Sveti Franjo

lis 04 2020 Miriam

Jedan svećenik je svjedočio posebnost koju je doživio kad je posjetio Papu Ivana Pavla II. On kaže da je Papa uvijek isto primao goste. Prije svega on je posjetitelja odveo u kapelicu. Onda je uronio tako duboko u molitvu te je svakoga „povukao sa sobom“ tko se našao s njim u kapelici. U jednom trenutku bi se trznuo, sjetio da nije sam i završio molitvu. Kad je izlazio iz kapelice ne bi zatvarao vrata nego ih je širom otvorio riječima: „neka Krist ispuni cijelu našu kuću.“

Sveti Franjo kojega danas slavimo, otvarao je vrata ondje gdje su bila zatvorena i zaključana. Pustio je da Isus ispuni srce, da ispuni kuću. Usudio je se nečemu za čim svi teže ali je većine strah od toga: ulaziti u nove i nesigurne odnose. Suprotnost toga je puno lakša i sigurnija. Kao korištenje duplog stakla. Ako je prozor na kući napravljen od duploga stakla, onda zvuk i dodir izvana ne mogu doprijeti do onih unutra. Također se ne dopušta da toplina onih unutra dotakne one što su vani. To su zatvorena vrata koja nas dijele od onih koji nisu u kući. Vidimo ih dobro, ali ne možemo razgovarati s njima.

Ako promatramo sve događaje oko sebe i u svijetu, redovito vidimo one koji pate, vidimo suze, ali ne možemo ući s njima u komunikaciju jer ih gledamo iza stakla ekrana na televiziji ili preko naslovnice novina. Njihov zov do nas dopire iz daljine. Ne uspijeva dotaknuti i protresti naše srce.

Sveti je Franjo otvorio vrata. Usudio se ukloniti staklo i dotaknuti one koji su u hladnoći i tami. Osjetio je njihovo drhtanje i dao im svoje topline. Krenuo je Isusovim stopama susrest grešne i bolesne, kako bi s njima suosjećao i darovao im dio svoje nade, vjere i ljubavi. Razlog što je sveti Franjo svima tako privlačan je činjenica da je činio ono što svatko od nas čezne činiti. Usudio se ući u prijateljstvo s osobama koji mu nemaju čime uzvratiti.

Pomjerio je granice, unio svježinu, našao je način da ljubavlju nadiđe strah. Približio je čovjeka čovjeku i približio je čovjeka prirodi. Posebno je približio čovjeka Bogu. Mijenjanjem sebe promijenio je sve ostalo. Njegovim primjerom počela se mijenjati i crkva. Štoviše, države su donosile odluke i zakone nadahnjujući se njegovim primjerom.

Svetac iz Asiza jasno je prepoznavao. U trenutku u kojem je živio, u mjestu i kulturi svojoj, on je prepoznao potrebe ljudi, društva i Crkve. Dopustio je da ga vodi Božje svjetlo. To je današnjem tražitelju uvijek živa zadaća: osluškivati trenutak vremena. Koje su patnje mojih bližnjih i moga naroda? Kako mogu suosjećati i stvarno sutrpjeti? Kao i Isus, Franjo je uvijek iznova odlazio u tišinu tražiti te odgovore, molio je. Odgovore on nije otkrivao nego su mu bile darovano.

Po zagovoru svetoga Franje, neka i naše srce bude srce čežnje. Ako nas događaji oko nas ne dotaknu, slome i probude naše srce, onda uvijek iznova osobno pomalo „lomimo srce“ kako bi ono postalo budno, čisto i novom svježinom ispunjeno.

Dragi vjernici, sretna vam svetkovina svetoga Franje iz Asiza!