U sklopu Informativnog centra »Mir« Međugorje djeluje počevši od studenoga 1997. i radiopostaja. Središnji dio programa je svakodnevna večernja krunica i sv. misa koje se izravno prenose iz međugorske crkve. Prema istraživanjima Radiopostaja »Mir« Međugorje najslušanija je radiopostaja u BiH. Može se preko odašiljača slušati i u Hrvatskoj, a preko satelita u Europi, Bliskom Istoku i Africi. Također se može pratiti i preko interneta (www.medjugorje.hr). U novije vrijeme emitira se potpuni 24-satni vlastiti program.

misionar (Grljevići, 1913. – Chicago, 1980.). Pučku školu završio je u Rasnu, gimnaziju na Š. Brijegu, a bogosloviju u Mostaru. U Franjevački red stupio 1932., a za svećenika zaređen 1937. Žarka mu je želja bila postati misionarom. Tako 1938. odlazi u Kinu, gdje 13 godina dušobrižnički djeluje u pokrajini Hu-nan te vodi jedno sirotište za starce. God. 1950. komunisti su ga protjerali iz Kine, a u Domovinu ne smije opet od – komunista. Tako dolazi u Ameriku, gdje djeluje na hrvatskim župama ili živi u mirovini u franjevačkim rezidencijama u Gulf Breezeu i Beaver Fallsu te do smrti u samostanu u Chicagu.

profesor, odgojitelj (Grljevići, 1909. – Humac, 1986.). Pučku školu završio u Rasnu, gimnaziju u Zagrebu i na Š. Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Fribourgu. U Franjevački red stupio 1926., a za svećenika zaređen 1932. U Zagrebu 1939. diplomirao iz biologije i kemije. Od tada je uglavnom bio profesor biologije i kemije: na Š. Brijegu, u Splitu (u franjevačkom i nadbiskupskom sjemeništu). Osim profesorske i odgojiteljske službe bio je župnik u Gorancima, Rasnom te samostanski vikar u Tomislavgradu. U Rasnom je dovršio izgradnju crkve (1961.). U dva navrata bio je u komunističkom zatvoru (1949. – 51. i 1952. – 53.). Mirovinu proživio u samostanu na Humcu.

dušobrižnik, kustod (Seonica, 1839. – Š. Brijeg, 1893.). Školovao se kod franjevaca u Seonici te u Franjevačkoj gimnaziji na Š. Brijegu. Bogosloviju je završio u Italiji te je proglašen lektorom (učiteljem filozofije). U Franjevački red stupio 1853., a za svećenika zaređen 1862. Bio je profesor filozofije, tajnik Kustodije, vijećnik Kustodije te tajnik biskupa Buconjića. Od 1886. do 1889. bio je kustod Hercegovačke franjevačke kustodije. Bio je župnik župa Rasno, Rakitno i Ružići. Osobito se brinuo o franjevačkim školama u Hercegovini te širenju tiska među narodom.

upravitelj tiskare (Domanovići, 1915. – Chicago, 1979.). Pučku školu završio u rodnom mjestu, gimnaziju na Š. Brijegu, a bogosloviju u Mostaru. U Franjevački red primljen 1934., a za svećenika zaređen 1940. Kao duh. pomoćnik služio u Čapljini, a 1945. bježi u Austriju. God. 1946. odlazi u Ameriku. Ostatak života proveo je u Chicagu, a velik dio tog vremena (oko 30 godina) kao upravitelj Franjevačke tiskare (1947. – 77.).

župa. Do 1845. Rakitno je bilo dio prostrane župe Duvno (Seonica). Te je godine uspostavljena samostalna kapelanija Rakitno, a 1866. uzdignuta je na čast župe. Inače je i dotada u Rakitnu redovito boravio svjetovni svećenik – pop glagoljaš, kapelan duvanjskoga župnika. U početku je Rakitnu pripadala i Drežnica, koja se osamostalila 1871. Od župe Rakitno odcijepila se i župa Sutina 1939. (zbog rata je župu redovito i nadalje služio rakitski župnik, pa je župa ponovno osamostaljena 1962.). Sjedište je župe Rakitno bilo najprije u Vrpolju, do 1855. Tu su župnici imali i malenu slamnatu kućicu. God. 1855. izgrađena je nova slamnata kućica u Poklečanima. Izgorjela je u požaru 1869. Iste je godine na istom mjestu izgrađena nova velika kamena kuća na tri kata. Gradnju je vodio župnik fra Rafo Radoš. Na gornjem katu bila je kapela u kojoj su se mise služile sve do izgradnje crkve 1969. Izgradnju crkve na novoj lokaciji, oko 700 metara udaljenoj od župne kuće, u polju ispod sela, započeo je župnik fra Jure Zlopaša 1938., ali nije uspio zbog materijalne oskudice svijeta. God. 1962. župnik fra Mariofil Perić izgradio je novu župnu kuću uz staru kuću-kapelu. Međutim, njegov nasljednik fra Jozo Pejić prodao je i staru i novu župnu kuću; započeo je s izgradnjom nove kuće i crkve na onome mjestu gdje je pokušao fra Jure Zlopaša. Crkva i kuća  sagrađene su 1967. – 69. Za župnikovanja fra Ante Penave (1980. – 88.) sagrađen je zvonik i postavljen bakreni krov na crkvu. Rakitska je župa 1962. imala 2.108 vjernika, 1991. 1.320 župljana, a 1996. 1.126 župljana. God. 2002. bilo je oko 1.400 župljana.

župa. Današnja župa Rasno do 1872. dio je velike župe Široki Brijeg. Samostalan život započinje s prvim župnikom fra Ilijom Lekom od te godine – najprije kao kapelanija, a od 1874. kao župa. Matice ima od 1872. U početku je obuhvaćala puno šire područje. Od Rasna su se kasnije odijelile nove župe: Grljevići (1919.), Ledinac (1930.) i Buhovo (1969.). Skromni župni stan izgradio je župnik fra Ilija Skoko 1875. – 79. Deset godina kasnije sagrađena je nova župna kuća. God. 1970. – 73. kuća je temeljito preuređena i osuvremenjena. Župna crkva građena je dugo, 1935. – 61.: gradnju je prekinuo rat. Podružna crkva u Dužicama sagrađena je 1970./71. Rasno i Dužice imali su 1975. 1.687 župljana, 1991. 1.156, a 2002. 1.244 župljana.

bibličar, urednik (Lipno, 1911. – Chicago, 1989.). Osnovnu školu svršio na Čerinu, gimnaziju na Š. Brijegu, a filozofsko-teološki studij u Mostaru i Beču. U Franjevački red stupio 1928., a za svećenika zaređen 1934. U Beču je 1938. postigao doktorat iz teologije. Kratko je profesor na Franjevačkoj teologiji u Mostaru, a u ratu odlazi u Njemačku gdje se brine za Hrvate u Njemačkoj i ujedno je član hrvatskoga veleposlanstva. Nakon rata neko vrijeme je profesor u Italiji, a onda odlazi u Madrid, gdje se posvećuje prevođenju Novoga zavjeta na hrvatski jezik (prijevod je izdan tek 1987., KS i TEBIS, Zagreb – Sarajevo). U Ameriku dolazi 1957. Djeluje na nekim hrvatskim župama, ali više se bavi znanstvenim radom. Urednik je Hrvatskoga katoličkog glasnika (1967. – 84.), a objavio je i nekoliko knjiga.

župa. Župa Roško Polje (s Vinicom) prvo je područje koje se odcijepilo od stare župe Duvno, god. 1758. Vinica se od Roška Polja odijelila 1886. I prije osamostaljenja župe Roško Polje tu su redovito boravili i djelovali svjetovni svećenici – popovi glagoljaši kao kapelani duvanjskog župnika. Imali su tu slamnatu kućicu koja je izgorjela u požaru 1773. Na istom mjestu sagrađena je nova slamnata kućica. Nova je solidnija kuća sagrađena 1828., a onda četvrta po redu na istome mjestu 1880. Konačno je i ta kuća srušena 1970. i na njezinim temeljima sagrađena nova suvremena kuća (1970. – 74.). Biskupi u svojim izvješćima iz 17. stoljećima spominju drevnu crkvu Sv. Ivana Krstitelja. Konačno biskup M. Lišnjić tvrdi da je crkva srušena od strane Turaka – svakako prije 1670. Tako kroz sljedećih 200 godina tu nije bilo nikakve crkve. Konačno je roški župnik fra Petar Kordić sagradio slamnatu crkvu 1858., a drugu u Vinici. Iste je godine župnik nabavio i maleno zvono (9 kg) koje je prvo prozvonilo u osmanskoj BiH. Nova crkva od lijepo klesanih kamenih blokova sagrađena je u Rošku Polju 1924. te poslije uređivana i preuređivana. Kameni zvonik sagrađen je 1966. Konačno je nova suvremena crkva sagrađena 1979./80. te poslije uređivana. Zavjetna crkvica na roškom groblju, na mjestu crkve srušene u 17. stoljeću, sagrađena je 1913., a onda na istome mjestu i nova crkvica 1974. Župa je 1962. imala 3.085 župljana, 1987. tu živi 1.769 žitelja, a 1999. 1.519 župljana. God. 2002. ima ih tek 960 stalno nastanjenih.

povjesničar, kustos muzeja (Hardomilje, 1910. – Split, 1984.). Osnovnu školu završio je na Humcu, gimnaziju na Š. Brijegu, studij teologije i filozofije u Mostaru i Beču. U Franjevački red primljen 1928., a za svećenika zaređen 1934. U Breslauu postiže doktorat iz teologije (1937.) disertacijom Entstehung der Franziskanerpfarreien in Bosnien und der Herzegowina und ihre Entwicklung bis zum Jahre 1878. Od 1938. predaje na Franjevačkoj teologiji u Mostaru, gdje uz povremena izbivanja ostaje do 1949. Bio je tajnik i definitor Provincije. Tada je uhićen te osuđen na 8 godina zatvora s prisilnim radom. Odležao je sedam. Od 1956. predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i Visokom. God. 1967. izabran je za provincijalnog vikara. Od 1974. kustos je muzeja na Humcu, sve do kraja života. Pokopan je na Humcu. Sudjelovao stručnim člancima, osobito vezanima za crkvenu povijest, u raznim časopisima.

teolog, profesor (Hardomilje, 1920. – Mostar, 2003.). Osnovnu školu završio je na Humcu, srednju u Mostaru i na Š. Brijegu (2.-7. razred), a bogoslovlje studirao u Mostaru. God. 1945. bježi pred partizanima. Proveo dva i pol mjeseca u zarobljeništvu. Studij završio u Zagrebu. Franjevački habit obukao 1938., za svećenika zaređen 1946. Za vrijeme služenja vojnog roka 1948. osuđen na godinu dana zatvora. Potom je kapelan u Vitini, župnik u Klobuku i Veljacima. Od 1952. do 1956. opet je u zatvoru, kao jedan u neizbrojivom nizu žrtava komunističke mržnje. Nakon izlaska iz zatvora doktorira na KBF-u u Zagrebu biblijske znanosti (1958.). Od tada do 1988., dakle punih 30 godina, predaje biblijske predmete na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. U međuvremenu je definitor Provincije, pročelnik studija i odgojitelj hercegovačkih bogoslova u Sarajevu. Od početka ukazanja povezan je s Međugorjem, a posljednjih godina bio je duhovnik časnih sestara u Međugorju, gdje pomaže franjevcima u pastoralnim dužnostima. Preveo je Novi zavjet na hrvatski jezik s izvornika te ga poslije nekoliko puta usavršavao. Preveo je i Psalme i Pjesmu nad pjesmama s hebrejskog jezika. Napisao je brojne stručne biblijske članke, kao i pet knjiga o Međugorju: Gospina ukazanja u Međugorju (1983.), Međugorje u povijesti spasenja (1988.), Istina o Međugorju (1990.), Gospa u župi Međugorje (1991.), Međugorje – vrata nebeska i početak boljega svijeta (1999.) te s fra V. Nuićem Još jednom istina o Međugorju (2002.). Objavio je knjigu Sudbina istine (1994.), u kojoj je sabrao svoje znanje i životno iskustvo. Njemu u čast izdan je zbornik Interpres verbi (Tumač Riječi) (1998.). Bio je član Teološkog Društva KS-a, Teološke komisije BKJ i Društva prevoditelja Bosne i Hercegovine.

župa. Sjedište donjobekijske župe premješta se 1836. iz Drinovaca u Ružiće, pa tu godinu na neki način možemo smatrati godinom utemeljenja župe Ružići. Od nje će se kasnije odcijepiti današnje župe Drinovci (1871.), Tihaljina (1889.) i Grude (1895.). Također je dio današnje župe Ledinac nekoć pripadao župi Ružići. Župni stan u Ružićima sagrađen je 1836., a poslije preuređivan u nekoliko navrata: 1854., 1922. i obnavljan počevši od 1970. S gradnjom crkve započelo se 1934., a pokrivena je 1938. Konačno je dovršena tek nakon rata, 1958. – 61. Zvonik je sagrađen 1971. Iseljavanje je stalan pratitelj pučanstva ove župe, osobito u posljednjim desetljećima. Tako je župa 1975. imala 1.950 župljana, 1991. god. 1.617, a 2002. oko 1.500 župljana.