Pandžić, Bazilije, povjesničar, arhivist (Drinovci, 1918.). Osnovnu školu završio je u Drinovcima, a gimnaziju na Š. Brijegu. Filozofsko-teološki studij završio u Mostaru i Rimu. U Franjevački red primljen 1935. na Humcu, a za svećenika zaređen 1941. u Mostaru. Doktorirao iz crkvene povijesti na papinskom sveučilištu Antonianum 1945. disertacijom De dioecesi Tribuniensi et Mercanensi (usque ad annum 1839). Drugi doktorat položio je 1950. na državnom sveučilištu Sapienza u Rimu iz orijentalne filologije disertacijom Il vescovado di Trebinje e di Mrkanj (sotto i Turchi). Osim toga završio i studij paleografije u Bibliotheca Apostolica Vaticana. Gotovo 40 godina (1947. – 1985.) radio je kao generalni arhivar i analist Franjevačkog reda u Rimu. Uz redovni posao objavio je mnoštvo studija i zbirki nepoznatih dokumenata, od kojih svakako valja spomenuti dva ogromna sveska (sv. 31. i 32.) u nizu Annales Minorum, koji je pokrenuo Luka Wadding u 17. st., 4. sv. zbirke Historia Missionum Ordinis Fratrum Minorum pod naslovom Regiones Proximi Orientis et Paeninsulae Balcanicae, priručnik za crkvene arhive Archivistica ecclesiastica. Sudjelovao je na nekoliko međunarodnih kongresa arhivista te u osnivanju Međunarodnoga društva crkvenih arhiva (1958.), kojemu je bio prvi dopredsjednik. Vanjski je suradnik Kongregacije za proglašenje svetaca te je obradio tri djela koja se službeno zovu Positio: o sv. Nikoli Taveliću, o sv. Beatrici de Silva i o bl. Liberatu Weissu. Na temelju njegove Positio proglašen je svetim Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac. Njemu u čast u Bambergu je 1988. objavljen Zbornik radova (uredila dr. Elisabeth von Erdmann Pandžić). God. 2003. priredio je i objavio dva sveska (II. i III.) niza Acta franciscana Hercegovinae, koji je 1934. započeo fra D. Mandić. Sudjelovao je u osnutku Hrvatskog povijesnog instituta u Rima te izdavačke kuće ZIRAL (Rim-Zürich-Chicago). U raznim stručnim časopisima objavio brojne izvore i znanstvene članke, osobito vezane za povijest BiH i franjevaca. Od 1995. boravi i još uvijek piše u Franjevačkom samostanu u Zagrebu (Dubrava).

 Pandžić, Krešimir, provincijal, mučenik (Drinovci, 1892. – Mostarski Gradac, 1945.). Osnovnu školu završio je u Drinovcima, gimnaziju na Š. Brijegu, filozofsko-teološki studij u Mostaru, Grazu i Zagrebu. U Franjevački red stupio 1909., za svećenika zaređen 1915. U Zagrebu 1923. postigao doktorat iz filozofije. Potom do 1940. predaje klasične jezike u Franjevačkoj gimnaziji na Š. Brijegu. Od 1940. do 1943. provincijal hercegovačkih franjevaca, a onda opet profesor na Š. Brijegu. Ubijen početkom veljače 1945. od partizanske vojske nedaleko od župne kuće u Mostarskom Gracu.

 Pandžić, Kruno, profesor, urednik (Drinovci, 1912. – Chicago, 1965.). Osnovnu školu završio u Drinovcima, gimnaziju na Humcu i Š. Brijegu, a filozofiju i teologiju u Mostaru. Postdiplomski studij filozofije započeo u Fribourgu, odakle je na pritisak jugoslavenske ambasade bio protjeran od švicarske vlade. Njegov »zločin« bilo je izdavanje lista Croatia Press. Studij nastavio u Freiburgu, a doktorirao u Ljubljani 1942. Potom do 1945. predaje filozofiju na učilištima na Humcu i Mostaru. Nakon rata preživio kolone smrti i komunističke zatvore. God. 1948. bježi u Austriju, a 1949. stiže u Ameriku. Bio je urednik Danice i Hrvatskoga katoličkog glasnika te duhovni pomoćnik na više hrvatskih župa. God. 1965. bio imenovan profesorom filozofije u Sudburyju u Kanadi, ali se zbog bolesti morao povući.

 Pejić, Jozo, dušobrižnik, provincijal (Sovići, 1935.). Pučku školu završio je u Sovićima, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu. U Franjevački red stupio 1953., a za svećenika zaređen 1963. Djelovao u nekoliko hercegovačkih župa. Kao župnik u Rakitnu sagradio novu crkvu i župnu kuću (1967. – 69.). Bio je gvardijan na Š. Brijegu (1970. – 80.), a potom delegat generala Franjevačkog reda (1980. – 82.) i provincijal hercegovačkih franjevaca (1982. – 88.). Zaslužan je za osnutak Franjevačke galerije na Š. Brijegu te Akademije likovnih umjetnosti mostarskog sveučilišta, kojoj je ravnatelj.

 Pervan, Tomislav, teolog, provincijal (Čitluk, 1946.). Osnovnu školu završio u Čitluku, gimnaziju u Visokom, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu i Schwazu. U Franjevački red stupio 1964., a za svećenika zaređen 1969. Doktorat iz svetopisamske teologije postigao na sveučilištu u Grazu (1976.). Djelovao kao odgojitelj novaka i bogoslova. Bio župnik u Međugorju (1982. – 88.), a potom provincijalni vikar (1990. – 94.), i provincijal hercegovačkih franjevaca (1994. – 2001). Sada djeluje u Međugorju kao ispovjednik i propovjednik. Bavi se spisateljskom i prevoditeljskom djelatnošću. Izdao je nekoliko knjiga i brojne članke iz teologije, duhovnosti te na temu Međugorje. Drži duhovne obnove i duhovne vježbe.

 Petric, Svetozar, pisac, profesor (Vinjani k. Posušja, 1898. – Čapljina, 1963.). Pučku školu završio u Posušju, a gimnaziju na Š. Brijegu. Filozofiju i teologiju studirao je u Mostaru i Lillu, a francuski jezik i književnost na L’institut Catholique u Parizu, gdje je i doktorirao. Franjevački habit obukao 1916., a za svećenika zaređen 1923. Predavao je francuski jezik i književnost u Franjevačkoj gimnaziji na Š. Brijegu (1927. – 43.). Potom je djelovao kao župnik u Konjicu (1943. – 46.) te župnik i gvardijan u Mostaru (1946. – 49.). Posve nevin bio je osuđen po komunističkom sudu te je 4 godine (1949. – 51. i 1952. – 54.) proveo u kazamatima u Mostaru, Sarajevu i Zenici. Nakon zatvora bio je župnik u Grljevićima, Veljacima te gvardijan u Mostaru i župnik u Čapljini. Bio je poznat pučki propovjednik, a svoje pripovijesti i studije objavljivao je u predratnim franjevačkim časopisima. Objavio je nekoliko knjiga, a najpoznatija je Francuski katolički pisci.

 Petričak, Irenej, misionar (Klanjec, Hrv. Zagorje 1889. – Chicago, 1996.). Franjevački habit obukao je 1906., a za svećenika zaređen 1912. Filozofsko-teološke znanosti završio je u Zagrebu. God. 1912. dolazi u Ameriku te u New Yorku 1913. osniva hrvatsku župu. Bio je član Hrvatskoga franjevačkog komisarijata. Do 1950. uspješno djeluje na raznim hrvatskim župama u Americi. Tada odlazi u mirovinu u samostan u Chicago. Mirovinu djelatno živi punih 46 godina te umire kao najstariji franjevac, a vjerojatno i svećenik na svijetu, u 107. godini života!

 Petrović, Leo, provincijal, povjesničar (Klobuk, 1883. – Mostar, 1945.). Osnovnu školu završio u Veljacima, gimnaziju na Š. Brijegu, a bogosloviju u Mostaru i Fribourgu. U franjevački red primljen 1900., a za svećenika zaređen 1905. U Fribourgu doktorirao 1908. disertacijom Disquisitio historica in originem usus slavicae idiomatis in Liturgia apud Slavos praecipue Chroatos te postao prvi doktor Hercegovačke franjevačke provincije. Potom do smrti djeluje u Mostaru (osim što je bio župnik u rodnom Klobuku 1919. – 25.) kao profesor, odgojitelj, župnik i gvardijan, tajnik, bilježnik i konzultor Biskupskog ordinarijata. Od 1937. do 1943. generalni je vikar hercegovačkih biskupija. God. 1943. izabran je za provincijala. Sa šestoricom subraće ubili su ga partizani u veljači 1945. i bacili u Neretvu. Objavljivao je članke u raznim časopisima, a osobito mu je vrijedno djelo o bosanskim krstjanima pod naslovom Kršćani Bosanske crkve, koje je izišlo posthumno u Sarajevu 1953. (2. izd. Sarajevo-Mostar, 1999.).

 Petrović, Pavo, dušobrižnik, ustanik (Klobuk, 1843. – Gradnići, 1893.). Studirao je u Italiji. U Hercegovini djelovao kao kapelan i župnik (Veljaci, Klobuk, Gradnići), odgojitelj i profesor na Š. Brijegu, tajnik Provincije. Osnovao župu u Klobuku 1873. te u tom kraju podigao narodni ustanak protiv Turaka 1875. Zbog toga je morao bježati preko granice, u Dalmaciju, gdje se skriva. God. 1880. vraća se u Hercegovinu.

 Polja, kapelanija. Obuhvaćaju široko planinsko područje između općina Tomislavgrad, Posušje, Š. Brijeg, Jablanica, Rama. Nekoć su tu živjeli brojni nomadi koji su na planinskim pašnjacima napasali svoja stada. U 19. st. tu je znalo biti i preko 400 obitelji, od kojih većina nije prezimljivala u Poljima. Među njima je redovito preko ljeta boravio i jedan franjevac. Konačno su fratri u Masnoj Luci pred Drugi svj. rat sagradili vlastitu kuću. No, nije bila duga vijeka: do temelja su je spalili četnici 1942. Nakon Drugog svj. rata u Poljima više nema gotovo nikoga. Život se počinje pomalo vraćati nakon što su fratri počevši od 1981. počeli izgradnju nove kuće u Masnoj Luci. Voditelj gradnje fra Petar Krasić uspio je sagraditi ukusnu crkvu na Barzonji te obnoviti grobljanske kapelice na Barama, Jedinici, Borovoj glavi, Dugom polju te Badnjima. Upravo je u izgradnji i crkva u Masnoj  Luci.

 Posušje, franjevačka rezidencija i župa. Nekoć je čitavi posuški kraj pastoriziran iz imotskog samostana, a župe su bile u Gorici (ili Sovićima) i u Podbiloj (ili Vinjanima). God. 1735. ili 1736. osnovana je samostalna župa Posušje. Sjedište župe bilo je najprije u brdu iznad sela Batina, na starom putu prema Gorici (i danas postoje zidine župne kuće i čatrnje), pa potom – vjerojatno od sredine 18. stoljeća – u selu Osoju. Konačno je župnik god. 1823. preselio u Jukića Mahalu (danas grad Posušje) na imanje koje su franjevcima 1822. darovali Jukići. Od župe Posušje odcijepile su se župe Gorica 1836., Vir 1871. i Posuški Gradac 1887. Franjevci su župnu kuću imali najprije u Batinu, pa potom u Osoju. God. 1823. izgrađena je župna kuća u Jukića Mahali na spomenutom Jukića imanju. Temelji i prizemlje te kuće postoje do danas i služe kao garaža. Nova velika i funkcionalna župna kuća sagrađena je zalaganjem župnika fra Pave Šimovića 1937./38. Služi do danas kao župna kuća. U posljednje vrijeme kuća je nadograđena za još jedan kat. Crkva je građena osam godina (1872. – 80.) pod vodstvom župnika fra Filipa Čuture, inače jednog od vođa narodnog ustanka protiv osmanske vlasti god. 1875. Ta crkva služi još uvijek kao župna crkva. Prvi zvonik sagrađen 1906. do temelja je iste godine srušio udar groma. Novi prekrasni zvonik na pročelju crkve sagrađen je 1912. za župnikovanja fra Gabre Grubišića. Počevši od 1996. u izgradnji je nova velika župna crkva. U župi Posušje živjelo je 1971. 5.700 župljana, 1990. 7.138 župljana, a 1997. 7.946 župljana. God. 2002. župa broji 8.797 župljana.

 Posuški Gradac, župa. Zbog velike udaljenosti i naglo rastućeg broja vjernika krajem 19. stoljeća Gradac se odijelio od matične župe Posušje 1887. Prvu župnu kuću sagradio je sa župljanima župnik fra Dominik Šarac 1887. – 94. Crkvu je započeo graditi isti župnik 1892., a dovršena je 1902. Ona se koristi sve do danas. I crkva i župna kuća oštećene su tijekom bombardiranja talijanskih zrakoplova na partizanske snage 1943. Kuća je temeljito obnovljena 1968./69. Crkva je obnavljana 1946. i 1958. God. 1971. uređeno je crkveno dvorište, a 1981. zamijenjen je krov na crkvi. Veliki pastoralni centar uz župnu kuću sagrađen je  1980./81. U Broćancu su u kratkom razdoblju – zbog neslaganja seljana – nikle dvije podružne crkve. Na Tabušića gomili sagrađena je crkva 1990. – 92. Na Podšenikovcu je zaselak Bašići izgradio drugu crkvu 1991. U župi je 1990. živjelo 2.025 župljana, a 1996. 1.749 župljana. God. 2002. u župi živi 1.700 župljana.

 Puljić, Marko, dušobrižnik, poglavar (Vranjevići, 1954.). Osnovnu školu završio je u Blagaju, gimnaziju u Splitu, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu i Augsburgu. U Franjevački red stupio 1973., a za svećenika zaređen 1981. Nakon dvije godine djelovanja u Mostaru odlazi u Ameriku, gdje djeluje na raznim župama (New York, Milwaukee, Troy kod Detroita). Od 2001. poglavar je (kustos) Hrvatske franjevačke kustodije za Ameriku i Kanadu. Uređuje Kustodijski vjesnik, glasilo hrvatskih franjevaca u Americi i Kanadi.