DESETA NEDJELJA KROZ GODINU B

lip 07 2018 Miriam

10. 6. 2018.

Prvo čitanje: Post 3, 9-15
Neprijateljstvo ja zamećem između roda tvojeg i roda njezina!

Čitanje Knjige Postanka
Pošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospodin, Bog: »Gdje si?«, reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol pa se sakrili.« Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom! Po trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 130, 1-8

Pripjev:

U Gospodina je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje.

Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:
Gospodine, usliši glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!

Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
Al u tebe je praštanje
da bismo ti služili.

U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.
Duša moja čeka Gospodina
više no zoru straža noćna.

Više no zoru straža noćna
nek Izrael čeka Gospodina.
Jer je u Gospodina milosrđe
i obilno je u njega otkupljenje;
on će otkupiti Izraela
od svih grijeha njegovih.

Drugo čitanje: 2Kor 4, 13 – 5,1
Vjerujemo pa zato i besjedimo.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo: Budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. A sve je to za vas: da milost - umnožena - zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu. Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog, nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno. Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima. Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Mk 3, 20-35
Sotoni je došao kraj.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!« I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.« A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: »Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti! Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.« I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!« On im odgovori: »Tko je majka moja i braća moja?« I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Ivan Dugandžić

Otpor u vlastitoj obitelji

Obitelj je najsigurniji prostor u kojem čovjek može normalno odrastati i razvijati se. Ona mu pruža toplinu doma, razumijevanje i podršku. U Isusovo vrijeme njezina uloga bila je još važnija nego danas. Mladi ljudi su rijetko napuštali sigurnost koju im je pružala vlastita obitelj i otiskivali se u nepoznato. Takvi odlasci mogli su završiti neslavno, kako svjedoči i Isusova priča o izgubljenom sinu (usp. Lk 15,11-32). Ne znamo što se odigravalo u Isusovoj obitelji kad je kao tridesetogodišnjak odlučio, praćen prvim učenicima, krenuti od mjesta do mjesta i naviještati blizinu kraljevstva Božjega. Evanđelisti nam ništa ne kažu, je li Isus Mariji i Josipu povjerio svoje planove i kako su oni na to reagirali. Ili je možda jednostavno iznenada nestao.

Marko je jedini od evanđelista sačuvao jedan, doduše prilično kratak i štur tekst koji nam ipak otkriva kako odnos Isusove šire obitelji prema njemu i njegovu poslanju nije bio lišen nesporazuma. Štoviše, čini se da je Isus i kod svojih nailazio na nerazumijevanje i otpor. Kako drukčije shvatiti njihovu reakciju na okupljanje velikog mnoštva oko Isusa koje je spremno slušati njegovu riječ? Umjesto da uživaju u njegovu uspjehu i da se sami priključe tom mnoštvu, oni idu «da ga obuzdaju» (Mk 3, 21). On navodi odmah i razlog njihove zabrinutosti i odlučnosti da nešto poduzmu: «jer se govorilo: 'Izvan sebe je!'» (3,21). Radilo se očito o krilatici koja je kružila u narodu, a koja je odražavala reakciju jednog dijela naroda na ono što je Isus govorio i činio.

Marko ne želi nimalo uljepšati tu krilaticu, niti tražiti razumijevanje za reakciju Isusove rodbine. Umjesto toga, on želi do kraja razotkriti razmjere otpora Isusu i njegovu učenju kad odmah neposredno nakon te riječi donosi reakciju pismoznanaca koja je neusporedivo oštrija: «Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle» (Mk 3,22). Ako je prvi prigovor «izvan sebe je» još ostavljao mogućnost da se Isusovo neobično ponašanje protumači njegovom «ludošću» i barem donekle opravda, u ovom drugom prigovoru nema mjesta nikakvu opravdanju, jer on svjesno nastupa u savezu s đavolskim poglavicom. I danas nazvati čovjeka luđakom ili opsjednutim znači duboko ga poniziti, s tim da je prva kvalifikacija puno blaža. Tvrdnja da je Isus opsjednut vrhunac je zloće onih koji ga ne prihvaćaju i posvemašnja suprotnost onim drugima koji nakon njegova prvog čudesnog ozdravljenja opsjednuta čovjeka zadivljeni govore: «Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se» (Mk 1,27).

Isus traži opredjeljenje

Dok riječ pismoznanaca o Isusovu opsjednuću donose i drugi evanđelisti, reakciju njegove rodbine nalazimo samo u Markovu evanđelju. Ako znademo da je Matej preuzeo više od devet desetina Markova teksta u svoje evanđelje, ona nam se nužno nameće pitanje, zašto je ispustio taj kratki tekst. Je li bio uvjeren kako bi njegovi čitatelji mogli imati poteškoća shvatiti da su Isusova majka i njegova rodbina u jednom trenutku htjeli stati na put njegovu djelovanju, kao što i mi danas imamo poteškoća s tim tekstom? No onda se tek nameće pitanje, što je Marko htio postići s tako osjetljivim tekstom u svom evanđelju? Nije li mogao jednostavnu tu zgodu zaobići, izostaviti? Razumije se da je mogao, ali ako ju je donio, imao je razlog za to.

Odgovor treba tražiti u naravi najstarijeg evanđelja. Pišući kao prvi, Marko želi svojim čitateljima uvjerljivo pokazati da je Isus iz Nazareta, unatoč svim nesporazumima, svim otporima i na kraju potpunom odbačenju i osudi na smrt doista Sin Božji (usp. Mk 15,39). Marko ne skriva svojim čitateljima da i oni koji žele Isusa slijediti moraju računati s takvim prezirom pa i gubitkom života (8,34s.). Drugim riječima, čovjek se mora opredijeliti za Isusa sa svim posljedicama koje proizlaze iz toga. A od toga nije mogla biti izuzeta ni Isusova rodbina. Marko je donio primjer početnog neshvaćanja njegove rodbine kako bi naglasio važnost tog opredjeljenja. Ono je iznad tjelesnih veza i osjećaja rodbinske pripadnosti.

To je u drugom dijelu teksta izraženo i znakovito. U izrazu evanđelista da su «majka njegova i braća njegova ostali vani» (3,31) sadržani je puno više od puke konstatacije je kuća bila puna i da za njih nije bilo mjesta. Oni su «vani» ne u odnosu na one koji su unutra, već u odnosu na «one što su sjedili oko njega u krugu» (3,34). Isus je središte stvaranja nove zajednice djece Božje i zato on može reći : «Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka» (3,35). U tom nema povlastice ni za koga, pa ni za Isusovu rodbinu. Svi moraju napraviti taj korak. A da ta rodbina nije u tom bila baš brza govori i Isusova prilično deprimirajuća reakcija na povratku u svoj Nazaret: «Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu» (Mk 6,4).

Glavna pouka ove neobične zgode Isusova života nama današnjim slušateljima evanđelja mogla bi biti: umjesto čuđenja kako se Isusova rodbina mogla tako odnositi prema njemu, bolje bi bilo pitati se, jesmo li mi blizu njemu kao njegovi slušatelji ili se zadovoljavamo samo pripadati obitelji njegove Crkve. Jer, na pravi način njegovoj Crkvi pripada samo onaj tko je spreman uvijek slušati njegovu riječ.

 

Propovijedi