Šaravanja, Andrija, dušobrižnik, graditelj (Crnač, 1826. – Š. Brijeg, 1905.). Bogoslovni studij završio je u Italiji. U Hercegovini je djelovao na nekoliko župa. U Konjicu je sagradio novi župni stan, kapelicu i školu, koju su pohađala djeca raznih vjera. Izgradio je i mlinicu i pilanu. Jedan je od najzaslužnijih hercegovačkih franjevaca: obilazio je europske zemlje proseći priloge za izgradnju potrebnih crkvenih objekata u  Hercegovini, osobito samostana i crkava. Hrabro je pritom podnosio sva moguća poniženja. Bio je iznimno cijenjen i od samih muslimana. Borio se za prava svoga naroda, a za vrijeme ratnih zbivanja smirivao duhove. Odgajao je seljački svijet da što kvalitetnije obrađuju i uzdržavaju zemlju i šume.

 Šarić Bono, dušobrižnik, ustanik (Drežnica, 1848. – Humac, 1910.). Školovao se u franjevačkom samostanu u Fojnici, a bogoslovne nauke završio u Đakovu i Gučoj Gori. U Franjevački red stupio 1865., a za svećenika zaređen 1873. Djelovao je u provinciji Bosni Srebrenoj kao svećenik u župama Bugojno, Rama, Čuklić. Za vrijeme ustanka protiv Turaka (1875.) vodi ustanike i djeluje s planine Kamešnice. Budući da je »navijao« za Ruse, Austrijanci ga 1878. zatvaraju u zatvoru u Graz. God. 1886. dolazi u Hercegovinu te djeluje u Viru (gdje je sagradio novu crkvu), Gorancima i Drežnici te na još nekim hercegovačkim župama. U Muzeju franjevačkog samostana na Humcu čuvaju se još neki ustanički rekviziti vojvode fra Bone Šarića.

 Šilić, Rufin, teolog, provincijal (Radešine, 1911. – Blankenau, 1985.). Osnovnu školu završio je u Ostrošcu, gimnaziju na Š. Brijegu, a teologiju u Mostaru. Franjevački habit obukao je 1928., a za svećenika zaređen 1935. Doktorirao teologiju u Breslauu (danas Wroclaw u Poljskoj) 1938. disertacijom Christus und die Kirche – ihr Verhältnis nach der Lehre des heiligen Bonaventura. Djeluje u Mostaru kao profesor, prosvjetitelj i propovjednik. Kratko predaje na Teološkom fakultetu franjevačkih provincija u Sarajevu, a 1945. provodi preko tri mjeseca u pritvoru. Od 1947. predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Opet je u pritvoru godinu i pol dana (1948./49.). Na Teologiji je do 1959., potom dvije godine tajnik Provincije, a 1962. odlazi u Ameriku, odakle se 1967. vraća u Hercegovinu. Od 1967. do 1976. provincijal je Hercegovačke franjevačke provincije, kada je zbog poznatoga »hercegovačkog slučaja« skupa s definitorijem svrgnut s uprave. Od 1980. živi najprije u Frohnleitenu, a potom do smrti u Njemačkoj, s hercegovačkim fratrima u Blankenauu. Surađuje u brojnim časopisima i listovima, osobito pojašnjavajući liturgijske promjene. Bio je vrstan propovjednik. Posthumno su »Naša ognjišta« objavila nekoliko knjiga njegovih propovijedi.

 Šimović, Nikola, provincijal, profesor (Zvirovići, 1835. – Mostar, 1912.). Bogoslovni studij završio u Perugi. Tu je neko vrijeme i sam bio profesor. Nakon povratka iz Italije bio je tajnik biskupa Buconjića. Potom je župnik na Humcu, gdje je gradio sjemenište. Bio je župnik u Mostaru, gdje je vodio izgradnju samostana. Djelovao je i kao župnik u Međugorju te generalni vikar biskupa Buconjića. God. 1889. izabran je za (posljednjeg) kustoda Hercegovačke franjevačke kustodije, a 1892. postao je prvim provincijalom iste zajednice koja je te godine bila uzdignuta na čast provincije. Bio je iznimno cijenjen i kod muslimana i pravoslavnih. Dočekao je generala Jovanovića 1878. kad su austrougarske trupe ušle u Hercegovinu. Dobio je nekoliko visokih odlikovanja. Bio je profesor i upravitelj Franjevačke bogoslovije u Mostaru te plodan pisac. Dugo godina surađivao je u Kršćanskoj obitelji.

 Šimović, Pavo, dušobrižnik, graditelj (Zvirovići, 1877. – Samobor, 1947.). Pučku školu završio u Čapljini, gimnaziju na Š. Brijegu, filozofiju i teologiju na Humcu i u Mostaru. Za svećenika zaređen 1900. Djelovao u brojnim hercegovačkim župama (Humac, Gradnići, Mostar, Vitina, Gradac, Kongora, Posušje). U Posušju je sagradio novi velebni župni stan, u Vitini i Kongori za ono doba lijepe i prostrane crkve, za koje je sam izradio i nacrt.

 Široki Brijeg, franjevački samostan i župa. Širokobriješka župa spominje se u sačuvanim dokumentima davne 1599., ali pod imenom Blato. Župnici župe Blato zadržavali su se na nekoliko mjesta: Blato, Mokro, Dobrkovići, Crnač, Crne Lokve. Danas su na tom području župe: Š. Brijeg, Ljuti Dolac, Jare, Buhovo, Rasno, Ledinac, Kočerin, Izbično i Crnač. Od sredine 18. st. sjedište župe Blato je u zabitnom mjestu Čerigaju, sve do 1848. kada su franjevci preselili na Š. Brijeg u novosagrađeni samostan. Samostan na Š. Brijegu prvi je u Hercegovini nakon što su još u 16. st. porušeni svi hercegovački samostani. Hercegovina je od početka 18. st. pastorizirana iz bosanskog samostana u Kreševu. Zbog udaljenosti i neodgovarajuće brige za hercegovačke katolike franjevci rodom iz Hercegovine traže da se sagradi jedan samostan u samoj Hercegovini. U svom naumu uspjeli su 1844. kada su se odcijepili od bosanskih franjevaca. S tim prelaskom iz Kreševa povezan je osnutak samostalne kustodije (od 1892. provincije) herc. franjevaca, kao i samostalnog apost. vikarijata za Hercegovinu. Dok se gradio samostan, stanovali su na Čerigaju kod župnika blatske župe. Samostan je započet 1846., a dovršen 1860. Bio je i ostao srce herc. franjevaca. Od 1848., kada su se fratri s Čerigaja preselili u samostan na Š. Brijegu, to je ujedno i sjedište velike župe Š. Brijeg. God. 1901. sagrađen je dio samostana u kojem je smještena poznata franjevačka gimnazija sa sjemeništem. Dobila je pravo javnosti 1918., a nova zgrada gimnazije sagrađena je 1924. – 28. Suvremena zgrada konvikta za vanjske đake sagrađena je 1930. Slavna povijest te nadaleko poznate gimnazije tragično je završila 1945. kada su partizani pobili i spalili gotovo sve profesore-franjevce. Crkva na Š. Brijegu sagrađena je kad i samostan. Bila je malena i neugledna. Srušena je 1905. i na njezinom mjestu nikla je impozantna nova crkva građena pod vodstvom nezaboravnog fra Didaka Buntića. Konačno dovršena tek 1940. I samostan i crkva oštećeni su u Drugom svj. ratu te poslije obnavljani, 1960.-ih i 1970.-ih godina. Širokobriješka župa jedna je od najvećih u Bosni i Hercegovini. God. 1975. imala je 10.618 župljana, 1991. oko 14.000 župljana, koliko otprilike ima i 2002.

 Šteko, Miljenko, odgojitelj, marulolog (Mesihovina, 1969.). Osnovnu školu završio u Mesihovini i Bukovici, gimnaziju u Visokom, filozofsko-teološki studij u Zagrebu i Bologni. U Franjevački red stupio 1989., a za svećenika zaređen 1996. Magistrirao na Antonianumu u Rimu iz franjevačke duhovnosti 2000. disertacijom San Francesco nelle opere di Marco Marulic (1450. – 1524.). Radi doktorat. Djelovao kao odgojitelj novaka na Humcu (1996./97.) te odgojitelj bogoslova u Zagrebu (od 2000.). Objavio nekoliko radova iz franjevačke duhovnosti i marulologije. Priredio hrvatsko izdanje videovrpce o sv. Klari. Član je raznih redovničkih vijeća.

 Šuica, župa. Samostalna župa Šuica nastala je god. 1864., kada se odvojila od matične župe Županjac (danas Tomislavgrad). Prva župna kuća sagrađena je 1864. Nakon izgradnje nove župne kuće 1931. stara je još neko vrijeme služila za različite svrhe, a potom bila porušena. Župna kuća iz 1931. služi do danas. Prva crkva sagrađena je 1872. Obnavljana je 1902., a kameni je zvonik uz nju sagrađen 1962. Stara je pak crkva porušena 1969. – osim zvonika, koji je u uporabi do danas. Nova je crkva sagrađena iste 1969., a popratne prostorije (kapelica i vjeronaučne učionice) 1970. Uređena je potpuno do 1972. U Domovinskom ratu bila je oštećena uslijed srpskog granatiranja s Kupresa, a nakon toga temeljito uređena (1993. – 95.). U župi Šuici 1975. živjelo je 2.390 župljana, 1987. 1.940 župljana, a 1998. 1.471 župljanin. God. 2002. župa broji 1.513 župljana.

 Švicarska, hrvatske katoličke misije. U Švicarskoj je počevši od 1953. među tamošnjim Hrvatima djelovao hercegovački franjevac fra Lucijan Kordić, poznati pjesnik i domoljub. Konačno je 1961. ta njegova služba bila i službeno potvrđena kako od Vatikana, tako od švicarskog episkopata. Područje misijske djelatnosti bila je čitava Švicarska, a sjedište je bilo u Fribourgu. Kako je 1960.-ih počeo dolaziti veliki broj Hrvata u Švicarsku, sjedište je premješteno u Zürich, a došao je još jedan mladi misionar, fra Ljubo Krasić. God. 1967. briga za Hrvate katolike u Švicarskoj definitivno je povjerena Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Tako je do danas. God. 1970. pokrenut je misijski list MOVIS koji izlazi do danas, tromjesečno. Kako je broj hrvatskih iseljenika rastao tako je rastao i broj misija. Danas u Švicarskoj ima 12 hrvatskih misija: Aarau, Basel, Bern, Frauenfeld, Graubünden-Gonzen, Lausanne, Luzern, Sion, Solothurn, St. Gallen, Ticino, Zug i Zürich. K tomu dvojica hercegovačkih franjevaca djeluju na švicarskim župama.