Lalić, Ljudevit, jezikoslovac (Ružići, oko 1650. (?) – iza 1702.). Bio je franjevac, djelovao je na području današnje Hercegovine i Dalmacije. Iza njega je ostalo dragocjeno djelo, trojezični rječnik Blago jezika slovinskoga (latinsko-talijansko-hrvatski). To je jedan od prvih rječnika hrvatskoga jezika štokavskog izraza. Rječnik je prava slika leksičkog bogatstva hrvatskoga jezika na području Hercegovine i Dalmacije s kraja 17. stoljeća. Osim toga djela izdao je i djelo Istruzioni dei confessori (Upute ispovjednicima).

 Lasić, Dionizije, teolog, urednik (Uzarići, 1913. – Zagreb, 1997.). Osnovno školovanje i gimnaziju završio je na Š. Brijegu, a filozofiju i teologiju u Mostaru i Schwazu (Austrija). U Franjevački red primljen je 1932., a za svećenika zaređen 1937. U Rimu je na franjevačkom učilištu Antonianumu 1943. postigao doktorat iz teologije. Kratko je u Mostaru odgojitelj bogoslova, a onda 1945. bježi u inozemstvo. Od 1951. do 1974. profesor je duhovnog bogoslovlja i morala na Antonianumu. U međuvremenu je osnivač izdavačke kuće ZIRAL te od 1972. do 1995. njegov upravitelj. Za tisak je u ZIRAL-u pripremio 52 knjige, a još ih je 9 imao u pripremi. Od 1975. stalno je u Americi. Uređuje franjevačke tiskovine (Hrvatski katolički glasnik, Hrvatski kalendar, Danicu), upravitelj je Franjevačkih izdanja te Hrvatskoga etničkog instituta. Godinama je radio na prikupljanju i proučavanju građe o pleternim ukrasima. Kruna je toga rada kapitalno djelo Pleterni ukras (ZIRAL, Chicago, 1995., str. 918 velikoga formata). God. 1995. vratio se u Domovinu. Pokopan je na Š. Brijegu.

 Leko, Mile, provincijal, odgojitelj (Tihaljina, 1897. – Mostar, 1967.). Studij filozofije i teologije završio je u Mostaru i Rimu. Djelovao je na nekoliko župa u Hercegovini kao kapelan i župnik. Bio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije 1949.-1955., dakle u najkritičnijim godinama postojanja Provincije u njezinoj povijesti, nakon što su brojni franjevci bili ubijeni, drugi izbjegli u inozemstvo, a brojni drugi po komunističkim zatvorima. Fra Mile je, uzdajući se u Boga i kročeći »sitnim koracima«, jedan od najzaslužnijih da je Provincija uopće preživjela te teške dane. Nakon provincijalatstva dugo je godina bio odgojitelj franjevačkih novaka na Humcu.

 LESKO, Sebastijan, dušobrižnik, glazbenik (Ljuti Dolac, 1882. – Mostar, 1963.). Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Š. Brijegu, a bogoslovlje u Mostaru, Parmi i Ferrari. Franjevački habit obukao 1898., a za svećenika zaređen 1905. Djeluje kao kapelan u Mostaru, a od 1912. je na Š. Brijegu prefekt đaka, učitelj pjevanja i sviranja. Na Brijegu je osnovao i vodio limenu glazbu. Potom djeluje kao župnik u Tihaljini (1919.-1922.) i Ružićima (1923.-1941.), gdje je sagradio novu župnu kuću, a potom i novu kamenu župnu crkvu (1938.). Od 1941. je župnik i gvardijan u Duvnu, od 1948. je u Konjicu, a od 1949. župnik u Vitini. Potom djeluje u Čapljini, Š. Brijegu i Slanom.

 Lišnjić, Marijan, biskup (Gorica k. Gruda, 1609. – Makarska, 1686.). Bio je član provincije Bosne Srebrene. Nakon smrti makarskog biskupa fra Petra Kačića imenovan je njegovim nasljednikom (1664.). Živio je u iznimno teška vremena, za Kandijskoga i Morejskoga rata. Koliko je više mogao, obilazio je svoje stado na području Makarske biskupije koja je tada obuhvaćala i Hercegovinu i područje ramskoga samostana, tako duvanjski i ramski kraj. Povjerena mu je i uprava Duvanjske biskupije. Uspostavio je prijateljske odnose s duvanjskim gospodarima, begovima Kopčićima iz Kongore. Ali na svojim dušobrižničkim pohodima imao je i teških trenutaka jer su ga Turci progonili i namjeravali ubiti. Iako i sam franjevac, imao je problema s franjevcima, pa je neko vrijeme stanovao kod svoje rodbine u Gorici, a ne u samostanu u Makarskoj, kako je bilo uobičajeno. Osobito se borio protiv uskoka razbojnika koji su u ropstvo odvodili ne samo muslimanski, nego i katolički živalj.

 Lončar, Milan, dušobrižnik, urednik (Vinjani kod Posušja, 1944.). Osnovnu školu završio u Vinjanima i Posušju, gimnaziju u Sinju i Dubrovniku, teologiju u Sarajevu i Königsteinu. U Franjevački red primljen 1963., za svećenika zaređen 1970. Postdiplomski studij iz religijske pedagogije polazio u Münchenu. Djelovao je najprije na Humcu, a potom dugo vremena kao odgojitelj hercegovačkih bogoslova u Njemačkoj i Švicarskoj (1975.-1989.) te kao misionar među Hrvatima u Švicarskoj (Zürich i St. Gallen). Od 1999. do 2004. ravnatelj je izdavačke kuće ZIRAL u Mostaru. Kroz to je vrijeme ZIRAL izdao brojna vrijedna književna i znanstvena djela. I sam napisao nekoliko zapaženih članaka. Član je raznih vijeća i komisija te od 2004. definitor Provincije.

 Lončar, Umberto, dušobrižnik, pjesnik (Vinjani kod Posušja, 1922. – Humac, 2004.). Osnovnu školu polazio u Vinjanima, gimnaziju na Š. Brijegu, teologiju u Mostaru, Sarajevu i Zagrebu. U Franjevački red primljen je 1941., a za svećenika zaređen 1949. Partizani su mu ubili starijeg brata fra Slobodana, a on je preživio Križni put. Djelovao je u nekoliko hercegovačkih župa (Mostar, Konjic, Crnač, Čerin, Humac, Posuški Gradac, Gradnići). Od 1988. do 2000. živi na Čerinu, a potom do smrti na Humcu. Napisao nekoliko zapaženih zbirki pjesama. Najpoznatija mu je zbirka pjesama Tišine i nemiri (1993.)