1. Kratki opći i povijesni pregled

 

Župa Kongora obuhvaća danas četiri sela: Kongoru, Borčane, Lipu i Mandino Selo, te nekoliko planinskih naselja: Svinjaču, Potkose, Ljubinac na Libu, Lugavu, Bunare, Slani Dolac, Prokos i Omrčenicu. Ta su planinska naselja u vrijeme osnutka župe (1917.), kao i u stoljećima prije toga, bila vrlo napučena, no nakon Drugoga svjetskog rata pomalo nestaje i žitelja u planini i općenito stočara, pa su sva ta naselja gotovo potpuno opustjela. U posljednjim godinama, ipak, porušene staje ponegdje zamjenjuju suvremene vikendice. Unatoč tome, svake godine kongorski župnik slavi ljeti po jednu svetu misu na svim planinskim grobljima, kojom prigodom obavlja i blagoslov polja. Tim su misama nazočni rijetki pastiri, te u većem broju starosjedioci čiji su pokojni pokopani na planinskim grobljima i putnici-namjernici, kojima je to prigoda uživati u ljepotama duvanjskih planina. Župa je površinom jedna od najvećih u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, ali to ne znači da je velika i po broju župljana, budući da najveći dio župe čine potpuno nenaseljene planine i planinske visoravni. Trajno naseljeni dio župe (četiri spomenuta sela) zauzima, pak, jugoistočni dio Duvanjskoga polja i površinom nije velik. I ta su sela, na žalost, u posljednje vrijeme brojem žitelja sve manja i manja zbog velikog iseljeničkog vala, koji je započeo 1960-ih godina i još traje.

I selo Rašćani je pripadalo župi Kongori, ali kako je ono bilo u potpunosti naseljeno pravoslavnim Srbima, to ga kongorski župnik nije niti pastorizirao. Kako su svi Srbi tijekom Domovinskog rata iselili iz Rašćana, a tu se doselili Hrvati katolici, uglavnom iz jajačkog kraja, danas župnik pastorizira i Rašćane.

Povijesno gledajući, područje ove župe bilo je trajno i dobro naseljeno još od ilirskih vremena, kroz antičko doba i po dolasku Hrvata, sve do tragičnog 17. i početka 18. stoljeća, kada je cjelokupno duvanjsko pučanstvo pred turskim progonima prebjeglo u Dalmaciju. Upravo su ovdje, na rubu planine Liba, Delmati imali svoj glavni grad Delminij, gdje su se hrabro suprotstavljali jačoj i brojnijoj rimskoj vojsci. Po osvajanju te gradine i Rimljani su na tom i na nekim drugim mjestima postavili svoje stražarnice za nadzor zaposjednutog područja. Brojni su tako ostatci i ilirskih gradina i tumula, kao i rimskih stražarnica i naselja na području ove župe, poglavito na području Borčana, ali i Kongore, pa i Mandina Sela i Lipe, barem za ilirsko razdoblje. Ako je doista točna bilješka u Ljetopisu popa Dukljanina i Kraljevstvu Hrvata, onda se prvi svehrvatski sabor održao upravo na području ove župe, ili ispod planine Liba (između sela Kongore i Borčana) ili, pak, na samoj planini, kako proizlazi iz Kraljevstva Hrvata. U svakom slučaju, svi ti podatci, kao i oni o Duvanjskoj biskupiji, potvrđuju da je ovaj kraj trajno bio vrlo dobro napučen.

Župa Kongora je najmlađa župa u Duvanjskom polju. To, ipak, ni u kom slučaju ne znači da područje župe prije nije igralo značajnu ulogu i u crkvenom pogledu. Već, naime, prvi sačuvani spomeni duvanjskih župa i njihove pastorizacije iz početka 17. stoljeća jasno govore kako je sjedište jedne (od dviju) duvanjskih župa bilo u selu Lipi, koja danas pripada župi Kongori. Već makarski biskup fra Bartol Kačić u svom prvom (sačuvanom) izvješću o stanju biskupije iz 1626. kaže kako se na području Duvna nalaze dvije župe: Lipa i Brišnik. Isto to potvrđuje i jedan dokument vezan za dolazak posljednjega duvanjskog biskupa Mihaela Jahnna u svoju Duvanjsku biskupiju: u dokumentu iz 1658. navodi se kako u čitavoj biskupiji postoje još samo dvije župe, Lipa (Lippova) i Brišnik. Uskoro potom zbog tragičnih progona katolika i iseljavanja iz duvanjskog kraja za čitavo je duvanjsko područje (od Šuice do Rakitna) zadužen samo jedan svećenik. Također, dvije su spomenute župe ujedinjene u jednu koja se naziva župom Duvno. Iz izvještaja biskupa Lišnjića g. 1670./71. vidi se da je tadašnji duvanjski župnik bio poznati franjevac rodom iz Lipe fra Ivan Ančić, te da je stanovao najvjerojatnije u Kongori, budući da Lišnjić kaže kako je Ančić svoju župnu kućicu načinio u blizini dvora begova Kopčića (to bi moralo biti u Kongori, u blizini današnje župne kuće, osim ako begovi Kopčići svoje kuće nisu imali i u Lipi). Uskoro potom događa se veliki egzodus duvanjskog puka, koji svoj vrhunac doživljava g. 1687., kada se najveći broj duvanjskih obitelji s ramskim fratrima i pukom iseljava preko granice u Cetinsku krajinu. Nakon toga u Duvnu nije preostala gotovo nijedna katolička obitelj, a fra Ivan de Vietri još 1708. piše kako je tada u čitavoj duvanjskoj župi bilo naseljeno samo pet sela s vrlo malim brojem obitelji. Sjedište će velike duvanjske župe opet neko vrijeme biti na području današnje župe Kongore. Naime, prema izvješćima biskupa Dragićevića i Bogdanovića možemo sa sigurnošću zaključiti da su duvanjski župnici od početka 1740-ih pa do početka 1770-ih imali svoju malu kućicu u Mandinu Selu, pa je tu bilo i sjedište goleme župe Duvno. Nakon toga se sjedište župe premješta u Gornju Bukovicu, a odatle početkom 19. st. u Seonicu. Kada se duvanjska župa podijelila na Seonicu i Mokronoge, današnji prostor župe Kongore pripada župi Seonici. Tako će ostati sve do 1917., kada se od Seonice odvojila nova župa Kongora.

 

 

2. Kada je utemeljena župa Kongora?

 

Zanimljivo je da se u svim službenim šematizmima Hercegovačke franjevačke provincije nalazi krivi podatak o osnutku župe Kongore. Prvi je takav da je župa Kongora utemeljena god. 1921., donesen u Šematizmu iz 1933. (fra D. Mandić), a onda su ga preuzimali i kasniji šematizmi ne preispitujući stvarne činjenice, kao i fra Ivo Bagarić u knjizi »Duvno. Povijest župa duvanjskog samostana« (1989.). Svoj podatak o osnutku župe Mandić temelji na pogrješnoj postavci da župa ima svoje vlastite matice tek od g. 1921. Matice, međutim, župa posjeduje već od g. 1917.

U knjizi Župa Kongora već sam uvjerljivo dokazao da župa i pravno i stvarno postoji već od g. 1917. Ovdje ukratko sažimam te zaključke. Ponajprije, fra Alojzije Mišić, tadašnji mostarsko-duvanjski biskup, službeno je te godine osnovao župu Kongoru i proglasio je neovisnom od župe Seonice. Nadalje, te je iste godine imenovao fra Lazara Čolaka (prvim) župnikom novoosnovane župe. Dopis biskupa Mišića fra Lazaru Čolaku, »župniku u Kongori«, pod br. 587 glasi: »Iz razloga nužde da se olakša toli duhovnicima fizički napori kano i pravovjernicima pristup gledom na duhov. pastorizaciju, župu Seonica podijelili smo na dvoje i to Kongora – Seonica. Sporazumno sa preč. franj. prov. starješinstvom na tu novu župu Kongora naimenovali smo Vas. Novoj župi Kongora prema odluci S. Stolice [od srpnja 1889.] (...) pripadaju sela Kongora, Borčani, Mandino Selo, Lipa i Srgjani (...) Mostar, 21. rujna 1917. + o. Alojzije, biskup.«

Nadalje, župnik je od 1917. do 1919. trajno boravio u Kongori te svakodnevno služio svete mise i nastojao dovršiti radove na davno započetoj župnoj kući. To što u njegovo vrijeme još nije bilo dovršene župne kuće u Kongori, a ni crkve, ni u kom slučaju ne može značiti kako tada župa nije ni postojala. Pa kroz duga stoljeća većina župa u BiH nije imala ni crkve niti stalnoga župnog stana. Treći, pak, dokaz da je župa Kongora postojala već od 1917. jesu župne matične knjige, koje je fra Lazar počeo voditi od 1917. Sačuvane su sve do danas.

Kršćanska obitelj iz Mostara god. 1917. (br. 11) donosi vijest: »Od župe Seonica (Duvno) odijeljena je i ustanovljena nova župa Kongora, na kojoj je imenovan župnikom o. fra Lazar Čolak, vikar iz Posušja.« I odmah potom: »Župljani novoosnovane župe Kongore veseli, što su dobili novu župu, došli su u Duvno (Županjac), da na konjima i pod hrvatskim zastavama doprate novog župnika o. fra Lazu Čolaka. Na 16. studenoga [1917.] zaputili su se izaslanici iz Duvna u Kongoru s novim župnikom, gdje ga dočeka cijelo selo. Među njima je bilo i muslimana (Bunići).«

Problem je spomenutim piscima šematizama stvorio podatak da je župa od 1919. do 1921. bila ispražnjena. Točnije, kroz te dvije godine upravu je župe opet preuzeo seonički župnik, budući da je u to poratno vrijeme sama župa Kongora bila toliko siromašna da nije mogla izdržavati svoga vlastitog župnika, pa je on napustio Kongoru. Osim toga, zbog velike bijede i siromaštva župna kuća još nije bila dovršena, niti je bilo moguće u njoj se nastaniti. No, iako je fra Ambro Mišetić upravljao objema župama (Seonicom i Kongorom), on je i dalje nastavio voditi odvojene matične knjige za kongorsku župu, te nastojao dovršiti župnu kuću u Kongori. Kad je kuća konačno bila dovršena, fra Ambro se 1921. premjestio iz Seonice u Kongoru, odakle je nastavio upravljati objema župama (do 1922.).

 

 

3. Materijalna izgradnja

 

Prema ugovoru mostarskog biskupa s hercegovačkim franjevcima iz 1899. na području biskupije trebalo je osnovati još nekoliko župa, među njima i župu Kongoru, tada u sastavu župe Seonice. Prema tome ugovoru još neosnovana župa Kongora trebala je pripasti biskupu na slobodno raspolaganje. Župu su, međutim, osnovali franjevci i upravljaju njome sve do danas. Oni su i izgradili sve objekte potrebne za župni pastoral na području župe. Osim toga, novim ugovorom iz 1923. u međuvremenu osnovane župe (među kojima i Kongora) predane su franjevcima. Novi zaplet nastaje 1960-ih kada biskup Čule ponovno započinje raspodjeljivati župe u Hercegovini. Tada je dokinut dogovor iz 1923. Problem nazvan »Hercegovačkim slučajem« nije riješen do danas, a župa se Kongora do sada nije spominjala u kontekstu novijih potraživanja župa biskupa Mostarsko-duvanjske biskupije.

U svakom slučaju, već pet godina nakon najave osnutka župe Kongore dvojica franjevaca rodom iz Kongore, fra Leonardo i fra Ljudevit Radoš, g. 1904. otkupili su od begova Kopčića imanje zvano Glavičice za potrebe izgradnje župnih objekata. Uskoro potom, g. 1905., fra Leonardo započinje s izgradnjom prve župne kuće u Kongori na mjestu gdje se nalazi i danas. Te iste godine kuća je bila ozidana lijepo klesanim kamenom (zidali su posuški klesari), ali je potom kroz punih 14 godina ostala nepokrivena. Razlozi tome su krajnje siromaštvo župljana i nepostojanje službeno osnovane župe. Kad je konačno osnovana župa 1917., kuću je bilo nemoguće dovršiti zbog krajnje bijede pučanstva na kraju Prvoga svjetskog rata. Novom župniku fra Ambri pomogao je fra Ćiril Ivanković (od 1920. župnik u Roškom Polju), a potom i fra Mijo Čuić (duvanjski župnik), pa je kuća konačno pokrivena 1921. godine. Te se godine fra Ambro premjestio iz Seonice u Kongoru, gdje je napravio štalu. U štali je – pričaju stari – držao veliko blago. Župna kuća, nažalost, nije bila duga vijeka. U tijeku velikih priprema za početak gradnje župne crkve, kuća se nepažnjom fratrova »dijaka« zapalila.

Novi kongorski župnik fra Pavo Šimović velikim odricanjem i umješnošću još iste godine potpuno dovršuje župnu kuću. Za izgradnju je potrošio oko 40.000 dinara. To je usporilo gradnju crkve, s kojom se počelo iste godine. Župna je kuća u tu svrhu služila sve do izgradnje novoga župnog stana (od 1970. do kraja 1972.), kada su fratri prešli u novu kuću. Stara je kuća bila dotrajala, osobito zapuštena zbog neimaštine i komunističkih progona nakon Drugoga svjetskog rata. Kroz nekoliko poratnih godina kuću je velikim dijelom i bez ikakve naknade zaposjeo Mjesni narodni odbor. Kuća je prokišnjavala, svakim danom je u sve lošijem stanju. G. 1955. pokušava na njoj neke zahvate obaviti župnik fra Ivan Boras, ali je to ostalo na pokušaju. Konačno je s popravkom započeo fra Eugen Tomić g. 1958. Kuća je i nakon toga bila u lošem stanju, ali je bar bila osposobljena za stanovanje.

Kako je krajem 1960-ih i početkom 1970-ih novčana moć župljana snažno porasla, župnik fra Bogomir Zlopaša odlučuje se za izgradnju nove župne kuće. Izgrađena je prema planu fra Pija Nuića. S temeljima se počelo u srpnju 1970., a do srpnja 1971. uz dobrovoljni rad brojnih župljana sagrađene su dvije ploče na kući. Do kraja godine kuća je pokrivena, a do kraja 1972. potpuno dovršena izvana i iznutra. Fratri su preselili u tu novu kuću 23. prosinca 1972., a blagoslovio ju je provincijal fra Rufin Šilić 20. veljače 1973. Stajala je, ne računajući radnu snagu, oko 335.000 dinara. Dugove je morao otplaćivati i fra Martin Planinić, fra Bogomirov nasljednik. Pa ipak se uskoro pokazalo da ta nova kuća i nije bila najsretnije rješenje: na udaru je vjetra i kiša, trajno vlaži i teško ju je zagrijati. Taj je problem pokušavao riješiti župnik fra Jure Brkić, koji je u kuću uveo centralno grijanje. On je također uredio prizemlje kuće. A da bi obnova stare kuće bilo bolje rješenje nego izgradnja nove, u stvarnosti je pokazao projekt koji je 1990. započeo župnik fra Luka Zorić. Te godine su, naime, u Kongoru (po prvi put u povijesti župe) došle sestre iz reda Klanjateljica Krvi Kristove, pa je fra Luka odlučio za njih urediti staru kuću. Najprije je bila učvršćena čeličnim šipkama, očišćena, potpuno je promijenjena krovna konstrukcija i krov. Nakon toga je kuća uređena iznutra vrlo lijepo i jednostavno. Spoj vanjskih kamenih zidova i unutrašnje jednostavnosti i ljepote izvanredan je i rijetko će se gdje u Duvnu naći tako uspješno rješenje. Svečani je blagoslov nove – stare kuće obavio duvanjski gvardijan fra Gabrijel Mioč na blagdan Srca Isusova 7. lipnja 1991. Od tada u toj kući stanuju časne sestre.

Izgradnju župne crkve otpočeo je legendarni kongorski župnik fra Pavo Šimović. Preplitanjem dobrovoljnog rada župljana (sječa šume, dovoz vapna, pijeska i stijena, kopanje temelja i dr.), organiziranja različitih domjenaka, odašiljanja molbi za pomoć na brojne adrese, te skupljanja novca i priloga u naravi od župljana fra Pavo je ovaj teški posao konačno priveo kraju. I sam je znao noćivati u Vranu dok su se sjekla drva za klačinu. Sam je izradio i projekt crkve i vodio cjelokupnu gradnju. Crkva je imala tri lađe (isti je plan kao i danas), ali nije bio projektiran zvonik. Blagoslov temelja crkve obavio je biskup Mišić 4. srpnja 1924. (na isti dan kad je blagoslovljen i temelj duvanjske bazilike). Već od srpnja 1924. bilo se otpočelo sa zidanjem crkve. Gradnju je prekinula nesreća sa župnom kućom, koja je te iste godine izgorjela. U ljeto 1925. opet je biskup Mišić u Kongori: 9. kolovoza svečano je proglasio Srce Isusovo zaštitnikom župe, te blagoslovio mjesto. Na objedu koji je uslijedio sakupljeno je 27.000 dinara. Radovi su tekli sporo zbog nedostatka sredstava. Konačno su zidovi dovršeni g. 1926., a do kraja godine crkva je bila prekrivena erternitom. Prva je sveta misa u novoj crkvi slavljena pred Božić 1926. (12. prosinca). Radovi su nastavljeni i u 1927. godini. Dug je iznosio 55.000 dinara. G. 1928. fra Pavo je doveo vodovod s Liba do župne crkve, koji je u uporabi do danas (samo su stavljene nove cijevi g. 1990.). Konačno je g. 1930. ispred crkve na drveni vanjski zvonik podignuto zvono s jarmom teško 328 kg. Izradila ga je ljevaonica Kvirina Lebiša iz Zagreba, a stajalo je 12.750 dinara (dugove će Lebišu konačno isplatiti tek Hercegovačka franjevačka provincija oko 1939.).

Fra Pavo je započeo i gradnju prve škole u Kongori 1931. godine. Njegovo je djelo nastavio fra Velimir Šimić.

Crkva je bila izgrađena onako kako je to bilo moguće u to vrijeme. Po završetku gradnje bila je dosta neugledna, a posebni je problem predstavljala stalna vlaga (sve do danas), jer s istoka i juga vjetar u nezaštićene zidove unosi snijeg, led i kišu. Pogotovo je crkva bila u lošem stanju nakon Drugoga svjetskog rata, kad ju je bilo nemoguće popravljati. Takvu je mračnu, vlažnu i neuglednu pamte svi stariji naraštaji kongorskih župljana. Tijekom 1946. fra Damjan Rozić je sa župljanima načinio novi drveni toranj. Stari je zbog dotrajalosti prethodno bio srušen. Veće je radove otpočeo župnik fra Eugen Tomić. Crkva je, počevši od 1958., ožbukana iznutra i izvana radi zaštite i poljepšanja, a stavljeni su i prvi svodovi. Ti su se svodovi sastojali od gredica i trske, na koju je bila nanešena žbuka. Kako je to loše učinjeno, žbuka je opadala i ugrožavala vjernike. Na crkvu je stavljen i novi limeni krov namjesto starog erternita. Fra Eugen je sagradio i kor, te stavio nove prozore. No i nakon toga vlaga je nastavila svoj posao, a crkva je još uvijek bila neugledna i bijedna. Po nacrtu fra Pija Nuića novi se župnik fra Leo Radišić odlučio podići novi zvonik, ovaj put betonski i u sklopu crkve. Napokon je, nakon gotovo dvije godine čekanja, g. 1965. od komunističkih vlasti dobio dopuštenje za dogradnju zvonika. Podignut je na pročelju desne lađe. Radovi su, osim krova, dovršeni u rujnu 1965. Tada je srušen drveni zvonik, a potom su zvono mladići podigli na novi zvonik. Kumovi zvonika bili su Jozo Mašić i Ante Radoš. Konačno je u kolovozu 1966. zvonik prekriven limom za župnikovanja fra Miroljuba Skoke.

U Liber visitationis župe Kongore za g. 1970. stoji zapisano: »Stanje zgrada. Crkva: krov slab, oluci slabi, vrata slaba. Sve vlaži. Plafon propada. Potrebno je najprije odstraniti vlagu, pa onda dalje.« To je zapisao provincijal fra Rufin Šilić. Za izgradnju nove župne crkve pokušao je župljane zagrijati župnik fra Martin Planinić, ali nije uspio. To je za rukom pošlo fra Petru Vlašiću, koji na traženje župljana započinje projekt obnove stare župne crkve, a ne izgradnju nove. No, ta se crkva danas uopće više ne može prepoznati. Dobila je potpuno drugačiji izgled. Danas župljani imaju svijetlu i vitku crkvu namjesto dotadašnje tamne i niske. Pred Božić 1978. fra Petar je dobio projekt i maketu crkve, te proračun od oko 288 milijuna dinara. Radovi su započeli u ožujku 1979. Nadzor je obavljao Josip Čeprnić iz Sarajeva, a radove je vodio Petar Oreč iz Tribistova. Stotine i stotine dobrovoljnih dnevnica odradili su sami župljani. Stara je žbuka obijena, potom nabačena nova. Stari je zvonik srušen, a s druge je strane crkve nikao novi, vitak i visok oko 28 m. Odlično se uklopio u crkvu. Crkva je pokrivena bakrom. Ti su radovi bili završeni do kraja 1979., a sljedeće godine u svibnju je podignuto zvono na novi zvonik. Prozvonilo je 23. svibnja 1980. Nastavljeno je žbukanjem unutar crkve, a u 1981. završeni su i svi »fini« radovi. Klupe i ozvučenje u crkvu stavio je župnik fra Jure Brkić 1984., a zvono je elektrificirao 1985. Za njegova župnikovanja, kao i za fra Lukina, poduzimani su zahvati radi zaštite crkve od vlage. Fra Luka Zorić veoma se trudio oko uređenja okoliša crkve. On je započeo i dovršio uređenje crkvenog parkirališta (1994.-1995.). Danas je to jedno od najboljih rješenja u čitavoj Hercegovini.

Također je fra Lukina velika zasluga izgradnja podružne crkve u Borčanima. Već odavna su Borčanci željeli sebi izgraditi crkvicu, a to je bio i jedan od glavnih razloga neuspjeha fra Martina Planinića za izgradnju ili obnovu župne crkve. Ipak je dobra taktika fra Petra Vlašića uspjela oduševiti i Borčance za obnovu župne crkve. Tek nakon toga moglo se misliti i na podružnu. Radovi su započeli o Sv. Anti 1995. prema nacrtu Giorgija Montine iz Zagreba. Crkva je prema projektu duga 22 m, široka 13 m, a visoka oko 9 m. Zvonik je visok oko 18 m (bez križa). Zvono je darovala Skupština općine Tomislavgrad, a kip sv. Ilije – kome je crkva posvećena – Mile Matić Virkić. Crkva vrlo lijepog izgleda, s elektrificiranim zvonom, dovršena je g. 1998. i svečano blagoslovljena 16. kolovoza 1998.

 

 

4. Brojčani podatci

Kretanje stanovništva možemo – barem u grubim crtama – pratiti tek od sredine 18. stoljeća. Teško je danas zaključiti koliko je katolika živjelo na području župe Kongore 1741. budući da biskup Dragićević ne navodi selo Borčane, nego ga pribraja Omolju. No, recimo ipak da je te godine u Mandinu Selu živjelo 77 žitelja, u Lipi 118, a u Kongori 80. U Omolju (Borčani, Omolje i Seonica) živio je 321 žitelj. Vjerojatno u Borčanima nije moglo biti više od 100 žitelja, a moguće je da je bilo i manje, jer bi biskup selo inače naveo pod vlastitim imenom. Prema tome, na području današnje župe Kongore g. 1741. moglo je živjeti najviše 375 katolika.

Biskup Bogdanović spominje i Borčane pod vlastitim imenom: 1768. imalo je 116 žitelja, Lipa 73, Kongora 103, a Mandino Selo 127. Ukupno je na području župe bilo 419 katoličkih žitelja. Nije bilo, dakle, velikog porasta stanovništva. Sljedeći popis po selima imamo  iz 1813. Biskup Miletić piše da su četiri sela današnje župe imala 572 žitelja. A 1838.  u selu Kongori u 18 kuća živjelo je 148 žitelja; Borčani 14/175; Lipa 12/127; Mandino Selo 14/138. Ukupno je, dakle, na području župe bilo 588 žitelja u 56 kuća. Prema Bakulinim podatcima iz 1867. godine Kongora je imala 272 žitelja; u Borčanima je živjelo 238 žitelja u 29 kuća; u Lipi 120 u 11 kuća, a u Mandinu Selu 85 u 15 kuća. Prema tome, na području današnje župe Kongore živjelo je 715 katolika. G. 1873. na području župe Kongore živjelo je 716 katolika u 99 domova (Borčani 253, Kongora 241, Lipa 126 i M. Selo 96 žitelja). U Kongori je živjelo 15 muslimana i 38 pravoslavaca, a u Lipi 7 muslimana i 28 pravoslavaca. Zanimljivo je da tada u M. Selu još uopće nije bilo muslimana. G. 1882. u župi su živjela 762 katolička žitelja u 109 kuća (Borčani 315, Kongora 288, Lipa 79 i M. Selo 80 žitelja). A g. 1892. 1.030 žitelja u 122 kuće (Borčani 367, Kongora 380, Lipa 124 i M. Selo 159 žitelja).

Prema popisu pučanstva iz 1910. na području župe živjelo je 1.385 katolika, 223 pravoslavna i 40 muslimana. U Borčanima je živjelo 387 žitelja u 57 kuća, svi katolici; u Kongori 589 u 103 kuće (od toga 18 pravoslavnih, 7 muslimana i 564 katolika); u Lipi 338 u 65 kuća (od toga 75 pravoslavnih, 7 muslimana i 256 katolika); u M. Selu 334 u 48 kuća (od toga 130 pravoslavnih, 26 muslimana i 178 katolika). Pretpostavljam da su Kongori i Lipi bila pribrojena i mala planinska naselja.

Prvi sačuvani popis samostalne župe Kongore je iz 1931. godine. Tada je u župi živjelo 1.547 katolika, 252 pravoslavca i 48 muslimana. Prema Šematizmu iz 1933. u župi je živjelo 1.589 katolika u 211 kuća. Pravoslavnih je bilo 260, a muslimana 52. Godine 1940. u župi je živjelo 2027 žitelja, a g. 1962. 2103 vjernika u 302 obitelji. G. 1975. u župi je bilo 2100 žitelja u 344 obitelji, dok je 1987. župa imala 1.852 žitelja u 354 obitelji. Broj onih koji stvarno žive na prostoru župe ipak je osjetno manji od spomenutih podataka. Prema najnovijem detaljnom popisu s početka 1999. u župi stalno žive 1.502 župljana u 359 obitelji. U selu Kongori u 122 obitelji žive 533 člana, u Borčanima 123/512, u  Lipi 64/255, a u Mandinu Selu u 50 obitelji 202 člana. Broju se mogu dodati i »inozemci«, njih 485, tako da župljana ukupno ima 1987. Uz to, na području župe živi još 28 prognaničkih obitelji sa 127 članova (od čega u Rašćanima 98 članova u 18 obitelji).

 

 

5. Tablice

godina	kršteni	umrli	vjenčani
1917.	7	8	2
1918.	21	35	16
1919.	49	18	22
1920.	66	18	25
1921.	60	28	17
1922.	61	46	9
1923.	59	30	12
1924.	65	26	12
1925.	51	43	11
1926.	64	28	13
1927.	52	24	19
1928.	65	36	10
1929.	54	50	10
1930.	72	40	15
1931.	74	32	10
1932.	59	40	11
1933.	47	38	13
1934.	75	33	12
1935.	64	36	16
1936.	64	37	17
1937.	80	33	11
1938.	84	36	15
1939.	74	20	12
1940.	80	50	12
1941.	96	19	15
1942.	82	60	10
1943.	42	79	3
1944.	52	52	12
1945.	66	60	10
1946.	47	20	4
1947.	76	20	16
1948.	65	21	5
1949.	72	19	8
1950.	70	30	18
1951.	65	31	10
1952.	62	13	18
1953.	74	30	15
1954.	52	25	14
1955.	77	19	24
1956.	65	28	14
1957.	64	34	13
1958.	75	19	18
1959.	59	24	13
1960.	68	22	10
1961.	62	26	10
1962.	69	19	14
1963.	71	12	9
1964.	51	13	14

1965.	60	14	22
1966.	44	20	24
1967.	53	15	22
1968.	58	9	13
1969.	48	20	11
1970.	41	14	16
1971.	52	12	28
1972.	42	15	25
1973.	57	15	25
1974.	34	13	26
1975.	41	11	23
1976.	34	8	15
1977.	24	18	20
1978.	38	12	30
1979.	36	11	24
1980.	44	13	24
1981.	40	19	12
1982.	35	13	23
1983.	34	15	21
1984.	40	16	19
1985.	41	14	11
1986.	28	13	19
1987.	29	15	14
1988.	29	16	18
1989.	23	9	19
1990.	28	23	16
1991.	30	18	12
1992.	27	19	9
1993.	25	20	11
1994.	25	23	5
1995.	27	22	14
1996.	23	16	9
1997.	29	20	19
1998.	20	19	8

Brojkama se još može dodati 106 djece krštene (između 1967. i 1990.) u inozemstvu, imena kojih su nadodana u kongorsku Maticu krštenih, te 44 para (između 1961. i 1973.) vjenčana u inozemstvu, a dopisana u Maticu vjenčanih. K tomu, broju umrlih treba dodati oko 80 osoba pobijenih i nestalih 1945. i neposredno nakon toga, a čija imena nisu zabilježena u Matici umrlih.

Najviše je djece rođeno i kršteno neposredno pred početak Drugoga svjetskog rata 1941. g.:  96, a najmanje 1989.: 23. Najviše je umrlih (ne računajući g. 1945.) bilo 1943.: 79, a najmanje u g. 1968. i 1989.: po 9. Najveći je priraštaj bio g. 1941.:  77, a najmanji g. 1943.: –37, dok je g. 1990. bio samo 5.

 

desetljeća	kršteni	umrli	prirast	vjenčani
1917.-1930.	746	430	316	193
1931.-1940.	701	355	346	129
1941.-1950.	668	380+80	208	101
1951.-1960.	661	245	416	149
1961.-1970.	557	162	395	155
1971.-1980.	402	128	274	240
1981.-1990.	327	153	174	172
1991.-1998.	206	157	49	87
ukupno	4.268	2.090	2.178	1.226

 

Iako je u prvim desetljećima natalitetna stopa bila najveća u povijesti župe, ipak je zbog velike mortalitetne stope prirast znatno manji od očekivanoga. U poratnim godinama prirast se znatno povećao zbog smanjene mortalitetne stope, tako da je u desetljeću 1951.-1960. najviši u povijesti (416), a također je iznimno visok i u sljedećem desetljeću (395). Nakon toga – zbog naglog iseljavanja pučanstva – i broj rođenih i natalitet se drastično smanjuju. Tako je broj rođenih 1981.-1990. više nego dvostruko manji od onoga iz 1951.-1960., a prirast manji za gotovo 2,5 puta.

 

godina	vjernika	kršteni		umrli		prirast
		broj	%	broj	%	broj	%
1932.	1589	59	37,1	40	25,1	19	11,9
1940.	2037	80	39,5	50	24,7	30	14,8
1962.	2103	69	32,8	19	9,0	50	23,8
1975.	2100	41	19,5	11	5,2	30	14,6
1987.	1852	29	15,7	15	8,1	14	7,6
1991.	2180	30	13,7	18	8,3	12	5,5
1998.	2114	20	9,5	19	8,9	1	0,0

 

Iz ove tabele vidimo drastični pad krštenih i prirodnog prirasta: g. 1940. na 1.000 žitelja rođeno je gotovo 40 djece, a 1998. niti desetero djece. Istina, u predratnim godinama zbog velike stope smrtnosti prirast nije bio tako velik: oko 12%. Ali zato g. 1962. on iznosi gotovo 24%, dok 1998. iznosi tek 0,0000004%! Zanimljivo je da je i broj smrtnosti drastično pao. Tako je u predratnim godinama iznosio oko 25%, dok u naše vrijeme iznosi 8-9%, a 1975. tek oko 5%.

Literatura:

 

R. JOLIĆ, Duvno kroz stoljeća, Tomislavgrad – Zagreb, 2002.

R. JOLIĆ, Župa Kongora, Tomislavgrad, 1993.

Šematizmi Hercegovačke franjevačke kustodije i provincije, te biskupije 1853.-1977.