dušobrižnik, pjesnik (Turčinovići, 1913. – Humac, 1997.). Pučku školu i klasičnu gimnaziju završio na Š. Brijegu, a teološki studij u Mostaru i Bratislavi. Djelovao je kao kapelan i župnik u Rasnu, Vitini, Čerinu (1950.-1981.) i Humcu. U istrazi je bio 2 mjeseca u Ljubuškom 1945., tri puta izvođen na strijeljanje, pa je zbog toga od 1947. do smrti trpio teške duševne posljedice. Kao dobar poznavatelj gradnje napravio je nacrte za župni stan u Čerinu i neke područne crkve. Njegov je zvonik na Žvatiću. Od 1981. djeluje na Humcu, a u Međugorju je gotovo svakodnevni ispovjednik. Prve radove objavio je u Ruži (1932.) i Stopama otaca (1934.-1939.). Nakon 32-godišnje šutnje ponovno se javlja u Maruliću, Kani, Jukiću, Kršnom zavičaju. Objavio je nekoliko izvrsnih zbirki pjesama (Koraci od jučer, Na rubu ništavila, U nedogled okrenut, Između sna i zastava, Raspon trenutka, Prema sidrištu, Gorko drvo, Blagoslov darivanja, Na kraju žetve), dvije knjige o Međugorju (Tisuću susreta s Gospom i Međugorje, blagoslovljena zemlja – svjedočanstva), te autobiografiju Apokaliptični dani – u sjeni zablude (1992.). Prvi je svećenik primljen u Društvo hrvatskih književnika (1987.).