Mabić, Franjo, dušobrižnik, pisac (Kočerin, 1952.). Pučku školu završio na Kočerinu, srednju na Bolu i u Splitu, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu i Bologni. U Franjevački red stupio 1971., za svećenika zaređen 1978. Djelovao kao svećenik u župama Konjic, Čerin, Posušje, Šuica te Mostar. Objavio nekoliko knjiga propovijedi i primjera za propovijedi te prijevoda s talijanskog jezika. Član je Društva hrvatskih prevoditelja (od 1992.) te Društva hrvatskih književnika HB (od 2004.).

 Majčino selo, ustanova za predškolski odgoj i socijalnu skrb. Potaknut slučajem mnogobrojne djece koja su zbog rata ili drugih uzroka ostala bez roditelja, fra Slavko Barbarić odlučio je 1993. u Bijakovićima (župa Međugorje) otvoriti ustanovu koja bi se za njih brinula. Zemljište je darovala općina Čitluk. Pod vodstvom franjevaca hercegovačke provincije Majčino je selo službeno započelo radom 8. rujna 1996. Kroz Majčino selo prošle su stotine djece, mladih te samohranih majki, koji su tu dobili potrebnu pomoć. Ravnatelj Majčina sela je fra Svetozar Kraljević.

 Majić, Ante, profesor, urednik (Veljaci, 1877. - Mostar, 1933.). U Franjevački red primljen 1892., a za svećenika zaređen 1900. Bio je profesor teologije na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru te urednik franjevačkog lista Kršćanska obitelj (1910.-1914.) i upravitelj istoga lista (1906.-1913.). Biran je za definitora Provincije. Kratko je bio župnik u Vitini (1905.-1907.). Pokopan je na groblju Šoinovac u Mostaru.

 Majić, Bonifacije, odgojitelj, mučenik (Vitina, 1883. – Š. Brijeg, 1945.). Osnovnu školu završio je u Vitini, gimnaziju na Š. Brijegu, bogosloviju u Mostaru, Paderbornu i Düsseldorfu, filozofski fakultet u Krakowu i Zagrebu. Franjevački habit obukao je 1900., a za svećenika zaređen 1906. Od 1910. do 1933. profesor je u širokobriješkoj Gimnaziji i odgojitelj đaka, a onda do 1944. kateheta na Š. Brijegu i u Mokrom. Tada odlazi u mirovinu. U veljači 1945. s drugim je franjevcima odveden sa Š. Brijega u nepoznatom pravcu i ubijen.

 Majić, Častimir, poglavar, urednik (Vitina, 1914.). Osnovnu školu završio u Vitini, gimnaziju na Š. Brijegu, a filozofsko-teološki studij u Mostaru i Rimu. U Franjevački red stupio 1933., a za svećenika zaređen 1939. Na sveučilištu u Freiburgu postigao dva doktorata: iz filozofije (1946.) i teologije (1951.). Od 1951. djeluje među Hrvatima u Americi. Bio je župnik i pomoćnik u nekoliko župa, gvardijan samostana u Chicagu, a od 1973. do 1976. poglavar Hrvatske franjevačke kustodije u Americi. Bio je glavni i odgovorni urednik uglednoga iseljeničkog tjednika Danica punih 20 godina (u dva navrata), a uređivao je i Hrvatski katolički glasnik te Hrvatski kalendar. Bio je predsjednik Saveza hrvatskih svećenika Amerike i Kanade kroz 11 godina (1979.-1990.). Danas kao umirovljenik živi u samostanu u Chicagu.

 Mandić, Dominik, poglavar, povjesničar (Lise kod Š. Brijega, 1889. – Chicago, 1973.). Pučku školu i gimnaziju završio na Š. Brijegu, filozofsko-teološki studij u Mostaru i Fribourgu, gdje je položio doktorat iz bogoslovnih znanosti. U Franjevački red stupio 1906., a za svećenika zaređen 1912. Po povratku u Hercegovinu djeluje uz fra Didaka Buntića na opismenjavanju naroda te u spašavanju gladne djece tijekom I. svj. rata. Pokreće tjednik Narodna sloboda, ediciju »Savremena pitanja« te povijesni niz »Monumenta franciscana«. God. 1928. postaje provincijal hercegovačkih franjevaca. Potom je ravnatelj Franjevačke gimnazije na Š. Brijegu. Od 1939. član je vrhovne uprave i ekonom Franjevačkog reda. U Rimu vodi izgradnju nove monumentalne zgrade Generalne kurije te nakon rata pomaže tisućama hrvatskih izbjeglica. God. 1951. dolazi u Ameriku, gdje je 1952.-1955. obnašao službu komisara Hrvatskoga franjevačkog komisarijata. Osniva Hrvatski povijesni institut, izdavačku kuću »Croatia«, a preostalih 20-ak godina života posvećuje isključivo znanstvenom radu. Iako je i do tada bio objavio neka djela, tek je sada, u poznijim životnim godinama, pokazao kakav se znanstveni talent u njemu krio. Svojim povijesnim raspravama, osobito iz povijesti Bosne i Hercegovine, stekao je glas jednoga od najboljih hrvatskih povjesničara uopće. Objavio je nekoliko izvrsnih knjiga iz povijesne tematike, a u stručnim je časopisima objavio na desetine povijesno-znanstvenih rasprava. U tri sveska iscrpno je obradio povijest BiH: Bosna i Hercegovina. Povijesno-kritička istraživanja, sv. 1: Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH; sv. 2: Bogomilska crkva bosanskih krstjana; sv. 3: Etnička povijest BiH. Svakako valja još spomenuti knjigu sabranih članaka Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti te knjige Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih istraživanja i Hrvati i Srbi dva stara različita naroda. U svome životu uspješno je spojio uloge prosvjetitelja, borca za narodna prava, franjevačkog poglavara i znanstvenika.

 Mandurić, Zvonko, misionar (Čitluk kod Posušja, 1898. – Chicago, 1970.). Pučku školu završio je u Posušju, gimnaziju na Š. Brijegu, a filozofsko-teološki studij u Mostaru i Paderbornu. U Franjevački red stupio je 1916., a za svećenika zaređen 1923. Četiri godine djeluje u Hercegovini, a onda 1928. odlazi u Kanadu. On je prvi hrvatski svećenik koji je djelovao među Hrvatima u Kanadi. Od 1930. do smrti djeluje na hrvatskim župama diljem Amerike, a u dva navrata bio je i gvardijan samostana u Chicagu.

 Marić, Ante, dušobrižnik, pisac (Mostar, 1952.). Osnovnu školu završio u Mostaru, gimnaziju u Visokom, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu i Freiburgu. Franjevački habit obukao je 1971., a za svećenika zaređen 1978. Djelovao kao duhovni pomoćnik na Š. Brijegu (1978.-1991.) te župnik u Gorici-Sovićima (1991.-2000.). Od tada je u Drinovcima. Ravnatelj je Hrvatske franjevačke arheološke zbirke sv. Stjepana prvomučenika u Gorici od 2000. Izgradio je crkve u Turčinovićima i na Privalju, župa Š. Brijeg. Vodio obnovu drevne crkvice na Čerigaju. HNK iz Mostara postavio dvije njegove drame: »U godinama gladi« (o fra Didaku Buntiću, 1995.) te »I smrt će biti sasma nešto ljudsko« (o A. B. Šimiću, 2001.). Publicirao knjigu ratnih priča »Stan'te kosci« i deset knjiga Kronike župe Gorica-Sovići.

 MARIJIĆ, Branko, franjevac, glazbenik (Vrdi kraj Drežnice, 1896. - Zürich, 1974.). Filozofsko-teološki studij započeo u Mostaru, a završio u Ljubljani. Glazbeno nadaren. Najprije predavao pjevanje na Franjevačkoj gimnaziji na Š. Brijegu. Usavršio nadarenost na Sveučilištu u Beču. Izradio studiju o nastanku i glazbenoj vrijednosti gange 1935. i doktorirao iz muzikologije. Nastavio  profesorski rad na Š. Brijegu. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske radio u Muzeju BiH u Sarajevu te bio ministar pošta. Od 1945. do 1973. živio u Madridu. U Madridu pokrenuo izdavanje knjiga o Hrvatskoj »Naša Domovina«. Objavio: Crkveni pjevnik i Zvuci moje domovine.

 Marinović, Franjo, dušobrižnik, narodni vođa (Sovići kod Mostara, 17. st. – Potravlje, 1705.). Djelovao je kao dušobrižnik među hercegovačkim katolicima. Poznato je da je 1696. uz pomoć franjevaca iz Živogošća preveo 736 katoličkih obitelji (oko 5.000 duša) iz Brotnja u Dalmaciju (u Potravlje, Muć, Grab) da ih spasi od turske osvete. Za to mu je 1698. izdao priznanicu providur Sinja A. Semitecolo. Preminuo je u Potravlju gdje je vršio službu župnika.

 Martinac, Paško, mučenik, graditelj (Dragićina, 1882. – Ljubuški, 1945.). Osnovnu školu završio na Čerinu, gimnaziju na Š. Brijegu, a bogoslovlje u Mostaru i Paderbornu. Franjevački habit obukao je 1901., a za svećenika zaređen 1907. U Hercegovini je djelovao na nekoliko župa kao kapelan i župnik (Gradnići, Mostar, Goranci, Čitluk, Međugorje, Veljaci). Osobito je vrijedan njegov požrtvovni rad u izgradnji župne kuće na Čitluku (1920.). Bio je vrstan propovjednik, gajio je liturgijsko pjevanje i razne pobožnosti. Nastojao je oko opismenjavanja ljudi u onim mjestima gdje je službovao. Svoje članke objavljivao je u Kršćanskoj obitelji i Narodnoj slobodi. Ubili su ga komunisti-partizani 10. veljače 1945. skupa s njegovim župnikom iz Veljaka fra Julijanom Kožulom.

 Maslać, Pavo, dušobrižnik, poglavar (Ljubljenica, 1937.). Kao dijete 1945. bježi pred partizanima u inozemstvo. Osnovno školovanje završava u Grottamare (Italija) kod fratara, a 1951. odlazi u Ameriku. Tu završava srednju školu, kao i filozofsko-teološki studij. U Franjevački red stupa 1955., a za svećenika je zaređen 1962. Čitav svoj svećenički život provodi u Americi, gdje djeluje na raznim župama (Chicago, Milwaukee, St. Louis, Ambridge). Bio je predsjednik franjevačke rezidencije u Beaver Fallsu te gvardijan samostana u Chicagu. U tri navrata (1985.-1994.) bio je biran za poglavara hrvatskih franjevaca u Americi (kustosa). Kroz to vrijeme uređivao je Kustodijski vjesnik. Od 1982. do danas je direktor Franjevačke tiskare u Chicagu. Od 1990. do danas obavlja službu duhovnog vođe Hrvatske katoličke zajednice u Americi.

 Masna Luka, v. Polja.

 Međugorje, župa, hodočasničko mjesto. Danas je Međugorje bez dvojbe najpoznatija hrvatska župa i općenito mjesto u svijetu. Posljedica je to ukazanja Blažene Djevice Marije počevši od 1981. No povijesni hod župe Međugorje bio je nadasve mučan. Spominje se kao župa još 1599. Nakon toga kroz gotovo tristo godina tu nema ni župe, ni crkve, ni stalnog svećenika. Konačno je župa obnovljena 1892. odcjepljenjem od matične župe Gradnići. Župna kuća sagrađena je 1890.-1892. Temeljito je preuređena 1961. Nekoliko je desetljeća služila i kao župna »crkva«, jer je u podrumskim prostorijama bila uređena kapelica. U posljednje vrijeme – od početka Gospinih ukazanja – kuća je preuređivana, ali su fratri zbog naraslih dušobrižničkih potreba sagradili za osoblje još jednu prostranu kuću u blizini župne. Prva crkva sagrađena je 1897., ali je zbog nesigurnog i mekog tla ubrzo postala posve neuporabljiva. S izgradnjom nove crkve započelo se 1937. prema planu poznatog zagrebačkog arhitekta S. Podhorskog. Rat je prekinuo izgradnju, pa je crkva dovršena tek 1969. U posljednja dva desetljeća crkva je uređivana kako bi zadovoljila dušobrižničke potrebe silnoga hodočasničkog mnoštva. U pozadini crkve izgrađen je prelijep vanjski oltar. U župi je 1975. bilo 2.924 vjernika, 1991. 3.142, a 2002. 4.350 župljana. Više podataka o Međugorju može se dobiti na www.medjugorje.hr.

 Međugorje-Mir, humanitarna udruga. Udruga je nastala u vrijeme Domovinskog rata (1992.), kada je bila potrebita pomoć tisućama prognanih i tisućama siromašnih. Sjedište udruge je do danas u Splitu, zbog prometnih i strateških razloga. Dugo vremena Udrugu je uspješno vodio fra Leonardo Oreč, bivši međugorski župnik, a nakon njegove smrti preuzeo ju je fra Ivan Landeka, također bivši međugorski župnik. Prijatelji Međugorja poslali su do danas neprocjenjive količine humanitarne pomoći u materijalu i novcu preko ove udruge. Brojni su i osobno na terenu sudjelovali u pomaganju unesrećenih. Najviše je pomoći upućeno u Bosnu, a onda u Hercegovinu, Makedoniju, Hrvatsku i na druga područja.

 Međunarodno kumstvo djetetu Herceg-Bosne, humanitarna udruga. Za nekoliko tisuća djece kojima su roditelji stradali u Domovinskom ratu organizirao je poznati hercegovački franjevac fra Jozo Zovko preko svojih prijatelja u inozemstvu spomenutu Udrugu. Bilo je to u prosincu 1992. Osim redovite mjesečne donacije djeci od strane kumova iz svijeta, za njih i njihove roditelje organiziran je i ljetni odmor na otoku Jakljanu pokraj Dubrovnika. Također se na Š. Brijegu nalazi Zavod Sv. Obitelji u kojem rade časne sestre, a to bi trebala biti katolička ženska škola internatskog tipa. Udruga se 2003. uključila i u projekt izgradnje Doma za djecu s poteškoćama u tjelesnom i psihičkom razvoju.

 MIHALJEVIĆ, Jerko, odgojitelj, uznik, provincijal (Grab, 1905. – Mostar, 1975.). Bogoslovne nauke studirao u Mostaru, Breslauu i Rimu, gdje je položio doktorat iz filozofije i teologije. Profesor na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru i magistar bogoslova, upravitelj đačkog konvikta na Š. Brijegu i kateheta. God. 1946. generalni definitorij u Rimu izabrao ga za provincijala hercegovačkih franjevaca. Početkom 1946. zatvoren, prije no što mu je to priopćeno. Osuđen je u Zagrebu na 12 godina zatvora s prisilnim radom i 5 godina gubitka građanskih i političkih prava. God. 1947. zatvorska kazna mu je smanjena na 10 godina. Proveo je šest godina u zatvoru u Staroj Gradiški i Lepoglavi (1946. – 1952). Robovao s nadbiskupom zagrebačkim dr. Alojzijem Stepincem i bio mu »ministrant«. Nadbiskup je zamolio da ga puste na slobodu i fra Jerko je sutra pušten. Na provincijskom kapitulu izabran za zamjenika provincijala, a od 1953. do 1955.  profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Godine 1955. izabran je za provincijala hercegovačkih franjevaca i na toj dužnosti ostao do 1961. Pokrenuo Glasilo Provincije hercegovačkih franjevaca i napisao knjigu Hercegovački slučaj u svjetlu dokumenata (1976.). Pokopan na Humcu.

 Mikulić, Martin, odgojitelj, pisac (Borajna k. Ljubuškoga, 1841. – Š. Brijeg, 1912.). Čitati i pisati naučio kod svoga župnika, gimnaziju završio na Š. Brijegu, filozofiju u Feltri, a teologiju u Ferrari. U Franjevački red primljen 1859., a za svećenika zaređen 1863. Od 1866. je u Hercegovini. Bio je učitelj, kapelan, odgojitelj novaka, profesor sjemeništaraca, župnik, gvardijan, definitor i zamjenik provincijala. Devet godina je župnik u Klobuku, a 13 u Ružićima. Izdao je dva vrijedna Šematizma Kustodije (1882.) i Provincije (1903.) hercegovačkih franjevaca. Ovaj posljednji objavljen je u hrvatskom prijevodu u Mostaru 2003.

 Mikulić, Rudo, prosvjetitelj, graditelj (Ružići, 1897. – Mostar, 1942.). Studij filozofije i teologije završio je u Mostaru, Beču i Fribourgu. Za svećenika je zaređen 1921. Iako je djelovao u nekoliko hercegovačkih župa, ipak je najpovezaniji bio sa župom i samostanom na Humcu pokraj Ljubuškoga. Tu je osnovao Hrvatsku seljačku glazbu i pjevački zbor, Seljačku gospodarsku zadrugu, vodio Orlove i Društvo sv. Ante te sagradio Dom sv. Ante i dovršio izgradnju crkve Sv. Kate u Ljubuškom i njezina zvonika. Neumorno je pomagao siromašnim hercegovačkim obiteljima, a 1936. odveo je na stotine gladne djece u Slavoniju i smjestio kod tamošnjih obitelji. Ponekad se prilozima javljao u Narodnoj slobodi i Hrvatskoj prosvjeti.

 Mikulić, Vojislav, profesor, odgojitelj (Kočerin, 1898. – Š. Brijeg, 1991.). Osnovnu školu završio je na Kočerinu, gimnaziju na Š. Brijegu, a bogoslovlje u Mostaru, Paderbornu i Beču. U Franjevački red primljen 1916., a za svećenika zaređen 1923. Studij biologije započeo je u Beču, a dovršio u Beogradu (1928.). Od tada do zatvaranja širokobriješke gimnazije (1945.) bio je profesor biologije i kemije. Tu je uredio bogatu mineralošku i biološku zbirku. Sve je to propalo krajem rata. Djelovao je na nekim hercegovačkim župama (Gradnići, Š. Brijeg, Gorica, Grljevići, Mostar), a godinu i pol dana proveo je u zatvoru. Svoje radove objavljivao je u Narodnoj slobodi i drugim predratnim časopisima, Kršnom zavičaju i Našim ognjištima. Stvorio je jednu od najbogatijih numizmatičkih zbirki u Hercegovini, a i nakon rata neumorno skupljao narodnu baštinu.

 Milas, Kamilo, dušobrižnik (Tihaljina, 1912.). Osnovnu školu završio u Tihaljini, gimnaziju na Š. Brijegu, bogoslovlje u Mostaru. Franjevački habit obukao 1934., a za svećenika zaređen 1939. Djeluje kao svećenik na Čerinu, Blizancima, Mostaru, Gorici, Š. Brijegu, Humcu, Blagaju te od 1978. do danas na Čitluku. Bio je kroz 25 godina duhovni asistent Franjevačkoga trećeg reda u Hercegovini, o čemu je napisao knjigu Baština obvezuje (1985.). Javljao se povremeno u crkvenim glasilima te sudjelovao člancima u knjizi Župa Tihaljina (1989.).

 Miletić, Ambro, provincijal, pisac (Dobro Selo, 1857. – Nevesinje, 1923.). Studij teologije završio u Italiji. Bio je župnik i gvardijan u Mostaru te djelovao na još nekim župama u Hercegovini. Biskupu Buconjiću bio je tajnik, a 1907. izabran je za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije (do 1910.). Osobito se odlikovao brigom za siromašne. Tako je uz biskupa Buconjića bio suosnivač i dugogodišnji upravitelj Sirotišta za žensku djecu u Mostaru. Bio je jedan od utemeljitelja Hrvatskoga potpornog društva, jedan od vođa Vinarske zadruge i Hrvatske obrtničke zadruge. Htio je na svaki način pomoći napaćenom hercegovačkom čovjeku. Radio je neumorno na izlaženju raznih listova koje su pokrenuli franjevci, a i sam je surađivao u većini njih. Izdao je također nekoliko knjiga nabožno-moralnoga usmjerenja, a neke je knjige preveo s talijanskoga.

 Milićević, Franjo, izdavač, prosvjetitelj (Veliki Ograđenik, 1835. – Mostar, 1903.). Gimnaziju je završio na Š. Brijegu, a filozofski i teološki studij u Perugi. Neko je vrijeme djelovao kao pastoralni djelatnik, ali će svakako ostati upamćen po tome što je uz pomoć drugih franjevaca osnovao prvu tiskaru u Hercegovini (1878.). Kasnije je postao biskupijski svećenik, kako bi lakše mogao držati tiskaru. U tiskari je tiskano preko 500 naslova. Jedan je od najzaslužnijih kulturnih preporoditelja u Hercegovini. Uređivao je i tiskao brojne časopise: Mladi Hercegovac, Bosiljak hercegovački, Novi hercegovački bosiljak, Glas Hercegovca. Sam je napisao i izdao nekoliko knjiga i udžbenika. Objavio je prva pravila i radničku tarifu za grafičke radnike (1888.) pod naslovom Pravila.

 Mioč, Gabrijel, dušobrižnik, izdavač (Šuica, 1942.). Osnovno školovanje završio u Šuici, gimnaziju u Sinju i Dubrovniku, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu. U Franjevački red primljen 1960., a za svećenika zaređen 1966. Djelovao je na nekoliko hercegovačkih župa (Čapljina, Tomislavgrad, Čitluk, Bukovica). U Tomislavgradu je gvardijan 1988. – 1994., a župnik od 1991. do danas. Od početka izlaženja lista Naša ognjišta vezan je uz taj list. U prvo je vrijeme bio tajnik lista, od 1981. odgovorni urednik i ravnatelj izdavačke kuće »Naša ognjišta«, a od 1995. i glavni urednik lista. Zaslužan je za izdavanje brojnih knjiga, a i sam ponekad piše vrlo dojmljive članke.

 Mir i dobro, službeno glasilo Hercegovačke franjevačke provincije. Izlazi u Mostaru od 1968. do danas. Donosi službene vijesti Sv. stolice, Vrhovne uprave Reda i Provincijalata te ostale vijesti.

 Monumenta franciscana Iugoslavica, izdavački niz. Želeći što bolje osvijetliti povijest franjevaca na našim prostorima hercegovački franjevac fra Dominik Mandić osnovao je 1924. Povijesno društvo za proučavanje prošlosti jugoslavenskih franjevaca. Društvo je pokrenulo izdavanje izvora za franjevačku povijest pod naslovom »Monumenta franciscana iugoslavica«.

 Mostar, franjevački samostan i župa. Još u 15. stoljeću fratri su sagradili svoj samostan na području Mostara. Srušili su ga Turci 1563. Fratri bježe i osnivaju novi samostan u Živogošću iznad Makarske te odatle pokušavaju služiti i župu Mostar. Brigu za Hercegovinu početkom 18. st. preuzimaju fratri iz samostana u Kreševu. Mostar je župa, ali župnik nije u Mostaru. On i nema stalnog sjedišta, nego stanuje gdje stigne, kod svojih župljana. Od 1797. u (Mostarskom) je Gracu. Župa Mostar dijeli se na dvoje 1849.: Mostar i Gradac. Od Mostara se 1891. odcijepila župa Blagaj, a 1892. Bijelo Polje (Potoci). Od tada do 1980. župa Mostar je u istim granicama. Te godine biskup Žanić dijeli župu Mostar na dvije župe, katedralnu (kojoj pripada 4/5 župe) i franjevačku (kojoj ostaje 1/5 župe). To je prouzročilo nemire i prosvjede, a sve je kulminiralo 1993. kad je biskup Perić na području katedralne župe osnovao četiri nove župe, od kojih ni jedna nije povjerena franjevcima. – Župna kuća, crkva i samostan izgrađeni su na imanju koje je franjevcima u Mostaru 1862. darovao sultan Abdul-Aziz. Crkva je sagrađena 1866. – 72. ponajvećma zalaganjem neumornog fra Petra Bakule. Unutrašnjost crkve uređena je 1902. U ratu je stradala, pa onda opet obnavljana, a osobito dobro uređena 1960.-ih i 1970.-ih. U Domovinskom ratu 1992. spaljena po srpskom topništvu i izgorjela do temelja. Upravo je u tijeku izgradnja posve nove monumentalne crkve. Fratri su u početku stanovali u rezidenciji biskupa Barišića u Vukodolu (1851. – 71.), kad je uz crkvu sagrađena župna kuća – franjevačka rezidencija (1870./71.). Izgradnja monumentalnog samostana uz crkvu započela je 1890. te dovršena 1892. Komunisti su po završetku Drugog svj. rata u samostanu smjestili svoje urede, pa čak i jednu školu. Fratrima je samostan u potpunosti vraćen tek 1968. Često je preuređivan i poljepšavan. Jedno je krilo izgorjelo 1962., ali je ubrzo obnovljeno. U Domovinskom ratu malo je nedostajalo da uz crkvu izgori i samostan, ali je uz teški napor i smrtnu opasnost ipak očuvan. Franjevci su tijekom Domovinskog rata ostali u samostanu te su hranili mostarsko pučanstvo, bez obzira na vjeru i naciju. – Mostar je jedini pravi grad u Hercegovini, pa nije čudo da je broj župljana, uglavnom zbog doseljavanja, stalno rastao. Tako je župa 1962. imala 15.600 župljana, a 1975. oko 20.500 župljana. Danas je teško reći koliko u župi ima vjernika zbog spomenutih podjela župe Mostar 1980. i 1993. Pretpostavlja se da franjevačkoj župi pripada oko 15.000 župljana, ali je najveći dio Mostara još uvijek dušobrižnički usmjeren na franjevačku župu.

 MOVIS, misijski list. Pokrenuo ga je fra Ljubo Krasić 1970. Izdaju ga do danas hercegovački franjevci u Švicarskoj, koji tamo drže hrvatske misije. Izlazi tromjesečno i donosi vijesti vezane za život hrvatskih misija na tom području, kao i neke vijesti općeg značaja.

 Muzej franjevačkog samostana na Humcu. Četiri godine prije osnutka znamenitog Zemaljskog muzeja u Sarajevu osnovana je u franjevačkom samostanu na Humcu muzejska zbirka (1884.) te tako ima muzejski primat u BiH. Idejni i stvarni začetnik zbirke bio je hercegovački franjevac fra Anđeo Nuić. U povodu 100. obljetnice muzeja izdana je knjiga Sto godina muzeja na Humcu (1884. – 1894.), Ljubuški, 1985. U najnovije vrijeme (2003.) muzej je zalaganjem gvardijana fra Branimira Muse dobio posve nove prostorije (preuređeni samostanski podrum) te konačno zablistao u svojoj punoj ljepoti