1903.

»U Buhovu dana 19. srpnja 1903. fra Mirko Matijević krstio je Iliju, zakonitog sina  Mate Ćosića i Anice Čolak iz Grljevića,  rođenog 15. istog mjeseca. Kum je bio Jure Ćosić iz (istog) mjesta«.[1]Od šest braće i šest sestara Ilija, budući fra Mirko, rodio se treći po redu.

1913.

Pošao u pučku školu u susjedno selo Rasno.

1917.

Upisao se u Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu.

1923.

9. srpnja,  Humac pokraj Ljubuškog

Stupio u franjevački novicijat i dobio ime fra Mirko. Povremeno se potpisivao kao Miroslav. Pod tim imenom studirao je i diplomirao na Akademiji u Zagrebu.

1924.

11. srpnja, Mostar

Položio prve redovničke zavjete u Franjevačkom redu.

1926.

Završio ondašnjih osam razreda gimnazije i maturirao.

Počeo studirati bogosloviju u Mostaru.

1927.

11. srpnja, Mostar

Položio svečane zavjete.

1929.

23. lipnja, Mostar

Biskup mostarski fra Alojzije Mišić zaredio ga za svećenika.

30. lipnja, Tomislavgrad

Slavio mladu misu.[2]

11. studenog, Strasbourg

Provincijalat iz Mostara (po nekome!) šalje dopis u Strasbourg u kojem stoji: »Ovim Vam naregjujemo, da se odmah, još u ovom semestru, upišete na tamošnju umjetničku školu i da se pripravljate za učitelja crtanja na našoj gimnaziji na Š. Br. U isto vrijeme učite i upisujte, ako bude moguće i muziku, da mognete predavati i pjevanje.«

Zajedno s dopisom poslana je i Obveznica, datirana: »Strassburg, 14. novembra 1929.« koju je Ćosić potpisao i obvezao se da će »12 godina savjesno vršiti službu profesora crtanja«.[3]

16. studenog, Strasbourg

Piše Provincijalu: »Ja ne bih htio, M.poštovani, biti samo oni dosadanji 'profesor crtanja' na Š. Br. Nego, da oprostite, nešto više – umjetnik.«[4]

Preslik neznatno pokraćena pisma u kojem budući slikar kaže: »Ja lično sami predmet (crtanje) jako ljubim...« Ali nastavlja: »Ove se službe nikako ne primam u koliko to kao sin sv. Franje mogu odbiti - ako mi ne ćete dati mogućnost, da predmet svršim do kraja i za stvar se usposobim (...). Nadalje. Sami predmet po sebi traži mnogo studiranja, vježbe i vremena. Ja ne bih htio. M.poštovani, biti samo oni dosadanji profesor crtanja na Š. Br. nego, da oprostite, nešto više - umjetnik.«

29. studenog, Strasbourg

»Poteškoće sa svih strana… Na sekretarijatu sam konzervatorija bio, ali nema za me nikakove mogućnosti, jer treba dobro platiti i vrlo teško primaju iznad 24., a ja već davno posijedio, pa sam tu stvar bacio kraju.«

»Ni s umjetničkom školom nije mnogo bolje. Ovdje i nema prave umjetničke škole, koja može izdavati svjedodžbe.« Upisao se kao »neredovit đak«.[5]

1930.

 I dalje studirao teologiju u Strasbourgu.

(U Matičnom listu ALU u Zagrebu stoji da je teologiju studirao »u Mostaru, Strasbourgu i Parizu«!)

Završio dva semestra Ecole des arts decoratifs u Strasbourgu.[6]

Vojnu obvezu odslužio u Mostaru.[7]

1931.

1. veljače, Pariz

»Nije isključeno, da prijeđem u München, jer se ovdje zbog godina ne mogu upisati na umjetničku akademiju«.[8]

München

Studirao jedan semestar na Technischen Hochschule.

21. listopada, Zagreb

Upisao se na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt. »Polazio Akademiju kao kandidat srednjoškolskog učiteljstva crtanja (profesor crtanja)«.[9]

1935.

21. lipnja

Diplomirao u klasi prof. Vladimira Becića. Profesori su mu bili: Omer Mujadžić (I. i II. semestar), Joza Kljaković (III. i IV.) i Vladimir Becić (V. – VIII.).

1. rujna, Široki Brijeg

Počeo predavati na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji umjetnost s historijom i crtanje.[10]

1936./37.

Drugi razred gimnazije s razrednikom fra Mirkom Ćosićem u gimnazijskom parku Gelboe.

1939.

10. rujna – 27. listopada

»Kao suplent sa pol. prof. ispitom, bio (…) otsutan 10 IX – 27 X zbog polaganja prof. ispita«.[11]

1945.

6. veljače (ili dan-dva ranije)

Otišao u Buhovo, prolazeći kroz borbene položaje dviju vojska, da bi duhovno opremio bolesnika, nakon čega se sklonio kod župnika u Rasnu. Vratio se za koji dan i zatekao poubijane fratre, a crkvu, samostan, gimnaziju i konvikt opustošene. Kraće vrijeme boravio, kao podstanar, u kući časnih sestara na Lištici. Od travnja do prosinca bio je gvardijan i župnik na Širokom Brijegu.

9. prosinca

Uhićen pod optužbom da je »1945 Govorio L.(…) B.(…) i dr., da su partizani protiv svećenika i nagovarao ga da se odmetne…«.[12]

1946.

11. veljače

Podignuta optužnica. Obrazloženje počinje tvrdnjom: »Još prije kapitulacije biv. Jugoslavije optuženi je bio profesor 'Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu' u kojoj su se odgajali dželati naših naroda (…).«[13]

26. veljače

Osuđen na deset godina zatvora »s prinudnim radom« jer je, tobože, između ostaloga, u ispovijedi dvojici mladića »govorio, da su partizani ustali protiv njihove vjere, da hoće da unište svećenike, da ih progone i zatvaraju, te ih nagovarao da se odmetnu u šumu«.[14]

Presuda

27. veljače

Vlastoručno napisao Žalbu zbog presuđene kazne.

4. travnja

Potvrđena prvostupanjska presuda.[15]

25. travnja

Doveden u KPD u Zenicu na izdržavanje kazne.[16]

»Grafike« iz KPD Zenica

1947.

8. rujna

Odbijena molba za pomilovanje s obrazloženjima da se »osuđeni loše ponaša, da je nemaran na radu, da je izraziti neprijatelj FNRJ (…), da stvara oko sebe profašističko raspoloženje« te da je »izraziti tip protunarodnog svećenika«.[17]

1948.

20. veljače

Prezidijum Narodne skupštine FNRJ odbio molbu za pomilovanje. [18]

1949.

12. srpnja

Prezidijum Narodne skupštine FNRJ odbio opetovanu molbu za pomilovanje.[19]

1951.

24. rujna

Prezidijum Narodne skupštine FNRJ molbu za pomilovanje djelomično uvažio. Kazna smanjena od deset na sedam godina.[20]

Međutim, u Kartonu osuđenika KPD u Zenici stoji: »Odlukom (nečitljiv naslov ustanove!), broj 6386 od 24. IX,1951 godine, kazna smanjena od 10/deset/ na6/ šest/ godina.« U ovoj neusklađenosti mogu se naći razlozi za puštanje Ćosića na slobodu 9. prosinca 1951. te ponovno vraćanje u zatvor nakon 17. travnja 1952. kad je u Mostaru vodio jedan sprovod.[21] Točan datum ponovnog zatvaranja nije poznat.

9. prosinca, Zenica

Pušten iz kaznionice, nakon što mu je kazna smanjena na šest godina.[22]

1952.

17. travnja, Mostar

Boravi u Mostaru, gdje je vodio sprovod.[23] Domalo je ponovno uhićen.

1953.

6. siječnja

Konačno pušten iz kaznionice.[24]

1953./55.

Član redovničke zajednice samostana u Mostaru. Nakratko – od veljače do listopada 1953. – službovao na Humcu pokraj Ljubuškog Vratio se u Mostar i obnašao službu samostanskoga vikara.

1955./56.

Od lipnja 1955. službovao u Franjevačkoj rezidenciji u Čapljini. Koji put pomagao ispovijedati i u Metkoviću.

1956.

U svibnju premješten u Franjevački samostan Široki Brijeg. Često pobolijevao.

Studenci, 24. kolovoza 1958.

Bivši (preživjeli) profesori Franjevačke gimnazije na Š. Brijegu.

Sjede: fra Živko Martić, fra Marijan Zubac, mladomisnik fra Rade Dragićević, njihov učenik, fra Didak Burić i fra Vojislav Mikulić.

Stoje: fra Rajko Radišić, fra Mirko Ćosić, fra Svetozar Petric, fra Didak Ćorić i fra Srećko Granić.

1959.

Na dužem liječenju u Zagrebu. (Troškovi plaćeni 23. rujna i 7. studenoga.)[25]

1961.

Slikao ikone za ikonostas Crkve Presvete Euharistije u Hrnićima (Trnopolju) pokraj Kozarca.[26]

1964.

26. ožujka

»Definitivno i detaljno završeno zapadno krilo samostana«.[27] Doskora je u tom obnovljenom dijelu, u hodniku na katu, fra Mirko povješao desetak svojih slika.

1965.

27. travnja

»Prestao govoriti misu« zbog čestih nesvjestica.

1966.

16. svibnja

Otišao u Zagreb na liječnički pregled.

1967.

2. srpnja

»Dobio laku paralizu« i nije napuštao bolesničku postelju.

5. srpnja

»Prevezen je ambulantnim kolima s Lištice u mostarski samostan«.

16.srpnja

Preminuo u mostarskoj bolnici od posljedica moždanoga udara.

17. srpnja

Pokopan u groblju Mekovac na Širokom Brijegu »uz brojno sudjelovanje svećenika i naroda (37 franjevaca, nekoliko dominikanaca, salezijanaca i svjet. sveć.).«[28]