1. Opći i povijesni pregled

 

Roško polje je naziv za malo poljce, koje je odvojeno od Duvanjskog polja, ali njemu vrlo blizo i s njim povezano kroz čitavu povijest.  Župu i područje Roška polja sačinjava nekoliko sela ili zaselaka: Roško Polje, Krnjin, Hambar, Kosica, Vranjače, Vojkovići, Radoši i Zaljuće. Polje je okruženo niskim planinama: na jugu Zavelimom, Livačkim brijegom, Mošnjačom i Debelim brdom, na sjeveru Midenom, a na sjeverozapadu prostire se visoravan visoka 950-1.000 m. Polje je dugo 7,5 km, ali je vrlo usko. Površina mu je 6,6 km5. Zanimljivo je da ovoj župi pripada i nekoliko kuća iz posuškog sela (i župe) Zagorje: Gašpari na lijepom vrelu i vodopadu Žukovice. U posljednje vrijeme sva roškopoljska naselja obilježena su strahovitim iseljavanjem, tako da je danas ova župa jedna od najraseljenijih.

Na području današnje župe živjeli su već drevni Iliri, a nakon njih i Rimljani. Osobito, pak, značajno Roško Polje postaje u srednjem vijeku, kada zbog svoje snažne utvrde Roga (po čemu je i dobilo ime) postaje glavnim gradom župe Duvno. U Rogu stoluju, najkasnije od početka 15. stoljeća, duvanjski gospodari iz plemićke obitelji Semkovića. Nakon dolaska Turaka, zbog istoga strateškog položaja Roga, i oni ovdje imaju vrlo važno uporište. Tu se 1519. nalazi jedna turska vojna posada, kojoj je na čelu stajao dizdar.  Početkom 18. st. tu će biti osnovana i Roška kapetanija (oko 1706.-1711.).

U crkvenom pogledu potpuno je izvjesno da je Roško Polje još prije dolaska Turaka bilo katolička župa, makar o tome nemamo sačuvanih povijesnih vrela. No, najbolji svjedok da je tomu bilo tako jest stara crkva Sv. Ivana Krstitelja, koja je preživjela turska razaranja iz prvih stoljeća okupacije. Bila je sačuvana i u dobrom dijelu 17. stoljeća, kako to bilježe makarski biskupi koji su tim krajem prolazili za svojih pastoralnih pohoda. Konačno biskup Lišnjić opisuje crkvu kao srušenu, tvrdeći da su je srušili Turci (prije 1670.). No, i nakon toga na oltaru polusrušene crkve biskupi će slaviti sv. mise i obavljati druge vjerske obrede. Roško Polje se i u nekim izvješćima s početka 17. stoljeća (biskup makarski Bartol Kašić) spominje kao jedna od dviju katoličkih župa na području Duvna. Vrlo je važno spomenuti da se zbog političkog položaja Roška Polja, kao »glavnog grada« na duvanjskom području, neko vrijeme čak i sama Duvanjska biskupija u službenim crkvenim dokumentima naziva Roškom biskupijom. No, biskupi koji su imenovani roškim biskupima nikada se nisu pojavili u svojoj biskupiji, pa ovaj naslov možemo shvatiti samo kao formalni, a nikako ne i kao stvarni.

Već prije sredine 17. st. Roško Polje gubi svoje značenje kao sjedište jedne od duvanjskih župa (kroz to je vrijeme sjedište duvanjske župe bilo u Lipi, Kongori, Mandinu Selu, Brišniku, Bukovici), da bi konačno 1758. bila uspostavljena samostalna župa Roško Polje, u koju je uključena i Vinica. Možemo, dakle, reći da župa, koja se ovdje obrađuje, potječe od te godine. Do tada je bila dio velike duvanjske župe. Najvjerojatniji razlog za odcjepljenje Roškog Polja leži u tome što je to područje redovito kroz tursko razdoblje bilo najnapučenije u odnosu na čitavi duvanjski kraj. Nakon gotovo 130 godina zajedničkog hoda, od Roškog Polja će se odcijepiti nova župa Vinica (1886.). Od tada do danas župa je u svojim sadašnjim granicama, kakve su naprijed navedene.

Najstarije sačuvane matične knjige s duvanjskog područja su upravo matice župe Roško Polje. Matica krštenih župe Roško Polje, koja obuhvaća razdoblje 1763.-1777., čuva se danas u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Matica umrlih 1758.-1809. čuva se u arhivu franjevačke provincije u Mostaru, a ostale matice do 1838. čuvaju se u biskupijskom arhivu u Mostaru. Dio matice krštenih od 1750. čuva se u muzeju franjevačkog samostana u Fojnici. Da Roško Polje ima vlastite matice i iz razdoblja prije nego je proglašeno samostalnom župom (1758.) moguće je stoga što su i prije kapelani duvanjskog župnika, redovito popovi glagoljaši, skrbili o Roškom Polju, pa onda o tome vodili i odvojene matične knjige.

Spomenute matice zanimljive su ne samo po svojoj starini nego još više po slovima kojima su ispisivane. Roški su, naime, župnici i njihovi pomoćnici popovi-glagoljaši dobar dio upisa ispisivali slovima hrvatske ćirilice ili bosančice. To je bio običaj ne samo u toj župi, nego općenito na čitavom prostoru provincije Bosne Srebrene sve do početka 19. stoljeća od kada upisi na bosančici postaju sve rjeđi te ustupaju mjesto upisima latinicom i na latinskom jeziku.

Sudbina je novijih matica župe Roško Polje (1838.-1946.) vrlo tragična. Nove komunističke vlasti uzele su ih nakon rata s obrazloženjem »radi prijepisa«. Ali niti su prepisane niti vraćene cjelovite: zbog nepažnje su u mjesnom matičnom uredu izgorjele, te su župnom uredu vraćeni samo neki nagorjeli listovi. Dio tih upropaštenih matica (1918.-1946.) čuva se na preslikama u arhivu mostarske biskupije. U župnom arhivu čuvaju se preslike matice krštenih 1824.-1830., matice vjenčanih 1809.-1839., matice umrlih 1758.-1809., nagorjele matice umrlih 1835.-1900., nagorjele matice krštenih 1844.-1877.

 

 

2. Materijalna izgradnja

 

O prvim desetljećima samostalne župe Roško Polje (od 1758.) sačuvano je vrlo malo povijesnih svjedočanstava. Sigurno je jedino da su roški župnici već od tada imali svoju malu slamnatu župnu kuću. Prema jednom podatku fra Petra Bakule o požaru u kojem su izgorjele župne matične knjige (one su u Bakulino vrijeme postojale sačuvane počev od 1773.), možemo zaključiti da je ta slamnata kuća izgorjela upravo te 1773. Ta je kuća bila izgrađena na mjestu današnje župne kuće, na zemljištu koje je franjevcima darovala katolička obitelj Višić. Tome malom komadu zemlje pridodan je naknadno još jedan veći komad koji je graničio sa zemljištem na kojem je bila izgrađena župna kuća. Bio je to begovski dar. Evo što o tome govori župni Ljetopis. Roški župnik fra Mato Ćorić Beljo (1859.-1864.) stekao je »veliki ugled i upliv kod Turaka, imenito kod begovske obitelji Teskerdžić u Travniku. Za vrijeme njegovog župnikovanja darovao je Dervišbeg Teskerdžić zemljište ovoj crkvi pokraj kuće«. Tapije na to zemljište, pak, dobio je župnik fra Andrija Knezović 4. travnja 1887.

Potom je – nakon požara 1773. – zacijelo bila izgrađena nova strijata kuća o kojoj, međutim, u dokumentima nema nikakva spomena. Bakula je zapisao samo to da je 1828. »solidnu kuću sagradio mnp. gosp. Tadija Čalić«, svjetovni svećenik, kojemu je upravu župe povjerio franjevački samostan u Sutjesci, jer je župa Roško Polje (za razliku od čitavoga Duvna) bila povjerena sutješkom distriktu. Ta treća po redu župna kuća u Rošku Polju iz 1828. doista je bila solidno izgrađena, ali je ipak zbog teških prilika već krajem 19. stoljeća bila gotovo ruševina. Tako ju je župnik fra Andrija Knezović 1880. potpuno obnovio na istome mjestu i na istim temeljima. Takva će služiti roškim župnicima kroz sljedećih gotovo 100 godina. Tek 1970. ta će kuća biti porušena da bi tu bio podignut novi, lijepi, prostrani i udobni župni stan. Nova je kuća bila dovršena 1974. za župnikovanja fra Rade Dragićevića. Radovi su obavljeni dosta kvalitetno i kuća zadovoljava sve župne i župničke potrebe. Prije toga, 1966., fra Alojzije Sesar izgradio je odmah ispod župne kuće jednu novu kuću koja je služila kao vjeronaučna dvorana.

Fra Petar Bakula (1867.) bilježi da su u njegovo vrijeme u župi postojale dvije crkve: jedna u Roškom Polju, a druga u Vinici. Obadvije su izgrađene 1858., ponajviše zalaganjem tadašnjeg župnika fra Petra Kordića. Crkva u Roškom Polju bila je duga 16, a široka 8 lakata (oko 12 m x 6 m). Ne treba naravno ni pomišljati da je ta crkva sličila današnjim suvremenim crkvama: bila je vrlo mala, neugledna, pokrivena strehom. Svojoj je svrsi služila kroz više od 60 godina: tada je porušena. Uz nju je vezana jedna zanimljivost. Župnik fra Petar nabavio je 1858. za crkvu jedno zvono, prvo ili barem među prvima u čitavoj Hercegovini. To zvono, iako je bilo teško svega 9 kg, imalo je i ima veliku simboliku: ono ja najavljivalo dolazak boljih vremena i oslobođenja od Turaka. Stoga su domaći i okolni Turci bili ogorčeni što to zvono zvoni – kako biljeni fra Petar Bakula. »U ono je doba bila običajna riječ kod Turaka: >Znaj, Vlaše, da ovdje zvono ne zvoni!=« Drugo, mnogo veće zvono nabavio je župnik fra Bono Šarić (1902.-1904.). Ono je 1905. za župnika fra Metoda Miletića bilo postavljeno na drveni zvonik, koji se nalazio na pročelju crkve. Od te stare slamnate crkve fra Petra Kordića, te zvonika sa zvonom fra Bone Šarića do danas su ostale sačuvane barem fotografije. Najstarije zvono u Hercegovini, koje je prozvonilo 1858., sačuvano je do danas.

Budući da je stara strijata crkvica doista bila nedostojna da se u njoj obavlja služba Božja, a bila je već i oronula, župnik fra Anđeo Glavaš odlučio je sa župljanima izgraditi novu crkvu. Crkva je sagrađena 1924. od lijepo klesanih kamenih blokova. Iste je godina crkva bila zatvorena i pokrivena. Iste te godine (1924.) fra Anđeo je sa župljanima izgradio i skladnu crkvicu u Vojkovićima, takoper od kamenih klesanih blokova, koja za tu svrhu služi sve do danas. Župnu, pak, crkvu u Roškom Polju uređivao je župnik fra Šimo Ančić u razdoblju 1928.-1938.: uredio je unutrašnjost (strop je oslikao livanjski slikar Vlado Marković), popločao crkvu miljevim pločama, nabavio novo zvono teško 281 kg (fra Bonino je tijekom I. svj. rata bilo oduzeto i preliveno za topovsku hranu), kupio lijepi kameni oltar u Splitu.

Kako je međutim i ta crkva (kao i ona slamnata prije nje) imala samo vanjski drveni zvonik, to su župljani sa župnikom fra Alojzijem Sesarom odlučili izgraditi betonski veličajan zvonik. Ta je ideja ostvarena 1966. Zvonik je izgrađen uz desnu stranu na pročelju crkve. S njega zvono Roškim poljem odzvanja sve do danas. Međutim, crkva uz koju je zvonik bio izgrađen više ne postoji. Budući da je u to vrijeme župa narasla do najvećeg broja župljana u povijesti, crkva je postala premalena za toliki puk. Kako je crkva tijekom II. svj. rata dobrano bila stradala i zbog nemogućnosti da se u poratnom razdoblju barem prekrije razrušeni krov, stalno je vlažila i postajala sve trošnijom. Iako je krovna konstrukcija mijenjana dva puta u kratkom razdoblju (1954. i 1960.), ipak to nije moglo zaustaviti propadanje crkve. Uza sve to, za imovnu moć župljana, koja je tih godina započela snanno rasti, crkvica je bila vrlo neugledna. Pripremne radove za novu, veću i ljepšu crkvu započeo je fra Rade Dragićević 1974. po dovršetku nove nupne kuće. U tu je svrhu miniranjem uklonjena kamena litica iznad crkve, te je izvezeno oko 1.000 m; zemljišta. Radovi na samoj crkvi otpočeli su sredinom 1979. No, župnik fra Ante Ivanković već je na Novu godinu 1978. najavio početak izgradnje nove crkve. S rušenjem stare crkve započelo se 25. svibnja 1979. Lijepi su kameni blokovi stare crkve sačuvani: poslije će biti iskorišteni za bočne zidove nove crkve. Projekt nove crkve izradio je fra Pijo Nuić, hercegovački franjevac i arhitekt. Širina crkve je 15,5 m, a dužina 28,5 m. Betonske i kamene radove obavili su zidari iz Prološca. U g. 1980. postavljeni su prozori i električna instalacija, te toplinska žbuka. U pod je ugrađeno grijanje, te je prekriven posuškim kamenim pločama. Iste godine podignuta je i krovna konstrukcija, te na nju postavljen bakreni krov, a iznutra obložena drvom. Potom su postavljena drvena vrata na crkvu, a onda i lijepe drvene klupe. G. 1981. proradilo je i podno centralno grijanje. G. 1983. u crkvu je postavljeno i ozvučenje. Poljepšavanje unutar crkve, kao i dvorišta oko nje, nastavljeno je sljedećih godina. Dvorište je tako ograđeno kamenim zidom, uređen je lijepi travnjak sa zimzelenim stablima, te iskopana čatrnja za zalijevanje travnjaka i sadnica. Takoper je asfaltiran prilazni put do crkve, te izgrađeno parkiralište u blizini župne kuće. Uljepšavanje unutrašnjosti crkve dovršeno je 1986. Liturgijski predmeti u crkvi načinjeni su, naime, prema predlošcima drevnih spomenika iz ranohrvatske romanike. Idejni tvorac toga pothvata bila je umjetnica Alojzija Ulman, koja je sama izradila makete oltara, svetohraništa, ambona, sjedala i krstionice. Veliki drveni križ i križni put izradili su supružnici Karolina i Petar Miklušić.

Za župnikovanja fra Ante Ivankovića također je obnovljena i podružna crkvica u Vojkovićima. Radovi u unutrašnjosti crkve obavljeni su tijekom proljeća i ljeta 1983. Iznutra je crkva obložena ciglom, a između zida i cigle stavljena je ljepenka. Obnovljene su i električne instalacije. Krov je iznova pokriven crijepom, te je napokon crkva obojena.

Na mjestu najstarije crkve u Roškom Polju, one Sv. Ive na groblju ispod Zavelima, izgrađena je još 1913. nova crkvica za župnikovanja fra Vencela Bašića. Nalazila se u groblju na mjestu drevne crkve, ali više nije služila kao župna, nego samo kao zavjetna crkvica. I ona je bila od kamenih klesanih blokova. No, vremenom je postala vrlo neugledna i ruševna, pa je srušena, a na istom je mjestu izgrađena skladna crkvica prema nacrtu fra Pija Nuića. Crkvica je betonska, vrlo je svijetla i ugodna za oko. Sagrađena je 1974. Sada konačno župa ima dovoljno lijepih i prostranih crkava, kakvih nije imala nikada u svojoj povijesti. Nažalost, sve ih manje ima tko posjećivati, jer je iz ove župe otišao u svijet veliki iseljenički val uglavnom mladih i zdravih ljudi i čitavih obitelji.

 

 

3. Kretanje pučanstva

 

Već sam spomenuo da je upravo Roško Polje tijekom čitavoga turskog razdoblja bilo daleko najnapučenije mjesto u duvanjskom kraju. Najvjerojatniji je uzrok tome bila nepristupačnost i zabačenost mjesta, a moguće i snošljivost muslimanskih gospodara Roga prema katoličkom pučanstvu. Vjerojatno je da početkom 18. st., nakon velikog bijega katolika preko turske granice u Dalmaciju, u Rošku Polju nije bilo nikoga ili je, pak, bilo ostalo samo nekoliko katoličkih obitelji. Ipak, već prema prvome sačuvanom popisu pučanstva (biskupa Dragićevića) iz 1741. Roško je Polje najnapučenije: u 41 obiteljskoj »zadrugi« živi čak 461 žitelj. To znači da je po jednoj obitelji prosjek bio više od 11 članova.

Prema novom popisu pučanstva (biskupa Bogdanovića) iz 1768. opet je Roško Polje neusporedivo najnaseljenije duvanjsko mjesto: u 57 katoličkih kuća živjelo je 610 žitelja. Upravo je tako veliki broj žitelja bio uzrokom da se 1758. Roško Polje odcijepilo od župe Duvno i s Vinicom postalo samostalnom župom. U oba sela tadašnje župe Roško Polje živjelo je te 1768. g. 1.127 žitelja. Biskup Miletić u svom izvješću 1813. piše kako u Roškom Polju nivi 736 žitelja (te u Vinici još toliko: 736, što znači u čitavoj tadašnjoj župi ukupno 1.472). Za g. 1844. podatke je prikupio tadašnji roški župnik fra Dominik Brkić. Nabraja dva sela: Roško Polje (55 kuća s 469 žitelja) i Vojkoviće (30 kuća sa 186 žitelja). Ukupno na području današnje župe Roško Polje živjelo je tada 655 žitelja u 85 kuća.

Prema prvome šematizmu samostalne hercegovačke kustodije iz 1853. župa Roško Polje imala je (zajedno s Vinicom) 1.216 župljana koji su živjeli u 155 obitelji. Petnaestak godina potom (1867.) u samom Roškom Polju živjela su 904 žitelja, a župa je, zajedno sa selom Vinicom, brojila 1.699 katoličkih žitelja. God. 1882. u župi je živjelo 2.060 žitelja u 250 obitelji. Prema selima to je izgledalo ovako:

selo	obitelji	žitelja	parova
Roško Polje	48	400	69
Hambar	25	209	44
Radoši	8	50	12
Vojkovići	31	253	45
Zaljuće	8	90	13
Krnjin	15	106	22
Vinica	115	952	163
7 sela	250	2060	368

 

            Bez Vinice to bi značilo 1.108 župljana u 135 obitelji s 205 bračnih parova. Na području župe u to je vrijeme živjela samo jedna muslimanska obitelj. Deset godina potom, 1892., župa je sada bez Vinice, koja se odvojila 1885., imala 1525 žitelja u 181 obitelji. Prema naseljima:

Selo	obitelji	žitelja	udaljenost
Roško Polje	61	490	1
Hambar	31	290	2
Krnjin	26	175	3
Radoši	11	85	2
Vojkovići	31	300	1
Vranjače	7	71	1
Zaljuće	14	114	3
7 sela	181	1525

A opet deset godina kasnije, 1903., u župi su bile 204 katoličke obitelji; župljana 1.777 (od čega muških osoba 919, te 858 ženskih, bračnih parova 335, brakova bez djece 5, udovaca 49, udovica 41, pismenih u župi 37. U sljedećih dvadesetak godina, unatoč strašnome ratu 1914.-1918., broj se žitelja naglo povećao, a župa se uspjela oporaviti od ratnih stradanja. Tako je broj žitelja 1917. iznosio 2.174. G. 1933. župa broji 2.429 žitelja u 346 domova. Bračnih parova bilo je 397, a trećara ukupno 28. U godini prije toga (1932.) bilo je kršteno čak 115 djece! G. 1940. u župi je živjelo 2.796 župljana, a 1962. čak 3.085 župljana.

            Vrlo zanimljiv popis načinio je župnik fra Mutimir Ćorić 1944. U njemu donosi precizne podatke ne samo o pučanstvu, nego i o mnogim drugim pokazateljima. Taj popis ovdje prenosim u najgrubljim crtama. Fra Mutimir nabraja u župi sedam sela s 21 zaseokom u kojima živi 68 plemena (ili prezimena). U župi žive isključivo katolici: 2.960 žitelja u 437 kućanstava. Evo bližih podataka:  

Selo	kuća	žitelja	nazočni	nepismeni
Vojkovići	81	617	545	545
Radoši	31	185	165	145
Hambar	76	543	449	418
R. Polje	146	936	700	660
Zaljuće	31	193	144	135
Krnjin	48	317	214	206
Vranjače	24	169	134	151
UKUPNO	437	2960	2351	2260

Od nenazočnih u selu, 236 su bili vojnici (gotovo 10% pučanstva!), dok ih je samo 16 radilo u državnim službama. U srednjim i višim školama bilo je tek 6 osoba (neki od njih na bogosloviji), dok su iz župe bila trojica živućih svećenika. Veliki je broj sakatih osoba, čak 56, ali osobito zabrinjava broj nepismenih: 2.260 ili 76%. Na području župe seljaci su držali 301 konja, 1.113 krava, 5.573 ovce, te 906 koza i 180 svinja. Kuća i štala bilo je 778, od čega ih je 337 bilo prekriveno crijepom ili pločama, 5 eternitom, a 436 slamom. Na području čitave župe bilo je ukupno 528 voćaka.

No, isto tako upravo brojke neumoljivo govore o velikom padu broja žitelja u ovoj župi. Iseljavanje počinje već krajem 1960-ih godina, a snanno se nastavlja tijekom 1970-ih i pogotovo 1980-ih. Danas je župa stara, djece je sve manje... Tako se župa za nešto više od 10 godina (1962.-1975.) smanjila za više od 1.000 župljana: g. 1975. imala je 2.080 članova! Desetak godina nakon toga župljana je još manje: g. 1987. u župi je bilo 1.769 žitelja. Te godine broj rođenih i umrlih bio je jednak: po 22!  Prema najnovijem popisu iz siječnja 1.999. u župi ima 1.519 župljana u 272 obitelji. Međutim, od toga broja trajno u župi boravi tek 827 žitelja, dok ih je u inozemstvu 692 za koje se barem pretpostavlja da će se jednom vratiti u župu. Evo podrobnog izvješća prema zaseocima:

 

Selo (zaselak)	obitelji	žitelja	(M)	(Ž)	inozemstvo
Krnjin	26	76	39	37	110
Vranjače	5	8	3	5	2
Zaljiće	9	23	12	11	18
Kosica	37	132	63	69	99
Hambar I.	36	107	50	57	111
Hambar II.	31	129	55	74	63
Pavlovići	6	22	12	10	21
Radoši	28	77	28	49	66
R. Polje	41	137	65	72	96
Vojkovići	49	109	45	64	74
Žukovice	4	7	3	4	32
SVEGA	272	827	375	452	692

 

Zbog već spomenutog problema sa župnim maticama, od kojih su neke uništene, dijelom uništene ili pak teško dostupne, potpune podatke o broju krštenih, umrlih i vjenčanih možemo pratiti tek od 1918. godine. Pa ipak, na temelju nekih nagorenih matica može se zaključiti barem približna brojka krštenih ili umrlih u određenim vremenskim razmacima. Ponajprije, na temelju kopije Matice krštenih 1763.-1776. uspio sam s približnom točnošću dobiti broj krštenih za svaku godinu. Tako je g. 1763. kršteno 12 djece (ne od početka godine!); 1764.: 30; 1765.: 48; 1766.: 58; 1767.: 50; 1768.: 50; 1769.: 67; 1770.: 42; 1771.: 68; 1772.: 57; 1773.: 66; 1774.: 74; 1775.: 39 i 1776. (nepotpuno): 49. Sveukupno je 1763.-1776. kršteno 710 djece. Prema kopiji Matice krštenih 1824.-1830. proizlazi da je u tom razdoblju kršteno 277 djece, a prema kopiji nagorene Matice krštenih 1844.-1877. kršteno je ukupno čak 2.009 djece. Prema ovim dostupnim i približnim podatcima možemo zaključiti da je u razdoblju 1763.-1877. u župi svake godine prosječno bilo kršteno gotovo 84 djece. Naravno, svake godine broj je krštenih bivao sve veći kako je rastao broj žitelja u župi.

Kopija Matice umrlih 1758.-1809. (dakle, od početka postojanja samostalne župe!) kaže kako su u tih prvih 50-ak godina u župi ukupno preminule 792 osobe. Prema kopiji nagorene Matice umrlih 1835.-1900. proizlazi da je u tih 75 godina u župi preminulo 1.038 osoba (znači da je počevši od 1.758. prosječno svake godine u župi umiralo oko 15 osoba).

Prema sačuvanoj kopiji Matice vjenčanih 1809.-1838. u tom je razdoblju u župi vjenčano 408 parova, što znači oko 13 svake godine.

 

 

4. Tablice

Nažalost, ovi sačuvani podatci nisu valjani svjedoci starosti župe Roško Polje, jer podatke u cjelini sačuvane imamo tek od 1918. Od tada do danas najviše je djece u jednoj godini rođeno 1926.: njih 127. A u poratnom razdoblju 1953. rođeno je i kršteno 112 djece. Drastični pad broja rođenih u župi započinje od početka 1980-ih, da bi 1993. dosegao najnižu točku: te je godine rođeno tek 9 djece, najmanje u povijesti župe. Najviše je župljana umrlo tijekom II. svj. rata (dobar dio njih tijekom rata i poraća pobili su komunistički zločinci). Tako je 1943. u župnoj Matici umrlih ubilježeno 107 osoba,  1945. 103 osobe, a da su svi pobijeni upisani, brojka bi bila mnogo veća. U neratnim godinama najviše je »pozobala« 1928.: tada je preminulo 96 župljana, a najmanje je osoba preminulo 1966.: samo 13. Prirodni prirast bio je izrazito visok u dva poratna desetljeća, a vrhunac je dosegnuo 1954.: tada je u župi bilo rođenih 79 više nego umrlih. Sličan je prirast bio i 1960.: 78, dok je 1953., kao i predratne 1926. iznosio 77. Najmanji je prirast bio ratne 1943.: umrlih i pobijenih te je godine bilo za 53 više od rođenih (»prirast« -53). A u neratnim godinama najniži je bio 1993.: -18. Inače je tragičan podatak da od 1987. do danas ni u jednoj godini prirast nije bio pozitivan! Najviše je vjenčanih - kao i u drugim župama - bilo neposredno nakon I. svj. rata: 45 parova. Tome se broju primakla poratna 1965.: vjenčana su 44 para. Ratne 1945. godine vjenčano je samo 5 parova, a »rekord« je potukla 1996. kada su vjenčana samo 4 para.

 

 

desetljeće	kršteni	umrli	prirast	vjenčani
1918.-1930.	1268	729	539	295
1931.-1940.	1059	545	514	204
1941.-1950.	872	607	265	232
1951.-1960.	935	292	643	227
1961.-1970.	661	199	462	255
1971.-1980.	515	185	330	178
1981.-1990.	274	192	82	123
1991.-1998.	114	188	-74	63
ukupno	5.698	2.937	2.761	1.577

 

 

Na ovoj tabeli vidimo kako je iznimno velik broj rođenih bio u predratnim desetljećima (1918.-1940.), kada je za deset godina rođeno više od 1.000 djece. Velik je broj rođenih i u desetljeću 1951.-1960., a onda se počinje smanjivati, da bi u našim danima doživio tragediju: u desetljeću 1981.-1990. rođeno je gotovo 4 puta manje djece nego 1931.-1940. (274:1059)! A u zadnjem desetljeću prošloga stoljeća i tisućljeća ta se brojka umanjila dvostruko! Prirast je najveći u desetljeću 1951.-1960., što je posljedica i velikog nataliteta, ali još više smanjene mortalitetne stope. Prirast 1981.-1990. je gotovo 8 puta manji od onoga 1951.-1960. (82:643). A što tek reći za posljednje desetljeće, kad je »prirast« (do 1998.) -74!?

 

 

godina	vjernika	kršteni		umrli		prirast
		broj	l	broj	l	broj	l
1933.	2429	89	366	48	198	41	169
1940.	2796	110	393	35	125	75	268
1944.	2960	92	311	98	331	-6	-203
1962.	3085	83	269	28	91	55	178
1975.	2080	47	226	17	82	30	144
1987.	1769	22	124	22	124	0	0
1998.	1519	12	79	21	138	-9	-59

 

 

Možda ova tabela još jasnije pokazuje velike negativne promjene u župi, nastale nezaustavljivim iseljavanjem pučanstva, kao i smanjenjem broja djece u obiteljima. Tako vidimo da je 1940. na 1.000 žitelja bilo rođeno gotovo 40 djece, a u 1998. tek 8.  Zanimljivo je da u župi u posljednje vrijeme stopa smrtnosti raste zbog sve veće starosti župe: tako je ona gotovo ista i 1940. i 1987.: 12-13l, a 1998. povećala se na gotovo 14l. Dok je prirast 1940. iznosio gotovo 27l, 1987. došao je na 0l, da bi 1998. pao na -6l!

 

 

5. Župnici župe Roško polje