NOVICIJAT

Početni stupnjevi odgoja u Redu Manje braće su postulatura, novicijat i vrijeme privremenih zavjeta. Nakon završenog sjemeništa i/ili postulature kandidat za franjevački Red čini novi korak. Iako još ne postaje punopravni član franjevačkog Reda, on postaje dijelom velike franjevačke obitelji. Ulazak u Red jest obilježen oblačenjem franjevačkog habita, što znači da kandidat tim činom postaje novak franjevačkog Reda, odnosno ulazi u novicijat. Novicijat je, dakle, vrijeme, odnosno ustanova, kroz koje će, odnosno u kojem će, u trajanju od redovito jedne godine novak biti pripravnikom za prvo privremeno zavjetovanje čistoće, poslušnosti i siromaštva. Novicijat, često nazivan jednostavno godinom kušnje, predstavlja novi početak u životu jednoga kandidata/novaka. On svojevoljno ostavlja svijet i odlučuje se slijediti Krista stopama svetoga Franje. To je zaista jedan velik korak u životu čovjeka, te je stoga i predviđeno vrijeme novicijata kao redovit korak na putu do privremenog zavjetovanja. Kao jedan od ciljeva novicijata i zapravo njegov smisao nameće se ova misao: Novak se pripravlja da teoretski i stvarno živi u Crkvi i u Redu, da dublje bude u zajedništvu s današnjim ljudima u njihovoj povijesnoj, društvenoj, političkoj, kulturalnoj i religijskoj stvarnosti.[1]

Zadatak novicijata

Kušnja i pokušati su dvije riječi odnosno dva procesa koja se najčešće vežu uz novicijat. Novak kao onaj koji je tek pristupio Redu, ima zadaću kroz godinu dana okušati se prema franjevačkom Pravilu, ima, dakle, zadaću vidjeti i shvatiti je li taj način života upravo onaj koji želi prihvatit kao svoj. Novak kuša živjeti franjevaštvo i tu već udariti temelje svojoj formaciji koja je, dakako, trajan proces, ona se zbiva tijekom cijeloga života, ona je takva da je treba neprestano usavršavati i dograđivati. Kroz bolje upoznavanje i življenje svoje vjere, upoznavanje svoga Reda, novaka se pobuđuje na rast i to u vidicima kršćanstva, ljudskosti i franjevaštva.[2] Taj rast se događa pod vodstvom braće koje je odredila Provincija, tj. odgojitelja sa zborom odgojitelja u odgojnoj kući čije je mjesto također odredilo provincijsko poglavarstvo. Odgojitelj treba biti uzoran u franjevaštvu, treba, dakle, biti primjer svojim gojencima. Sva braća koja se nalaze u odgojnoj kući, bilo svečano zavjetovana braća, bilo bogoslovi, bilo novaci, trebaju međusobno promicati povjerenje, dijalog i uljudnost[3] kako bi se što bolje njegovao duhovni život, a naročito zbog toga da bi se novaci mogli bolje identificirati s franjevačkim pokretom, sa svojim utemeljiteljem i s onim zajedništvom za koje se on zalagao. Novicijat je ona prilika u životu koju će redovnik rijetko kad dobiti. Najprije, dakako, prilika za preispitivanje vlastitih namjera, vlastitog poziva, vlastite duhovnosti. Zatim preispitivanje sposobnosti za zajednički život, za vlastito predanje, za kontemplaciju i molitvu. Ovo vrijeme je predviđeno za potragu; potragu za vlastitim identitetom, vlastitim pozivom. Upoznavanje s poviješću Reda i poviješću vlastite provincije, s poviješću redovništva, sa zavjetima, liturgijom, duhovnošću, franjevačkim spisima, te napokon Pravilom Reda, Generalnim Konstitucijama i Statutima[4] dio je novačkog života. Sve to, iako ovdje grubo nabrojano, ide za tim da novaku predoči što ga čeka i što se to traži od njega kad već pristupa Redu. Od novakove strane traži se također zauzetost prema svim onim zahtjevima koji se postavljaju pred njega. Poglavito mora biti otvoren† Evanđelju, poučljiv, sklon molitvi i ?ontemplaciji, radin. Vrijeme u novicijatu je tako raspoređeno kako se ne bi zanemario nijedan dio ljudskog života, naravno uvijek gledajući u smislu one rečenice sv. Franje: Ukoliko se to ne bi protivilo Pravilu ili savjesti. Naglasak je stavljen i na kontakte s narodom, na dušobrižništvo. U tu svrhu se provode naša putovanja po raznim župama kako bi i njima predočili naše oduševljenje svetim Franjom, te kako bi im pokazali da su fratri itekako nazočni u našim krajevima. Molitva i rad su one dvije misli vodilje i stvarateljice dnevnog reda u novicijatu. Bez toga dvoga život bi u novicijatu bio nepodnošljiv. Molitva časoslova i razne pobožnosti bilo zajedničke, bilo osobne prirode novicijatska su svakodnevnica. Isto tako i rad, bilo intelektualni bilo manualni. Ipak je veći naglasak stavljen na intelektualni rad, no ne zapušta se tek tako ni manualni rad, jer je to franjevačka praksa, kako reče jedan stari fratar. Novak se već u novicijatu upućuje u razne obveze koje će kasnije imati kao punopravni član franjevačkog Reda, te se stoga i stavlja velik naglasak na preispitivanje vlastitog poziva i mogućnosti ispunjenja svega onoga što zahtjeva redovnički život.

KRITERIJI ZA PRVO ZAVJETOVANJE – ZAVRŠETAK NOVICIJATA

Vrijeme provedeno u novicijatu dobiva svoj vrhunac prvim zavjetovanjem novaka i tim činom završava se novicijat. Generalne konstitucije naglašavaju: Kad završi vrijeme novicijata, neka se novaka, ako se smatra prikladnim, pripusti na privremeno zavjetovanje, i tim se zavjetovanjem pripaja Redu.[5] Na kraju novicijata baca se pogled na proteklo vrijeme i na plodove koje je ono donijelo. Prikladnost pojedinog novaka prosuđuje se prema utvrđenim kriterijima, a ti su:

  • primjereni stupanj ljudske i čuvstvene zrelosti i sposobnost za dobre međusobne odnose;
    • unutarnja stega kao samonadvladavanje i odricanje samoga sebe (usp. GK 132);
    • duh poduzetnosti, te djelatno i odgovorno sudjelovanje u vlastitoj formaciji;
    • sposobnost prihvaćanja razlika kod drugih i življenje u bratstvu (usp. GK 45) ;
    • jasna odgovornost glede odgovaranja na milost rada;
    • sposobnost sebe staviti u pitanje i vrjednovati se u svjetlu Božje riječi;
    • sposobnost provoditi život molitve i kontemplacije;
    • sposobnost prijelaza iz osobnog plana na zajednički plan;
    • prilagodljivost i dijalog s odgajateljima (usp. GK 129);
    • poštivanje i briga za staru, bolesnu i slabu braću (usp. GK 44);
    • osjećaj pripadnosti bratstvu, provinciji i Redu;
    • sposobnost služenja zadnjima i onima na rubu društva;
    • shvaćanje zavjeta i ozbiljna želja da ih se živi s radošću i vedrinom;
    • dostatno poznavanje sadržaja formacije, napose franjevačke karizme i Svetoga pisma.[6]

UVOĐENJE NOVICIJATA U FRANJEVAČKI RED

Sveti Franjo i njegova braća oduševili su mnoge, te se dosta njih odlučilo priključiti Redu. Isprva nije bilo novicijata, što je bilo razlogom da su u Red dospjeli i mnogi zanesenjaci, ljudi koje je ponijela bujica oduševljenja, oni koji su bili ona zrna pšenice koja su pala u plitku zemlju iz Isusove prispodobe. Doskora se pojavila kriza u Redu zbog sve one braće koja nisu bila spremna ili nisu bila dovoljno odlučna za radikalnu sljedbu Evanđelja na način koji je predstavio sveti Franjo. Dakako, Franjo je, zajedno s kardinalom Hugolinom, kasnijim papom Grgurom IX., velikim zaštitnikom Reda, prihvatio novicijat kao redovan korak u pristupanju franjevačkom Redu. Bula Cum secundum consilium pape Honorija III. iz 1220. uvodi novicijat u Pravilo.[7] Tako je franjevački Red dobio mogućnost odabirati kandidate i napokon bili su utvrđeni neki kriteriji koje je svaki novak morao ispuniti ulaskom u novicijat i pri pristupanju prvim zavjetima. To je ujedno značilo i smirivanje stanja u Redu koje je bilo jako kritično već u samom početku. To je dalo i novi zamah franjevačkom Redu da revnije izvršava svoju zadaću u Crkvi: obnoviti Crvku i pomoći joj izići iz krize. Zadatak te naravi nije mogao i ne može izvršavati brat koji se ne drži Pravila i Konstitucija.

POVIJEST NOVICIJATA HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE

Današnje područje Hercegovačke franjevačke provincije potpadalo je pod Bosansku vikariju, kasnije provinciju Bosnu Srebrenu. Turskim rušenjem samostana u Hercegovini sve do devetnaestoga stoljeća u Hercegovini nema ni jednog samostana. God. 1700. dušobrižničku brigu za Hercegovinu preuzimaju kreševski samostan, a manji dio sutješki i fojnički. U tim samostanima odgajali su se sjemeništarci i novaci, dok su bogoslovi išli na studij u inozemstvo, najviše u Italiju.

Političko osamostaljivanje Hercegovine u samostalan pašaluk bilo je i prigoda za crkveno-franjevačko osamostaljivanje Hercegovine koja je u dušobrižničkom pogledu bilu uistinu zakinuta. Franjevci rodom iz Hercegovine, podržani apostolskim vikarom u Bosni biskupom fra Rafom Barišićem, isposlovali su iz Rima crkveno dopuštenje za gradnju samostana na Širokom Brijegu. Dobivši ga, uputili su se 19. svibnja 1844. iz Kreševa u Hercegovinu. S njima su krenula i dva novaka kojima je bilo dopušteno nastaviti novicijat u Hercegovini. Nastanili su se u župnoj kući u Mostarskom Gracu. Hercegovina se 1846. od Bosne odvojila i crkveno, osnovan je posebni apostolski vikarijat za Hercegovinu, na čelu s fra Rafom Barišićem, dotadašnjim apostolskim vikarom u Bosni. Te je godine dobiveno i dopuštenje turskih vlasti za gradnju samostana na Širokom Brijegu. Samostan je useljen već 1849. i u njemu je bio i novicijat. Stanje hercegovačkih franjevaca bilo je pravno neuređeno, jer su imali neki vid autonomije, ali još su bili provincija Bosna Srebrena. Novake je primao u novicijat i zavjetovao apostolski vikar, što uprava Reda nije rado gledala, tako da je budućnost franjevačke zajednice u Hercegovini bila upitna. Ustrajnošću biskupa Barišića i pojedinih franjevaca, Hercegovina 1852. dobiva samostalnu franjevačku kustodiju i time uređuje svoj pravni položaj.

Novaci 1867. prelaze u novi samostan na Humcu, gdje ostaju sve do 1941. kada je izgrađen novi samostan u Tomislavgradu i u njega smješten novicijat. Već 1942. zbog ratnih djelovanja oko Tomislavgrada novicijat opet seli na Humac, a odatle u Veljake zbog istih okolnosti. Dolaskom komunista na vlast Hercegovačka provincija nalazila se pred propašću, ubijeno je, naime, 66 fratara, velik broj bio je u zatvorima, velik u emigraciji, a odgojni zavodi su bili zabranjeni. Pomoć je pružila Bosna Srebrena primivši 1946. hercegovačke novake u svoj novicijat. Novicijat na Humcu je ponovno otvoren 1948., ali odmah i zatvoren zbog naredbe državnih vlasti, pa su novaci opet u Kraljevoj Sutjesci. Zbog velikog broja novaka uprava Provincije odlučila je 1959. dio novaka ostaviti u Sutjesci, a dio odvesti u samostan Slano, koji se nalazi izvan Provincije. Iz Slanog su novaci pred Božić iste godine otišli na Humac, a kako narodne vlasti nisu reagirale, slijedeće godine svi novaci su ponovno na Humcu.

Zbog Hercegovačkog slučaja generalni ministar Reda fra Herman Schalück zabranio je 1997. Provinciji novicijat. Nakon održavanja Provincijskog kapitula 2001. Provincija je ponovno dobila pravo primanja kandidata u novicijat, ali zbog određenih ustrojstvenih prepreka novaci moraju i dalje boraviti u drugoj provinciji. Od tada su hercegovački novaci s novacima Bosne Srebrene u novicijatu na Gorici kod Livna.

Hercegovački novaci su na Humcu, gdje su najviše boravili, ostavili neizbrisive tragove. Veliko i prelijepo samostansko dvorište uređivali su kroz više od 100 godina boravka na Humcu. Hercegovački novaci su kroz više godina uređivali i list Na izvorima.

Zabrana novicijata itekako se osjetila u životu Provincije, no zahvaljujući Providnosti broj novaka raste i stabilizira se.

fra Stipan Klarić i fra Željko Barbarić

[1]Uredba o franjevačkoj formaciji, Zagreb 1993., str. 32.

[2] Usp. Uredba…, str. 19.

[3] Isto, str. 24.

[4] Usp. Generalne konstitucije (GK), 153

[5] GK 156.

[6] Uredba…, str. 33.

[7] Usp. Racca, Giorgio: Pravilo Manje braće, str. 74.

Naši novaci odgajaju se na Humcu.

NOVICIJAT
Trg Sv. Ante 1
88 320 LJUBUŠKI-HUMAC
tel./faks: (039) 832-583
Pošaljite email