra Žiteckog[11] te se na njima Ćosić supotpisao, a na preostalim slikama, koje su djelo neznana majstora, poduzeo je manje zahvate. Naručitelj je bio vrlo zadovoljan jer se Ćosić stilski prilagodio ikoničnom načinu slikanja, a u liku sv. Nikole izvrsno je portretirao Andreja Šeptickog, mitropolita haličkog.

 Slikarski motivi i tehnike 

            Po motivici Ćosićevi se radovi mogu podijeliti na krajolike, mrtve prirode, portrete i sakralne slike. Najviše je sačuvano krajolika, nešto manje mrtvih priroda i portreta. Najmanje je sakralnih. Nekoliko interijera moglo bi se svrstati u zasebnu skupinu, od kojih jedna predstavlja unutrašnjost širokobriješke crkve, a dva, Demećenje duhana i Stojna kuća, unutrašnjost seoskih kuća s grupnim scenama.

            Svega je nekoliko slika, nama dostupnih, Ćosić uradio pastelnim bojama kao i crteža tušem, i samo dva crteža olovkom. On se gotovo isključivo služio uljem i akvarelom. Ilustrirao je naslovnicu almanaha Stopama otaca god. 1934./35. Također je, i to s 36 crteža, ilustrirao Šematizam Franjevačke provincije Marijina uznesenja u Hercegovini prema fotografijama fra Pija Nuića, od kojih su se sačuvala samo tri.[12]

 Izložbe 

            Koliko nam je poznato, za života Ćosić nije izlagao. Prva samostalna izložba postavljena mu je u srpnju 1986. u sklopu Hodočašća mladeži u prostorijama Franjevačkog samostana Široki Brijeg.[13] Za stotu obljetnicu slikareva rođenja Franjevačka galerija Široki Brijeg postavila je u vjeronaučnoj dvorani Župnog ureda Buhovo manju izložbu (12. i 13. srpnja 2003.), potom retrospektivnu izložbu u svome izložbenom prostoru (15. srpnja – 6. listopada). Ista je izložba u prosincu prenesena u Galeriju kraljice Katarine Kosače u Mostar, zatim u ožujku 2004. u Kulturno informativni centar u Tomislavgradu.

            Na skupnoj izložbi Ćosić je prvi put bio zastupljen u Visokom god. 1980. Organiziralo ju je Udruženje katoličkih vjerskih službenika BiH i Udruženje likovnih radnika Visoko. Drugi put bio je uvršten u skupnu izložbu god. 1993. u Franjevačkoj galeriji Široki Brijeg u organizaciji HKD Napredak iz Mostara. Izložba je zatim prenesena u Mostar te u više mjesta u Hercegovini i susjednoj Dalmaciji. Trima slikama bio je zastupljen na izložbi Vještina i ljepota u rukama života u Splitu 1998. Dakako, više njegovih radova našlo se u stalnom postavu Franjevačke galerije Široki Brijeg god. 1990.

Broj i stanje sačuvanih slika

            Fra Dionizije Lasić, koji se zanosio likovnom umjetnošću te je i sam ponešto slikao, god. 1970. prvi je pokušao popisati Ćosićeve slike koje su se nalazile u franjevačkim samostanima i drugim prebivalištima. Njegov ih popis navodi svega 47. Nema onih iz Tomislavgrada, Čerina, Čitluka, Gorice, Rasna, Seonice i još nekih koje su popisivaču mogle biti dostupne.

            Do davanja u tisak ove monografije bila nam je dostupna osamdeset jedna Ćosićeva slika. Trideset osam ih je u vlasništvu Franjevačkog samostana Široki Brijeg. Petnaest ih imaju Provincijalat i Franjevački samostana Mostar, a sedamnaest ih je u ostalim franjevačkim prebivalištima i crkvama. Svega jedanaest radova je u vlasništvu pojedinaca i ustanova izvan franjevačkih zajednica. Podosta je slika bilo izloženo propadanju, što zbog tehnološke manjkavosti, što zbog nemara vlasnika. Većina ih je restaurirana, konzervirana i prikladno opremljena u sklopu priprema retrospektivne izložbe.[14] U Domovinskom ratu jedna je slika izgorjela zajedno s kućom njegove rodbine, a dvije su odnesene iz samostana u Slanom.

 Pedagoški  rad

             Ćosićevim dolaskom u sastav profesorskoga zbora Franjevačke klasične gimnazije postignuto je ono što se željelo: visoka stručnost svih predavača. Međutim, o načinu i uspješnosti njegova pedagoškoga rada malo se zna. Izvještaj za šk. god. 1937./38. navodi osnutak Crtačke zbirke i njezin inventar te da je za nju zadužen Ćosić. Zbirka se spominje i u sljedećim Izvještajima. Po svemu sudeći likovnih izložaba nije bilo, jer se govori o gimnastičkim, glazbenim i drugim učeničkim nastupima, a ni u jednom se ne spominje neka likovna izložba.

            Na satovima povijesti umjetnosti Ćosić je znao zaokupiti pozornost učenika i izdvojiti ono najvažnije što se moralo upamtiti. Bio je otmjena držanja, uredan, točan i strpljiv, s ponešto usporenim reakcijama. Znao je i pojedinačno pratiti crtačke i slikarske pokušaje ambicioznijih učenika. Imao je povjerenja u gimnazijalce. Neki su od njih u svaka doba imali pristup u njegov atelijer.

 Neke značajke Ćosićeva slikarskog opusa 

            Mnoga slikarska znanja i poimanja, što ih je pokupio u Strasbourgu, Münchenu i Zagrebu, Ćosića su i nosila i zbunjivala. U njemu kao da su se nadmetali i nepredvidljivim slijedom izmjenjivali tehnički crtač, ilustrator i slikar s otvorenim pitanjem: Čemu se više prikloniti, slici prirode ili prirodi slike? K tome, životna mu je drama uskratila mogućnost da se spontanom smionošću, u većoj mjeri, okrene traženju individualnog izraza, da uzme daha i da diše vlastitom slikarskom dušom.

            Kao svećenika-franjevca, onda i kao slikara, Ćosića je znatno određivalo njegovo poimanje franjevačke duhovnosti. Po svom karakteru i po vladanju on je bio blag – franjevačka duša: tihi adorant s naglašenim osjećajem za realnost. Slavljenje Boga stvoritelja osnova je njegova odnosa i prema prirodi i prema slikarskome djelu, pri čemu estetičnosti pripada vrh piramide u redu stvorova, za koje Biblija kaže: »I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše dobro.«[15] On se nije usudio propitivati ni mijenjati ono što je »djelo ruku Gospodnjih«, za razliku od sv. Franje Asiškoga koji je, uza svu iskrenu poniznost, odanost Crkvi i doista svetu poslušnost, sama sebe doživio kao »prst Božji«, kao »glasnika Velikoga Kralja«, kao onoga koji je pozvan istihana, ali odlučno, mijenjati svijet. Ćosiću je ostala nedostupnom ona poželjna mjera poslušničke buntovnosti i odlučnosti koja je kreativnom snagom prožela sv. Franju da ispjeva Pjesmu stvorova i postane pretečom humanizma i renesanse. Paradoks radikalne poslušnosti i radikalnog nekonformizma sveti je Franjo u sebi objedinio i sakralizirao, ali je jedan sveti Franjo Asiški. Ćosić je, i kao slikar, bio odveć poslušan. Njegova slikarska interpretacija prirode i čovjeka tekla je na miran i tradicionalno-pobožnjački način. Drama se dogodila za stvaranja svijeta. Ostalo je jeka. Nakon opetovanog izvješća Knjige postanka: »I vidje Bog da je dobro«, nema mjesta suprotstavljanju pa ni propitivanju, pogotovu nema mjesta onome što je A. Camus nazvao umjetnošću pobune. Slikareva je zadaća, manje-više, načiniti piktogram spokojne preglednosti, pružiti smiren opis stvari i događanja.

            Zatečenu sliku svijeta Ćosić je ipak nadilazio, ali bojažljivo. S onim što je očima gledao znao je, ali ne uvijek, spojiti vlastite kreativne misaono-duhovne impulse. Nije se odricao izvjesne mjere uljepšavanja i dopuna, poglavito slikajući nebo. Pribjegavao je umekšavanjima i poetiziranju (Pogled s Gelboa na Lišticu, 1956.), a znao se prikloniti i impresionističkom izrazu (Alpski motiv, 1951.). U »novinu života«, u stanovitu mjeru (ponovne) divinizacije pojavnoga svijeta, vuklo ga je i nastojanje da kao portretist pronikne u dušu osobe i izrazi ono karakterno i duhovno, ono ljudsko-božansko u njoj. Čovjek je veličina – slika Božja – koju se naravnim očima ne može vidjeti, ali se slikarski može dočarati. U tu je slikarsku mogućnost Ćosić načelno vjerovao kao što je vjernički priznavao ljudsku bogolikost. Uviđao je da slika može biti nov način gledanja, ako ne i gledanje onoga što bez umjetničke slike ostaje nedostupnim.

            Za Ćosića su boje unutarnje svojstvo pojavnoga svijeta, zapretana energija, tihi oganj. Osjećao je njihovu treperavost, što ne pripada krutoj materijalnosti već su to aure kojima predmeti prodiru u okolni svijet i svijet u njih (Pogled s Bilog vrila, 1958.). Boje i svjetlo su ga nukali da u stvorenom svijetu, poput Nikole Kuzanskog, vidi Boga koji stvara svijet nevidljivim gledanjem jer u sebi ima moć koja postavlja poredak. Stvaranje nije završeno, a iz suodnosa stvarateljskoga gledanja i onoga što se gleda nastaje treći element: dijalektička sveza Boga i bića – zbivanje gledanja.[16] I umjetnička se kreacija slično zasniva na umijeću i moći gledanja, na zbivanju gledanja.

            Ćosić se najčešće držao koloristički donekle kultivirana realizma. Imao je istančan osjećaj za boje i njihove suodnose. Općenito je dosljedno razvijao sustav tonske modelacije površine. Rijetko je primjenjivao osnovne boje u njihovoj čistoći. Element koji objedinjuje velik dio njegova djela  svakako je sivkastoljubičasta boja.  Rado ju je unosio i u prvi plan i u pozadinu. Smeđim bojama i zatamnjenom paletom dočaravao je unutrašnjost čađavih seoskih kuća iz doba svoga djetinjstva kao i pripadnost Redu manje braće čiji članovi nose tamnosmeđe redovničko odijelo.

            Kao negdašnji polaznik škole za dekorativno slikarstvo, potom i tehničko, pri izradbi crteža nije se ustručavao upotrijebiti geometrijska pomagala (Studiju za vilu, 1932., Interijer crkve na Š. Brijegu, 1959., Franjevački Brijeg, s. a.). Inače, imao je siguran crtački potez (Širokobriješki hrast, Portret brata Joze). Njegovao je zatvorene forme, naglašavao je obrise – naročito slikajući mrtve prirode pa i bukete cvijeća – pouzdavao se u profinjenost detalja (Ruže, 1954., Pladanj s voćem, 1955., Mrtva priroda, 1956., Ljiljani i ruže, 1966.).  

            Negdašnjeg pastirčića nedvojbeno je nadahnjivao otvoreni prostor i pogledi u daljinu, posebice čudesnost hercegovačkog neba sa svim svojim mijenama. Otud ona zamjetna raspjevanost u otvorenu prostoru, otud Ćosićev plenerizam. Vaze s cvijećem i mrtve prirode, koje je često slikao, isto su tako njegovo drugovanje s prirodom »između četiri zida« gdje se, nakon uzničkih godina – takva su bila vremena – osjećao najslobodnijim. Prilagodljivost i doraslost postavljenom zadatku Ćosić je pokazao na slikama Sv. Nikole i Sv. Jozafata (1961.), podređujući se istočnjačkoj ikonografiji i ujedno podarujući slikama-ikonama podnošljivu mjeru kolorističke svježine.

            Pokuša li se dovesti u vezu (neke) Ćosićeve radove s osnovnim značajkama njegovih profesora, moglo bi se reći da mu je O. Mujadžić bio uzorom u akordima i sintezi boje i svjetlosti, J. Kljaković u voluminoznosti oblika, V. Becić u neposrednom obraćanju motivu.

 Za život slike

            Slikarski opus fra Mirka Ćosića može se promatrati i ocjenjivati isključivo unutar njega samoga. No, u njemu, osim slikara s njegovim unutarnjim svijetom i njegovim slikarskim dosezima, valja prepoznati i pokretačku volju slikara-pedagoga da se likovnim izrazom krene i zahvati u širinu, da se pokrenu duhovi prema traženjima i nalaženjima onih čudesnih mogućnosti što ih umjetnost otkriva i njima na nov način određuje svoje tvorce i uživaoce. Nedaće koje su stale na put mirnom tijeku takvih namisli i rada naoko su ih zaustavile, ali su pozitivni učinci ipak uslijedili. Puno prije negoli je Ćosić mogao i pokušati zaokružiti svoj slikarski opus, i njegov život i njegovo djelo pretvoreni su u ostatke ostataka. No, ti ostaci negdašnjega, i još više nagovještaji mogućega, u sebi imaju čudesnu snagu upućivanja na dopunu maštom i željom onoga što se nasiljem pokušalo uništiti i zaustaviti. Ćosićeva pojava nedvojbeno je utjecala na utemeljenje Riznice, potom Franjevačke galerije Široki Brijeg devedesetih godina XX. stoljeća, a na izmaku stoljeća i na osnivanje Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru sa sjedištem na Širokom Brijegu. »Svijet njegovih slika dovoljno je prostran da u se primi buduće znatiželjnike i da tako traje s njima.«[17]