30. siječnja 2022.
Ulazna pjesma
Spasi nas, Gospodine, Bože naš, i saberi nas iz naroda, da slavimo tvoje sveto ime, da se tvojom slavom ponosimo. (Ps 106, 47)
Zborna molitva
Gospodine, Bože naš, tvoja Crkva počinje svetu službu: daj da te štujemo svom dušom te u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, donosimo na oltar darove u znak svoga služenja i predanja: primi ih i pretvori u otajstvo našeg otkupljenja. Po Kristu.
Pričesna pjesma
Rasvijetli lice svoje nad slugom svojim, po svojoj me dobroti spasi! Gospodine, ne bilo me stid što te zazvah! (Ps 31,17-18)
Popričesna molitva
Gospodine, ova pričest obnovila je u nama božanski život. Molimo da po tom sredstvu spasenja neprestano rastemo u vjeri. Po Kristu.
Prvo čitanje Jr 1, 4-5.17-19
Postavih te za proroka svim narodima.
Čitanje Knjige proroka Jeremije
U dane Jošijine: Dođe mi riječ Gospodnja: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka narodima postavih te. Ti bedra svoja sad opaši, ustaj, pa ćeš im govoriti sve što ti ja zapovjedim. Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima. Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, ko zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenikâ i naroda ove zemlje. I borit će se s tobom, al te neće nadvladati jer ja sam s tobom da te izbavim.« – govori Gospodin. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 71, 1-4a.5-6ab.15ab.17
Pripjev: Usta će moja razglašivati pomoć tvoju.
Tebi se, Gospodine, utječem,
ne daj da se ikada postidim!
U pravdi me svojoj spasi i izbavi,
prikloni uho k meni i spasi me!
Budi mi hrid utočišta
i čvrsta utvrda spasenja
jer ti si stijena i utvrda moja.
Bože moj, istrgni me iz ruke zlotvora.
Jer ti si, Gospodine, ufanje moje,
Gospodine, uzdanje od moje mladosti!
Na te se oslanjam od utrobe;
ti si mi zaštitnik od majčina krila.
Drugo čitanje 1Kor 13, 4-13 – kraća verzija
Postavih te za proroka svim narodima.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav. Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja Lk 4, 18
Gospodin me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje.
Evanđelje Lk 4, 21-30
Isus, kao ni ono Ilija i Elizej, nije poslan Židovima.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?« A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.« Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode. Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Papa Franjo
Nedjelja, 3. veljača 2019.
Isusovi učenici slijede logiku vjere
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Prošle nedjelje u liturgiji smo slušali o događaju iz nazaretske sinagoge, gdje Isus čita odlomak iz proroka Izaije i na kraju otkriva da su te riječi ispunjene „danas“ na Njemu. Isus se predstavlja kao onaj na kojem počiva Duh Gospodnji, Duh Sveti koji ga je posvetio i poslao da ispuni poslanje spasenja čovječanstva. Današnje Evanđelje (usp. Lk 4, 21-30) donosi nastavak te zgode i pokazuje nam čuđenje njegovih sumještana kad su vidjeli da jedan iz njihova kraja, „sin Josipov“ (r. 22), govori za sebe da je Krist, poslan od Oca.
Isus, svojom sposobnošću da prodre u umove i srca, odmah razumije što misle njegovi sugrađani. Oni drže da, budući da je On jedan od njih, mora dokazati tu čudnu „tvrdnju“ tako da izvede čuda ondje, u Nazaretu, kao što je to činio u susjednim mjestima (usp. r. 23). Ali Isus ne želi i ne može prihvatiti tu logiku, jer ne odgovara Božjem planu: Bog želi vjeru, oni žele čuda, znakove; Bog želi spasiti sve, a oni žele Mesiju u svoju korist.
Da bi objasnio Božju logiku, Isus donosi primjer dvojice velikih drevnih proroka: Ilije i Elizeja, koje je Bog poslao da liječe i spašavaju osobe koje nisu bile iz židovskog naroda, već su pripadali drugim narodima, ali koji su povjerovali u njegovu riječ.
Suočeni s ovim pozivom da otvore svoja srca besplatnosti i univerzalnosti spasenja, građani Nazareta se bune, pa čak i zauzimaju agresivan stav, idu tako daleko da „ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave“ (r. 29). Prvotno divljenje pretvorilo se u agresiju, pobunu protiv Njega.
I ovo Evanđelje nam pokazuje da javna Isusova služba počinje odbacivanjem i prijetnjom smrću, i to – ma koliko to zvučalo paradoksalno – od strane njegovih sugrađana. Isus, živeći poslanje koje mu je povjerio Otac, zna da se mora suočiti s umorom, odbacivanjem, progonom i porazom.
To je cijena koju je, nekoć kao i danas, autentično proroštvo pozvano platiti.
Oštro odbacivanje, međutim, ne obeshrabruje Isusa, niti zaustavlja put i plodnost njegovog proročkog djelovanja. On ide dalje svojim putem (usp. r. 30), uzdajući se u Očevu ljubav.
I danas svijet treba vidjeti u Gospodinovim učenicima proroke, odnosno hrabre i ustrajne osobe u odgovaranju na kršćanski poziv. Osobe koje slijede „poticaj“ Duha Svetoga, koji ih šalje da naviještaju nadu i spasenje siromašnima i isključenima; osobe koje slijede logiku vjere, a ne logiku čarobništva; osobe posvećene služenju svima, bez povlastica i isključenja. Ukratko: osobe koje su otvorene prihvatiti u sebi volju Oca i predano rade na tome da je vjerno svjedoče drugima.
Molimo se Presvetoj Mariji da možemo rasti i hoditi u istom onom apostolskom žaru za Kraljevstvo Božje koji je Isusa nosilo u njegovu poslanju.
…………………..
Nedjelja, 31. siječnja 2016.
Nijedno ljudsko stanje nije razlog za isključenost iz Očeva srca
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnji evanđeoski odlomak nas ponovno, kao i prošle nedjelje vodi u sinagogu u Nazaretu, galilejskom selu gdje je Isus odrastao u obitelji i gdje ga svi znaju. On, koji je nedavno iz njega bio otišao kako bi započeo svoj javni život, sada se vraća po prvi put i predstavlja se zajednici, okupljenoj subotom u sinagogi. Čita odlomak iz proroka Izaije koji govori o budućem Mesiji i na kraju kaže: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima" (Lk 4, 21). Isusovi sumještani, isprva začuđeni i zadivljeni, počinju se zatim mrštiti i mrmljati među sobom i govoriti: zašto ovaj, koji za sebe tvrdi da je Pomazanik Gospodnji, ne ponovi ovdje, u svome selu, čuda za koja se govori da ih je učinio u Kafarnaumu i obližnjim selima? Tada Isus reče: "nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju" (r. 24), i poziva se na velike proroke iz prošlosti Iliju i Elizeja, koji su činili čuda među poganima kako bi prokazali nevjernost svoga naroda. Tada se prisutni osjetiše povrijeđenima, ustadoše gnjevni, izbaciše Isusa van i htjedoše ga strovaliti niz liticu. Ali on, snagom svoga mira, "prođe između njih i ode" (r. 30). Njegov čas još nije bio došao.
Ovaj odlomak Luke evanđeliste nije jednostavno izvještaj o svađi među sumještanima, kao što se ponekad događa također u našim četvrtima, potaknutoj zavistima i ljubomorama, već iznosi na vidjelo jednu napast kojoj je čovjek vjernik uvijek izložen – svi mi smo joj izloženi - a koje se treba uvijek odlučno kloniti. A koja je to napast? To je napast da se religiju smatra ljudskim ulaganjem i, samim tim, upustiti se u "pogađanje" s Bogom tražeći vlastitu korist. Međutim, u pravoj religiji, radi se o prihvaćanju objave Boga koji je Otac i koji se brine za svako svoje stvorenje, pa i ono najmanje i najbeznačajnije u ljudskim očima. Upravo se u ovome sastoji Isusova proročka služba: u naviještanju da nijedno ljudsko stanje ne može predstavljati razlog za isključenost - nijedno ljudsko stanje ne može predstavljati razlog za isključenost - iz Očeva srca, i da je jedini privilegij u Božjim očima taj da smo bez privilegija. Jedini privilegij u Božjim očima je da nemamo privilegije, da nemamo kumova, da smo prepušteni u njegove ruke.
"Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima" (Lk 4, 21). To "danas", koje je Krist izgovorio toga dana, vrijedi za sva vremena; odzvanja također za nas na ovome trgu, podsjećajući nas na aktualnost i nužnost spasenja koje je Isus donio ljudskom rodu. Bog dolazi ususret muškarcima i ženama svih vremena i mjestâ u konkretnim situacijama u kojima se oni nalaze. Dolazi ususret i nama. On je uvijek taj koji čini prvi korak: dolazi nas pohoditi svojim milosrđem, podići nas iz prašine naših grijeha; dolazi nam pružiti ruku da nas izvuče iz ponora u koji nas je srušila naša oholost, i poziva nas prihvatiti utješnu istinu evanđelja i kročiti putovima dobra. Ali on nas uvijek dolazi naći, tražiti.
Vratimo se u sinagogu. Sigurno da je toga dana, u nazaretskoj sinagogi, bila i Marija, Majka. Možemo samo zamisliti što se zbivalo u njezinu srcu, mali predokus onoga što će pretrpjeti pod križem, dok je promatrala kako se Isusu, ondje u sinagogi, najprije dive, zatim ga izazivaju, pogrđuju i na kraju mu prijete smrću. U njezinu srcu, punom vjere, ona je sve čuvala. Neka nam ona pomogne obratiti se od jednog boga čudâ na Božje čudo, koje je Isus Krist.
……………………..
Papa Benedikt XVI.
Nedjelja, 31. siječnja 2010.
Put savršenstva se sastoji u ljubavi
Draga braćo i sestre!
U liturgiji ove nedjelje čita se jedna od najljepših stranica Novog zavjeta i cijele Biblije: takozvani "hvalospjev ljubavi" apostola Pavla (1 Kor 12,31-13,13). U svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, nakon što je, posluživši se slikom tijela, objasnio da različiti darovi Duha Svetoga služe na dobro jedne Crkve, Pavao pokazuje "put" savršenstva. Taj se – kaže – ne sastoji u posjedovanju izvanrednih osobina kao što su govorenje novim jezicima, poznavanje svih otajstava, posjedovanje čudotvorne vjere ili činjenje junačkih djela. On se, naprotiv, sastoji u ljubavi – agape – to jest u istinskoj ljubavi, onoj koju nam je Bog objavio u Isusu Kristu. Ljubav je "najveći dar", koji daje vrijednost svim drugim, a ipak "se ne hvasta, ne nadima se", štoviše, "raduje se istini" i tuđem dobru. Onaj tko istinski ljubi "ne traži svoje", "ne pamti zlo", "sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi" (usp. 1 Kor 13,4-7). Na kraju, kada se budemo susreli licem u lice s Bogom, svi će ostali darovi nestati; jedini koji će trajno ostati bit će ljubav, jer je Bog ljubav i mi ćemo biti slični Njemu, u savršenom zajedništvu s Njim.
Za sada, dok smo na ovome svijetu, ljubav je prepoznatljivo obilježje kršćanina. To je sinteza čitavoga njegovog života: onoga što vjeruje i onoga što čini. Zbog toga sam, na početku svoga pontifikata, htio posvetiti svoju prvu encikliku upravo temi ljubavi: Deus caritas est (Bog je ljubav).
Kao što ćete se sjetiti, ta se enciklika sastoji od dva dijela, koji odgovaraju dvama vidicima ljubavi: njezinu značenju te njezinu ostvarivanju na djelu. Ljubav je bit samoga Boga, ona je smisao stvaranja i povijesti, ona je svjetlo koje daje dobrotu i ljepotu životu svakog čovjeka. Istodobno, ljubav je, tako reći, "stil" Boga i čovjeka vjernika, ona je vladanje onoga koji, odgovarajući na Božju ljubav, shvaća vlastiti život kao darivanje samoga sebe Bogu i bližnjemu. U Isusu Kristu ta su dva vidika potpuno sjedinjena: On je utjelovljena ljubav. Ta nam se ljubav objavila u punini u Kristu raspetom. Upirući svoj pogled u Njega, zajedno s apostolom Pavlom možemo reći: "Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i u nju smo povjerovali" (usp. 1 Iv 4,16; enc. Deus caritas est, 1).
Dragi prijatelji, kada promatramo svece uviđamo različitost njihovi duhovnih darova kao i njihovih naravi. Ali život svakog od njih je jedan himan ljubavi, živi hvalospjev Božjoj ljubavi! ...Neka nam Marija Pomoćnica, uzor ljubavi, izmoli te milosti.
………………..
Nedjelja, 2. veljače 2013.
Vjerovati u Boga znači odreći se vlastitih predrasuda
Draga braćo i sestre!
Današnje čitanje Evanđelja – preuzeto iz četvrtoga poglavlja svetog Luke – nastavak je onoga od prošle nedjelje. I dalje smo u nazaretskoj sinagogi, kraju gdje je Isus odrastao i gdje svi poznaju i njega i njegovu obitelj. Sada, nakon što ga neko vrijeme nije bilo, vratio se na novi način: tijekom subotnjega bogoslužja čita Izaijino proroštvo o Mesiji i naviješta njegovo ispunjenje, sugerirajući da se te riječi odnose na njega, da je Izaija govorio o njemu. To je zbunilo Nazarećane: s jedne strane "svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta" (Lk 4, 22); sveti Marko prenosi da su mnogi govorili: "Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana?" (6, 2). S druge strane, međutim, njegovi ga sumještani poznaju jako dobro: on je poput nas – govore – njegove težnje plod su obične umišljenosti (usp. Isusovo djetinjstvo, 11) "Nije li ovo sin Josipov?" (Lk 4, 22), hoće reći: kakve težnje može imati jedan obični tesar iz Nazareta?
Upravo svjestan te zatvorenosti, koju potvrđuje izreka "nijedan prorok nije dobro došao u svome zavičaju", Isus upućuje narodu, okupljenom u sinagogi riječi koje zvuče kao provokacija. Spominje dva čuda koja su veliki proroci Ilija i Elizej učinili nad osobama koje nisu bile iz Izraela, i to kako bi pokazao da ponekad ima više vjere izvan Izraela. U tome trenutku okupljeni reagiraju kao jedan: ustaju, izbacuju ga i čak ga nastoje strmoglaviti s ruba ponora, ali on, potpuno smiren, prođe posred njih i otiđe odande. Sada nam se samo od sebe nameće pitanje: kako to da je Isus htio izazvati taj razdor? Isprva su mu se ljudi divili, možda je mogao naići na odobravanja… Ali upravo u tome i jest stvar: Isus nije došao zato da traži odobravanje ljudi, već – kao što će na kraju reći Pilatu – "da svjedočim za istinu" (Iv 18, 37). Pravi prorok nije poslušan drugima nego Bogu i stavlja se u službu istine, spreman za to osobno platiti. Istina je da je Isus prorok ljubavi, ali i ljubav ima svoju istinu. Štoviše, ljubav i istina dva su naziva za istu stvarnost, to su dva naziva za Boga. U današnjim se nedjeljnim čitanjima slušaju i riječi svetoga Pavla: "Ljubav… se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini" (1 Kor 13, 4-6). Vjerovati u Boga znači odreći se vlastitih predrasuda i prihvatiti konkretno lice u kojemu se On objavio: lice čovjeka Isusa iz Nazareta. Taj put vodi i do toga da ga prepoznajemo i služimo mu u drugima!
U tome nam je svijetli primjer Marija. Tko je od nje bio prisniji s čovjekom Isusom? Ali ona se nije nikada zbog toga sablaznila poput njegovih sumještana. Čuvala je u svojemu srcu to otajstvo i znala ga je sve više i uvijek iznova prihvaćati na putu vjere, sve do noći križa i pune svjetlosti uskrsnuća. Neka Marija pomogne i nama vjerno i radosno kročiti tim putem!