Kratka povijest provincije – U Jugoslaviji

Franjevci u Hercegovini su kroz svu svoju povijest imali velikih, gotovo nesnosnih protivština. Ali poteškoće kojima su bili izvrgnu u to posljednje polustoljeće vjerojatno mnogo nadilaze one koje su imali u prošlim stoljećima. U tomu pogledu imamo na umu prije svega pobunu komunista protiv postojeće vlasti i njihovo zlokobno preuzimanje građanske uprave. Budući da su komunisti u svomu programu imali uništenje vjere u narodu, žestoko su postupili protiv hercegovačkih franjevaca i 66 ih usmrtili. Kada se komunistički progon počeo smanjivati i ublaživati, nastao je žalostan nesporazum o župama s mostarsko-duvanjskim biskupom, a preko njega i sa Svetom Stolicom. On je uveo pogubni nemir ne samo među hercegovačke franjevce, nego i među sve katoličke vjernike u Hercegovini.

 1. Mučeništvo hercegovačkih franjevaca (1942.-1945.)

Činilo se da je fra Leon Petrović najprikladnija osoba za upravitelja Provincijom u to teško doba koje se približavalo. Bio je, posebno u Mostaru, od svih poštovan, priznat kao javni radnik velika iskustva i razboritosti, a dugo godina bio je generalni vikar mostarsko-duvanjskoga biskupa. Svoj rad započeo je u novoj službi, pun dobre volje i odlučnosti sve svoje snage posvetiti dobru Provincije.

Bio je svjestan sudbonosnih vremena, ali uvjeren da i tada treba ostati na svomu mjestu i postupati prema pravilu svoga zvanja. Budući da se ubrzo navršavalo stotinu godina otkad je 23. srpnja 1846. blagoslovljen temeljni kamen samostana na Širokomu Brijegu, smatrao je to zgodnom prigodom koja će potaknuti hercegovačke franjevce na odvažnost, koju su imali njihovi prethodnici kroz prošlih stotinu godina. Napisao je jedno dugo okružno pismo, potpisano 6. veljače 1844., u kojemu je iznio kratku povijest rada franjevaca u Bosni i Hercegovini, a posebno u Hercegovini u posljednjih stotinu godina (l844.-1944.). Iznio je i nacrt za pisane radnje, koje je za tu prigodu trebalo pripraviti.

Međutim, okolnosti nisu dopustile za tu proslavu što javno učiniti.

Godine 1944. njemačka se vojska odlučila povući s Balkana. To se povlačenje trebalo izvesti preko Sarajeva. Zbog toga je Sarajevo i putove koji su k njemu vodili trebalo čvrsto držati. Za to je njemačka vojska uspostavila obrambenu crtu, koja je vodila od Posušja do Nevesinja.

1.1.  Ubojstvo na Širokomu Brijegu

Partizanska komunistička vojska, koju su naoružali Rusi, Englezi i Amerikanci, trebala je od Imotskoga preko Posušja i od Čapljine i Ljubuškoga preko Čitluka ići prema Mostaru. Za to je zadužen Osmi dalmatinski korpus. Zapovijedao mu je Petar Drapšin, a kao političkog povjerenika imao je Boška Šiljegovića. Taj je korpus imao oko 11.000 vojnika, a sastojao se od tri divizije: 9., 19. i 26.

Osmi dalmatinski korpus započeo je ozbiljniju borbu u studenom 1944. Njegova 26. divizija išla je prodolinom koja se prostire od Posušja prema Mostaru. Desno od te 26. divizije išla je njegova 9. divizija korpusa, a njegova 19. divizija lijevo od 26. divizije. Izravno na Široki Brijeg išla je 26. divizija Osmoga dalmatinskog korpusa. Ona se sastojala od 4 bataljuna. Četvrti bataljun 26. divizije, uz pomoć prve jedinice prvoga bataljuna te divizije, zauzeo je samostan, gimnaziju i konvikt za vanjske đake na Širokomu Brijegu.

Široki Brijeg, s vojničkog stanovišta, nije imao veće značenje od drugih brda koja opkoljuju prodolinu od Posušja do Mostara. Ali Široki Brijeg bio je poznatiji od obližnjih brda zbog franjevačkoga samostana, franjevačke klasične gimnazije i konvikta za vanjske đake, koji su se na njemu nalazili.

Franjevačke ustanove na Širokomu Brijegu bile su posebni trn u oku komunističkoga pokreta, koji se već i prije Drugog svjetskog rata širio i po hrvatskim krajevima. Njegova je nauka slabo prodirala među siromašni hercegovački narod, koji je radije slijedio kršćansku nauku koju su franjevci propovijedali.

Osim toga učeni ljudi koji su završili gimnaziju na Širokomu Brijegu, posebno oni rodom iz Hercegovine, pretežno su odbacivali komunističku nauku. To je komuniste uvjeravalo da ne će imati veliki uspjeh u Hercegovini dok postoje franjevačke ustanove na Širokomu Brijegu.

Kada se partizanska vojska približavala Širokomu Brijegu, tko je poznavao njihovo komunističko uvjerenje strahovao je za sudbinu onih franjevaca. A širokobriješki franjevci, koji su se svojim radom isticali u javnom životu, smatrali su da bi za njih bilo nerazborito čekati dolazak komunista. Stoga su otišli ispred njih na sigurnija mjesta. Oni koji su ostali ili su bili stari, pa već dulje nisu sudjelovali u javnom životu, ili su kroz život samo predavali đacima gimnazijske predmete pa nisu vidjeli zbog čega bi se trebali bojati, ili su bili mladi, koji su istom ušli u život i kao klerici nisu imali nikakve veze sa svijetom. Oni nisu vjerovali pojedinim vijestima koje su do njih dolazile da su svi fratri na Širokomu Brijegu unaprijed osuđeni na smrt.

U ostavštini fra Dominika Mandića nalazi se jedna bilješka, koju je on od nekoga primio i zabilježio je, da je u Trebinju održana sjednica partizanskih vođa na kojoj je odlučeno pobiti sve fratre samostana na Širokomu Brijegu.

Prema drugim vijestima komunisti su oko 17. siječnja 1945. držali sastanak na Crvenomu Vrhu u Biokovu, na kojemu je primljena odluka, možda na temelju one u Trebinju, da samostan na Širokomu Brijegu treba uništiti.

Dugogodišnji prefekt sjemeništaraca na Širokomu Brijegu fra Viktor Nuić u to vrijeme nalazio se u župnom stanu u Posuškom Gradcu. S njim je bio i mladi fra Lucijan Kordić. Oni su čuli od komunističkih vojnika u mjestu da će fratri na Širokomu Brijegu biti pobijeni pa su tražili način kako bi na to upozorili one fratre. U mjestu se nalazio šesnaestogodišnji sjemeništarac Vinko Oreč, koji je poslije ušao u Franjevački red i uzeo ime fra Leonard. Njega su zamolili da preko brda ode na Široki Brijeg i izvijesti fra Radu Vukšića, ravnatelja gimnazije, kakva se sudbina sprema širokobriješkim fratrima. Vinko Oreč je to spremno učinio. Fra Rade ga je saslušao, ali nije smatrao vjerojatnom vijest koju mu je donio mladi i hrabri sjemeništarac: bio je uvjeren da su fratri nevini, pa nije mogao zamisliti da bi ih netko nevine ubio.

Na Kočerinu je bio kapelan fra Vinko Dragićević. Kada su partizani došli u Kočerin, 19. studenoga 1944., zauzeli su dio župnog stana. Fra Vinko je češće s njima razgovarao. Posebno mu je upao u oči Ante Tolić, partizanski glasonoša, koji mu je jedanput rekao: »Na Širokomu Brijegu ne će ni mačka ostati na životu.« Fra Vinko je samo čekao prigodu da mogne neopažen otići na Široki Brijeg i to dojaviti fratrima. Ali oni nisu ozbiljno shvatili tu poruku.

Mladi kapelan na župi u Vitini fra Svetislav Markotić čuo je od partizana da misle sve fratre na Brijegu pobiti i samostan uništiti. Ta vijest se njega neobično dojmila i odlučio je o njoj izvijestiti fratre na Širokomu Brijegu. Premda mu je bilo opasno, on se provukao kroz partizanske redove i rekao fratrima na Širokomu Brijegu što je čuo da im se sprema.

Iako su već od studenoga 1944. borbe oko Širokoga Brijega bile stalne, odlučna je borba započela 6. veljače 1945. Prije 7 sati ujutro oglasila se žestoka topnička paljba i trajala je cijeli dan. To je pucanje nastavljeno i sutradan. Glavni cilj tih topovskih hitaca bila je crkva na Širokomu Brijegu. Na njezinu pročelju poslije su neki nabrojili 296 udaraca.

Partizanska vojska došla je pred crkvu 7. veljače oko 11 sati prije podne. Odmah su im otvorili samostanska vrata. U samostanu su našli 12 fratara, nekoliko đaka i okolnoga puka, koji se sklonio u samostan, is­pred topova misleći da je tu sigurniji nego u svojim kućicama. U njemu nisu našli vojske. Njemačka i Hrvatska vojska, koja se nalazila u blizini samostana, dan je prije otišla prema Mostaru.

Ti partizanski vojnici skupili su sve fratre, koji su se tada nalazili u samostanu, u jednu sobu. Popisivali su ih, vrijeđali i tražili oružje, kojega naravno nije bilo. Kada su čuli da se u samostanu nalazi još jedan fratar bolestan, fra Marko Barbarić, otišli su po njega i donijeli ga. Oko 4 sata poslije podne poslali su okolne ljude njihovim kućama.

Nešto poslije počeli su pozivati fratre jednoga po jednoga u kratkim vremenskim razmacima. Onoga kojega su htjeli da pođe pozvali bi riječima: »Ti, druže!« Nakon što su odveli sve fratre, ostali su samo đaci, koji su mislili da su fratre odveli negdje na ispitivanje, premda su se čudili da se nitko ne vraća. Bilo je za njih veliko iznenađenje kada je jedan od njih, koji je dobio dopuštenje da nakratko napusti sobu, u kojoj su se nalazili, donio vijest da su svi fratri u kuhinji zaklani.

Premda ta vijest o smrti fratara nije bila potpuno istinita, bila je istina da oni nisu više bili živi. Istom poslije doznali su istinu o njihovoj smrti. Njihova mrtva tjelesa nađena su spaljena u protuzrakoplovnomu skloništu, a najviše su umrli od metaka kojima su prostrijeljani u zatiljak.

Imena poginulih fratara u tomu skloništu:

1. Fra Marko Barbarić, rođen 1865.,
2.  Fra Stanko Kraljević, rođen 1871.,
3.  Fra Ivo Slišković, rođen 1877.,
4.  Fra Krsto Kraljević, rođen 1895.,
5.  Fra Arhanđeo Nuić, rođen 1896.,
6.  Fra Dobroslav Šimović, rođen 1907.,
7.  Fra Tadija Kožul, rođen 1909.,
8.  Fra Borislav Pandžić, rođen 1910.,
9.  Fra Žarko Leventić, rođen 1919.,
10.  Fra Viktor Kosir, klerik, rođen 1924.,
11.  Fra Stjepan Majić, klerik, rođen 1925.,
12.  Fra Ljudevit Radoš, klerik, rođen 1925.

Zapovjednici komunističke vojske shvatili su da je ubojstvo franjevaca na Širokomu Brijegu nešto neobično i da za nj ljudi ne bi trebali saznati. Bili su svjesni da bi to bila veoma loša vijest za ugled partizanske vojske, pa su odlučili sakriti pravu istinu. Stoga su nastojali o tomu šutjeti ili to prikazati kao običan događaj u vojničkoj borbi. Vrhovni štab partizanske vojske, u izvješću 7. veljače 1945., ovako je opisao borbe oko Širokog Brijega: „Na području Mostara ofenzivne operacije naših snaga uspešno se nastavljaju. Naše trupe prodrle su u Široki Brijeg, gdje se vode ogorčene ulične borbe. Sve intervencije neprijatelja iz Mostara odbijene su, a komunikacija Mostar-Široki Brijeg presečena je, tučena snažnom vatrom naše artiljerije… Naša avijacija uspešno je bombardovala Široki brijeg i neprijateljsku živu silu u rejonu Mostar.“

Ali Borba, koja je 8. veljače donijela gornji izvještaj, osjećala je potrebnim opravdati zločin na Širokomu Brijegu, pa je istog dana donijela uvodni članak pod naslovom Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama. U njemu se među ostalim kaže:

„Prema bosansko-hercegovačkim fratrima… naši borci i narodna vlast bila je prilično velikodušna. U posledne vreme njihovi zločini prešli su svaku granicu i meru, i praštanja više nema.“

A da bi poimence pokazala te »ustaške zlikovce«, navodi don Antu Bakulu, don Petra Perića i fra Viktora Sliškovića. Ta sva tri svećenika ubijeni su god. 1942., a sa Širokim Brijegom nijedan od njih nema ništa.

1.2.  Ubojstvo širokobrijeških franjevaca sklonjenih u hidroelektričnoj centrali

Dio fratara iz širokobriješkoga samostana, kada je ujutro 6. veljače 1945. partizansko topništvo zapucalo na crkvu i samostan, otišao je prema rijeci Lištici gdje se nalazila fratarska mlinica i hidroelektrična centrala, nadajući se da će ondje biti sigurniji. Mjesto je bilo obraslo šumom i zbog toga nevidljivo. S njima je pobjeglo oko 30 đaka i nešto okolnoga puka. Tu su ostali dok se pucalo, tj. 6. i 7. veljače. Istom 8. veljače, kada se nije više pucalo, odlučili su vratiti se u samostan i vidjeti što se ondje događa. Kada su ih partizanski vojnici opazili u blizini crkve, dočekali su ih s nekim čuđenjem i rekli su: »Još vas ima!?«. Odmah su ih poredali pred crkvom, tražili su od svakoga pojedinog osobne podatke, pitali za njihovo oružje, vrijeđali ih i prijetili im. Nakon toga ljude, koji su stanovali u blizini, poslali su njihovim kućama, starije su đake spremili u vojno zapovjedništvo u Ljubuški, a mlade đake njihovim kućama. Naprotiv 8 fratara, koji su također tada došli iz mlinice, odvedeno je prema Splitu i negdje ubijeno. Njihova su imena:

1. Fra Bonifacije Majić, rođen 1883.,
2.  Fra Fabijan Kordić, brat laik, rođen 1890.,
3.  Fra Radoslav Vukšić, rođen 1894.,
4.  Fra Fabijan Paponja, rođen 1897.,
5.  Fra Andrija Jelčić, rođen 1904.,
6.  Fra Leonard Rupčić, rođen 1907.,
7.  Fra Melhior Prlić, brat laik, rođen 1912.,
8.  Fra Miljenko Ivanković, klerik, rođen 1924.

S ovom skupinom fratara u električnoj hidrocentrali bio je i fra Mariofil Sivrić, rođen 1913., ali njegovo mrtvo tijelo, kako se čini, nađeno je na putu prema Vitini. Prema tomu, premda je i on bio u mlinici, zbog nečega nije odveden s drugima prema Splitu.

1.3.  Ubojstvo u Mostarskom Gradcu

Kada je bilo jasno da će samostan na Širokomu Brijegu biti nepo­sredno zahvaćen ratnim događajima, nekoliko fratara širokobriješkoga samostana otišlo je k župniku u nedaleki Mostarski Gradac da bi ondje bili mirniji i sigurniji. To su bili:

1. Fra Augustin Zubac, rođen 1890.,
2.  Fra Krešimir Pandžić, rođen 1892.,
3.  Fra Roland Zlopaša, rođen 1912.,
4.  Fra Rudo Jurić, klerik, rođen 1925.,
5.  Fra Kornelije Sušac, klerik, rođen 1925.

Župnik Mostarskog Gradca fra Zlatko Sivrić, 2. prosinca, morao je po poslu otići izvan župe, pa je župu u njegovoj odsutnosti vodio njegov pomoćnik fra Zvonko Grubišić, rođen 1915.

U Mostarskom Gradcu nije dugo trajao mir. Devetnaesta divizija Osmoga dalmatinskog korpusa preko Mostarskoga Gradca odlučila je ići prema Mostaru. Na 4. veljače započela je žestoko pucati. Jedan odred te divizije zauzeo je župni stan. Ali nisu mogli napredovati. Hrvatska vojska, koja se nedaleko nalazila, dala je žestoki otpor i prešla u napad. Dalmatinski partizanski odred morao je napustiti župni stan i bježati. Sa sobom je poveo i fratre iz župnoga stana.

Tih 6 fratara, 5 sa Širokoga Brijega i župnoga pomoćnika fra Zvonku Grubišića, ubili su partizani u mjestu Gostuši, vjerojatno 6. veljače, a prema nekima 8. veljače.

1.4.  Ubojstvo u Izbičnu

Župnik Izbična fra Metod Puljić izbivao je iz župe zbog bolesti. Zamjenjivao ga je fra Nevinko Mandić, kojega je iz Mostara poslao fra Leon Petrović 11. siječnja 1945. K njemu su došli malo poslije, sa Širokog Brijega, fra Marko Dragićević i, iz Mostara, fra Bono Andačić, brat laik.

Na 11. veljače držao je pučku misu u Izbičnu fra Marko Dragićević. Za vrijeme te sv. mise naišao je odred partizana devetnaeste divizije Osmoga dalmatinskog korpusa. Unišli su u crkvu. Upravo su započeli čitati poslanicu. Oficir, koji je zapovijedao odredom, naredio je da prekinu misu i da se puk raziđe. Uzalud ga je svećenik molio da dopusti da se sv. misa redovito završi.

Nakon toga zapovjedili su trojici fratara da ih odmah slijede. Sutradan, 12. veljače, poveli su ih prema Knešpolju. Cijeli taj dan ta su tri fratra prenosili oružje, a uvečer su sva trojica ubijeni i bačeni u neku nepoznatu jamu. Evo imena te trojice fratara:

1. Fra Marko Dragićević, rođen 1902.,
2.  Fra Bono Andačić, brat laik, rođen 1903.,
3.  Fra Nevinko Mandić, rođen 1908.

Tijela ovih ubijenih franjevaca dosada nisu pronađena.

1.5.  Ubojstvo u Mostaru

Prema Mostaru išla je 14. divizija Osmoga dalmatinskog korpusa. Zapovjednik te divizije bio je Stanko Parmać, a ona je 14. veljače ušla u Mostar.

Neki su oficiri te divizije došli u franjevački samostan oko 16 sati. S fratrima su lijepo razgovarali i otišli. Na fratre su ostavili ugodan dojam. U sumrak toga dana došao je u samostan Brana Popadić s nekoliko vojnika. Sazvali su fratre u samostanu, popisali ih i ispitivali. A kada su to završili, otišli su iz samostana. Očito je da su trebali nekoga izvijestiti i dobiti upute. Nakon sat vremena došli su ponovno u samostan. Sedmorici su rekli da ih slijede. To su bili:

1.  Fra Leon Petrović, provincijal, rođen 1883.,
2.  Fra Grgo Vasilj, gvardijan, rođen 1886.,
3.  Fra Jozo Bencun, rođen 1869.,
4.  Fra Bernardin Smoljan, rođen 1884.,
5.  Fra Rafo Prusina, rođen 1884.,
6.  Fra Kazimir Bebek, rođen 1901.,
7.  Fra Nenad Pehar, profesor na Širokomu Brijegu, rođen 1910.

Ova posljednja petorica nisu bili članovi mostarskoga samostana, nego su bili gosti koji su došli u Mostar radi svojih osobnih poslova.

Partizani su ih, odmah na izlazu iz samostana, svezali žicom i tako svezane vodili prema izlazu iz grada, prema Rodoču. Kada su došli do tzv. Čekrka strijeljali su ih i bacili ih u rijeku.

1.6.  Ubojstvo hercegovačkih franjevaca u drugim mjestima

Osim navedenih skupina hercegovački franjevci imali su i drugih mučenika, ubijenih ponajviše pojedinačno na mjestima gdje su radili ili su odvedeni s tih mjesta.

  1. Fra Stjepan Naletilić, rođen 1907., župnik u Kongori, odveden u Rilić i ondje ubijen 25. svibnja 1942.
  2. Fra Križan Galić, rođen 1870., ubijen 30. listopada 1944. u župnomu stanu u Međugorju, bombom koju su partizani bacili kroz prozor.
  3. Fra Makso Jurčić, rođen 1913., kapelan na Humcu, odveden od partizana i strijeljan u Vrgorcu 28. siječnja 1945.
  4. Fra Petar Sesar, rođen 1895., župnik u Čapljini, odveden početkom veljače na istočnu stranu Neretve i ubijen na nepoznatu mjestu.
  5. Fra Julije Kožul, rođen 1906., župnik u Veljacima, odveden i ubijen u Ljubuškomu 7. veljače 1945.
  6. Fra Paško Martinac, rođen 1882., kapelan u Veljacima, pratio je župnika, kojega su partizani odveli, i zajedno ga s njim ubili, 7. veljače 1945.
  7. Fra Martin Sopta, rođen 1891., profesor, odveden 12. veljače 1945. iz Čerina i sljedeće noći ubijen u Ljubuškom.
  8. Fra Zdenko Zubac, rođen 1911., ubijen u Ljubuškomu, u noći 12. veljače 1945.
  9. Fra Slobodan Lončar, rođen 1915., ubijen u Ljubuškomu, u noći 12. veljače 1945.
  10. Fra Filip Gašpar, rođen 1893., župnik u Gradnićima, odveden oko 10. veljače 1945. i negdje ubijen.
  11. Fra Ćiril Ivanković, rođen 1877., iz Gradnića odveden 10. veljače 1945. i ubijen na nepoznatu mjestu.
  12. Fra Jako Križić, rođen 1893., župnik u Čitluku, odveden 9. veljače 1945. i nađen ubijen na mjesnomu groblju Podadvoru.
  13. Fra Vale Zovko, rođen 1889., župnik u Kočerinu, ubijen 20. svibnja 1945.
  14. Fra Andrija Topić, kapelan u Kočerinu, ubijen 20. svibnja 1945. pred očima svoje majke, zajedno s ujakom fra Valom Zovkom.
  15. Fra Bono Jelavić, rođen 1898., u bijegu pred partizanima uhvaćen kraj Velike Gorice i ondje ubijen oko 11. svibnja 1945.
  16. Fra Radoslav Glavaš mlađi, rođen 1909., načelnik bogoštovlja u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, obješen u Zagrebu 27. svibnja 1945.
  17. Fra Bruno Adamčik, rođen 1908., profesor glazbe na Širokomu Brijegu, u bijegu pred partizanima uhvaćen i ubijen poslije 18. svibnja 1945.
  18. Fra Dane Čolak, rođen 1916., u bijegu pred partizanima zarob­ljen u Sloveniji i ubijen poslije 15. svibnja 1945.
  19. Fra Svetislav Markotić, rođen 1921., mladomisnik, u bijegu pred partizanima došao u Maribor i ubijen u svibnju 1945.
  20. Fra Darinko Mikulić, rođen 1919., u bijegu pred partizanima zarobljen u Krapini i ondje ubijen, u noći 4. lipnja 1945.
  21. Fra Julijan Petrović, rođen 1923., bogoslov, u bijegu pred partizanima zarobljen u Krapini i ondje ubijen 4. lipnja 1945.
  22. Fra Lujo Milićević, rođen 1919., u bijegu pred partizanima ubijen u Sloveniji, u svibnju 1945.
  23. Fra Anđelko Nuić, rođen 1908., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji, i ubijen poslije 15. svibnja 1945.
  24. Fra Metod Puljić, rođen 1912., u bijegu pred partizanima nađen u Krapini i ubijen u noći 4. lipnja 1945.
  25. Fra Emil Stipić, rođen 1912., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.
  26. Fra Branko Šušak, rođen 1912., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.
  27. Fra Jenko Vasilj, rođen 1914., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.
  28. Fra Tihomir Zubac, rođen 1918., u bijegu pred partizanima zarobljen u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.
  29. Fra Ante Majić, klerik, rođen 1922., u bijegu pred partizanima uhvaćen u Sloveniji a na povratku obolio od upale mozga. Dopremljen u bolnicu u Zagreb gdje je umro 6. kolovoza 1945.

2. Preživjeli gledaju prema budućnosti

Nasilna smrt mnogih hercegovačkih franjevaca duboko je potresla hercegovačke katolike. Vijest o njoj dojmila se i svih katolika u Hrvatskoj i svijetu, koji su za nju doznali, premda je počinitelj nastojao zločin prikriti ili ga prikazati u krivu svjetlu.

Glasovi o toj mučeničkoj smrti došli su i do Vrhovne uprave Reda u Rimu, u kojoj je slavenske narode zastupao fra Dominik Mandić. Doznali su da je ubijen provincijal fra Leon Petrović, ali nisu znali je li od tadanje provincijske uprave netko ostao živ. Da bi pokušao osigurati upravu Provincije, tadanji generalni vikar Reda fra Polikarp Schmoll imenovao je 17. travnja 1945. fra Ignacija Jurkovića vikarom Provincije, nadodajući da, ako on ne bi mogao preuzeti tu dužnost, imenuje fra Matu Čuturića, a ako ne bi ni on mogao uzeti tu dužnost, da je uzme fra Marijan Zubac.

2.1.  Prvi pothvati nakon smrtonosnih događaja

Fra Mate Čuturić ojađen, primio je službu koju mu je povjerila Vrhovna uprava Reda. Nastojao je uvjeriti svoju preostalu braću da nastave svoj rad kako naređuju redovnička pravila i koliko im prilike dopuštaju. A osobno je, pun boli, mislio na svoju pobijenu braću i gledao rušenje gotovo svega što su siromašni hercegovački franjevci, gladujući i proseći, kroz jedno stoljeće radili i gradili. Očito, već zbog toga njegove snage su malaksale i konačno njegovo srce prestalo je kucati 9. prosinca 1945. u 13 sati. Imao je 60 godina.

Kada je umro fra Mate Čuturić, prema odluci Vrhovne uprave Reda od 17. travnja 1945., Provincijom je upravljao fra Marijan Zubac, župnik u Tihaljini.

Fra Marijan je gledao žalosno stanje Provincije, ali je bio svjestan da treba učiniti što se može da bi ona oživjela. Mislio je da treba obnavljati i odgajati novi naraštaj. Fra Vitomir Jeličić, bosanski provincijal, u siječnju 1946., primio je po 10 hercegovačkih đaka u 5. i 6. razred gimnazije u onaj dio gimnazijske zgrade u Visokomu, koji su još uspjeli sačuvati.

Budući da je vojska zauzela gotovo sav mostarski samostan, fra Marijan je molio 5. veljače 1946. da se franjevcima ostavi nekoliko soba. Štoviše, 16. veljače, zamolio je predsjednika bosansko-hercegovačke vlade Rodoljuba Čolakovića da se franjevačke kuće koje je vlast zaposjela što prije isprazne. Istim pismom zamolio ga je da se zatvoreni franjevci u zatvoru ne drže dugo bez suda. A 16. veljače 1946. pisao je okružnomu sudu u Mostaru da se tri hercegovačka franjevačka samostana (Mostar, Humac i Široki Brijeg) priznaju kao ustanove »većeg značaja« i da im se ostavi po 300 dunuma zemljišta prigodom agrarne reforme.

Fra Marijan se istom počeo snalaziti i dobivati snagu u upravljanju Provincijom kada je došlo 26. veljače 1946. iz Rima pismo, poslano fra Jerki Mihaljeviću, u kojemu general Reda fra Valentin Schaaf javlja da ga je prema nalogu pape Pija XII. imenovao 5. siječnja 1946. provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije. Time je fra Marijan prestao upravljati Hercegovačkom franjevačkom provincijom.

Kada je u Hercegovinu došlo imenovanje fra Jerke Mihaljevića za provincijala, on se nalazio u zatvoru i nije se činilo da će ubrzo biti pušten. Prema pravilima Reda, Provincijom je trebao upravljati njegov kustod fra Didak Burić. Budući da je on bio zdravstveno priličito slab, u početku se nije osjećao sposobnim primiti upravu Provincije. Stoga je fra Marijan Zubac pisao generalu da izaberu novoga provincijala. Međutim, General mu je odgovorio da bi trebalo izabrati novog kustoda ako fra Didak ne bi htio primiti službu.

Nakon početnog ustručavanja fra Didak je ipak primio službu. Iako je stvarno bio slabih živaca i zbog toga smatran strašiv, u obavljanju službe to nije pokazivao. Odvažno i bez straha je rješavao sva pitanja s kojima se susreo u tako teškim prilikama.

Posebna briga za fra Didaka bili su fratri u tzv. popravnim domovima u Zenici i Banjoj Luci. Za njih se na svaki način brinuo i tražio kako bi im u zatvor dostavio sve što im je trebalo. Zatražio je 21. listopada 1946. od upravitelja zatvora u Zenici i Banjoj Luci da bi mu ondje bilo dopušteno posjetiti zatvorene hercegovačke franjevce.

U to doba su komunističke vlasti nastojale napakostiti fratrima stavljajući svoje urede u fratarske kuće. A Franjevačku tiskaru u Mostaru, koju je Provincija imala, jednostavno su oduzeli. Fra Didak se uzalud žalio zbog toga najprije kotarskomu sudu, a onda i okružnomu sudu.

God. 1948. bila je neobično teška za katolike, a posebno za svećenike u tadanjoj Jugoslaviji. Komunistička vlast budno je pazila na rad svećenika.

Uprava Hercegovačke franjevačke provincije imala je 22. travnja 1948. svoj godišnji sastanak na kojemu su trebali raspravljali o stanju i potrebama Provincije. Dok su oni bili na sastanku, došla je policija obaviti premetačinu samostana u onomu dijelu koji je bio ostavljen na raspolaganje fratrima. Za vrijeme te premetačine nisu ništa našli zbog čega bi fratre mogli optužiti, ali ipak su u zatvor odveli fra Filipa Sivrića, fra Krstu Ravlića, fra Zlatka Sivrića, fra Mladena Barbarića i fra Rufina Šilića, koje su optuživali zbog nekih prekršaja iz 1945. Isti dan zatvorili su biskupa Petra Čulu, don Matu Nuića i 17 časnih sestara.

Suđenje tim zatvorenicima bilo je 14. srpnja 1948. Oba Sivrića i fra Rufin Šilić pušteni su na slobodu. Biskup Petar Čule osuđen je na 11 godina i 6 mjeseci zatvora, don Mate Nuić na 8 godina, a fra Mladen Barbarić na 3 godine zatvora.

Da je god. 1948. bila iznimno teška, potvrđuje i činjenica da su vlasti 25. studenog 1948. franjevcima oduzele samostan u Mostaru. Fra Didak je odmah sutradan napravio žalbu Gradskomu narodnom odboru, koji je 31. prosinca te godine poništio prijašnje rješenje, ali je oduzeo jedno samostansko krilo.

Budući da se je približavao izbor nove uprave, fra Didak je 23. listopada 1948. zatražio od generala Reda da pošalje službenoga pohoditelja, koji će pohoditi Provinciju i izabrati novu upravu. Vrhovna uprava Reda držala je da bi u onim okolnostima najprikladniji pohoditelj bio fra Karlo Nola, iz Provincije Presvetoga Otkupitelja, ali oni ga iz Rima nisu imenovali, jer je fra Didak imao pravo, kao generalni delegat, imenovati vizitatora. Kada je fra Didak dobio tu vijest, imenovao je 30. ožujka 1949. fra Karla Nolu.

Fra Karlo je obišao Provinciju, kako to pravila propisuju, i sazvao kapitul za izbor novoga starješinstva. Kada je uprava počela raspravljati i pripravljati izbor nove uprave, došla je policija premećati samostan. Očito je da je htjela utjecati na izbor novoga provincijala i njegovih savjetnika. Dan prije izbora, 11. svibnja 1949., policija je u zatvor odvela provincijskoga vikara i generalnoga delegata fra Didaka Burića. Ipak sljedeći dan izabrano je novo starješinstvo. Bilo je prisutno svega 6 birača, dva definitora (fra Mile Leko i fra Gaudencije Ivančić) i 4 gvardijana (mostarski fra Svetozar Petric, širokobriješki fra Vencel Kosir, humački fra Vlado Vlašić i duvanjski fra Bogdan Ćubela).

U takvim okolnostima bilo je teško naći predloženika za provincijala. Svi su se na koncu složili da nema boljega predloženika za tu službu od fra Mile Leke. Bio je tjelesno slab, uvijek boležljiv pa je pobuđivao samilost kada bi ga tko vidio. Fra Mile, sagledavši prilike, uvjerio se da ga one sile primiti službu.

Za kustoda izabran je fra Gaudencije Ivančić, a za definitore: fra Serafin Dodig, fra Nikola Hrkać, fra Rufin Šilić i fra Franjo Ivanković.

2.2.  Fra Mile Leko traži novi put (1949.-1955.)

Fra Milina tjelesna slabost izazivala je i kod partizana neku samilost i poštovanje. Ali nije samo to bilo razlog nekoga njihova poštovanja prema njemu. Vjerojatno je to poštovanje prouzročio i muž njegove sestre Joze, Ivan Primorac Jurić. U to nas uvjerava i sljedeći događaj.

U veljači god. 1945. bilo je strašno za sve stanovnike Hercegovine, a pogotovo za franjevce, koje su partizani ne samo mučili nego i ubijali bez milosrđa. Fra Mile se u to doba skrivao u župnom stanu u Ljutomu Docu. Župnik je bio fra Vencel Kosir, kojega dulje vremena nije bilo, jer se nalazio u bolnici. Na 15. veljače izašao je iz bolnice i vratio se u Ljuti Dolac. U župnom stanu našao je fra Rajka Radišića, koji ga je za vrijeme njegove bolesti zamjenjivao, fra Milu Miloša i fra Milu Leku.

Nakon fra Vencelova povratka sva četvorica bili su nekoliko dana mirni. Ali 19. veljače su se preplašili. Uvečer su došli dva partizana pred kuću i tražili su fra Milu Leku. To ih je uzbudilo. Ali ubrzo su se umirili. Fra Milu Leku zvao je na Široki Brijeg zloglasni politički povjerenik za zapadnu Hercegovinu Ante Barbir Kralj, jer je obećao Ivanu Primorcu Juriću da će fra Milu dopratiti u Tihaljinu za 200 litara vina.

Taj događaj donekle nam osvjetljuje djelovanje fra Mile Leke. Bio je svjestan u kakvim se prilikama nalazi. Partizani su uzeli vlast i nije se činilo da će je brzo pustiti. A za to doba njihove vlasti trebalo je preživjeti. Mislio je da razboritost nalaže otvoreno priznati komunističku građansku vlast i od nje tražiti svoja prava.

U početku fra Milina upravljanja prilike su u Provinciji bile neizdržive. U zatvoru je bilo 28 hercegovačkih franjevaca. Neki su bili već osuđeni, a 10 ih bilo u istražnomu zatvoru u Sarajevu.

Malo nakon njegova izbora za provincijala, obavijestio ga je 3. lipnja 1949. okružni sud u Mostaru da je na prijedlog državnoga tužalaštva zaplijenjena sva pokretna imovina Hercegovačke franjevačke provincije. Usprkos svemu fra Mile se u upravljanju držao svoga početnoga nauma. Zatražio je od predsjednika Bosne i Hercegovine da ga primi. Bio je primljen, u pratnji fra Serafina Dodiga i fra Blage Karačića. Tada je pisano i usmeno izrazio pokornost »prema narodnoj vlasti« i iznio neke potrebe franjevačke zajednice. Također je tada, 15. listopada, posjetio zatvorenu braću u Zenici.

Istim mislima o odnosu prema uspostavljenoj komunističkoj vlasti bavili su se i neki bosanski franjevci. Na njih je utjecalo svećeničko društvo Sv. Ćirila i Metoda, osnovano u Istri, kojemu je uspjelo stvoriti neko podnosivo stanje između komunističke vlasti i svećenika. Na to su posebno mislili i: fra Bono Ostojić, fra Karlo Karin i fra Rastko Drljić.

Povezali su se s Božom Milanovićem, predsjednikom istarskoga društva, uzeli pravila toga društva i prema njima napravili nova. Sazvali su osnivačku skupštinu za 25. i 26. siječnja 1950. Na nju je došlo 94 franjevaca iz Bosne, 43 iz Hercegovine i 25 svjetovnih svećenika. Osnovali su društvo pod nazivom Dobri pastir.

Neki su crkveni ljudi bili zabrinuti zbog osnivanja toga društva. Bilo je očito da ga vlast podržava, pa je svakomu bilo jasno da to vlast ne čini što želi dobro Crkvi nego radi svojih skrivenih namjera. Sumnjali su da će se vlast preko udruženja nastojati miješati u unutarnje crkvene poslove ili, još gore, da će preko njega osnivati narodnu crkvu.

Protiv osnivanja društva neobično je oštro pisao general Franjevačkog reda fra Pacifico Perantoni u travnju 1950. Ali vjerojatno u svojim pismima nije iznosio stanovište uprave Reda. To potvrđuje fra Dominik Mandić, koji je bio član uprave i koji je odgovarajući, 27. srpnja 1950., fra Jozi Markušiću, bosanskomu provincijalu, napisao: „Kritike franjevačkog rada u prošlosti a i sadašnjosti potječu od ljudi koji se nijesu uživjeli i prema tome razumjeli naše prilike. To neka Vas ne pometa, a neka Vas i ne ljuti jer je većina kritičara u dobroj vjeri. Vi nastavite s radom kako mislite u Gospodinu da je najbolje u našim prilikama, žrtvujući se za svoj narod i čuvajući u našoj domovini sv. katoličku vjeru.“

Fra Mile je s mnogo povjerenja gledao na osnivanje svećeničkoga udruženja. Živio je nadajući se da će se netko preko toga društva zauzeti za progonjene hercegovačke franjevce. U travnju 1950. bila su u zatvoru 23, a poslije su neki izlazili a drugi ulazili u zatvor. On je preko udruženja tražio njihovo oslobađanje. Samo je taj put vidio otvorenim.

U takvim prilikama prošle su tri godine njegove uprave. God. 1952. došao je fra Inocent Zrinski, od 1951. generalni delegat za franjevce u Jugoslaviji, posjetiti braću u Hercegovini i predsjedati izboru novoga starješinstva.

Provincijski kapitul održan je 29. i 30. svibnja 1952. Za provincijala je ponovno izabran fra Mile Leko, a za kustoda fra Jerko Mihaljević, koji je malo prije izišao iz zatvora, nakon što je u njemu proboravio 6 godina. Za definitore izabrani su: fra Živko Martić, fra Vencel Kosir, fra Pijo Nuić i fra Mutimir Ćorić.

U drugomu je trogodištu fra Mile nastavio upravljati više manje kao i u prvomu. Novicijat je bio u Kraljevoj Sutjesci, zajedno s bosanskim novacima, a bogoslovi su učili u Sarajevu, na bosanskoj franjevačkoj bogosloviji.

Fra Mile Leko je kroz 6 godina, gotovo umirući, vodio Provinciju. Posebno se brinuo za zatvorene fratre. Nastojao je da oni uvijek imaju dovoljno živežnih namirnica i drugih potrebština. Provincija je bila osiromašila, a godine su bile i u gospodarskomu smislu slabe.

Hercegovačka franjevačka zajednica u Sjedinjenim Američkim Državama godinama je bratski pomagala Provinciju. Bila je pripravna žrtvovati sve svoje zalihe da bi pomogla braću u Hercegovini, koji bi bez njihove pomoći stvarno gladovali.

2.3.  Fra Jerko Mihaljević nastavlja put fra Mile Leke (1955.-1961.)

Kada je fra Mile Leko navršavao 6. godinu službe, u Hercegovinu je došao fra Tomislav Ostojić, član Bosanske provincije, kao generalni vizitator. Posjetio je franjevačke kuće, razgovarao s fratrima i sazvao kapitul. Na kapitulu je 6. svibnja 1955. za provincijala izabran fra Jerko Mihaljević. Za kustoda je izabran fra Mile Leko, a za definitore: fra Marijan Zubac, fra Božidar Ćorić, fra Vencel Kosir i fra Rufin Šilić.

Novi je provincijal fra Jerko bio izvanredna osoba, po svojoj prošlosti i po svojim sposobnostima. Već je prije bio provincijal, od 1946.-1949., ali nijednoga dana nije upravljao Provincijom, jer je tada bio u zatvoru.

Zatvoren je u Zagrebu 3. veljače 1946., osuđen je 18. ožujka 1947. na 12 godina zatvora, a oslobođen je 26. prosinca 1951.

On je iz Stare Gradiške, početkom 1951., premješten u Lepoglavu za ministranta nadbiskupu Alojziju Stepincu. Kada je 5. prosinca nadbiskup kardinal Stepinac pušten »na uslovni otpust«, pisano je zamolio da se pusti i fra Jerko Mihaljević, koji je došao u samostan u Zagrebu 26. prosinca 1951. U lipnju 1952. imenovan je profesorom na sarajevskoj franjevačkoj bogosloviji.

U upravljanju Provincijom slijedio je primjer svoga prethodnika. Bio je tih i miran, ali neobično prodoran u gledanju na događaje, a snalažljiv u životnim potrebama.

Glavna briga bili su mu zatvoreni franjevci. Prije svega nastojao je da u zatvoru ne oskudijevaju. Zagovarao je, gdje mu se pružila mogućnost, da se oni puste na slobodu: god. 1956. bila su puštena 4, u godini 1957. oslobođen je l, god. 1958. isto tako l, u god. 1960. puštena su 2. Imao je neprilika, s crkvene strane, zbog udruženja katoličkih svećenika. Kada je ono osnovano, fra Jerko je bio u zatvoru, a kao provincijal vidio je da članovi Udruženja, zbog toga što su u Udruženju, nisu ništa gori nego bi inače bili. Premda su ga iz Ordinarijata upozoravali da je Udruženje bezakonito, bilo mu je nejasno što bi trebao stvarno učiniti. Javno tražiti da se iz Udruženja ispišu smatrao je pogubnim, pa je savjetovao da se u tomu ne pretjerava, a osobno je o tomu javno šutio.

 3. Sudbonosni postupak crkvene vlasti

Za vrijeme upravljanja fra Jerke Mihaljevića Provincijom svećenički život i rad bili su lakši. Činilo se da je komunistička vlast postala umorna od dotadanjih stalnih progona i pritisaka koje je vršila nad svećenicima. Istina Hercegovačka franjevačka provincija još uvijek nije imala ni sjemeništa ni bogoslovije, ali stvarno se nije uvijek strahovalo od premetačina, policijskoga ispitivanja i zatvora kao prije. Svećenici su mogli slobodnije raditi, oprezno vršiti svoje svećeničke dužnosti i popraviti koju trošnu kuću ili crkvu.

Kada je završavala služba fra Jerke Mihaljevića, došao je u Provinciju fra Inocent Zrinski, član zagrebače franjevačke Provincije Sv. Ćirila i Metoda, poslan od generala Reda kao pohoditelj Hercegovačke franjevačke provincije. Nakon što je pohoditelj Zrinski posjetio braću i njihove kuće, sazvao je za 30. svibnja 1961. provincijski kapitul. Na tomu kapitulu za provincijala izabran je fra Zlatko Ćorić, a za njegova zamjenika bivši provincijal fra Jerko Mihaljević. Za definitore su izabrani: fra Mile Leko, fra Ljudevit Rupčić, fra Filip Sivrić i fra Vojislav Mikulić.

Fra Zlatko je imao 40 godina, osjećao se mlad, a takvim su ga i drugi smatrali. Članovima Provincije činilo se da s njime u upravu Provincije dolazi novo pokoljenje. On je nakon završene bogoslovije htio studirati prirodne znanosti i bio se upisao na fakultet prirodnih znanosti na Zagrebačkom sveučilištu, ali kada su na vlast došli komunisti, uvjerio se da bi za nj bilo besmisleno učiti njihove prirodne znanosti. Postavši provincijal, sjećajući se prve braće sv. Franje, odlučio ih je nasljedovati. Preuzeo je službu pun poštovanja prema svojim bivšim odgojiteljima i prema onoj braći koju je on odgajao. Htio je sve učiniti da Provincija koju on vodi bude pravi uzor franjevačkoga bratstva.

3.8.  Odgoj budućih pokoljenja

Hercegovačka franjevačka provincija imala je stalni način odgoja novih naraštaja. Sjemenište je bilo na Širokomu Brijegu, gdje su sjemeništarci pohađali gimnaziju zajedno s đacima koji su se pripravljali za svjetovna zvanja, novicijat se održavao na Humcu, a bogoslovija je bila u Mostaru.

Ali u tijeku god. 1943. bilo je očito da u Hercegovini ne će zadugo biti mira pa se odgoj budućih franjevaca ne će moći nastaviti kao dotada. Komunistički pobunjenici napadali su sa svih strana, a engleski zrakoplovi bombardirali su Mostar 14. siječnja 1944. Pogodili su crkvu, samostan i područje oko njih. Provincijska uprava odlučila je premjestiti studij Bogoslovije iz Mostara na drugo mjesto. Prvu i drugu godinu bogoslovije smjestili su kod župnika u Veljacima, a treću i četvrtu godinu bogoslovije u župni stan u Čerinu.

U srpnju god. 1944. bombardiran je samostan na Humcu, pa se u njemu više nije moglo stanovati. Stoga su novaci s Humca premješteni u Veljake, a bogoslovi iz Veljaka u Čitluk. U listopadu god. 1944. bilo je 18 bogoslova u Čitluku (III., IV. i V. godina), a 7 bogoslova u Čerinu.

Upravo se u to doba pružila nova mogućnost za studij bogoslova. Naime, tada, početkom god. 1944., bile su u Hrvatskoj tri franjevačke bogoslovije (Sarajevo, Makarska i Mostar). Te godine bombardirane su dvije, ona u Makarskoj i Mostaru, pa je i zbog toga trebalo ujediniti sve franjevačke bogoslove na jedno mjesto. Osim toga, budući da su franjevci imali dovoljno sposobnih profesora, mogli su osnovati bogoslovni fakultet. Stoga su, u dogovoru s Ministarstvom prosvjete, 11. srpnja 1944. osnovali Rimokatolički bogoslovni fakultet u Sarajevu. Profesori toga novog fakulteta bili su iz različitih provincija. Iz Hercegovačke franjevačke provincije za profesore imenovani su: fra Jerko Mihaljević i fra Kruno Pandžić. Taj je fakultet otvoren 20. studenoga 1944. Dekanom fakulteta imenovan je fra Vitomir Jeličić. Fakultet je, zbog poznatih vanjskih razloga, radio samo zakratko. Njegovi sveučilištarci, koji su ostali živi nakon komunističkih ubojstava, završili su svoju školu kako su i gdje su mogli.

Komunistička je vlast zabranila hercegovačkim franjevcima odgojne zavode. Provincijali su morali tražiti način da bi drugdje odgajali svoje nove pripravnike.

Bosanska franjevačka provincija primila je u svoj novicijat, u Kraljevoj Sutjesci, pripravnike Hercegovačke franjevačke provincije. Ali budući da je Bosanska provincija, kao uostalom i druge hrvatske provincije, imala poteškoća, zbog prehrane držati pripravnike drugih provincija, fra Didak Burić, provincijski vikar Hercegovačke provincije, mislio je da se državna zabrana Hercegovačkoj provinciji držati odgojne ustanove ne odnosi na novicijat, pa se u kolovozu 1947. otvorio novicijat na Humcu.

Hercegovačke franjevačke bogoslove primila je sarajevska bogoslovija Bosanske franjevačke provincije i držala ih sve dok se Hercegovačka provincija nije mogla drukčije snaći. Na sarajevskoj je bogosloviji dogmatiku predavao fra Rufin Šilić već 1947.

Sjemeništarci su na Širokomu Brijegu bili sve do mučeništva franjevaca u onom samostanu. Nakon tih žalosnih događaja, provincijal je morao tražiti za njih smještaj u drugim mjestima gdje se moglo. A to nije bilo lako, jer je svugdje bilo malo mjesta a bilo ih je teško opskrbiti prehranom. Već u siječnju 1946., fra Vitomir Jeličić, provincijal Bosanske provincije, primio je 10 hercegovačkih đaka u 5. i 6. razred gimnazije, u onaj dio gimnazijske zgrade u Visokomu, koji su uspjeli sačuvati. I druga su sjemeništa rado primala kojega sjemeništarca pa su sjemeništarci Hercegovačke franjevačke provincije odgajani u nekoliko sjemeništa.

Fra Mile Leko god. 1949. došao je do sporazuma s Provincijom Sv. Jeronima da u samostanu na Poljudu osnuje pravo sjemenište. Prefekt sjemeništaraca bio je fra Zlatko Ćorić, poslije provincijal. Sjemenište je radilo do 1956., kada ga je policija zatvorila. Sjemenište je ponovno otvoreno god. 1963. i radilo je desetak godina. Nakon toga je Hercegovačka provincija svoje sjemeništarce odgajala u sjemeništima drugih provincija i biskupija. Uprava je istom 9. srpnja 1994. odlučila osnovati svoje sjemenište na Humcu. Za nj je pripravila jedan dio u samostanu i otvorila ga 5. rujna 1994. Primljeno je 15 đaka, koji su stanovali u samostanu, a pohađali su gimnaziju u Ljubuškom.