MISA ZADUŠNICA I UKOP POSMRTNIH OSTATAKA MACELJSKIH ŽRTAVA

Macelj, 22. listopada 2005. (IKA) – Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je danas u 12.00 misu zadušnicu za sve žrtve Križnoga puta u Macelju u prigodi ukopa posmrtnih ostataka Maceljskih žrtava iz svibnja i lipnja 1945.


U prigodnoj propovijedi kardinal Bozanić je podsjetio da je pokapanje mrtvih za kršćane djelo milosrđa kojim se svjedoči da je svaki čovjek dijete Božje i zaslužuje poštovanje, brigu i ljubav od začeća do naravne smrti. Čovjek je stvoren na sliku Božju, bez obzira na to u koje vrijeme i na kojem dijelu zemlje boravio, kojem narodu i rasi pripadao, istaknuo je zagrebački nadbiskup, podsjetivši da je u maceljskim šumama nakon Drugoga svjetskog rata u vrijeme Titova režima izvršen pokolj nad hrvatskim vojnicima i civilima, među kojima je bilo svećenika i bogoslova, a za taj zločin do danas nitko nije odgovarao. »Božja riječ o čovjekovoj veličini i dostojanstvu i trag razorne moći zla učinjenog ljudskom rukom danas se u Macelju susreću dok ukapamo posmrtne ostatke naše braće koja su bila ponižena, njihovo dostojanstvo pogaženo, život na okrutan način oduzet, a spomen na njih trebao biti prepušten zaboravu i ništavilu. Njihov je glas utihnuo prije 60 godina, šutnja o njima bila je nametnuta i prisilno provođena, ali došlo je vrijeme da istina iziđe na vidjelo i da ovi naši stradalnici pronađu svoj mir i spokoj«, istaknuo je kardinal Bozanić, ponovivši kako bi trebalo konačno hrabro i iskreno bez mržnje i želje za osvetom, zatvoriti tu stranicu povijesti i imenovati pravim imenom sve što se događalo. »Čini se pak da istina i danas nailazi na veliki otpor o čemu svjedoči sustavno veličanje ideologa i nositelja zala poraća kao i zatiranja bitnih ljudskih sloboda i tolikih nepravdi koje su obilježile komunističku vladavinu u našoj domovini«, ponovio je svoje riječi izrečene prije četiri mjeseca zagrebački nadbiskup, svjedočeći kako je uvođenje marksističkog totalitarnog sustava za naš narod značilo nov početak zatvora i ubijanja nevinih ljudi.
Posvjedočivši kako je komunizam stavio čovjeka u drugi plan, a u središtu je bila ideja kojoj su svi trebali služiti, kardinal je naveo riječi pape Ivana Pavla II. koji je napisao da je temeljna grješka socijalizma bila u njegovom krivom poimanju čovjeka. »Želim vjerovati da će se konačno naći spremnosti i hrabrosti među onima koji odlučuju da se istraži prava istina o ratnim i poratnim događajima i njihovim sudionicima. To je ona najmanja zadovoljština što je dugujemo tolikim žrtvama, a danas na osobit način onima kosti kojih ćemo položiti u grob. Nipošto ne želimo s mržnjom i željom za osvetom tragati za istinom, naprotiv, ispunjeni milošću kršćanske spremnosti na opraštanje progovaramo i o ovoj tako bolnoj rani na biću hrvatskog naroda i ove zemlje Hrvatske«, istaknuo je kardinal Bozanić, dodajući da »kao kršćani znamo da istina oslobađa te vjerujemo da će traganje za istinom i njezino iznošenje donijeti dobra i onima koji su sudjelovali u izvršavanju ovih zločina kako bi se oslobodili tereta i pritiska koje nose u svojim srcima«. Predsjednik HBK podsjetio je da se na misi moli za žrtve da im Bog bude milostiv i da ih uvede u svoje nebesko zajedništvo, ali i za krivce i krvnike maceljskih žrtava da u Božjoj svjetlosti osjete pokajanje i Božje pomilovanje. Spomenuo se i ostalih mjesta teškog stradanja na području naše Domovine – Jasenovca, Jazovke, Golog otoka, Vukovara i drugih, te navodeći riječi Ivana Pavla II. o tri velika zla prošloga stoljeća – fašizmu, nacizmu i komunizmu, pozvao na molitvu Gospodinu da »ovaj naraštaj napravi hrabri odmak od zabluda, bilo lijevih bilo desnih, koje vode do tih zala«. Na kraju svoje propovijedi zagrebački se nadbiskup zapitao koliko mi danas živimo ideale zajedništva, solidarnosti, Bogoljublja, čovjekoljublja, rodoljublja i domoljublja u našoj domovini u kojoj su podnesene tolike žrtve. »Bit ćemo krivci pred ovima ovdje, pred nama samima i budućim naraštajima ako svi zajedno ne poradimo na tome da Hrvatska bude zemlja poštenog rada, dobrih međuljudskih odnosa, zemlja solidarnosti, socijalne osjetljivosti, društvene pravednosti i mira. Plaćena je previsoka cijena da bismo se mogli ponašati neodgovorno i razmetnički«, upozorio je kardinal Bozanić i istaknuo da je našoj domovini toliko potrebna kršćanska vrlina milosrđa i otvorenosti prema bližnjemu u potrebi te pozvao na molitvu za domovinu i svo njezino pučanstvo.

 

 

DOKUMENTI O DOGAĐAJIMA U LEPOJ BUKVI – MACELJSKOJ ŠUMI 4./5. LIPNJA 1945.

Mostar, 19. listopada 2005. (MIRIAM) – Unatoč prešućivanju i progonu onih koji pokušavaju svjedočiti, do nas su doprli određeni dokumenti o stravičnim događajima u Lepoj bukvi u Maceljskoj šumi 4./5. lipnja 1945. kada je bez suda ubijen 21 svećenik i bogoslov. Dio je to Bleiburške tragedije tijekom koje su, kako povjesničari svjedoče, partizani pobili oko 300.000 golorukih hrvatskih vojnika i civila. Donosimo neke izvatke iz dokumenata.

 

Iz Kronike franjevačkog samostana u Krapini, XXI., Veri martyres pro fide et patria

»6. 5. u nedjelju poslije podne bježi preko Krapine hrvatska vlada, vojska i ostalo pučanstvo prema Austriji. Tih dana je prava seoba naroda. Četiri dana vidimo goleme kolone auta, kamiona, kola i nepregledna povorka pješaka gdje idu da traže utočište i spas kod Angloamerikanaca. Strava i žalost je narasla do vrhunca, i da je to dulje trajalo, kako mnogi vele, mogli bi izgubiti pamet.

 

9. 5. pod večer u srijedu prije samoga Spasova Krapina je prazna, sve se povuklo prema granici, jer eto već dolazi partizanska i crvena vojska.

 

10. 5. na Spasovo već je izvješena zastava sa crvenom zvijezdom i na našem samostanu. Tog dana se slavilo oslobođenje, po Krapini se galami i pjevaju partizanske pjesme. A nas je probo sedmerostruki mač! Nakon par dana vidjelo se, kako se već mnogi vraćaju od granice, iznemogli, gladni i žedni, prestrašeni i svega lišeni, izmučeni i vraćeni u crnu budućnost. Došlo je ono što je moralo doći, da se ponovi toliko puta žalosna povijest Hrvata: „da počeše cviliti matere i udove ki mnogi drugi i bi tuga velika.“

 

20. 5. na same Duhove vraćaju se cijele kolone iz Slovenije, osobito oni „povratnici“, koje su Englezi i Amerikanci predali jugoslavenskoj vojci. Sabiralište je bilo u Đurmancu i u Krapini pred pučkom školom. O Gvardijan je dočuo da su tamo neki franjevci, pa ih je posjetio i pozvao u samostan da se odmore i okrijepe, jer nisu jeli već preko 10 dana. K nama su došli: Dr Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895., o. Ante Katavić, župnik, r. 1902., o. Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912., o. Ivan Ivanović, r. 1916., kapelan, fra Vitomir Mišić, bogoslov, r.  1921., fra Domagoj Ćubela, bogoslov, r. 1924., fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924., fra Paškal Vidović, brat laik. Svi ovi su provincije Bosne Srebrene. Zatim fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.. o. Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919., fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923., ova trojica su članovi hercegovačke provincije. Kod prečasnog župnika su bili: Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909., Marijan Ivandić, župnik, r. 1902., Miroslav Radoš, župnik, r. 1910., Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923., Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923., članovi vrhbosanske nadbiskupije, a Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906. i Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917. članovi su đakovačke biskupije. Drugi dan smo zamolili Kotarski narodni odbor za propusnice ovih svećenika i bogoslova, ali nam je rečeno, da čekamo. Sad je stigao u samostan i na župni dvor jedan funkcijoner Ozne, popisao svakog pojedinog i naredio je, da se ne udaljuju, nego neka budu svi zajedno ili u samostanu ili na župnom dvoru. Kako je kod nas bilo više mjesta, oni iz župnog dvora pređu u samostan i bilo je njima zabranjeno udaljivati se, a o. gvardijanu naloženo da pazi, inače će odgovarati. Tu su bili kao u logoru.

 

23. V. ovima se pridruže dovedeni od Ozne: Nikola Ilijić, svećenik senjske biskupije, r. 1913., Stjepan Štromar, bistrički kapelan, r. 1915. i Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice r. 1921.Svi su bili više puta saslušani i bilo im je obećano, da će dobiti propusnice i vratiti se u svoje Kotare, gdje će se saslušati ih, i ako nisu krivi, pustiti ih kući. Kako je to prilično dugo trajalo, da ih nisu otpremili u njihove Kotare, a mi nismo bili baš kod živežnih namirnica, o. gvardijan je išao pitati na Oznu, dokle će držati te ljude u samostanu, a oni odgovore, još malo.

 

4. VI. svi ovi naši logoraši pozvani su oko 9 sati ujutro na Oznu, neki prije podne, neki poslije radi „saslušanja“. Morali su si ponesti stvari, ako su htjeli, to je bio znak da se više neće vratiti. Reklo im se, da će u Varaždin. Površno ih se ispitivalo i onda su ih smjestili u jednu sobu drugog kata. Pod večer ih je posjetio o. gvardijan i donio im za put nešta hrane. Čuvši i vidjevši sve okolnosti, rekao im je da neće u Varaždin, nego u Macelj. I doista na večer u 10 sati ugasla se sva električna svjetla, čuo se štropot motora njihovog kamiona, te je odjurio put u Macelj, u klaonicu tolikih nevinih žrtava. Prema svim podacima i okolnostima tamo su pogubljeni u noći između 4. i 5. lipnja. Veri martyres pro fide et patria! Orate pro nobis! O. fra Karlo Grabovičkić je bio tih dana bolestan od dizenterije. I on bi morao s njima otići, ali smo ih sklonili, da ga puste, dok ne ozdravi. Njega su 7. lipnja odnijeli na nosilima u vojničku ambulantu. Na blagdan Srca Isusova, dne 8. lipnja, oko podneva, tu u ambulanti ga našao o. gvardijan i donio mu neke stvari, a drugi dan u subotu ga već nije bilo, navodno da je prevežen autom u Varaždin. Neki su ga vidjeli 8. lipnja oko 2 – 3 sata po podne, da ga vode na Oznu, a odande mu se trag zauvijek zameo. Drži se, da je i on ubijen u Macelju u noći između 8. – 9. lipnja.«

 

Nikolaj Tolstoj, Ministar i masakri: Bleiburg, Kočevski Rog, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1991. str. 133.

»… među onima koji su repatrirani bila je skupina od dvadeset i pet svećenika. U svibnju 1990. primio sam pismo jedne gospođe iz Zagreba, profesorice Paule Friben, čiji je brat, velečasni Stjepan Štromar, bio jedan od njih. Ona mi je napisala slijedeće: „… došao je do sela Krapina blizu Zagreba, gdje ja završio prvi dio njihova 'križnog puta'. Ondje su zaustavljeni i smještani u franjevački samostan što ga je OZNA koristila kao partizanski zatvor. U noći između 3. i 4. lipnja svi su odvedeni u nepoznatom pravcu. Od toga dana, 4. lipnja 1945., zameo im se svaki trag. Svi upiti o njima ostali su bez odgovora. Pretpostavlja se da su smaknuti kod Maceljske gore, sjeverno od Krapine.“ Profesorica Friben još ima posljednje pismo koje je njen brat ikada napisao, a koje je netko nepoznat dostavio njenom stricu: 'Još uvijek sam kod OZNE. Doduše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca, služimo mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne znam, kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje.' Neizvjesnost nije dugo potrajala. Te je noći otac Stjepan zauvijek nestao.«

 

Fran Živičnjak, U vječni spomen na hrvatske vojnike, svećenike i franjevce i sve hrvatske mučenike pobijene u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima Maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu kraj sv. Križa-Začretja i Oroslavlju, Vlastita naklada, Zagreb, 1998., str. 26. – 34.

»… Istoga dana oko 22 sata (4. lipnja 1945., m. o.) vodio je iz II. kata OZN-e 20 svećenika i franjevaca (Branko Löw, oficir OZN-e, rodom iz Krapine) koji su te večeri pobijeni u Lepoj Bukvi Maceljske šume u jami koja je prilikom iskopa 1992. godine označena rimskim brojem IVd.

U istoj jami pronađeno je 80 kostura pobijenih hrvatskih časnika i 20 prostrijeljenih lubanja svećenika i franjevaca te žice kojima su bili vezani po dvojica, a svećenici i franjevci pojedinačno.

Prema zapisu gvardijana Franjevačkog samostana u Krapini Ostijana Ostrugnaja u Franjevačkoj kronici piše da su se u Krapinu na Duhove 1945. godine vraćale cijele kolone zarobljenika iz Slovenije i da je sabiralište bilo u Đurmancu i pred Pučkom školom u Krapini.

Kako je sam gvardijan dočuo da su tamo neki franjevci i svećenici, pozvao ih je da dođu u samostan da se odmore i okrijepe, jer nisu jeli već 10 dana. OZN-a je to dozvolila, ali tako da je 10 franjevaca išlo u samostan, a 11 svećenika u župni dvor.

Kako je u samostanu bilo više mjesta, naknadno su iz župnog dvora tamo došli svećenici, ali im je bilo zabranjeno udaljavanje, a ocu gvardijanu je naređeno da na njih pazi, jer da će odgovarati ako bi koji pokušao bijeg. Sam gvardijan je u Kroniku upisao sva njihova imena, popis je na kraju ovoga teksta.

4. lipnja 1945. oko 9 sati prije podne pozvani su na Civilnu OZN-u radi saslušanja jedna grupa prije podne, a druga poslije podne. Mogli su ponijeti stvari ako su htjeli, a to je bio znak da se više neće vratiti. Rekli su im da ih na taj način zavaravaju da će ići na Sud u Varaždin, a smjestili su ih u jednu sobu na II. katu OZN-e. Toga dana me je pratilac Branko Löw izveo iz podruma i odveo na saslušanje istražitelju Ivici Fiziru, a iz njegove sobe su izišla dva prestrašena i blijeda franjevca u habitima. Kako me Fizir nije htio do kraja saslušavati, jer me je poznavao kao školskog kolegu iz Varaždinske gimnazije, dao me je predvesti drugom istražitelju Valentu Kataleniću. Kada me je Löw pratio istražitelju Kataleniću, ispred Fizirove sobe čekao je saslušanje jedan svećenik.

Toga dana oko 22 sata naredili su da se u Krapini utrnu sva električna svjetla. Izveli su svećenike i franjevce s II. kata OZN-e, a pratio ih je oficir OZN-e Branko Löw. Vidio sam to zajedno s ostalim zatvorenicima kroz prozor podruma, jer je bila tiha ljetna noć pa smo čuli tupe korake kada su se spuštali strmim drvenim stubama u dvorište ispred OZN-e. Nisu bili vezani. Čuo sam rad motora kamiona koji je stigao u dvorište do kamenih stepenica. Tu su ih ukrcali zajedno s pratiocima među kojima je bio Mladen Šafranko. Imao je zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu.

Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno odgovorio je da ih je na taj način kod jame lakše ubijati pojedinačno. Kada su ih ukrcali, krenuli su put Macelja u Lepu Bukvu, gdje je već bila iskopana i pripremljena velika jama. Po pričanju Šafranka u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanaca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi a tamo ih je čekao komandant Vojne OZN-e Stjepan Hršak. Njega je tamo dovezao na motoru Zindapp vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se je također priključio koloni. Prema izjavi Mladena Šafranka, kako je bila ljetna noć, svećenici i franjevci su shvatili da ne idu na sud u Varaždin, te da ih je u Krapini Fizir zavarao i krenuli su pješice oko 200 metara do pripremljene jame. Osim Đurkina i Šafranka u pratnji je bio i sam komandant Hršak, a pratio ih je velik broj naoružanih partizana – dobrovoljaca.

Kad su putem svećenici i franjevci vidjeli da ne idu u Varaždin plačući su molili za milost, jer ništa nisu krivi, nisu bili vojnici nego svećenici, na što im je Hršak opsovao ustašku majku i rekao „da će ih on sada pomilovati“. Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima dr. Josipa Gunjčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen od pučanstva i učenika kao uzoran svećenik i ravnatelj.

Nakon njega ubijao je po redu ostale pucajući im također u glavu. Putem prema jami ti mučenici odbacivali su krunice, medaljice i komadiće kordi (pasića, m. o.) da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća. Drugi dan su te uspomene pokupila mala školska djeca i odnijeli ih u Franjevački samostan u Krapini, gdje se i danas čuvaju kao relikvije pobijene braće.

Krvoločni komandant Stjepan Hršak danas bezbrižno živi s visokom mirovinom i naoružan tim istim „trofejnim pištoljem Walter 7,65 mm“ kojim je poubijao 20 svećenika i franjevaca, u vili u elitnom dijelu Tuškanca u Zagrebu koju je dobio kao nagradu za „zasluge za narod“.

Hrvatske časnike koji su po dvojica bili vezani ubijali su pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama tako da su odmah mrtvi padali u jamu.

U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojeg je u Krapini preslušavao Ivica Fizir, što sam već ranije opisao.

Sve ove potankosti o tragediji tih hrvatskih mučenika ispričao nam je Mladen Šafranko 16. svibnja 1994. kada sam ga posjetio u društvu taksista koji me je vozio u Veliku Goricu, gdje je Mladen živio u Pleškoj 27a. Taksist se zove Tomislav Travnjak, stanuje u Zagrebu, Plješevička broj 12, a te je izjave slušao u mojemu prisustvu.

Na moj upit Mladenu koliko je ljudi, po njegovu sjećanju ubijeno u Maceljskoj šumi u svibnju i lipnju 1945. godine, on mi je odgovorio: „Preko 13.000 i ima oko 130 jama koje još nisu otkrivene.“  Spomenuo je da ih ima u okolici Đurmanaca, Smiljanovoj grabi i sa zapadne strane Maceljske šume u pravcu Đurmanec – Rogoška Slatina. Na moj slijedeći upit odakle su mu poznate te lokacije i broj ubijenih ljudi, on mi je odgovorio da je bio u pratnji gotovo svim grupama koje su išle na strijeljanje i da je mnoge spasio odvezivanjem žice na začelju kolone.

Ljude iz logora u Oroslavlju strijeljali su navodno u nekoj velikoj šumi kod Krapinskih Toplica, a nadređeni komandant logora Mirkovca, Oroslavlja i sabirališta u Đurmancu bio je Stjepan Hršak koji je te logore obilazio s isljednikom Ivanom Đurkinom prevozeći ga na motoru Zindapp. Ovaj je odgovoran zajedno s komandantom Civilne OZN-e Leopoldom Horvatom zvanim Leo za sve pobijene vojnike i civile u Maceljskoj šumi.«

 

Popis ubijenih svećenika i bogoslova prema Kronici Franjevačkog samostana u Krapini

 

U samostanu su bili:

 

FRANJEVAČKA PROVINCIJA BOSNA SREBRENA

1. fra Ante Katavić, župnik, r. 1902.

2. fra Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912. – ubijen između 8. i 9. lipnja 1945. u Maceljskoj šumi, ali se ne zna lokacija niti tko ga je ubio

3. fra Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.

4. fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921.

5. fra Domagoj Ćubela, bogoslov, r. 1924.

6. fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924.

7. fra Paškal Vidović, brat laik

 

HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA

1. fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.

2. fra Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.

3. fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923.

 

U župnom dvoru su bili:

 

VRHBOSANSKA NADBISKUPIJA

1. don Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909.

2. don Marijan Ivandić, župnik, r. 1902.

3. don Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.

4. don Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.

5. don Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.

 

ĐAKOVAČKA BISKUPIJA

1. don dr. Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895.

2. don Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.

3. don Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.

 

KRČKA BISKUPIJA

1. don Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.

 

ZAGREBAČKA NADBISKUPIJA

1. don Stjepan Štromar, svećenik i kapelan u Mariji Bistrici, r. 1915.

2. don Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice, r. 1921.

 

NB.

Jedan od oznaša Mladen Šafranko, koji je u Krapini spasio život Franu Živičnjaku tih krvoločnih partizanskih godina nakon 9. svibnja 1945. razotkrio je tajnu Maceljske šume istom Franu Živičnjaku nakon 1990. i dolaska slobode u Hrvatsku. Ekshumirane kosti nisu na stručan način obrađene, nije o ekshumaciji obaviještena rodbina, nisu identificirani pojedini svećenici, franjevci, časnici, vojnici i civili, što je ipak bilo moguće, te je ova dobra volja i hrabrost Šafranka i Živičnjaka (koji su oba nakon otkrivanja tajne Macelja umrli pod čudnim okolnostima) djelomično polučila pravu priču o istini zločina u Maceljskoj šumi.

OBRED UKOPA I MISA ZADUŠNICA ZA ŽRTVE KRIŽNOG PUTA U MACELJU

Zagreb, 15. listopada 2005. (MIRIAM) – Od Hrvatske franjevačke provincije Svetog Ćirila i Metoda primili smo obavijest o »Obredu ukopa i misi zadušnici za žrtve Križnog puta u Macelju«. Objavljujemo je u cijelosti.

 

Draga braćo!

 

Obavještavam Vas da će u subotu 22. listopada u Macelju s početkom u 12.00 biti svečani obred ukopa i misa zadušnica za žrtve Križnoga puta koje će predvoditi nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić.

U prigodi 60. obljetnice Križnoga puta s dužnim poštovanjem želimo u novu kosturnicu ispod Spomen križa svim žrtvama Križnoga puta u Macelju sahraniti žrtve, ekshumirane 1992. u Maceljskome gorju, među kojima je 21 svećenik i bogoslov. Medu žrtvama su i naša braća franjevci Provincije Bosne Srebrene fra Karlo Katavić, fra Karlo Grabovičkić, fra Ivan Ivanović, fra Vitomir Mišić, fra Domagoj Ćubela, fra Alfons Katavić i fra Paškal Vidović i Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM fra Metod Puljić, fra Darinko Mikulić i fra Julijan Petrović.

 

Molim Vas da dođete i svojom prisutnošću i molitvom iskažete poštovanje našoj braći mučenicima, žrtvama ljubavi prema Gospodu i domovini Hrvatskoj.

 

Očekujući Vaš dolazak bratski Vas pozdravljam!

 

fra Željko Železnjak,

provincijalni ministar

TRAGANJE ZA POBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Zagreb, 5. svibnja 2005. (Glas Koncila) – Hoće li se razriješiti i rasvijetliti još jedan dio nepoznate, tragične sudbine i stradanja hercegovačkih franjevaca, koje ih je teško pokosilo pri samom kraju Drugoga svjetskog rata i u poraću. Od 6. do 19. travnja u Zagvozdu kraj Imotskoga obavljeno je iskapanje masovne grobnice za koju se pretpostavlja da je skrivala nametnutu i prisilnu tajnu – da su u njoj tijela nekolicine svećenika, zajedno s drugim nevinim ljudima. Istraživanje je organiziralo vodstvo Hercegovačke franjevačke provincije na čelu s provincijalom fra Slavkom Soldom, povjerivši stručni dio arheologu prof. Tihomiru Glavašu, načelniku odjela za zaštitu kulturne i povijesne baštine u Ministarstvu prosvjete, znanosti, kulture i športa Zapadno-hercegovačke županije, do rata kustosa muzeja u Sarajevu.

 

Dvije trećine pobijenih franjevaca u nepoznatom grobu

Za tu zadaću pripremalo se dugo, čak i u onim olovnim vremenima kad se nije smjelo glasno o tome govoriti i čekalo neko drugo normalno vrijeme i društveno ozračje da se dođe do istine. Već od 1971., a možda i prije, Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i franjevačkom samostanu u Širokom Brijegu dolazili su iz Zagvozda glasovi da su ondje pokopani ubijeni njihovi svećenici. Glasovi su bili ustrajni, a raščlanjujući tragične događaje i postupke zločinaca u Širokom Brijegu, došlo se do zaključka da bi ondje mogla biti osmorica širokobrijeških franjevaca koji su odvedeni iz hidroelektrane u Širokom Brijegu 8. veljače 1945. u smjeru Splita.

Tragom dojava iz Zagvozda otišli su pokojni fra Vencel Kosir i pokojni fra Vojislav Mikulić godine 1971. s još nekoliko kolega na mjesto za koje se govorilo da su ondje pobijeni fratri i njihov čvrsti zaključak je bio da po svemu to odgovara istini. Iste te godine osnovano je jedno provincijsko povjerenstvo na čelu s pokojnim fra Bonicijem Rupčićem, a deset godina poslije (1981.) drugo, predvođeno fra Jozom Vasiljem, koji su tajno, u razgovoru sa živim svjedocima, stanovništvom i franjevcima koji su preživjeli ratne i poratne strahote, skupljali podatke o ubojstvima svih 66 hercegovačkih franjevaca. Činili su to i franjevci u svojim župama obrađujući i istražujući stradale župljane i istodobno ubijene fratre, koji su u tim župama rođeni ili bili na službi. Bilo je iznimno odvažno i hrabro to što je učinjeno 1971. kada su iz ratnog skloništa u samostanskom vrtu u Širokom Brijegu izvađene kosti dvanaestorice ubijenih i zatrpanih fratara i zajedno s ostacima još šestorice na drugim mjestima pokopani u širokobriješkoj samostanskoj crkvi. Poznata su mjesta ukopa još nekolicine njih no, ipak, od ukupno 66 za trećinu se znaju grobovi, a za dvije trećine je još uvijek nepoznato gdje su pokopani.

Nakon političkog prevrata 1990. nekoliko je širokobrijeških fratara s gvardijanom fra Mladenom Hrkaćem služilo misu kraj masovne grobnice u Zagvozdu, a onda je došao rat. Nakon rata čekalo se da prođe neko vrijeme i donekle zacijele rane za poginulim i nestalim u Domovinskom ratu, kako bi se na miru pristupilo istraživanju u Zagvozdu, za čim je u Hercegovačkoj provinciji postojala i tinjala stalna žarka želja. U studenom prošle godine uprava provincije osnovala je šesteročlano Povjerenstvo za pripremu kauze hercegovačkih franjevačkih mučenika, a kada je provincijal o. Slavko Soldo 7. veljače 2005. u Širokom Brijegu, prigodom spomena 60. obljetnice stradanja hercegovačkih franjevaca, obznanio osnivanje povjerenstva i pozvao sve one koji nešto znaju o njihovoj sudbini, osobito o mjestu gdje počivaju, ponovno je došla dojava iz Zagvozda. »Otišao sam 11. veljače u Zagvozd župniku don Jakovu Cikojeviću koji me je bratski primio i sastali smo se s čovjekom koji nam se javio, razgovarali s još dvoje, troje ljudi i shvatio sam da su ondje naša pokojna braća, širokobriješki fratri. Obavio sam i dogovor s općinskim načelnikom Zagvozda Boženkom Dedićem koji nam je obećao svu pomoć, Provincijal mu je poslao i jednu zamolbu, i 6. travnja s prof. Glavašem počeli smo iskopavanja. Samo nam je bila želja i pomalo strah, i to bi nas jako ražalostilo, da u Zagvozdu, u kojem smo lijepo primljeni, zbog naših istraživanja među ljudima ne dođe do bilo kakvih nesporazuma i prijepora« – kaže fra Ante Marić, pročelnik Povjerenstva za pripremu kauze hercegovačkih franjevačkih mučenika.

Za 14 dana rada, u zajedničkoj grobnici veličine 4x3 m, u mjestu Sudišće u zaselku Radićev Dolac, u župi Zagvozd, pronađeno je 18 kostura, od kojih je jedan bez lubanje. Ruke su im bile čvrsto vezane telefonskom žicom, a žica je bila i oko gležnjeva i vrata. Nađena je jedna krunica, puno gumbâ, jedan nožić za kalemljenje voća, upaljač, desetak zrna strjeljiva, krhotine stakla, a nije bilo ostataka obuće. Uključena su i svoj su posao obavila mjerodavna tijela vlasti Republike Hrvatske, policija, istražni sudac, zamjenik županijskog tužitelja, forenzičar, patolog, sudski vještak, inspekcijska služba. Pronađeni ostaci prevezeni su u Split i sad će stručnjaci reći svoje, a presudno će biti DNK-ispitivanje.

Na zajedničkoj grobnici mještani su od poslaganog kamenja napravili križ, bilo je zahrđalih metalnih poklopaca od lampiona za svijeće i dosta ostataka izgorenih svijeća. Ljudi iz Zagvozda kriomice su obilazili mjesto, palili svijeće i molili se. Pastiri su pričali da bi ovce i koze svuda okolo pasle, a blizu tog mjesta nisu nikada. Prema kazivanju svjedoka, a u Zagvozdu se o tome znalo i potajice i sa strahom pričalo, tu su dovedeni skupina franjevaca i civila kad su u Široki Brijeg ušli partizani. Mučeni su u jednoj obližnjoj većoj kući, jauci su bili strašniji od pucnjeva oružja, i nakon što su ubijeni, bacili su ih na obližnju njivu mjesnog odbornika i samo malo površinski prekrili zemljom. Odbornik je tražio da se premjeste, i to je zapovjeđeno četvorici ljudi iz sela od kojih je jedan još živ, nastanjen u Splitu, ali jako bolestan i u povjerenstvu drže da ne bi bilo čovječno uznemirivati ga razgovorom o tome. Mogli su ih baciti u prirodnu jamu udaljenu 50-ak metara, no iz poštovanja nisu to učinili i iskopali su im zajednički tajni grob.

 

»Naš cilj je da se sve istraži po najstrožim kriterijima. Provincija želi istinu, do nje se može doći i putem svjedočenja ljudi, u Zagvozdu ima još zajedničkih grobnica iz onog vremena, a za ovu govore da su u njoj fratri i civili sa Širokoga Brijega. Na temelju sudskoga vještačenja i najsuvremenijih metoda radit će se na utvrđivanju identiteta žrtava. Vodila nas je samo ljubav, da kroz nju dođemo do istine i da na dostojan način pokopamo našu subraću«, rekao je o. Marić.

 

Ivan Kaleb
 
 

BK BiH

   
Javna glasila
Crkva
Društvo


WWW franjevci.info