Prvi član naše Provincije koji je otišao u misije u Kongo (Zair) bio je fra Blago Brkić. Bilo je to 15. prosinca 1968. Nakon njega još su šestorica naše braće djelovala u Kongu. Četvorica su još uvijek tamo nazočna. Da bismo mogli reći nešto o tim misionarima i o misijama u kojima su djelovali ili još uvijek djeluju, valja na početku dati neke opće podatke kako o zemljopisu i povijesti Konga, tako o djelovanju katoličkih, a posebice franjevačkih misionara u spomenutoj državi.

I. Opće napomene o Kongu

Demokratska republika Kongo država je s ogromnom površinom u središnjem dijelu afričkog kontinenta. Velika je 2,345.410 km2 (41 put veća od Hrvatske), a ima oko 52 mil. stanovnika. Tek jednim malenim dijelom izlazi na Atlantski ocean. Na rijeci Kongo graniči s drugom državom istoga imena, Republikom Kongo (gl. grad Brazzaville). DR Kongo (gl. grad Kinshasa) neko se vrijeme nazivala i Zair (1973.-1997.), a taj se naziv koristi ponekad i danas, iako više nije službeni – kako bi se razlikovao od Republike Kongo. Službeni jezik u DR Kongu je francuski. U državi živi oko 380 plemena, s otprilike toliko domorodačkih jezika. Najpoznatiji su jezici: kikongo, kiswahili, lingala i tshiluba.

Rijeka Kongo sa svojim poriječjem je svakako temeljna odrednica i jedne i druge države koje se po njoj nazivaju. Po volumenu vode koju nosi i po veličini svog poriječja, rijeka Kongo manja je jedino od Amazone. Iako su naši misionari stotinama kilometara udaljeni od rijeke Kongo, ipak rijeke koje protječu u njihovoj blizini dio su poriječja rijeke Kongo.

DR Kongo je do 1960. bio belgijska kolonija. Te je godine stekao nezavisnost, ali uz velike nemire i petogodišnji građanski rat. Neke su se pokrajine odijelile i proglasile vlastitu samostalnost. Konačno je 1964. državnim udarom na vlast došao Mobutu Sese Seko, čija će tiranska vlast potrajati preko 30 godina. Mobutu je po dolasku na vlast zabranio sve stranke, osnovao svoju državnu stranku, te odstranio sve političke suparnike. Iako je bio katolik, malo je držao do vjerske prakse. Ipak progona Crkve nije bilo. Stanje se pogoršalo nakon 1973. kada je Mobutu odlučio provesti »zairizaciju« zemlje. Promijenio je ime države u Zair, insistirao je na afričkoj autentičnosti, što je značilo da sve tuđinsko mora nestati iz zemlje. To je uključivalo promjenu imena i brojne druge krupne i sitne promjene; čak je bilo zabranjeno nošenje kravate, kao simbola Zapada! Nažalost, to je sa sobom povlačilo i smanjenje gospodarskih djelatnosti, pa i posvemašnje osiromašenje zemlje. Primjerice, nakon odlaska Belgijanaca više nije izgrađen ni kilometar željezničkih pruga. A belgijska kolonijalna vlast izgradila je tisuće kilometara pruga i cesta. Pa i ono što su sagradili, zbog nemara je u sve gorem stanju.

God. 1994. počinje građanski rat u Kongu u koji je bilo uključeno desetak država. Okolne zemlje zauzele su dobar dio zemlje, uz pomoć domaćih pobunjeničkih frakcija. Konačno je došao kraj i predsjedniku Mobutuu: 1997. s vlasti ga je skinuo pobunjenički vođa Laurent Kabila. Rat i nered su se nastavili. Da bi se stanje nekako smirilo, u pregovorima je za predsjednika izabran Kabilin sin Joseph Kabila. On je čovjek ujedinjenja. U svrhu pomirbe i ujedinjenja zemlje, dogovoreno je da J. Kabila ima i četvoricu dopredsjednika; to su zapravo bile vođe pobunjeničkih skupina. Crkva u pokrajini Katangi, u kojoj djeluju naši misionari, u ovom građanskom ratu nije bila proganjana, makar je bilo pljački i prijetnji sa svih strana. Izravnoga rata zapravo u toj pokrajini nije ni bilo. Misionari unatoč opasnosti nisu bježali iz svojih sjedišta. Ipak je u najugroženijem području, uz granicu s Ruandom, bilo ubijeno nekoliko svećenika i časnih sestara, te brojni utjecajni katolički laici. Ubijen je i nadbiskup nadbiskupije Bukavu, a pomoćni biskup umro je 10 dana po oslobođenju iz pritvora, u kojem je proveo 7 mjeseci. Broj civilnih žrtava mjeri se milijunima.

Naši misionari djeluju u jugoistočnom dijelu Konga, u pokrajini Katanga (koja se nekoć nazivala i Shaba, u prijevodu »bakar«, jer je iznimno bogata tom kovinom). Najveći grad u tom području i sjedište pokrajine je Lubumbashi (ujedno sjedište metropolije), gotovo na samoj granici sa Zambijom. Misionari su najpovezaniji s gradom Kaminom, koji je ujedno i sjedište katoličke biskupije. Ceste su u čitavoj zemlji u iznimno lošem stanju, a na mnogim ih područjima uopće niti nema ili su to, pak, makadamske ceste koje su u kišnoj sezoni nerijetko potpuno neprohodne, pa misionarima upravo prometovanje predstavlja jednu od najvećih poteškoća. U misijama putuju terenskim vozilima, a nerijetko pješače od jednoga do drugog sela. Do većih središta ili jedni do drugih putuju dugo i mukotrpno: ovdje se udaljenosti tako ne mjere kilometrima, nego satima. Do glavnoga grada pokrajine Katange Lubumbashija (koji ima zračnu luku) truckaju se u vlaku i više od 30 sati. Ako putuju u Europu, iz Lubumbashija lete zrakoplovom u Kinshasu, a odatle u Belgiju.

II. Katolička crkva i franjevci u Kongu

            Obraćenje žitelja Konga na kršćanstvo usko je povezano s gore spomenutim zaposjedanjem zemlje po belgijskim kolonijalnim vlastima krajem 19. st. Istina je da su prvu evangelizaciju započeli portugalski franjevci-kapucini još u 16. stoljeću. Njih je potpomagao portugalski kralj Alfons. Tada je čak bio zaređen za biskupa i prvi domorodački svećenik. Ipak je ta prva evangelizacija uskoro bila nasilno prekinuta, a bila je ograničena samo na uski priobalni pojas, jer bijelci tada još nisu uopće niti poznavali unutrašnjost Afrike.  Za otkriće unutrašnjosti zaslužni su brojni bijeli istraživači i pustolovi, a u Kongu se osobito istakao istraživač Stanley koji je u drugoj polovici 19. st. u tu svrhu poduzeo nekoliko ekspedicija. U jednoj od njih sudjelovala su i dva Hrvata! Na Berlinskom kongresu 1885. određena je sudbina Afrike; podijeljena je između velikih europskih sila. Tako je Kongo povjeren na upravu belgijskom kralju Leopoldu I., dok je drugi Kongo (Brazzaville) dodijeljen Francuzima. Belgijski kralj odmah potom nastoji u Kongo poslati što više katoličkih misionara kako bi domorodačko pučanstvo priveli u krilo Katoličke crkve. Misionarski rad imao je velikog uspjeha. Tako danas u Kongu živi oko 25 mil. katolika (a oko 35 mil. kršćana ukupno), ima 47 biskupija, podijeljenih u 6 pokrajinskih biskupskih konferencija ili metropolija. Crkva u Kongu ima i jednoga kardinala, imenom Frederic Etsou.

Među tim brojnim misionarima bili su i redovnici skeutisti (iz mjesta Sceuta) Srca Isusova. Na njihov poziv u Kongo (u pokrajinu Katangu 1920. su došli i belgijski franjevci, koji tamo djeluju sve do danas. Prva franjevačka misija Lwabo osnovana je 1923. Uskoro je osnovan franjevački komesarijat u Kongu, ovisan o Belgijskoj franjevačkoj provinciji, ali zapravo samostalan u svojim odlukama. Sjedište komesarijata bilo je u Kolweziju, misija Mpala, u blizini jezera Nzilo, 100 km sjeverno od granice sa Zambijom. Nakon što se belgijska provincija 1940-ih podijelila na dva dijela, valonsku i flamansku provinciju, i komesarijat u Kongu podijeljen je na dva dijela, valonski i flamanski. Sredinom 20. st. u komesarijatu je bilo čak oko 150 belgijskih franjevaca, što svećenika, što braće laika. Nakon toga je broj počeo naglo opadati, tako da je krajem 1960-ih tu bilo još oko 30-40 fratara. Upravo je to ponukalo provincijala belgijske (flamanske) franjevačke provincije Sv. Josipa da na Kapitulu u Medellinu 1960-ih zatraži pomoć i od ostalih franjevačkih provincija. Tu je molbu hercegovačkim franjevcima prenio ondašnji provincijal fra Rufin Šilić, sudionik Kapitula. Pozivu se tako prvi odazvao fra Blago Brkić, te pošao u misije 1968. Osim hercegovačkih franjevaca pozivu belgijskog provincijala odazvali su se i poljski franjevci.

Posve je jasno da su belgijski franjevci uskoro počeli i s odgajanjem domorodačkih franjevaca. Njihov broj je tako rastao, dok se broj franjevaca misionara smanjivao. Konačno je uprava Franjevačkog reda 1985. osnovala novu viceprovinciju Sv. Benedikta Afričkog sastavljenu od franjevaca domorodaca. Provincija obuhvaća područje DR Kongo, R Kongo i Centralnoafričke Republike. God. 2003. u toj je provinciji bilo 108 zavjetovanih domaćih franjevaca. Istodobno s osnutkom »crne« provincije uprava Reda dokinula je »bijeli« komesarijat, te tražila od bijelih franjevaca ili da postanu članovi nove provincije ili da se povuku u matične provincije. Zbog njihova otpora, nakon brojnih peripetija, namjesto komesarijata uprava Reda dopustila je samostalan entitet bijelim franjevcima – misionarima; nova jedinica nazvana je pokrajinskim gvardijanatom. Čine ga franjevci flamanske, poljske i hercegovačke provincije. Prvim gvardijanom 1992. imenovan je dotadašnji komesar fra Koen van der Horst, flamanski franjevac. Naslijedio ga je fra Ante Kutleša (1995.-1998.), njega fra Michel Praet (1998.-2004.), a 2004. na njegovo je mjesto došao fra Filip Sučić. Gvardijanat broji ukupno oko 20 franjevaca koji djeluju kao misionari na području pokrajine Katange.

Za vrijeme svoga 80-godišnjeg djelovanja franjevci su u pokrajini Katanga osnovali sljedeće misije: Mangi, Kinkondja, Kayeye, Kabondo-Dianda, Bukama, Luena, Mukulakulu, Kintobongo, Lwabo, Kamina (St. Bavon), Kamina (St. Therese), Kamina (Base), Nsungu, Kamina (Marie-Immaculée), Kamina (Marie Auxiliatrice), Kamina (St. Francois), Lupwezi, Kanyama, Kimpanga, Kibula, Kimungu, Kinkunki. Od te 22 misije franjevci još uvijek djeluju u 10 misija (kosa slova), dok su ostale preuzeli domaći svjetovni svećenici. Sve se te misije nalaze u biskupiji Kamina.

U nekim od tih misija djelovali su i djeluju hercegovački franjevci, a neke su sami i osnovali. Većina ih je duže ili kraće djelovala u misiji Kayeye, koju su u novije vrijeme preuzeli domaći biskupijski svećenici. U toj, kao i ostalim misijama u kojima su djelovali, naša su braća – unatoč sveopćem  teškom stanju – kroz 35 godina učinili brojna dobra djela, kako u duhovnom, tako i u tvarnom pogledu.

Osim hercegovačkih franjevaca u Kongu djeluje još jedan hrvatski misionar, fra Ilija Barišić, rodom iz Rame, član Franjevačke provincije Sv. Jeronima (Zadar). On radi u biskupiji Bukavu, na istoku Konga, u blizini Ruande. U istoj biskupiji djeluju od 1974. i Školske sestre franjevke Splitske provincije: 2002. tu ih je bilo sedam. Oni su oko 1.500 km sjevernije od naših fratara.

III. Misije u kojima su djelovali i/li djeluju hercegovački franjevci 

1. Misija Kayeye

    (zaštitnik: sv. Ante Padovanski)

Misiju Kayeye osnovali su belgijski franjevci 1935. Sagradili su golemu crkvu dugu oko 50 m, misijsku kuću sa stolarijom, te školske zgrade, bolnicu, leprozarij. Osobito su se istaknula braća laici, koji su bili poznati graditelji. Misija je, međutim, za vrijeme građanskog rata 1962./63. bila opljačkana, a zgrade opustošene. Franjevci su se povukli. Misiju su služili iz susjedne misije Kabondo-Dianda.

Nakon što je fra Blago Brkić koncem 1968. došao u Kongo, te nakon učenja jezika, počeo je od 1969. služiti misiju Kayeye iz misije Kabondo-Dianda, gdje je stanovao. Uz to je počeo i s nužnom obnovom zgrada. Konačno je 1971. preselio u Kayeye. Fra Blagi je kao pomoćnik u misije došao fra Ante Ivanković, koji je s njim djelovao u misiji Kayeye 1970.-1973.; te se godine zbog bolesti vratio u Domovinu. Uz to je s fra Blagom od 1971. u misiji boravio i flamanski brat laik fra Louis Aerden koji je tu ostao sve do 1996., s povremenim prekidima. U toj su misiji boravili i budući hercegovački misionari, kako su već dolazili u Kongo: fra Ante Kutleša (1975.-1984.), fra Filip Sučić (1983.-1992.), fra Pero Čuić (1985.-1986.) i fra Stojan Zrno (1987.-1995.).

Slijedi popis poglavara misije (župnika):

                           1971.-1981.                 fra Blago Brkić

                                    1981.-1984.                  fra Ante Kutleša

                                    1984.-1992.                  fra Filip Sučić

                                    1992.-1995.                  fra Stojan Zrno

God. 1995. misija je bila predana na upravu jednom poljskom franjevcu, a od 1996. do danas misijom upravljaju biskupijski svećenici biskupije Kamina.

Nakon što su fra Blago i fra Ante Ivanković obnovili opljačkanu crkvu i župnu kuću, te ih uredili za stanovanje i vršenje obreda, naša su braća u Kayeyeu načinila još brojna djela, koja je zapravo teško mjeriti našim europskim mjerilima. Prijevoz je iznimno otežan, građu veoma teško nabaviti, a nerijetko je onda i nedostatna, teško je pronaći ili osposobiti vrsne majstore. Stoga je najprije valjalo misliti na stvaranje preduvjeta za buduće velike projekte. Tako je fra Blago s braćom početkom 1977. započeo s iznimno važnim pothvatom: doveli su vodu u Kayeye. Vodovod je uglavnom financirao Misereor iz Aachena. Voda je cijevima protekla na Veliku Gospu 1978. Vodom su opskrbljena misija i selo oko misije, a bilo je dosta i za bolnicu i škole. Slijedećih godina vodovod je doveden i do ostatka sela Kayeye, kao i do sela Kasengu, te za gubavce u selu Kaumpitu. Nakon toga je u još dva zahvata vodu dobilo 14 sela: Miyumba, Lovoy, Masenga, Kileka, Luwe, Kinona, Lubombo, Kyamusamba, Kazaza, Kalusombo, Songa, Mbale, Ngaba, Kilomboy.

U brojnim su selima sagrađene kapelice kako bi se vjernici imali gdje skupljati na molitvu: Vumbi, Kilomboy, Ngaba, Sambi, Mpambwe, Lovoy, Kapako, Masenga, Kamakanda, Kayeye, Kapele, Kalusombo, Kazaza, Kyamasamba, Kinona, Kayombo, Kabamba, Katolokele, Mazele, Lubombo, Miyumbu, Kasenga. Kapelice, kao i drugi projekti, dovršeni su uglavnom uz pomoć iz naših hercegovačkih župa, kao i nekih župa u Njemačkoj na kojima djeluju naši franjevci. Redovito misionare pomaže Flamanska i Hercegovačka franjevačka provincija, kao i naši franjevci u Europi i Americi, a razne projekte pomažu različite institucije iz Europe.

Misionari su sagradili i dvije osnovne škole (6 razreda) u Kapaku i Kayeyeu, te popravili staru školu u Kayeyeu. Također su sagradili domaćinsku školu za djevojke i žene u Kayeyeu, koju vode španjolske časne sestre misionarke. Tako danas na području misije djeluju četiri potpune osnovne škole i nekoliko nepotpunih područnih škola. Postoji i jedna srednja škola, učiteljska (6 razreda). Sve te škole misionari su popravljali i održavali, pa i one koje su bile izgrađene prije njihova dolaska. Zanimljiv je službeni podatak da je 77% pučanstva Konga pismeno. Za to su u najvećoj mjeri zaslužni upravo misionari.

Vrlo je važno da misionari imaju struju preko agregata. Tako mogu imati i svoje vlastite radionice, koje su sami i osnovali: stolariju, dva mlina, mehaničarsku i automehaničarsku radionicu. Misionari skrbe i za leprozarij: trajno ga tvarno uzdržavaju, te s gubavcima slave svetu misu svake subote.

Kako bi promet uopće mogao funkcionirati potrebni su mostovi. Tako su hercegovački franjevci sagradili brojne mostove na području misije: po dva u Kayeyeu, Masengi, Miyumbu, Kamakandi, Kinoni, te po jedan u Kapaku, Makukuli, Mpambwe, Kazazi, Kyamusambi.

Misionari sva sela u misiji, pa i ona najudaljenija, obilaze tri puta godišnje (za Božić, Uskrs i tijekom sušne sezone). Jedan misionar bi redovito ostajao u sjedištu misije, u bazi, dok bi drugi odlazio na teren, u »brousse«. Inače, sami su kršćani po selima tako ustrojeni da svake nedjelje imaju zajedničku molitvu, bez obzira je li svećenik među njima ili nije. Svako selo ima svoga poglavara kršćana i svoga vjeroučitelja. Poglavar s vijećem kršćanske zajednice vodi život zajednice. Misionar na svome putovanju ponajviše surađuje s poglavarom i vijećem, te im na odlasku daje naputke kako će unaprijediti život zajednice. Svaki član vijeća ima uz to i svoje posebno zaduženje, na primjer jedan je zadužen za liturgiju, drugi za doček gostiju, za sakramente (priprema za krštenje nekrštenih, priprava za ispovijed…), za bolesnike, kolektu i sl.

Misija Kayeye duga je oko 80 km, a široka oko 50 km. Negdje se može putovati terenskim vozilom, a negdje se mora ići pješice. Misija ima oko 30 sela, s otprilike 17.000 žitelja, od kojih je oko 9.000 katolika.

Misija posjeduje matične knjige (krštenih, vjenčanih i krizmanih) od samoga početka, dakle od 1935. Neke najstarije matice su izgorjele, ali su načinjeni prijepisi na temelju duplikata koji su slani u biskupiju.

2. Misija Kamina (Marie-Immaculée)

    (zaštitnik: Bezgrješno začeće BDM)

 Misija je osnovana 1981. odcijepivši se od misije St. Bavon. Od tada posjeduje i vlastite matične knjige. Osnovali su je flamanski franjevci, te u njoj sagradili crkvu. Prvi hercegovački franjevac koji je preuzeo upravu misije bio je fra Ante Kutleša. On je za poglavara misije (župnika) došao u listopadu 1984. U razdoblju 1984.-1988. sagradio je u misiji župnu kuću. Kroz to vrijeme stanovao je u susjednoj misiji St. Bavona u Kamini. God. 1986. u misiju je došao i fra Pero Čuić. On je preuzeo brigu za sela u misiji, kojih je bilo oko 40. Redovito je obilazio sva ta brojna i raštrkana sela, te se brinuo za vjernički život pojedinih zajednica. K tome je kroz to vrijeme u samome gradu Kamini sagradio dušobrižničko središte za mladež biskupije Kamina. Za to je trebalo mnogo truda i možda još više živaca.

Fra Pero je postao župnik misije Bezgrješnog začeća 1995. i tu službu obnašao do 1996. Nakon toga tu je službu preuzeo fra Filip Sučić. Fra Ante je u međuvremenu 1995./1996. stanovao u katedralnoj župi u Kamini (s fra Stojanom), a onda 1996.-1998. u misiji Bezgrješnog začeća. S fra Filipom su u dušobrižništvu djelovala i dvojica franjevaca domorodaca, najprije fra Floribert Mpunga, a potom – do danas – fra Hubert Sadiki.

Naša su braća u toj misiji sagradili sedam župnih dvorana, jednu veliku i šest manjih; domaćinsku školu za djevojke, te samostan časnih sestara. Sestre Malog Isusa došle su iz Belgije. One predaju u školama, jedna i u zatvoru, te vode dječje katoličke pokrete. U međuvremenu je sve više domorodačkih časnih sestara, koje su Belgijanke odgojile, dok je bijelih sestara gotovo nestalo. Također su u blizini misijske kuće fratri načinili kuću za doček fratara sa strane. Kuća ima deset soba.

Fra Pero Čuić sagradio je crkvice od trajnog materijala u selima Lwembe i Mwey. Za fra Filipove uprave u središtu misije sagrađena je stolarska radionica, te Osnovna škola Sv. Klare za oko 600 djece s 12 učionica u 6 zgrada. Već su prije belgijski franjevci tu sagradili jednu zanatsku školu. U njoj mladići izučavaju mehaničarski, automehaničarski, električarski i stolarski zanat. Ravnatelj te srednje škole (6 razreda) je kapelan fra H. Sadiki. Funkcioniranje škole omogućuje činjenica da u misiji ima električne energije, jer se nalazi u većem središtu, u gradu Kamini. Struje ima – osim kad je prekinut dotok energije, što nije rijetko! Fra Filip je sagradio i crkvu u selu Fukuyi. Još tri crkve su u izgradnji, a za četiri se priprema građa (kamenje, pijesak, drvo).

Iznimno je zanimljiv i vrijedan osnutak Kulturnog centra Baluba plemena. Taj je centar u izgradnji. Povezan je, dakako, uz projekt prevođenja Svetog pisma i drugih potrebitih knjiga na jezik Baluba plemana, koji se zove kiluba. Prevođenje i izradu knjiga i udžbenika započeo je fra Blago Brkić, a nastavio fra Filip Sučić. Centar ima prostorije za prevoditeljsku ekipu, za skladište knjiga, te za čitaonicu. Predviđen je i prostor za etnološki muzej koji bi imao stalni i povremeni postav. U tu svrhu naši misionari još uvijek traže potrebita novčana sredstva.

Misija danas ima 20-ak sela s otprilike 10.000 katoličkih žitelja.

3. Misija Kinkunki

    (zaštitnica: bl. Anuarita, domaća djevica i mučenica)

            Od 1992. fra Filip Sučić obnašao je službu tajnika i ekonoma biskupije Kamina. Stanovao je u misiji Marie-Immaculée u Kamini s drugim hercegovačkim franjevcima. Za to se vrijeme fra Filip brinuo i za selo Kinkunki, udaljeno oko 4 km od Kamine, koje je do tada bilo služeno iz Kamine. To je selo proglašeno samostalnom misijom 1992. Fra Filip ju je vodio do 1996. Za to je vrijeme obnovio i proširio već postojeću (dotada podružnu) crkvu, te sagradio tri župne dvorane. Na području misije živi ukupno oko 5.000 žitelja, od čega je oko 1.000 katolika. Veliko selo Kinkunki sjedište je velikoga poglavice Baluba plemena, koji je poglavar 200 sela toga plemena. Osim sela Kinkunki misija ima još šest sela.

Nakon što je misiju potpuno uredio i osposobio za samostalan život, fra Filip ju je 1996. predao biskupijskim svećenicima.

4. Kamina – katedralna župa

    (zaštitnica: Kraljica mira)

U katedralnoj crkvi biskupije Kamina naši su franjevci djelovali pet godina, 1995.-2000. Ta crkva bila je sagrađena ranije, ali do 1995. nije bila katedralna crkva. Župu su utemeljili flamanski franjevci još 1951. Izgradnja nove velike (buduće katedralne) crkve usko je povezana s našim franjevcima, osobito s fra Leonardom Orečom i s Međugorjem. Fra Leonard je, naime, sa skupinom Njemaca, svojih župljana iz biskupije Fulda u Njemačkoj, 1986. pohodio naše fratre u Kongu, te – uvidjevši da je župna crkva spomenute župe u Kamini premalena za veliki broj katolika – obećao pomoć u izgradnji veće nove crkve.  Crkva je sagrađena uz obilnu pomoć prijatelja Međugorja, njemačkih župljana, te Flamanske franjevačke provincije. Sagrađena je do 1990., te posvećena 20. svibnja iste godine. Tom prigodom proglašena je katedralnom crkvom. U zahvalnost darovateljima – prijateljima Međugorja – dobila je naslov Kraljice mira. Zaista je impozantna: površina crkve je oko 2.000 m2, a u njoj ima čak 4.000 sjedećih mjesta. Do 1995. u katedrali su djelovali flamanski franjevci, a onda se posljednji župnik Flamanac fra Winfried povlači. Župu privremeno na nekoliko mjeseci preuzima fra Ante Kutleša; nakon njega u listopadu 1995. župnikom je imenovan fra Stojan Zrno. On na toj službi ostaje do 2000., kada katedralnu župu preuzimaju biskupijski svećenici. 

S fra Stojanom je neko vrijeme u službi župnog pomoćnika djelovao i fra Pero Čuić (1995.-1997.). Fra Ante Kutleša je tu stanovao dok je uređivao novu misiju Kimungu u koju je preselio 1999. 

Župa je prigradska, ima deset bazičnih zajednica (po četvrtima grada) s oko 11.000 vjernika. U župi djeluje puno različitih pokreta, prilagođenih kako mladima (Katolička akcija), tako starijima. Župa ima pet pjevačkih zborova.

Fra Stojan je za svoje petogodišnje nazočnosti u župi sagradio školu s pet učionica, a staru je crkvu pretvorio u župne dvorane (jednu veliku i 4 manje), te preuredio župnu kuću. U tome mu je pomagao i fra Pero Čuić dok je djelovao u toj misiji.

 5. Misija Kimungu

     (zaštitnik: Krist Kralj)

Današnja misija Kimungu bila je podružnica (»brousse«) župe Sv. Terezije iz Kamine. Samostalan život započinje od 1999. kada je proglašena misijom. Utemeljio ju je fra Ante Kutleša. U središtu misije, u selu Kimungu, postojali su samo temelji crkve. Fra Ante je crkvu podigao i dovršio. Posvećena je 2001. Kad je fra Ante došao u Kimungu, zatekao je tu jednu bijednu malu kućicu, koju je preuredio u župnu kuću i u njoj se nastanio. Godine 2003. započeo je graditi veliku i lijepu župnu kuću. Izgradnja je pri kraju. Za koji mjesec bit će useljiva. Osim što je sagradio crkvu i gotovo dovršio župnu kuću, fra Ante je u selo doveo vodu. Vodovod dug 6,5 km sagrađen je 2000./2001. Uz to je sagradio pet mostova kako bi se omogućio kakav-takav promet na području misije. Misija ima oko 30 sela, te oko 3.000 katoličkih vjernika. I u tim selima se grade crkveni objekti kako bi zajednice kršćana imale krov nad glavom. Tako su u dva sela sagrađene crkvice, dok su u šest sela crkvice u izgradnji. Za još 13 sela koja imaju privremene kapelice priprema se građa za izgradnju trajnih i čvrstih crkvica.

Fra Ante Kutleša još je uvijek misionar u misiji Kimungu. Osim loših cesta najveća je poteškoća misije nedostatak električne energije.

6. Misija Kimpanga

    (zaštitnik: sv. Stjepan Prvomučenik)

Nakon što su 2000. naši misionari napustili katedralnu crkvu u Kamini, fra Stojan je otpočeo izgradnju misije Kimpanga. Misija je službeno osnovana 2000., odcijepivši se od misije Kaniama.

Fra Stojan se u početku naselio u malenoj kolibi do izgradnje buduće kuhinje. Nakon toga se nastanio u kuhinji, te započeo izgradnju župne kuće i crkve. Kuća je dovršena 2003., te se fra Stojan te godine u nju preselio. Crkva je 2004. dovedena do krova. Naručena je krovna konstrukcija i crkva će vjerojatno uskoro biti pokrivena.

Područje misije je ogromno. Stoga su sela prije osnutka samostalne misije Kimpanga bila veoma rijetko posjećivana, a u neka misionari uopće nisu ni zalazili. Neki su za fra Stojanova pohoda selima prvi put u životu uopće vidjeli misionara! Stoga je na tom području broj katolika iznimno malen: od oko 25.000 žitelja tek je oko 1.800 katolika. Trebat će mnogo truda i ustrajnosti da bi se i ostali pokrstili i priveli u krilo Crkve. Sela misije su sljedeća: Kimpanga, Kabwe, Mumba, Tshibamba, Masombo, Mushindji, Tshongwue, Kishinde, Kimanda, Kalundwe, Nkala, Kipte, Kaseke, Muleba, Maniamuna – koja je od sjedišta misije udaljena čak 170 »zairskih« kilometara.

Osim misijskih objekata – kuće i crkve – fra Stojan je prionuo izgradnji i drugih potrebitih objekata. Tako je u Kimpangi sagradio veliku osnovnu školu od čvrstoga materijala s deset učionica. Gradi se škola i u selu Kimandi: već je dovršena jedna zgrada s tri učionice. Započeta je izgradnja škole i u selu Kabue. U još dva sela misije priprema se građa za izgradnju škola.

U tri sela misije sagrađene su crkvice od trajnog materijala, a u gradnji su crkvice u još 6 sela. Vrijedno je spomenuti jednu prekrasnu crkvicu Sv. Walburge u selu Tshongwue koju su 1939. izgradili Belgijanci. Osim lijepoga oblika krase je tri prekrasna vitraja, kojih se – kako piše fra Stojan – ne bi postidjele ni europske katedrale. U selu, pak, Kalundwe sjedište je jednoga od velikih poglavica (»kralja«) Baluba plemena. On je katolik, ali ga to ipak ne sprječava da ima dvadesetak žena i 386 djece!

Fra Stojan je sagradio i tri mosta. Prostor misije je ogroman, oko 9.500 km2 (otprilike površina zapadne i istočne Hercegovine!). Misija je duga oko 250 km, a široka oko 50 km. Zanimljivost je da je fra Stojan na tom prostoru jedini bijelac i da jedini ima automobil! U misiji nema struje, a udaljena je oko 6 sati vožnje od fra Filipa u Kamini, kao i od fra Ante u Kimunguu. Isto je toliko otprilike i fra Ante udaljen od fra Filipa u Kamini, misiji koja je ujedno i mjesto okupljanja naših misionara.

7. Misija Kibula

    (zaštitnik: Presveto Srce Isusovo)

Misiju je osnovao fra Pero Čuić 2000. Do tada je prostor misije bio služen iz misije Kabondo-Dianda. Misija Kibula je zapravo veliko selo Kibula, sa još šest okolnih sela, s vrlo jakom katoličkom zajednicom: od 8.000 žitelja na tom području oko 2.000 su katolici.

Fra Pero je od svog dolaska u misiju sagradio novu župnu kuću, dvije velike osnovne škole, te još tri župne zgrade. U izgradnji je velika župna crkva u selu.

Nedavno je fra Pero dobio struju.

IV. Djelatnosti pojedine braće

Fra Blago Brkić došao je u Kongo u prosincu 1968. Sva njegova djelatnost povezana je uz misiju Kayeye, u kojoj je boravio sve do svoga povratka u Provinciju 1993. U misiji je bio župnik 1971.-1981. Od 1981. započinje s prijevodom Svetog pisma na kiluba jezik kojim govori Baluba pleme, te pomaže drugoj braći u dušobrižništvu. Dovršio je prijevod Svetog pisma sa skupinom suradnika nakon dugogodišnjega marljivoga i vrsnoga rada. Vratio se iz Afrike 1993. zbog starosti i bolesti. Osim Svetog pisma fra Blago je na kiluba jezik preveo katekizme za osnovnu školu, te priredio molitvenik. O njemu biskup Štambuk na predstavljanju njegove knjige u Splitu reče: »Ovo je najizvorniji, najskromniji i najponizniji fratar kojeg sam ikada susreo i upoznao.«

Fra Ante Ivanković djelovao je u misiji Kayeye 1970.-1973. Te se godine vratio u Provinciju zbog bolesti.

Fra Ante Kutleša po svom dolasku u Kongo djelovao je najprije u misiji Kayeye 1975.-1984., s tim da je 1981.-1984. bio župnik te misije. Od 1984. do 1995. bio je župnik župe Bezgrješnog začeća BDM u Kamini. Od 1995. do 1998. bio je pokrajinski gvardijan (nekoć bi to bio komesar), te ujedno duhovni pomoćnik u istoj župi u Kamini, a vodio je i biskupijski Ured za razvoj. Od 1998. do danas je župnik u misiji Kimungu.

Fra Filip Sučić došao je u Kongo 1983. Prvih desetak godina proveo je u misiji Kayeye: 1983./1984. kao pomoćnik, a 1984.-1992. kao župnik. Potom je tajnik i ekonom biskupije Kamina (1992.-1994), te ujedno župnik misije Kinkunki (1992.-1996.), koju je sam i utemeljio. Od 1996. do danas je župnik župe Bezgrješnog začeća BDM u Kamini. God. 2004. izabran je za pokrajinskog gvardijana (»komesara«) zajednice bijelih franjevaca u Katangi. K tome fra Filip 1994. nasljeđuje fra Blagu Brkića u projektu prevođenja i izrade potrebnih knjiga na kiluba jezik. Do sada je tako priredio katekizam (tiskan u 20.000 primjeraka), časoslov, nedjeljni misal za narod (A,B,C), sakramentar, Rimski pontifikal, molitvenik, Sveti tjedan, molitve nedjeljom bez svećenika i dr. Ponovno je tiskan fra Blagin molitvenik u 20.000 primjeraka.

Fra Pero Čuić djelovao je najprije kratko u misiji Kayeye (1985./1986.), a potom u misiji Kinkunki (1986./1987.). Potom je na različitim misijama ili župama u Kamini (1987.-1997.), nakon čega kratko djeluje u velikom gradu Lubumbashiju (1997.). Potom se vraća u Kaminu, gdje 1997.-2000. gradi velike biskupijsko središte za mladež. Od 2000. do danas djeluje u misiji Kibula.

Fra Stojan Zrno prvih je osam godina u Kongu proveo u misiji Kayeye, 1987.-1995., od čega 1992.-1995. kao župnik. Potom je župnik katedralne župe u Kamini (1995.-2000.), a od 2000. do danas je misionar u misiji Kimpanga.

Fra Jozo Vasilj došao je braći u misiju Kayeye 1989. Najprije je oko dva mjeseca boravio u Kayeyeu, a potom otišao na učenje francuskog jezika u Lubumbashi. Od 1990. je profesor na Franjevačkoj teologiji provincije Sv. Benedikta Afričkog u gradu Kolweziju.  Predavao je sociologiju, ali i druge predmete po potrebi. Postao je iznimno cijenjen profesor, pa je uskoro postao i rektor Teologije. Za to je vrijeme vodio izgradnju novoga dijela zgrade teologije, jer se povećao broj studenata teologije, franjevačkih kandidata. Sagradio je dva kata s 40 soba. Uskoro je bio izabran za vikara Provincije. Nakon što je 1998. provincijal fra Stanislas Lukumwena bio imenovan biskupom, fra Jozo je postao provincijal. Za vrijeme provincijalstva izgradio je zgradu novicijata u Lubumbashiju za 30 novaka. U Kolweziju je uz zgradu teologije sagradio veliku višenamjensku dvoranu, a na katu prostranu kapelicu. U pokrajini Kassai, u gradu Mbujimayi, ogradio je teren za buduću zgradu filozofije (koja se trebala odvojiti od studija teologije u Kolweziju), te ostavio novaca za izgradnju same zgrade. Kad mu je mandat 2001. istekao, nije želio prihvatiti ponovni izbor za provincijala. Vratio se za rektora Teologije. Uspio je Franjevačku teologiju u Kolweziju pripojiti središnjem franjevačkom učilištu Antonianumu u Rimu. God. 2002. vratio se u Hercegovinu.

fra Robert Jolić