10. ožujka 2019.
Ulazna pjesma
Zazvat će me a ja ću ga uslišiti, spasit ću ga i proslaviti, nasitit ću ga danima mnogim. (Ps 91, 15-16)
Zborna molitva
Svemogući Bože, udijeli da godišnjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer. Koji s tobom.
Darovna molitva
Gospodine, prinosimo ti kruh i vino za žrtvu što je slavimo na početku korizme. S tim darovima uključi i nas u predanje svoga Sina Isusa Krista. Koji živi.
Pričesna pjesma
Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. (Mt 4, 4)
Popričesna molitva
Gospodine, nasitio si nas kruhom s neba. Njime se vjera hrani, nada krijepi, ljubav jači. Nauči nas, molimo te, gladovati za Isusom Kristom, kruhom živim i pravim, i živjeti od svake riječi što izlazi iz tvojih usta. Po Kristu.
Prvo čitanje Pnz 26, 4-10
Čitanje Knjige Ponovljenog zakona
Mojsije je govorio narodu: »Zatim će svećenik uzeti iz tvoje ruke košaru i položiti je pred žrtvenik Gospodina, Boga tvoga. Ti onda odgovori i reci pred Gospodinom, Bogom svojim: ’Moj je otac bio aramejski lutalac; on je s malo čeljadi sišao u Egipat da se skloni. Ondje je postao velikim, brojnim i moćnim narodom. Egipćani su s nama postupali loše; tlačili su nas i nametnuli nam teško ropstvo. Vapili smo Gospodinu, Bogu otaca svojih. Gospodin je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu nevolju i našu muku. Iz Egipta nas izvede Gospodin rukom jakom i mišicom ispruženom, velikom strahotom, znakovima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko. I sad, evo, donosim prvine plodova sa tla što si mi ga, Gospodine, dao.’ Stavi ih pred Gospodina, Boga svoga, i pred Gospodinom, Bogom svojim, duboko se nakloni.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 91, 1-2.10-15
Pripjev: Gospodine, budi sa mnom u nevolji!
Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega,
što počivaš u sjeni Svemogućega,
reci Gospodinu: »Zaklone moj! Utvrdo moja!
Bože moj u koga se uzdam!«
Neće te snaći nesreća,
nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu.
Jer anđelima svojim zapovjedi
da te čuvaju na svim putima tvojim.
Na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.
Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu,
zgazit ćeš lavića i zmiju.
Izbavit ću ga jer me ljubi,
zakrilit ga jer poznaje ime moje.
Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti,
s njim ću biti u nevolji,
spasit ću ga i proslaviti.
Drugo čitanje Rim 10, 8-13
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Što veli Pismo? Blizu ti je Riječ, u ustima tvojim i u srcu tvome – to jest Riječ vjere koju propovijedamo. Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava. Jer veli Pismo: Tko god u nj vjeruje, neće se postidjeti. Nema uistinu razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema svima koji ga prizivlju. Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen. Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja Mt 4, 4b
Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.
Evanđelje Lk 4, 1-13
Duh ga je vodio pustinjom…
Čitanje svetoga Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu’.« I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike. Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Fra Antonio Šakota
Jednodimenzionalne napasti
Draga braćo i sestre! Započeli smo još jedan korizmeni hod. Naša očekivanja uvijek su velika. Često se znamo pripremiti unaprijed, pa kao što dobra domaćica sastavi precizan popis namirnica koje treba otići kupiti tako se i mi svake korizme „naoružamo“ popisima različitih praksi kojima želimo umilostiviti dragoga Boga. Uistinu, nekad nam korizmene želje znaju biti banalne, od opterećenosti kilažom koju treba dotjerati do grozničave želje za pokazivanjem vlastitih religioznih čina sa željom da ispadnemo bolji nego što jesmo. Dakako, naši korizmeni čini mogu biti najplemenitiji i biti motivirani najčišćim nakanama. No, korizma tako postaje vrijeme naše inicijative. Ponekad se stvara dojam da je ona isključivo naše djelovanje s ciljem što čišćega susreta s Uskrslim. Zato, valja znati da nismo mi ti koji u korizmi preuzimamo inicijativu, nego Gospodin. On dolazi ususret nama. Boga nitko od nas nije vidio, ali nam ga je Jedinorođenac, Sin Božji, Riječ Očeva, objavio (usp. Iv 1,18). Može li, stoga, uz sve naše dobre i plemenite želje kojima se želimo približiti Gospodinu, ovogodišnja korizma biti protkana slušanjem Božje riječi koja će me, možda, odvesti i onamo gdje se nisam nadao niti sam očekivao? Možda mi baš Riječ Očeva ukaže na ono bitno a ne toliko na ono potrebno (usp. Mt 23,23).
Svake nas godine na Prvu korizmenu nedjelju Gospodin vodi u pustinju, kao što nas na Drugu nedjelju vodi na goru preobraženja. Tako, pustinja ima za cilj preobrazbu, promjenu života, opipljivu radost zbog Božje prisutnosti u mom životu.
No, osvrnimo se pobliže na današnji odlomak kušnje u pustinji po Luki. Nakon krštenja u Jordanu koje bijaše istinsko Bogojavljenje, Sin Očev sada odlazi u pustinju. Evanđelist Luka, ustvari, između krštenja na Jordanu i odlaska u pustinju donosi Isusovo rodoslovlje koje, za razliku od Matejevog (usp. Mt 1,1-17), seže sve do Adama. Prvi čovjek nakon grijeha bijaše istjeran iz Edena (usp. Post 3,23-24). Sada novi Adam, Isus, izlazi iz svojega nebeskoga Edena i ulazi u mjesto pustoši, trnja i kušnje. Očito, s nekim ciljem. Ono što je prvi Adam srušio, novi Adam sada gradi. U punini snage Duha Svetoga odlazi onamo gdje nema „zemaljskoga raja“, ni pohvala od ljudi pa ni ljudi samih koji, znamo, bježe od opasnosti koje pustinja u sebi krije. Adam je prvoj napasti rekao „da“, Isus sada svojim primjerom potiče da postoje stvari kojima treba znati reći „ne“. Da bi čovjek postigao mjeru uzrasta punine Kristove (usp. Ef 4,7) treba se znati nekad i othrvati, biti gladan i žedan, ulaziti u stvarnosti koje predstavljaju svojevrsni rizik, s jedne strane biti svjestan snage Zloga koji na takva stanja trajno vreba ali s druge biti uvjeren u snagu i prisutnost Duha Svetoga u nama. Stoga, u našim kušnjama i pustinjskim borbama nismo sami nego praćeni Božjom milošću. Sveti Jakov u svojoj poslanici ne kaže bez razloga da prokušanost vjere rađa postojanošću (usp. Jak 1,3). Istina, kušnje kojima nas Gospodin izlaže i napasti kojima smo izloženi jesu rizik, Božji rizik s nama. Bogu hvala, iz njih se može izaći pobjedonosno! U konačnici, jao meni ako nisam niti kušan niti napastovan. To bi značilo da sam toliko mlak da su svi od mene digli ruke te da više nikomu nisam zanimljiv.
Za razliku od Marka koji u dva retka sažimlje Isusov boravak u pustinji (usp. Mk 1,12-13), Matej (usp. Mt 4,1-11) i Luka donose detalje samih kušnji. Istina, s ponešto drugačijim rasporedom. Matejevu drugu kušnju Luka ostavlja za sami kraj dok na drugo mjesto stavlja onu koja je kod Mateja „vrhunac“ kušnji. No, krenimo redom.
„'Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.' Isus mu odgovori: 'Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu'.“ Prva kušnja usmjerena je ka tijelu. Pretvaranje kamenja u kruh simbol je pretenzija za ovozemaljskim rajem. Ona će u drugoj Lukinoj kušnji doživjeti svoj vrhunac. Ovdje, na početku, želja za utaživanjem gladi usmjerena je k Svevišnjem, njegovoj svemoći i dobroti. Zašto postoji glad? Zar je Božja volja biti gladan? Zašto netko obiluje dobrima a netko drugi oskudijeva? Sine Božji, gdje je pravednost? Moglo bi se ovom nizu nadodati još poneko pitanje. Čini se da Sin Božji pobjedom nad prvom kušnjom daje ključ za razumijevanje svih ostalih. Napasti se, to jest zamka u koju nas žele uvesti otkriva u svojoj jednodimenzionalnosti. Pogled napasnika je skučen. Isus svojim odgovorom jasno daje do znanja da nije kruh jedina stvarnost koja definira čovjeka. A ona početna pitanja bogookrivljavanja za loše i nepravedno stanje u svijetu dobivaju na dramatičnosti onog trenutka kada ih usmjerimo k svim onim poimanjima svijeta i ljudi koji čovjeka svode isključivo na njegovu materiju. Nije li materija i ovisnički pogled prema tijelu poput grabežljivca koji je uvijek nezasitan i traži više i više, sve do viška od kojeg ni sam ne zna što će? U prvoj kušnji pozvani smo pobijediti napast onoga „odmah i sada“, sve surogate kojima hranimo tijelo zaboravljajući hraniti dušu, ili cjelinu našega čovještva. Našim korizmenim odricanjem od tjelesnih zasićenja pozvani smo pogledati dublje u dušu te postati svjesni kompleksnosti naših težnji za puninom do koje dolazimo i Božjom hranom, a ne samo ljudskom.
„I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: 'Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.' Isus mu odgovori: 'Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’“ Evanđelist Luka ovu kušnju stavlja na drugo mjesto. Možda onu prvu želi dovesti do vrhunca? Nije li težnja za materijalnom jednodimenzionalnošću u ovoj pretenziji našla svoj logički slijed? Ne samo posljedicu nego možda i uzrok? Za razliku od prve kušnje u kojoj napasnik Isusa naziva Sinom Božjim, ovdje neba nema. Ako se u prvoj kušnji još moglo igrati na kartu sentimentalnosti, pogotovo one kojom su zahvaćeni suvremeni čitatelji vođeni empatijom i osjećajem za pravednost kojima ćemo se usuditi i Bogu postaviti neka pitanja, sada toga više nema. Ostaje samo pitanje kome se klanjati. Možda se i ovdje udara na osjećaje. Ali ne toliko riječima nego lijepom panoramom. Vidjeti svijet i čuti obećanje da ti može pripasti i više je nego primamljiva ponuda. Drama ove napasti krije se i u činjenici što je jedina od tri koja izlazi iz skučene antropološke jednodimenzionalnosti. Sva vlast uključuje i zadiranje u sva područja koja se čovjeka tiču. Tako, onaj koji se poda ovoj napasti ne zadire isključivo u područja opipljivoga, nego i duhovnoga. Možda je i napasnik uvidio da ne smije igrati samo na jednu kartu pa je odlučio svome zemaljskom kraljevstvu i podanicima podariti mogućnost vršenja religijskih praksi. Dakako, one neće smjeti zadirati u dogme toga kraljevstva. U njemu Boga i Božjih zapovijedi nema jer ih se proglasilo nazadnima. Na njihovo mjesto stupile su druge dogme po mjerama suvremenog čovjeka. I jao tebi ako u njih dirneš! Ova kušnja jako je opasna. Da bi ju se spoznalo treba biti mudar i oprezan te neprestano bdjeti nad svojim odnosom s Bogom. Konačno, u ovoj napasti krije se i jedna laž koju treba raskrinkati. U Jeruzalemu, na Golgoti, Isusa je Otac odveo „na visoko“ odakle je Nazarećanin kao Kralj uzeo vlast u svoje ruke. Ali, njegova vlast i ljubav prema svijetu nije produkt moći nego služenja i klanjanja Bogu. Svijet je Božje stvorenje. Istina, grijeh je u nj unio tektonske poremećaje koji izazivaju ogromni nesklad i bolne mogućnosti gledanja na svijet bez Boga i njegovog providnosnog pogleda na njega. Zato se dogodi i razočarenje u ljude od kojih se puno očekuje zaboravljajući da su i oni, ma tko bili, samo ljudi. Neki su se razočarali i u Isusovo mesijanstvo. A on dođe „samo“ osloboditi od grijeha, bez oružja i prijetnji. I bijaše to nekima premalo… Neka nam kod ove kušnje snažno u srcu odjekne Isusov odgovor kojim potiče na isključivo služenje Bogu koji će nam dati svjetla pomoću kojeg hoditi u tminama i zavrzlamama svijeta!
„Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: 'Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’ Odgovori mu Isus: 'Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega'!“ Ovu kušnju Luka ostavlja za kraj. I može se opravdati. Sin Božji odbio je sotonsko poimanje vladanja nad svijetom. Što mu preostaje? Duhovna vlast! Odrekao se sotone pa neka sada pokaže svoju duhovnu nadmoć! Kako nas napasnik zna navući na tanak led! Ova kušnja, ostavljena za kraj, može predstavljati i njihov stvarni vrhunac. Opet nas vodi k jednodimenzionalnosti! Stvarno nije lako biti kršćanin! Biti u svijetu a istovremeno ne biti od njega! Biti duhovan i njegovati duhovnost a pritom ne zapostavljati tijelo! Očito, naša vjera nije anđeoska nego ljudska, tjelesno-duhovna. Ne zaboravimo da je napasnik čisti duh. Jest pali, ali je kod ove kušnje „na svom terenu“. Ona prezire tijelo. Htjela bi čovjeku dati nešto što na ovoj zemlji nije moguće. Preuzetnost u duhovnosti vrlo je opasna. Pod krinkom „duhovnosti“ rastavljaju se ili barem zapostavljaju brakovi, svećeništvo izgubi mjeru, „prečisto“ tijelo i „presjajno“ lice skrivaju nutarnju nesigurnost postajući tako prigodne maske i ukras koji samo pokazuje da se nismo prihvatili onako kako nas Gospodin gleda, u našoj cjelovitosti i, ako hoćemo, u našoj „savršenoj nesavršenosti“. Ono što napasniku nedostaje a ovdje očito dolazi do izražaja je krepost poniznosti. Isus je svojim poniženjem podigao pali svijet. Njegov život prošao je kroz dramu dvaju zaziva Ocu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“ (Mt 27,46) i onoga „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46). Zato, dragi brate i sestro, ne iskušavaj Gospodina nego mu ponizno služi jer on će te sigurno izbaviti i proslaviti.
Molitva vjernika
Braćo i sestre, na pragu svetoga korizmenog vremena, s pouzdanjem u Božje milosrđe, izrecimo pred njim svoje prošnje:
Budi nam milostiv, Gospodine.
- Rasvijetli, Gospodine, put svoje Crkve da u izazovima i kušnjama svijeta uvijek prianja uz tebe te ostane vjerna poslanju koje si joj povjerio, molimo te.
- Prodahni, Gospodine, svojom mudrošću papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve da svetošću života i hrabrošću naviještanja evanđelja
budu graditelji tvoga Kraljevstva među svima koji te traže, molimo te.
- Obnovi, Gospodine, u svim krštenicima dar vjere i pouzdanja u tebe te nikad ne zaborave da samo ti daješ pobjedu nad svakim grijehom i zlom, molimo te.
- Za nas ovdje okupljene: daj nam željeti ono što je dobro u tvojim očima i pomozi da naša vjera bude u ljubavi djelotvorna prema braći i sestrama koji su u potrebi, molimo te.
- Po svome milosrđu primi naše pokojne i uvedi ih u radost svoje vječnosti, molimo te.
Svemogući vječni Bože, primi naše molitve i učvrsti nas u plemenitim nakanama. Prati nas svojim Duhom da umijemo radosno nasljedovati poniznost tvoga Sina Isusa Krista. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.