Rat u Mostaru traje tri mjeseca. Za njegove žitelje to je čitava vječnost, a u povijesnim relacijama to je izuzetno kratko razdoblje ako se usporedi s vojnama koje su vođene godinama i desetljećima. I u tako kratkom razdoblju hercegovačko je središte dobilo bezbrojne junake Domovinskog rata, pojedince, čitave jedinice, institucije i asocijacije što su se istakli besprimjernom hrabrošću, upornošću i motiviranošću u obrani ljudskog dostojanstva, nacionalnog identiteta i samobitnosti, u obrani stoljetnih ognjišta i obiteljskih korijena. O tim junacima za sada je vrlo malo napisano, jer su izvještaji u surovim ratnim danima imali prednost. Sada treba posvetiti prostor i vrijeme da se kaže koja riječ i o tim do sada nepoznatim ljudima i institucijama jer su njihova djela za nezaborav.
U takve junake među prvima treba ubrojiti franjevački samostan u Mostaru, odnosno crkvu sv. Petra i Pavla čija velika humana djela nisu, istina, nepoznata, ali što god se do sada o mostarskim franjevcima reklo, nije dovoljno. Ne samo od prvog dana rata nego i mnogo prije, dok su mnogi službeni organi i predratna vlast nijemo promatrali gotovo javne, golim okom vidljive pripreme za velikosrpsku agresiju i genocid nad Hrvatima i Muslimanima u Mostaru, mostarski su franjevci pružali djelotvornu pomoć gladnima i nezbrinutima u svakom pogledu, da lakše prebrode najprije dane uoči ratne katastrofe, a poslije kada je rat počeo, pomoć je još izdašnije pružana. Prema riječima gvardijana crkve sv. Petra i Pavla fra Ivana Ševe, crkva je još od studenoga prošle godine dnevno zbrinjavala do dvjesta ljudi osnovnim potrepštinama. Oni su dobro znali da predstoje još teži dani pa su se uz pomoć svoje braće iz Europe i Amerike dobro pripremali. Bio je razrađen čitav sistem organiziranja, prikupljanja i distribuiranja pomoći čija se izdašnost povećavala proporcionalno s porastom ratnih strahota. Uz Caritas koji njeguje cijela Katolička crkva, franjevci su imali i poseban fond »Kruh svetog Ante« koji datira još iz 13. stoljeća, a u mostarskoj župi od samog osnutka 1866. godine. Uz te davno utemeljene organizacije za pružanje humanitarne pomoći ratom unesrećenim ljudima, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, vrlo važan i izdašan kanal humanitarne pomoći Mostaru i Hercegovini bio je i od prijatelja Međugorja.
Za efikasnu i pravednu podjelu tako prikupljene humanitarne pomoći iz bijeloga svijeta pobrinuli su se mostarski franjevci koji nisu žalili ni vremena ni truda, a treba reći i svoje živote, da svakodnevno zbrinu između dvije do tri tisuće građana Mostara. Pomoć se dijelila uz najveće rizike jer su srpski teroristi iz Bejlušina, kasarne »Konak« i s drugih zločinačkih utvrđenja okolo Mostara redovito nastojali ubitačnim projektilima iz minobacača, topova, teških mitraljeza i snajpera posijati smrt u dugačkim redovima ljudi koje su nesretnima i osiromašenima učinili upravo oni, četnički egzekutori velikosrpskih planova njihovih nalogodavaca.
No, i kada je crkva potpuno razrušena i zapaljena, od 9. svibnja franjevci su nastavili svoj humani posao, »prilagođujući se ratnim uvjetima, ali i dalje u punoj mjeri sposobnosti odgovoriti potrebama nesretnih ljudi. Zahvaljujući upravo Caritasu, odnosno franjevačkoj zajednici, građani Mostara – kojima se prilikom dodjele hrane, lijekova i druge pomoći nije tražila osobna karta, već se dijelilo svima koji su se obratili – ipak nisu osjetili svu biološku i etičku nepodnošljivost gladi na pragu 21. stoljeća. To je definitivna činjenica, premda rat još nije završen, kojom će se mostarski franjevci moći ponositi za sva vremena.
– Naša pomoć se nastavlja jer i kada rat završi, bit će možda više ljudi kojima će trebati pomoći. Srećom, naša je energija kao i pomoć koju dobivamo iz svijeta neiscrpna. Kao posljednji u tom dugom lancu Božje pomoći, kao ispružena ruka karitativne misije i ljubavi prema ljudima, nećemo ni ubuduće žaliti ni truda niti ćemo se plašiti rizika. Vrata naše crkve i sada, kada je razorena i uništena, otvorena su za sva ljude – kaže gvardijan crkve sv. Petra i Pavla fra Ivan Ševo.
Đževad Kolukčija
Slobodna Dalmacija, Split, 24. lipnja 1992. str. 19. |
