edicija. Taj je knjižni niz 1918. pokrenuo fra Dominik Mandić u Mostaru, a sadržavao je djela poznatijih ljudi onoga doba. Prvo tiskano djelo je filozofsko-bogoslovna rasprava Razum i vjera fra Teofila Harapina, profesora franjevačke gimnazije u Varaždinu. Osobito su vrijedna djela povijesne provenijencije objavljena u toj ediciji. Godine 1944. fra Vendelin Vasilj pokrenuo je novu seriju »Savremenih pitanja«. U seriji je objavio knjige: Filozofija komunizma i Komunizam i obitelj.
župa. Godine 1.806. sjedište goleme župe Duvno premješteno je iz Bukovice u Seonicu. U Seonici je župnik duvanjski fra Mijo Čuić St. nakon teških muka i progona od strane osmanskih zapovjednika te godine uspio dovršiti slamnatu župnu kuću. Od tada do danas tu djeluju franjevci, župnici i duhovni pomoćnici župe koja se najprije zvala Duvno, a onda Seonica – nakon što se župa 1828. podijelila na dva dijela: Duvno–Seonica i Mokronoge (poslije pod imenima Županjac, Tomislavgrad ili Duvno). Od župe Duvno–Seonica naknadno su se odvojile tri nove župe: Rakitno 1845., Bukovica 1876. (stvarno 1880.) i Kongora 1917. Župna je kuća izgorjela u požaru 1821., a s njom nažalost i sve stare matične knjige župe Duvno. Na istom je mjestu iste godine sagrađena nova kuća. Imala je kapelicu i osam soba. U njoj je boravio i prvi biskup samostalnoga hercegovačkog apostolskog vikarijata fra Rafo Barišić u prvih nekoliko godina (1844. – 1851.). Nova, treća po redu, kuća sagrađena je 1908. Od nje je ostalo do danas prizemlje (koristi se kao garaža). Konačno je četvrta kuća izgrađena u novije vrijeme (1975. – 82.). Kao crkva se do 1920.-ih koristila kapelica u župnoj kući, a za lijepa vremena mise i obredi su se slavili na mjesnim grobljima. Crkva je građena u razdoblju 1927. – 1929, a konačno za službu Božju posvećena 1932., ponajviše zaslugama poznatog župnika fra Bariše Drmića. Počevši od 1972. do danas nekoliko je puta preuređivana unutrašnjost crkve. U župi je 1987. bilo 2.615 župljana, a 2002. 1.929 župljana.
odgojitelj, crkveni pravnik (Rujan, ž. Kočerin, 1967.). Pučku školu završio u Kočerinu, gimnaziju u Visokom i Dubrovniku, filozofsko-teološki studij u Makarskoj i Bologni. U Franjevački red primljen 1986., a za svećenika zaređen 1994. Doktorirao iz kanonskog prava na Antonianumu u Rimu 2000. disertacijom L'uscita definitiva dall'istituto religioso durante e allo scadere della professione temporanea. Sviluppo storico e disciplina attuale. Kratko je djelovao kao odgojitelj novaka na Humcu. Bio je župnik u Međugorju (2000. – 01.), a potom vikar Provincije, odgojitelj novaka, provincijski tajnik za odgoj i obrazovanje (od 2001. do danas). Objavljuje članke, uglavnom iz crkvenog prava.
dušobrižnik, graditelj (Služanj / Čitluk, 1922.). Osnovnu školu završio je na Čitluku, gimnaziju na Š. Brijegu (1933. – 42.), bogosloviju u Mostaru i Hercegovini (do 1945.), Sarajevu, Zagrebu i (nakon dvije godine odsluženja vojske) u Dubrovniku. Franjevačko odijelo obukao je 1939., a za svećenika zaređen 1948. Kao svećenik djelovao u Mostaru, Međugorju, Š. Brijegu, Posušju, Tomislavgradu. Tu je vodio obnovu u ratu teško oštećene bazilike. Kao župnik u Grudama vodi obnovu crkve. Osim toga nadgledao je obnovu humačkog samostana, izgradnju kuće časnih sestara na Š. Brijegu, obnovu kora u crkvi u Mostaru, samostana u Slanom. God. 2003./04. uredio fratarske grobnice na Novom groblju na Humcu. U veoma teškim vremenima hrabro se suočavao s poteškoćama svih vrsta, ne ustručavajući se ni najtežih tjelesnih poslova.
teolog, dušobrižnik (Međugorje, 1917. – Manitowoc, WI, 2002.). Osnovnu školu završio u Međugorju, gimnaziju na Š. Brijegu, bogosloviju u Mostaru, Zagrebu i Rimu. Franjevački habit obukao 1935., za svećenika zaređen 1941. U Rimu na Antonianumu postiže akademski stupanj doktora teologije. Od 1947. do smrti je u Americi. Djelovao je u nekoliko hrvatskih župa (osobito dugo u St. Louisu), boravio u franjevačkim rezidencijama i samostanu u Chicagu. Osam godina predavao je na sveučilištu Duquesne u Pittsburghu. Napisao je nekoliko zapaženih teoloških i etnografskih knjiga te bio urednik mjesečnika Naša nada, službenog glasila Hrvatske katoličke zajednice.
poglavar, dušobrižnik (Grab, 1907. – Chicago, 1987.). U Franjevački red stupio je 1926. Bogoslovne nauke završio je u Mostaru i Teutopolisu, IL. Za svećenika je zaređen 1932. U Americi je od 1933. do smrti. Djelovao je kao župnik među američkim Hrvatima (župe Ambridge, Chicago, Milwaukee, Windsor u Kanadi), kao gvardijan samostana u Chicagu (u dva navrata) te bio dvaput biran za poglavara hrvatskih franjevaca (komisara) u Americi i Kanadi (1955. – 61.). Zaslužan je za uređenje franjevačke grobnice na groblju Holy Sepulchre u Chicagu.
dušobrižnik, pisac (Grab, župa Veljaci, 1963.). Osnovnu školu završio u Vitini, gimnaziju u Visokom, a bogosloviju u Sarajevu i Bologni. Franjevački habit obukao 1982., a za svećenika zaređen 1990. Magistrirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 2001. na temu odnosa Vatikana i BiH. Radi doktorat. Djelovao na nekoliko hercegovačkih župa, bio tajnik Provincije (1994. – 97.), gvardijan na Humcu (1997. – 2000.) te definitor Provincije (2001. – 04.). Objavio knjige Sto puta unatoč svemu (2002.), Nema suvišnih ljudi (2003.), Prilozi za povijest novinarstva u BiH (2002.) sa Z. Tomićem i M. Sapunarom. Objavljuje članke u novinama.
franjevački samostan Hercegovačke franjevačke provincije. Franjevački samostan u Slanom sagrađen je 1399., a crkva 1420. Franjevci se brinu i za dušobrižničke potrebe žitelja slanskog područja. God. 1758. sagrađena je župna crkva Sv. Vlaha. Samostan je 1468. izdvojen iz Bosanske vikarije i pridružen Dubrovačkoj. Od 1914. samostanom upravljaju hercegovački franjevci. To je mjesto za oporavak bolesne braće i odmorište. Od 1962. dubrovački biskup povjerio je hercegovačkim franjevcima i upravu župe Slano. Uz tu župu povremeno se dušobrižnički brinu i za neke druge okolne župe. U samostanskoj crkvi i samostanu čuvaju se neke iznimno vrijedne umjetnine. Svi crkveni objekti bili su tijekom Domovinskog rata teško oštećeni, a pučanstvo protjerano. Nakon oslobađanja Slanog štete su uglavnom sanirane. U Slano se vratio samo dio predratnog pučanstva.
graditelj, samaritanac (Mokro, 1788. – Š. Brijeg, 1851.). Niže nauke završio je u Kreševu, a više u Italiji. Dušobrižnički je djelovao u Bosni, ali je ipak najviše vremena proveo u prostranoj župi Brotnjo u Hercegovini. U Gradnićima je od kamena sazidao kapelicu, prvi natkriveni sakralni prostor u Hercegovini u tursko doba. Zbog toga su ga Turci progonili, a i inače je s njima imao teških neprilika. U vrijeme kuge u Hercegovini u dva navrata (1813. – 17. te 1851.) poslužuje bijedne bolesnike dijeleći im svete sakramente. U drugom navratu i sam je obolio od kuge te preminuo na Š. Brijegu.
provincijal, dušobrižnik (Međugorje, 1946.). Osnovnu školu završio je u Međugorju, gimnaziju u Dubrovniku, a bogoslovne nauke u Sarajevu, Trentu i Rimu. Franjevački habit obukao je 1967., a za svećenika zaređen 1972. U Americi na hrvatskim župama (West Allis, New York, Chicago, Steelton) djeluje 1973. – 1994. Za kustosa (poglavara hrvatskih franjevaca u Americi) izabran je 1994., a potom još dva puta. Službu je prekinuo kad je 2001. izabran za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru. Na toj službi je i sada. U New Yorku je postigao da se ulici ispred hrvatske crkve dadne ime kardinala Alojzija Stepinca. U Chicagu je 1994. – 2001. uređivao dvomjesečnik Kustodijski vjesnik.
misionar u Albaniji (Crnač, 1959.). Osnovnu školu završio u Izbičnu, gimnaziju u Visokom, a bogosloviju u Makarskoj, Jeruzalemu i Sarajevu. U Franjevački red primljen 1978., a za svećenika zaređen 1987. Djelovao u nekoliko hercegovačkih župa (1987. – 92.), a potom na zamolbu generala Franjevačkog reda pošao u Albaniju kao misionar. Bio je upravitelj svetišta sv. Ante u Laçu, župnik i gvardijan sv. Mihovila u Laçu te dušobrižnički djelovao u planinskim predjelima Burell – Tropja (1993. – 2001.). Potom je župnik u župi Rubik i ekonom samostana sv. Mihovila u Laçu (2001. – 04.). Bio je definitor Albanske provincije (Provincia Francescane Shqiptare) 1995. – 2004. Tada se vratio u Hercegovinu. Od početka 2005. župnik u Seonici.
pjesnik, duhovnik (Dragićina, 1960.). Osnovnu školu završio na Čerinu, gimnaziju u Visokom, bogosloviju u Zagrebu, Jeruzalemu i Sarajevu. Franjevački habit obukao 1979., a za svećenika zaređen 1987. Na Antonianumu u Rimu 1991. magistrirao disertacijom Il direttore spirituale »Uomo di Dio« nella dottrina e nella prassi della Chiesa contemporanea. Djelovao je kao odgojitelj sjemeništaraca i bogoslova, a dušobrižnički u nekoliko hercegovačkih župa, među ostalima i u Međugorju, gdje je utemeljio Informativni centar »Mir« Međugorje (1993.) te mu bio prvim ravnateljem. Od 2001. tajnik je Hercegovačke franjevačke provincije. Objavio nekoliko zbirki pjesama, slikovnica i pjesama za djecu te prijevoda. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Hrvatskih katoličkih novinara, Udruge hrvatskih novinara u BiH. Idejni je začetnik Hrvatskoga intelektualnog kruga ’04.
almanah. Književni list izdavala je hercegovačka franjevačka sveučilišna omladina predvođena Zborom franjevačke bogoslovne mladeži »Bakula«. Prvi broj izišao je školske godine 1934./35. Ukupno je tiskano pet svezaka toga almanaha. Osim književnih sastava mladeži u njemu su surađivali i neki profesori.
misionar, liturgičar (Roško Polje, 1945.). Osnovnu školu završio u Rošku Polju i Tomislavgradu, srednju u Zadru, Splitu i Dubrovniku, a bogosloviju u Sarajevu, Königsteinu i Freiburgu. Franjevački habit obukao 1967., a za svećenika zaređen 1972. Do 1982. djelovao u Provinciji kao odgojitelj i duh. pomoćnik na Humcu i u Tomislavgradu, a onda 1983. odlazi u misije u državu Kongo. Prvih desetak godina proveo je u misiji Kayeye (1983. – 92.). Potom je tajnik i ekonom biskupije Kamina (1992. – 94.) te ujedno župnik misije Kinkunki (1992. – 96.), koju je sam i utemeljio. Od 1996. do danas je župnik župe Bezgrješnog začeća BDM u Kamini. God. 2004. izabran je za pokrajinskog gvardijana (»komisara«) zajednice bijelih franjevaca u Katangi. K tome fra Filip 1994. nasljeđuje fra Blagu Brkića u projektu prevođenja i izrade potrebnih knjiga na kiluba jezik. Do sada je tako priredio katekizam (tiskan u 20.000 primjeraka), časoslov, nedjeljni misal za narod (A,B,C), sakramentar, Rimski pontifikal, molitvenik, Sveti tjedan, molitve nedjeljom bez svećenika i dr. Ponovno je tiskao fra Blagin molitvenik u 20.000 primjeraka.
v. Naša ognjišta.
