humanitarna udruga. Udrugu je osnovao hercegovački franjevac Jozo Radoš (Đoka) 2000. Pomaže na različite načine potrebnima na području općine Tomislavgrad i šire.

uznik, slikar (Crnač, 1914. – Š. Brijeg, 1994.). Pučku školu i gimnaziju završio na Š. Brijegu, a bogosloviju u Mostaru. Franjevački habit obukao 1934., a za svećenika zaređen 1940. Djelovao na Humcu, u Konjicu, Blagaju, Vitini, Š. Brijegu (gvardijan i župnik), Tomislavgradu, Bijelom Polju, Kočerinu i Kongori. Od 1981. do smrti živio na Š. Brijegu. God. 1945. bježi u Mariboru iz vlaka, ali ipak dospijeva u komunistički logor. Bio je tada pušten na slobodu, ali je poslije u dva navrata po nekoliko mjeseci bio u pritvoru. Pisao je pjesme i kraće pripovijetke te surađivao u nekim časopisima i listovima. Objavio je igrokaze: Dželat (1972.), U mreži (1974.) i Diva Grabovčeva (1982.). Bio je djetinja i umjetnička duša, slikar »hercegovačke naive« (od 1978.). Osobito je rado slikao prirodu. Ostvario je značajan opus od preko 600 slika.

misionar (Crnač, 1842. – Š. Brijeg, 1877.). Osnovno i srednje školovanje završava na Š. Brijegu, a bogosloviju u Torinu. U Franjevački red stupio 1861., a za svećenika je zaređen 1868. U srpnju 1869. odlazi kao misionar u Egipat, gdje je na prokopavanju Sueskog kanala radila skupina od 4.000 Hrvata. Bio je njihov dušobrižnik. Naučio je arapski jezik. U Hercegovinu se vraća 1876. Izmučen sušicom umire sljedeće godine.

dušobrižnik, predavač (Crnač, 1942.). Pučku školu završio u Crnču, Ljutom Docu i Čitluku, gimnaziju u Zadru, Visokom i Dubrovniku, a bogosloviju u Sarajevu i Ljubljani. U Franjevački red stupio 1960., a za svećenika zaređen 1967. Kao svećenik najviše vremena djeluje na Š. Brijegu, gdje je bio i župnik i samostanski vikar (1970.-1980.). Od 1989. do danas je na Š. Brijegu. Jedan je od utemeljitelja Franjevačke galerije na Š. Brijegu, kao i Akademije likovnih umjetnosti mostarskog sveučilišta na Š. Brijegu, na kojoj od 1997. predaje etiku i filozofiju umjetnosti. Vodio obnovu širokobriješke crkve, samostana i okoliša. Projektirao nekoliko crkvica i kapela te radio interijere u crkvama i kapelama, kao i nacrte za vitraje. Radio je i nacrte za spomenike poginulim braniteljima i ratnim žrtvama, od kojih je ostvareno petnaestak. Objelodanio je nekoliko knjiga i više priloga u knjigama i časopisima.

župa. Do 1873. Klobuk je dio drevne i prostrane župe Veljaci. Te se godine osamostaljuje župa Klobuk, koja je pokrivala područje današnjih župa Klobuk i Šipovača. Župa Šipovača se odijelila od Klobuka 1937., a 1943. pridružena su joj i sela Vojnići, Vodice, Dole i Grede, koja su do tada pripadala Klobuku. Prvi župnik župe Klobuk fra Pavao Petrović naselio se u Kapelmahali u jednoj slamnatoj kućici. Započeo je izgradnju pravoga župnog stana, koji su dovršili njegovi nasljednici. Sjedište župe premješteno je 1943. na današnje mjesto. Tu je 1943./1944. sagrađen novi župni stan. Temeljito obnovljen i nadograđen 1992.-1996. Crkve nije bilo: u tu svrhu služila je kapelica u prizemlju župne kuće. Crkva je sagrađena 1964.-1969. Unutra je posvema obnovljena 2002./2003. Klobučka je župa 1975. imala 1.914 župljana, 1991. 1.472, a 2002. 1.323 župljana.

profesor, povjesničar (Cerno k. Ljubuškog, 1890– Chicago, 1964.) Pučku školu završio u Ljubuškom, gimnaziju na Š. Brijegu, a filozofsko-teološki studij u Mostaru, gdje je i zaređen za svećenika 1915. Na Zagrebačkom sveučilištu upisao studij slavistike i hrvatske povijesti koji je završio doktoratom 1920. Od tada do 1945. predaje na širokobriješkoj Gimnaziji te piše zapažene povijesne članke. Osobito je značajna njegova suradnju na izradi Napredkove Povijesti hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine (1942.). God. 1945. uspio je pobjeći u inozemstvo. U Austriji i Italiji predaje povijest pet godina, a onda 1950. prelazi u Ameriku. Kratko je djelovao na nekim hrvatskim župama, a potom boravi u franjevačkoj rezidenciji u Gulf Breezeu te do smrti u samostanu u Chicagu. Objavljeno je nekoliko njegovih knjiga iz hrvatske povijesti i književnosti. Pisao je o bleiburškoj tragediji, o povijesti Hrvata, o Š. Brijegu te surađivao u brojnim listovima.

župa. Područje župe Kočerin pripadalo je do 1872. župi Široki Brijeg. Te je godine župa osamostaljena. Sljedeće godine dovršena je župna kuća: sagrađena je na imanju koje je biskupu Kraljeviću darovao Memišaga Ćiber. Dugogodišnji kočerinski župnik fra Ivo Slišković (1919.-1942.) porušio je tu trošnu kuću te 1927. sagradio novu. Ta je kuća 1971. obnovljena i proširena. God. 2002./2003. kuća je temeljito obnovljena te još jednom proširena. Malena crkva od kamenih blokova sagrađena je 1892. Proširena je poprečnom lađom 1964. Ipak je i takva bila premalena za naglo rastući broj župljana. Tako je ta crkvica porušena, a na njezinu je mjestu niknula nova prekrasna crkva. Gradnju je vodio župnik fra Petar Krasić 1976.-1980. Na pročelju crkve nalazi se najviši mozaik sv. Franje na svijetu. Broj župljana u posljednja dva-tri desetljeća opada zbog iseljavanja. Tako je u župi 1975. bilo 5.200 žitelja, 1991. 3.517, a 2002. 3.470 župljana. Kočerin je u znanstvenom svijetu osobito poznat po Kočerinskoj ploči, nadgrobnom natpisu na grobu Vignja Miloševića iz 1404. To je najdulji nadgrobni natpis pisan bosančicom. Čuva se u župnoj zbirci.

v. Hrvatska franjevačka kustiodija.

afrička država u kojoj djeluju hercegovački franjevci kao misionari. Od 1968. kada je u misije u Kongo otišao fra Blago Brkić, do danas je tu djelovalo ukupno 7 hercegovačkih franjevaca (uz fra Blagu još fra Ante Ivanković, fra Ante Kutleša, fra Filip Sučić, fra Stojan Zrno, fra Pero Čuić i fra Jozo Vasilj). Najduže su djelovali u misiji Kayeye, a osnovali su nekoliko novih misija. Uz pomoć flamanskih i hercegovačkih franjevaca te drugih zaklada za misionare sagradili su brojne crkve, župne kuće, škole, radionice, mostove. Četvorica su još uvijek u Kongu.

župa. Odcijepila se od matične župe Seonice 1917. (redovito se u šematizmima pogrešno navodi da je utemeljena 1921.). Sjedište župe Duvno u 17. stoljeću (oko 1670.) bilo je u Kongori, a prije toga biskupi izvješćuju da su u čitavoj Duvanjskoj biskupiji postojale samo dvije župe, i to u Duvanjskom polju: Lipa (danas u župi Kongora) i Brišnik (danas u župi Bukovici). S gradnjom župne kuće otpočelo se još 1904. na imanju zvanom Glavičice, koje su darovali kongorski begovi Kopčići. Kuća je dovršena tek 1921. kada je u nju uselio i župnik (do tada je župnik stanovao u seoskim kućama ili je župa služena iz Seonice). Nova župna kuća sagrađena je 1970.-1973. Stara je pak kamena župna kuća temeljito preuređena 1990./1991: u nju su uselile časne sestre. Župnu je crkvu sa župljanima izgradio župnik fra Pavo Šimović 1924.-1927. Crkva je temeljito preuređena 1979.-1981. pod vodstvom župnika fra Petra Vlašića: dobila je posve novi i neusporedivo ljepši izgled. Podružna crkva u Borčanima građena je od 1995. do 1998. Župa je 1975. imala 2.100 žitelja, 1987. 1.852 župljana, a 1999. 1.502 župljana.

franjevački samostan i župa. Franjevci su u Konjicu sagradili samostan i crkvu još u drugoj polovici 14. stoljeća. Porušili su ih Osmanlije 1524. Kroz sljedećih više od tristo godina tu nema ni franjevaca ni katoličkih objekata. Za konjičke katolike brinu se franjevci iz Kreševa, a kasnije pripadaju župi Podhum. God. 1838. osnovana je samostalna kapelanija Zaslivlje, koja je 1852. uzdignuta u župu. Sjedište se iz Zaslivlja primiče bliže Konjicu, na lijevu obalu Neretve, u predgrađe Orašje 1876. U Zaslivlju je 1839. izgrađena župna kuća. U Orašju je kupljena jedna stara kuća 1866., ali su se fratri usudili u nju preseliti tek 1876. Župnik fra Andrija Šaravanja gradi tu prostranu kuću, u sklopu koje se nalazila i kapelica. Ipak je prva župna zgrada u samom gradu bila župna crkva, sagrađena 1895.-1997. Unutra je uređena 1909., a zvonik je izgrađen 1919. Temeljito je crkva preuređena 1975. Iz kuće u Orašju fratri su preselili u novi samostan sagrađen uz crkvu 1939./1940. Nakon rata do 1955. samostan su bile oduzele komunističke vlasti, a onda se fratrima vraća jedan dio. Konačno je 1969. vraćen čitavi samostan. Franjevci su tijekom Domovinskog rata bili sa svojim župljanima protjerani iz Konjica. Stalni rast katoličkoga pučanstva u Konjicu naglo je prekinuo Domovinski rat. Tako je 1975. u župi bilo 5.826 župljana, 1991. oko 5.500, a 2002. svega 1.490 župljana.

misionar, pjesnik (Grljevići, 1914. – Čitluk, 1993.). Osnovnu školu završio je u Rasnu, gimnaziju na Š. Brijegu, a teologiju u Mostaru. Franjevački habit obukao je 1933., a za svećenika zaređen 1939. Kratko bio kapelan u Hercegovini. U Posuškom Gracu radi na opismenjavanju nepismenih. Preživio Križni put 1945. Bježi u inozemstvo preplivavši Savu. U Rimu studira slavistiku, a u Fribourgu francusku književnost. Od 1954. dušobrižnički djeluje u Švicarskoj među hrvatskim iseljenicima. Tu je ostao sve do propasti komunizma i Jugoslavije. Djeluje u Zürichu, Hergiswilu, Baselu i od 1974. ponovno u Zürichu. Poznati je hrvatski pjesnik. Objavio je nekoliko zbirki pjesama: Zemlja (1951.), Od zemlje do neba (1953.), Pod arkadama neba (1955.), Crvena dijagonala (1959.), Kroz plave zore (1961.), Exodus (1964.), Svibi i ribizi (1968.), Livade snova i vjetrova (1970.), Plime neizmjerja (1970.), Krateri i gejziri (1977.), Probuđene tipke (1984.). Surađivao u brojnim časopisima i književnim publikacijama. Izabrana djela u Domovini izišla su mu pod naslovom Čudo siromašnih koraka (1990.). Djela su mu prevođena na velike svjetske jezike. Bio je član PEN kluba. Njegovo jedino prozno djelo je Mučeništvo Crkve u Hrvata (1988.). Jedan je od trojice utemeljitelja izdavačke kuće ZIRAL u emigraciji. U Domovinu se vratio 1990. Živio na Š. Brijegu. Stradao u prometnoj nesreći u blizini Čitluka. Pokopan na Š. Brijegu.

franjevac, utemeljitelj Provincije (Sretnice, 1791. – Š. Brijeg, 1868.). U Franjevački red stupio u Kreševu 1807. Studij teologije završio u Mađarskoj. Djelovao najprije u provinciji Bosni Srebrenoj kao kapelan i župnik. Biran za gvardijana u Kreševu i definitora Provincije. S nekolicinom franjevaca podrijetlom iz Hercegovine radio na odcjepljenju Hercegovine od provincije Bosne Srebrene te izgradnji prvoga samostana na Š. Brijegu kako bi dušobrižnički i kulturno uzdigli zapuštenu Hercegovinu. Zbog svoje tjelesne snage i neustrašivosti na svakom je koraku stjecao poštovanje i uvažavanje. Bio je gvardijan na Š. Brijegu te župnik na nekoliko hercegovačkih župa.

kustod, prosvjetitelj (Sretnice, 1823. – Š. Brijeg, 1896.). Teološki studij završio je u Italiji, a za svećenika je zaređen 1848. Djelovao je kao kapelan i župnik u nekoliko hercegovačkih župa, kao meštar novaka na Š. Brijegu, ali je osobito poznat kao prosvjetni radnik. Tako je u župama Bukovici i Gorici, gdje je bio župnik, osnovao prve škole te započeo s nužnom naobrazbom svojih vjernika. Poučavao je u Mostaru, Duvnu i Gradnićima. Kad je 1865. bio imenovan kustodom (poglavarom Kustodije) osobiti je naglasak stavljao na prosvjećivanje zapuštenoga hrvatskog pučanstva u Hercegovini. Sam je bio glavni nadzornik katoličkih učionica, a imenovao je još dvojicu franjevaca za promotore prosvjete u Hercegovini. Službu kustoda vršio je 1865.-1871. U Roškom Polju je kao župnik nabavio prvo zvono u Hercegovini koje je prozvonilo nakon 400 godina ropstva pod Turcima (1858.), a poslije je nabavljao zvona i u drugim župama gdje je bio na službi. Branio je puk najprije od Turaka, a poslije i od austrougarskih vlasti.

poglavar, dušobrižnik (Modran, 1933. – Chicago, 2003.). U ratu ostaje siroče te 1945. bježi preko granice i dospijeva u Austriju. Od 1946. je u franjevačkom sjemeništu Grottamare. U Franjevački red stupio je 1950., a 1951. odlazi u Ameriku, gdje završava filozofski i teološki studij. Za svećenika je zaređen 1959. Djelovao je na hrvatskim župama u Americi, a osobito dugo na dvije župe u Chicagu (Sv. Jeronima i Presv. Srca Isusova). Bio je kustos Hrvatske franjevačke kustodije 1976.-1979. Iznimno vedar i duhovit plijenio je sve koje je susretao, kako svećenike, tako vjernike.

dušobrižnik, pisac (Kočerin, 1951.). Osnovnu školu završio u Kočerinu, gimnaziju u Splitu, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu, Zagrebu i Washingtonu. U Franjevački red stupio 1972., a za svećenika zaređen 1977. Od 1975. je u Americi, gdje djeluje u nekoliko hrvatskih župa. Vratio se u Domovinu 1983. Od tada je djelovao u Međugorju te bio gvardijan na Š. Brijegu. Napisao je nekoliko zapaženih knjiga na temu Međugorje. Jedan je od najpoznatijih hrvatskih franjevaca kod hodočasnika engleskoga govornog područja.

misionar, urednik (Čitluk, 1938.). Osnovnu školu završio je u Čitluku, gimnaziju u Visokom, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu i Zagrebu. Za svećenika zaređen 1964. Odlazi u Švicarsku 1967. te tu do 1971. organizira i vodi Hrvatsku misiju. Pokreće i uređuje list MOVIS. Potom dvije godine studira u Rimu moralnu teologiju i sociologiju. U Ameriku odlazi 1974. te otada do danas djeluje među Hrvatima u SAD-u i Kanadi. God. 1974. pokreće HIŠAK (Hrvatske izvandomovinske škole za Ameriku i Kanadu). Od 1975. vodi Hrvatski etnički institut u Chicagu. U Sudburyju u Kanadi 1980. osniva hrvatsku župu. Na Norvalu u blizini Toronta vodi Hrvatski centar od 1987. te sudjeluje u uređenju pravnog statusa Centra. Od 1988. do 1995. župnik je u Norvalu, a potom opet preuzima službu ravnatelja Hrvatskoga etničkog instituta u Chicagu. Urednik je Hrvatskoga kalendara od 1996. do danas, a od 1997. upravitelj Franjevačkih izdanja. Osim uređivanja Hrvatskoga kalendara u njemu je objavio i velik broj vlastitih članaka, a izdao je i nekoliko priručnika za HIŠAK.

dušobrižnik, graditelj (Čitluk, 1935.). Pučku školu završio u Čitluku, srednju u Mostaru i Splitu, a bogosloviju u Sarajevu. Franjevački habit obukao 1953., a za svećenika zaređen 1958. Kao svećenik djelovao u nekoliko hercegovačkih župa. Sagradio velebnu crkvu na Kočerinu (1976.-1980.). Obnovio planinsku kapelaniju Polja. Sagradio franjevačku kuću u Masnoj Luci (počevši od 1981.), crkvu na Barzonji, obnovio nekoliko planinskih grobaljskih kapelica. Upravo je u izgradnji i crkva u Masnoj Luci. Utemeljitelj je Parka prirode Blidinje. Bio definitor, ekonom i vikar Provincije.

dušobrižnik, mistik (Vedašić, 1784. – Š. Brijeg 1852.). Obnašao je službe župnika i definitora provincije Bosne Srebrene. Zna se da je bio župnik u Rami, u tri navrata u Duvnu, u Gučoj Gori. Osobito je zaslužan za podizanje velike kapelice u Gučoj Gori 1831. Tu je organizirao i vodio osnovnu školu. Zbog svoje učenosti i čudotvornih djela bio je cijenjen i kod samih muslimana, koji su mu zbog toga gledali kroz prste kad je gradio katoličke objekte. Živio je pokornički. Općenito su ga smatrali »prorokom«. Kad su se 1844. hercegovački fratri »dilili« od Bosne i fra Jakov je pošao u Hercegovinu. Umro je radosno dočekavši da je zajednica hercegovačkih franjevaca proglašena samostalnom kustodijom (1852.).

dušobrižnik, mučenik (Roško Polje, 1893. – Čitluk 1945.). Osnovnu školu završio je u R. Polju, gimnaziju na Š. Brijegu, bogosloviju u Mostaru. U Franjevački red stupio je 1913., a za svećenika zaređen 1917. Djelovao je kao kapelan i župnik u nekoliko hercegovačkih župa (Posušje, Konjic, Humac, Blizanci, Slano, Jablanica, Čerin, Čitluk). Komunisti su ga odveli s Čitluka, gdje je obnašao službu župnika, dekana i predsjednika franjevačke rezidencije, i ubili. Župljani su ga pronašli mrtvoga na groblju Podadvor i tu ga pokopali.

dušobrižnik, uznik (Roško Polje, 1951. – Tomislavgrad, 1993.). Osnovnu školu završio je u R. Polju i Tomislavgradu, gimnaziju u Visokom, a bogosloviju u Sarajevu i Königsteinu. Franjevački habit obukao je 1970., a za svećenika je zaređen 1977. Gotovo čitavi svoj svećenički vijek proveo je u samostanu i župi Tomislavgrad (od 1978. do 1991., od čega 1988.-1991. kao župnik). Nakon što se razbolio boravio je 1991./1992. u župi Kongori, a onda do smrti opet u Tomislavgradu. Bio je iznimno darovit, osobito u susretu s narodom. Dvije i pol godine proveo je u komunističkom zatvoru u Foči (1981.-1984.). Iznimno je volio narodnu baštinu. Sakupio je više od 3.000 izložaka na etnološku zbirku Duvna. O tim izlošcima redovito je pisao u Svetoj baštini.

poučni i zabavni list za hrvatski katolički puk. Literarno-teološki mjesečnik koji su 1900. pokrenuli profesori Franjevačke bogoslovije u Mostaru. Časopis je izlazio do 1921. Obnovljen je 1938., a zadnji broj je izišao u studenom 1944. Tiskan je u vlastitoj Franjevačkoj tiskari i dosta vremena bio jedino katoličko glasilo u Hercegovini. Biskupi u njemu objavljuju svoje dopise od opće važnosti. Jedno vrijeme je i glasnik Katoličke akcije te Hrvatskih seljačkih škola.

hercegovački informativni zbornik za vjerska i društvena pitanja. Godišnjak. Razvio se iz godišnjeg župnog izvještaja, koji je god 1968. izdala župa Drinovci. Prvi broj časopisa izišao je 1970. Razvio se u sadržajan godišnjak koji donosi sastavke iz prošlosti i sadašnjosti te je okrenut budućnosti. Dugogodišnji urednik je fra Žarko Ilić.

v. Domus pacis.

časopis. Nakon što je nakon 52 godine izlaženja (1942.-1994.) prestao izlaziti Hrvatski katolički glasnik, hrvatski franjevci u Americi kao svojevrstan nadomjestak počinju izdavati Kustodijski vjesnik. Zapravo Kustodijski vjesnik izlazi još od 1986., ali samo kao interno franjevačko glasilo, 4 puta godišnje, na 4 stranice. Od 1994. to glasilo prerasta u časopis koji izlazi dvomjesečno na 16 ili više stranica. U najvećoj mjeri obrađuje život župa u Americi i Kanadi na kojima djeluju hrvatski franjevci. Od 2004. izlazi kao tromjesečnik.

misionar u Africi (Prisoje, 1944.). Osnovnu školu završio u Aržanu, gimnaziju u Visokom, a bogosloviju u Sarajevu i Königsteinu. Franjevački habit obukao 1962., a za svećenika zaređen 1969. Kao svećenik djelovao u Konjicu (1970.-1973.) te Zürichu (1973.-1974.). Od 1975. do danas je misionar u Kongu. Najprije je djelovao u misiji Kayeye 1975.-1984. (1981.-1984. župnik). Od 1984. do 1995. bio je župnik župe Bezgrješnog začeća BDM u Kamini. Od 1995. do 1998. bio je pokrajinski gvardijan (nekoć bi to bio komisar), a vodio je i biskupijski Ured za razvoj. Od 1998. do danas je župnik u misiji Kimungu.