Savremena pitanja, edicija. Taj je knjižni niz 1918. pokrenuo fra Dominik Mandić u Mostaru, a sadržavao je djela poznatijih ljudi onoga doba. Prvo tiskano djelo je filozofsko-bogoslovna rasprava Razum i vjera fra Teofila Harapina, profesora franjevačke gimnazije u Varaždinu. Osobito su vrijedna djela povijesne provenijencije objavljena u toj ediciji. Godine 1944. fra Vendelin Vasilj pokrenuo je novu seriju »Savremenih pitanja«. U seriji je objavio knjige: Filozofija komunizma i Komunizam i obitelj.

Seonica, župa. Godine 1.806. sjedište goleme župe Duvno premješteno je iz Bukovice u Seonicu. U Seonici je župnik duvanjski fra Mijo Čuić St. nakon teških muka i progona od strane osmanskih zapovjednika te godine uspio dovršiti slamnatu župnu kuću. Od tada do danas tu djeluju franjevci, župnici i duhovni pomoćnici župe koja se najprije zvala Duvno, a onda Seonica – nakon što se župa 1828. podijelila na dva dijela: Duvno–Seonica i Mokronoge (poslije pod imenima Županjac, Tomislavgrad ili Duvno). Od župe Duvno–Seonica naknadno su se odvojile tri nove župe: Rakitno 1845., Bukovica 1876. (stvarno 1880.) i Kongora 1917. Župna je kuća izgorjela u požaru 1821., a s njom nažalost i sve stare matične knjige župe Duvno. Na istom je mjestu iste godine sagrađena nova kuća. Imala je kapelicu i osam soba. U njoj je boravio i prvi biskup samostalnoga hercegovačkog apostolskog vikarijata fra Rafo Barišić u prvih nekoliko godina (1844. – 1851.). Nova, treća po redu, kuća sagrađena je 1908. Od nje je ostalo do danas prizemlje (koristi se kao garaža). Konačno je četvrta kuća izgrađena u novije vrijeme (1975. – 82.). Kao crkva se do 1920.-ih koristila kapelica u župnoj kući, a za lijepa vremena mise i obredi su se slavili na mjesnim grobljima. Crkva je građena u razdoblju 1927. – 1929, a konačno za službu Božju posvećena 1932., ponajviše zaslugama poznatog župnika fra Bariše Drmića. Počevši od 1972. do danas nekoliko je puta preuređivana unutrašnjost crkve. U župi je 1987. bilo 2.615 župljana, a 2002. 1.929 župljana.

Sesar, Ivan, odgojitelj, crkveni pravnik (Rujan, ž. Kočerin, 1967.). Pučku školu završio u Kočerinu, gimnaziju u Visokom i Dubrovniku, filozofsko-teološki studij u Makarskoj i Bologni. U Franjevački red primljen 1986., a za svećenika zaređen 1994. Doktorirao iz kanonskog prava na Antonianumu u Rimu 2000. disertacijom L'uscita definitiva dall'istituto religioso durante e allo scadere della professione temporanea. Sviluppo storico e disciplina attuale. Kratko je djelovao kao odgojitelj novaka na Humcu. Bio je župnik u Međugorju (2000. – 01.), a potom vikar Provincije, odgojitelj novaka, provincijski tajnik za odgoj i obrazovanje (od 2001. do danas). Objavljuje članke, uglavnom iz crkvenog prava.

Sivrić, Hadrijan, dušobrižnik, graditelj (Služanj / Čitluk, 1922.). Osnovnu školu završio je na Čitluku, gimnaziju na Š. Brijegu (1933. – 42.), bogosloviju u Mostaru i Hercegovini (do 1945.), Sarajevu, Zagrebu i (nakon dvije godine odsluženja vojske) u Dubrovniku. Franjevačko odijelo obukao je 1939., a za svećenika zaređen 1948. Kao svećenik djelovao u Mostaru, Međugorju, Š. Brijegu, Posušju, Tomislavgradu. Tu je vodio obnovu u ratu teško oštećene bazilike. Kao župnik u Grudama vodi obnovu crkve. Osim toga nadgledao je obnovu humačkog samostana, izgradnju kuće časnih sestara na Š. Brijegu, obnovu kora u crkvi u Mostaru, samostana u Slanom. God. 2003./04. uredio fratarske grobnice na Novom groblju na Humcu. U veoma teškim vremenima hrabro se suočavao s poteškoćama svih vrsta, ne ustručavajući se ni najtežih tjelesnih poslova.

Sivrić, Ivo, teolog, dušobrižnik (Međugorje, 1917. – Manitowoc, WI, 2002.). Osnovnu školu završio u Međugorju, gimnaziju na Š. Brijegu, bogosloviju u Mostaru, Zagrebu i Rimu. Franjevački habit obukao 1935., za svećenika zaređen 1941. U Rimu na Antonianumu postiže akademski stupanj doktora teologije. Od 1947. do smrti je u Americi. Djelovao je u nekoliko hrvatskih župa (osobito dugo u St. Louisu), boravio u franjevačkim rezidencijama i samostanu u Chicagu. Osam godina predavao je na sveučilištu Duquesne u Pittsburghu. Napisao je nekoliko zapaženih teoloških i etnografskih knjiga te bio urednik mjesečnika Naša nada, službenog glasila Hrvatske katoličke zajednice.

Skoko, Ferdinand, poglavar, dušobrižnik (Grab, 1907. – Chicago, 1987.). U Franjevački red stupio je 1926. Bogoslovne nauke završio je u Mostaru i Teutopolisu, IL. Za svećenika je zaređen 1932. U Americi je od 1933. do smrti. Djelovao je kao župnik među američkim Hrvatima (župe Ambridge, Chicago, Milwaukee, Windsor u Kanadi), kao gvardijan samostana u Chicagu (u dva navrata) te bio dvaput biran za poglavara hrvatskih franjevaca (komisara) u Americi i Kanadi (1955. – 61.). Zaslužan je za uređenje franjevačke grobnice na groblju Holy Sepulchre u Chicagu.

Skoko, Iko, dušobrižnik, pisac (Grab, župa Veljaci, 1963.). Osnovnu školu završio u Vitini, gimnaziju u Visokom, a bogosloviju u Sarajevu i Bologni. Franjevački habit obukao 1982., a za svećenika zaređen 1990. Magistrirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 2001. na temu odnosa Vatikana i BiH. Radi doktorat. Djelovao na nekoliko hercegovačkih župa, bio tajnik Provincije (1994. – 97.), gvardijan na Humcu (1997. – 2000.) te definitor Provincije (2001. – 04.). Objavio knjige Sto puta unatoč svemu (2002.), Nema suvišnih ljudi (2003.), Prilozi za povijest novinarstva u BiH (2002.) sa Z. Tomićem i M. Sapunarom. Objavljuje članke u novinama.

Slano, franjevački samostan Hercegovačke franjevačke provincije. Franjevački samostan u Slanom sagrađen je 1399., a crkva 1420. Franjevci se brinu i za dušobrižničke potrebe žitelja slanskog područja. God. 1758. sagrađena je župna crkva Sv. Vlaha. Samostan je 1468. izdvojen iz Bosanske vikarije i pridružen Dubrovačkoj. Od 1914. samostanom upravljaju hercegovački franjevci. To je mjesto za oporavak bolesne braće i odmorište. Od 1962. dubrovački biskup povjerio je hercegovačkim franjevcima i upravu župe Slano. Uz tu župu povremeno se dušobrižnički brinu i za neke druge okolne župe. U samostanskoj crkvi i samostanu čuvaju se neke iznimno vrijedne umjetnine. Svi crkveni objekti bili su tijekom Domovinskog rata teško oštećeni, a pučanstvo protjerano. Nakon oslobađanja Slanog štete su uglavnom sanirane. U Slano se vratio samo dio predratnog pučanstva.

Slišković, Mijo, graditelj, samaritanac (Mokro, 1788. – Š. Brijeg, 1851.). Niže nauke završio je u Kreševu, a više u Italiji. Dušobrižnički je djelovao u Bosni, ali je ipak najviše vremena proveo u prostranoj župi Brotnjo u Hercegovini. U Gradnićima je od kamena sazidao kapelicu, prvi natkriveni sakralni prostor u Hercegovini u tursko doba. Zbog toga su ga Turci progonili, a i inače je s njima imao teških neprilika. U vrijeme kuge u Hercegovini u dva navrata (1813. – 17. te 1851.) poslužuje bijedne bolesnike dijeleći im svete sakramente. U drugom navratu i sam je obolio od kuge te preminuo na Š. Brijegu.

Soldo, Slavko, provincijal, dušobrižnik (Međugorje, 1946.). Osnovnu školu završio je u Međugorju, gimnaziju u Dubrovniku, a bogoslovne nauke u Sarajevu, Trentu i Rimu. Franjevački habit obukao je 1967., a za svećenika zaređen 1972. U Americi na hrvatskim župama (West Allis, New York, Chicago, Steelton) djeluje 1973. – 1994. Za kustosa (poglavara hrvatskih franjevaca u Americi) izabran je 1994., a potom još dva puta. Službu je prekinuo kad je 2001. izabran za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru. Na toj službi je i sada. U New Yorku je postigao da se ulici ispred hrvatske crkve dadne ime kardinala Alojzija Stepinca. U Chicagu je 1994. – 2001. uređivao dvomjesečnik Kustodijski vjesnik.

Soldo, Vlatko, misionar u Albaniji (Crnač, 1959.). Osnovnu školu završio u Izbičnu, gimnaziju u Visokom, a bogosloviju u Makarskoj, Jeruzalemu i Sarajevu. U Franjevački red primljen 1978., a za svećenika zaređen 1987. Djelovao u nekoliko hercegovačkih župa (1987. – 92.), a potom na zamolbu generala Franjevačkog reda pošao u Albaniju kao misionar. Bio je upravitelj svetišta sv. Ante u Laçu, župnik i gvardijan sv. Mihovila u Laçu te dušobrižnički djelovao u planinskim predjelima Burell – Tropja (1993. – 2001.). Potom je župnik u župi Rubik i ekonom samostana sv. Mihovila u Laçu (2001. – 04.). Bio je definitor Albanske provincije (Provincia Francescane Shqiptare) 1995. – 2004. Tada se vratio u Hercegovinu. Od početka 2005. župnik u Seonici.

STOJIĆ, Miljenko, pjesnik, duhovnik (Dragićina, 1960.). Osnovnu školu završio na Čerinu, gimnaziju u Visokom, bogosloviju u Zagrebu, Jeruzalemu i Sarajevu. Franjevački habit obukao 1979., a za svećenika zaređen 1987. Na Antonianumu u Rimu 1991. magistrirao disertacijom Il direttore spirituale »Uomo di Dio« nella dottrina e nella prassi della Chiesa contemporanea. Djelovao je kao odgojitelj sjemeništaraca i bogoslova, a dušobrižnički u nekoliko hercegovačkih župa, među ostalima i u Međugorju, gdje je utemeljio Informativni centar »Mir« Međugorje (1993.) te mu bio prvim ravnateljem. Od 2001. tajnik je Hercegovačke franjevačke provincije. Objavio nekoliko zbirki pjesama, slikovnica i pjesama za djecu te prijevoda. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Hrvatskih katoličkih novinara, Udruge hrvatskih novinara u BiH. Idejni je začetnik Hrvatskoga intelektualnog kruga ’04.

Stopama otaca, almanah. Književni list izdavala je hercegovačka franjevačka sveučilišna omladina predvođena Zborom franjevačke bogoslovne mladeži »Bakula«. Prvi broj izišao je školske godine 1934./35. Ukupno je tiskano pet svezaka toga almanaha. Osim književnih sastava mladeži u njemu su surađivali i neki profesori.

Sučić, Filip, misionar, liturgičar (Roško Polje, 1945.). Osnovnu školu završio u Rošku Polju i Tomislavgradu, srednju u Zadru, Splitu i Dubrovniku, a bogosloviju u Sarajevu, Königsteinu i Freiburgu. Franjevački habit obukao 1967., a za svećenika zaređen 1972. Do 1982. djelovao u Provinciji kao odgojitelj i duh. pomoćnik na Humcu i u Tomislavgradu, a onda 1983. odlazi u misije u državu Kongo. Prvih desetak godina proveo je u misiji Kayeye (1983. – 92.). Potom je tajnik i ekonom biskupije Kamina (1992. – 94.) te ujedno župnik misije Kinkunki (1992. – 96.), koju je sam i utemeljio. Od 1996. do danas je župnik župe Bezgrješnog začeća BDM u Kamini. God. 2004. izabran je za pokrajinskog gvardijana (»komisara«) zajednice bijelih franjevaca u Katangi. K tome fra Filip 1994. nasljeđuje fra Blagu Brkića u projektu prevođenja i izrade potrebnih knjiga na kiluba jezik. Do sada je tako priredio katekizam (tiskan u 20.000 primjeraka), časoslov, nedjeljni misal za narod (A,B,C), sakramentar, Rimski pontifikal, molitvenik, Sveti tjedan, molitve nedjeljom bez svećenika i dr. Ponovno je tiskao fra Blagin molitvenik u 20.000 primjeraka.

Sveta baština, v. Naša ognjišta.