provincijal, profesor, misionar (Međugorje, 1943.). Osnovnu školu završio u Međugorju i Čitluku, srednju u Zadru i Dubrovniku, a bogosloviju u Sarajevu i Schwazu. Franjevački habit obukao 1962., za svećenika zaređen 1969. Doktorirao iz sociologije 1980. na Gregoriani u Rimu disertacijom La religione in una societa socialista. Djelovao kratko u Hercegovini. Profesor je sociologije na KBF-u (1981. – 87.) i na FTI DI (1981. – 88.) u Zagrebu. Potom je 1988. izabran za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Godine 1989. odlazi braći u misiju Kayeye (Kongo). Od 1990. profesor je na Franjevačkoj teologiji provincije Sv. Benedikta Afričkog u gradu Kolweziju.  Bio je i rektor Teologije. Nakon što je 1998. provincijal fra Stanislav Lukumwena bio imenovan biskupom, fra Jozo je postao provincijal. Vodio je gradnju nekoliko zgrada potrebnih za novake i bogoslove. Kad mu je mandat 2000. istekao, nije želio prihvatiti ponovni izbor za provincijala. Vratio se za rektora Teologije. Uspio je Franjevačku teologiju u Kolweziju afilirati središnjem franjevačkom učilištu Antonianumu u Rimu. God. 2002. vratio se u Hercegovinu. Profesor je na Sveučilištu u Mostaru.

uznik, glazbenik (Međugorje, 1920. – Split, 1993.). Osnovnu školu završio u Međugorju, gimnaziju na Š. Brijegu, bogoslovlje u Mostaru i Veljacima. Franjevački habit obukao 1937., za svećenika zaređen 1943. Počinje djelovati kao svećenik u Vitini. U veljači 1945. od partizana zatvoren u Ljubuškom s fra Jankom Bubalom i fra Vicom Skokom. Nakon 45 gorkih dana pušten kući. Za vrijeme služenja vojnog roka u JNA na namještenom sudskom procesu osuđen na zatvorsku kaznu. Na slobodu izišao 1953. Od tada djeluje kao kapelan i župnik u Mostaru, Čerinu, Čapljini. Od 1977. do smrti je na Humcu. Od početka vezan za Gospina ukazanja u Međugorju. Danomice ispovijeda hodočasnike. Uglazbio je diljem svijeta poznatu himnu Gospi međugorskoj. Bio je poznati glazbenik franjevac, makar samouk. Svugdje je uspio osnovati izvrsne crkvene zborove. Surađivao pričama i teološkim raspravama u brojnim listovima i časopisima. Uglazbio je i tiskao dvije mise te nekoliko pjesama.

filozof (Međugorje, 1917.). Osnovnu školu pohađao u Međugorju, gimnaziju na Š. Brijegu, filozofsko-teološki studij u Mostaru. Franjevački habit obukao 1934., a za svećenika zaređen 1940. U Innsbrucku 1946. stječe naslov doktora filozofije. Četiri godine potom djeluje u Italiji kao profesor, a onda (1950.) odlazi u Ameriku, gdje živi sve do danas. Boravio u franjevačkim rezidencijama i samostanu u Chicagu te povremeno pomagao na hrvatskim župama. Najviše se bavi znanstvenim radom, urednik je Hrvatskoga katoličkog glasnika i Hrvatskoga kalendara. Objavio je mnoštvo knjiga i članaka, uglavnom filozofske (skolastičke), teološke, ali i crkvene i nacionalne naravi.

poglavar, urednik (Međugorje, 1909. – Chicago, 1971.). U Međugorju je završio osnovnu školu, na Š. Brijegu gimnaziju, a u Mostaru bogoslovne nauke. U Franjevački red stupio 1926., a za svećenika zaređen 1932. U Parizu završava dva doktorata, iz prava i iz sociologije. Tu je i dušobrižnik za Hrvate te piše antirežimsku knjigu na francuskom Diktatura kralja Aleksandra. Od 1938. je profesor na Franjevačkoj teologiji u Mostaru, a istodobno i tajnik biskupa Mišića. Ponovno pokreće Kršćansku obitelj te je urednik toga časopisa. Godine 1944.  pokrenuo novu seriju »Savremenih pitanja«. U seriji je objavio knjige: Filozofija komunizma i Komunizam i obitelj. God. 1945. dospijeva u Mariboru u partizansko zarobljeništvo, ali uspijeva pobjeći. Već 1946. dolazi u Ameriku i tu ostaje do kraja života. Djelovao je dušobrižnički na nekim župama. Tri puta je biran poglavarom hrvatskih franjevaca u Americi i Kanadi (1949. – 52. te 1961. – 67.). Kupio je dvije rezidencije, u Beaver Fallsu (Pennsylvania) i Gulf Breezeu (Florida). Bio je gvardijan samostana u Chicagu. Bio je urednik Hrvatskoga katoličkog glasnika i Hrvatskog kalendara te vrlo djelatan u pisanju brojnih članaka.

Ova je župa najstarija nahijska župa (područje Ljubuškog): spominje se već 1599. Obnovljena je 1742. Od nje su se odijelile župe: Humac 1855., Klobuk 1873., Vitina 1895. i Šipovača 1937. Veljački župnici u osmansko vrijeme borave u raznim mjestima, tako u Vojnićima i Šipovači. Od 1837. stalno su u Veljacima. Župnik fra Mijo Rozić sagradio je te godine jednu malenu kuću pokrivenu pločama. Njegov nasljednik fra Filip Ančić podigao je novu prostranu kuću s kapelicom 1844. – 46. Ta je župna kuća služila kroz sljedećih 130 godina: obnovljena početkom 1980.-ih godina. Veljaci dugo vremena nisu imali vlastitu župnu crkvu – nakon što je vjerojatno na početku osmanske vladavine bila porušena drevna crkvica Sv. Ilije. Župna je crkva sagrađena tek 1958., a u sljedećim godinama još uređivana: bila je to prva crkva u Hercegovini sagrađena pod komunizmom. U župi je 1975. živio 3.371 župljanin, 1991. god. 2.756, a god. 2002. god. 2.570 župljana.

komisar (Murska Sobota, 1887. – Čakovec, 1954.). Bio je član Hrvatske franjevačke provincije (Zagreb). Od 1923. župnik je župe vindiških Slovenaca u Bethlehemu, država Pennsylvania u SAD-u. Član je zajedničkoga slovensko-hrvatsko-slovačkoga franjevačkog komisarijata. Kad su se hrvatski franjevci odvojili i osnovali samostalan komisarijat (1926.), fra Klement je prvi njegov komisar (do 1929.). Krajem 1929. vraća se iz Amerike te do smrti djeluje u zagrebačkoj Provinciji.

kustod, dušobrižnik (Bogodol, 1802. – Š. Brijeg, 1867.). Niže škole završio je u Kreševu, gdje je primljen u Franjevački red. Bogoslovni studij završio u Mađarskoj, gdje je zaređen za svećenika (1830.). U Bosni bio gvardijan i definitor provincije Bosne Srebrene. Jedan je od onih otaca koji je najviše radio na utemeljenju samostalne zajednice hercegovačkih franjevaca, otac Kustodije. U Hercegovini je bio župnik župa Brotnjo (Gradnići), Š. Brijeg, Mostarski Gradac, Gorica i Ružići. Dvaput je bio biran za kustosa Kustodije (1856. – 62.).

bibličar, uznik (Črnkovci, Podravina, 1960.). Osnovnu školu završio u Susedgradu, gimnaziju u Visokom, a filozofsko-teološki studij u Zagrebu. Franjevački habit obukao 1979. Kao novak na Humcu posve nedužan po komunističkom sudu osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu (1980.). U KPD Zenica proveo 4 i pol godine (1980. – 84). Za svećenika zaređen 1990. Doktorirao na Sveučilištu u Grazu 1997. disertacijom Homo patiens. Djelovao kao odgojitelj novaka na Humcu (1991. – 93) te odgojitelj bogoslova u Frohnleitenu, Austrija (1993. – 97). Bio je definitor Provincije (1998. – 2001) te upravitelj ZIRAL-a. Od 1998. do danas je župnik u Weisensteinu u Austriji te profesor na teološkim učilištima u Grazu i Zagrebu. Objavljuje brojne stručne članke iz područja biblijskih znanosti.

župa. Župa je osnovana 1895. odcjepljenjem od drevne župe Veljaci. Te je godine počela i izgradnja župne kuće, ali je potpuno dovršena tek 1907. Kuća je oštećena u potresu 1962., a obnovljena 1964. Uređivanje je posvema dovršeno 1973. Župna crkva sagrađena je 1910. – 14. pod vodstvom župnika fra Pave Šimovića. Unutrašnjost crkve i crkveno dvorište uredio je fra Augustin Matić, počevši od 1919. Spomenuti potres oštetio je i crkvu, koja je potom obnovljena. Stari zvonik je porušen, a sagrađen novi (1972.). U pripremi je potpuna obnova crkve izvana i iznutra. U župi je 1975. živjelo 3.892 župljana, 1991. god. 3.264, a 2002. god. 3.307 župljana.

dušobrižnik, uznik, urednik (Sovići, 1920. – Tomislavgrad, 1995.). Pučku školu završio je u Sovićima, gimnaziju na Š. Brijegu, bogosloviju u Mostaru (do 1945.) i Zagrebu. U Franjevački red primljen je 1939., a za svećenika zaređen 1946. Od 1949. do 1952. tajnik je Provincije. Tada ga je uhitila zloglasna OZNA. Osuđen je na 16 god. zatvora, izdržao osam (Zenica). Potom djeluje na Š. Brijegu, Drinovcima i Zagrebu. U Frohnleitenu (Austrija) župnik je te austrijske župe (1968. – l70.), a od 1970. do smrti je stalno u Tomislavgradu (1970. – 78. župnik i gvardijan). God. 1971. pokrenuo je list Naša ognjišta, prvi poratni katolički list u BiH, te mu bio dugogodišnjim urednikom. Uz Naša ognjišta je vezan do kraja. Od početka prati međugorska ukazanja. Od 1981. opet u zatvoru (Foča), jer je državi ponovno postao preopasan. Naša ognjišta su 1982. zabranjena. Nastavljaju izlaziti pod novim imenom, Sveta baština. Bio je imenovan provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije (srpanj 1988.), ali su to komunističke vlasti spriječile. Jedan je od organizatora »Bijelog puta« u Novu Bilu kraj Travnika 1993.

graditelj, branitelj (Duvno, 1658. – Sinj, 1735.). Školovao se u ramskom samostanu, a bogosloviju završio u Italiji. Djelovao je u Rami 1682. – 87., kada organizira bijeg katoličkog puka iz Rame, Duvna, Livna i okolnih mjesta pod mletačku vlast, u Cetinsku krajinu. Počinje izgradnju samostana u Sinju. God. 1698. Turci osvajaju Cetinsku krajinu, a Vučković dopade zarobljeništva. No, svom gospodaru paši Dalbatanu postao je uskoro osobni tajnik i povjerenik. S pašom je u Bagdadu, a kad ovaj postade veliki vezir prelazi s njim u Carigrad. Nakon što je vezir bio zadavljen, bježi u Italiju. Kao sinjski gvardijan izgradi 1714. crkvu te gotovo dovrši samostan. No, već 1715. u turskom napadu izgori i crkva i samostan. Opet je fra Pavao prionuo te ponovno izgradio srušeno. Posve iscrpljen tim poslom preminu u 77. godini života u Sinju.