1. Kratki opći i povijesni pregled

 

Današnja župa Seonica obuhvaća sela: Omolje, Seonicu, Crvenice, Mesihovinu sa Stepenom i Miljackom. No, nije tako bilo kroz povijest. Ova je župa od početka 19. st. (1806.) bila sjedište čitave tada goleme župe Duvno. Župa je obuhvaćala čitavo Duvanjsko polje, uključujući Šuicu i Rakitno s Drežnicom. Godine 1839. podijeljena je na dvoje: župu Seonicu i samostalnu kapelaniju Duvno ili Mokronoge (sjedište je, naime, kapelanije i potom župe do 1861. bilo u selu Mokronogama). Granica je župâ bila povučena od Kovača do Mandine gradine, s tim da su Kovači i Mandino Selo pripali župi Seonici. Župa je još uvijek bila golema, obuhvaćala je današnje župe: Seonicu, Bukovicu, Kongoru i Rakitno s Drežnicom. Zbog porasta pučanstva župa se cijepa. Tako se od matične župe najprije odjeljuje Rakitno 1845., potom Bukovica 1880., i napokon Kongora 1917. Župi Bukovici pripala je i Mesihovina, ali će se Mesihovljani zbog sukoba s Bukovičanima opet pripojiti staroj župi Seonici g. 1937. Od tada do danas župi pripadaju gore navedena naselja. Naselja ove župe smještena su ispod planine Liba, na jugoistočnom rubu Duvanjskog polja.

Brojne ilirske gradine i tumuli, kao i rimska naselja i stražarnice pronađene ovdje svjedoče o starosti ovoga područja. Osobito su zanimljivi nalazi dvaju vrlo starih grobova iz Crvenica. Rimljani su ovaj kraj uvezali u mrežu svojih cesta: tako je jedna cesta iz Crvenica vodila u Rakitno, a druga ispod Liba do Lipe, pa onda dalje u Ramu i u Bosnu. O ranom pokrštenju žitelja ovoga područja, ilirskih Delmata pod vrhovnom rimskom vlašću, najrječitije svjedoče ostatci starokršćanske bazilike u Crvenicama, blizu rimske ceste koja je vodila prema Rakitnu. Razorena je najvjerojatnije za avarskih provala u naše krajeve. Da su Hrvati naselili ovo područje, jasno je. Međutim, o tome mogu posvjedočiti tek nekropole stećaka iz kasnoga srednjeg vijeka, kojih na području ove župe ima nekoliko.

Osobito je ova župa zanimljiva po tome što je prvi apostolski vikar Hercegovine fra Rafo Barišić kroz prvih pet godina svoje službe – dok još nije imao vlastite rezidencije u Hercegovini – boravio upravo u župnom stanu u Seonici. Tu je biskup Barišić dospio iz Carigrada 18. lipnja 1846. S njim su u Seonici boravili još i njegov tajnik fra Marko Kalamut, zamjenik biskupov fra Petar Knežević, te rizničar fra Grgo Kotromanović. Kroz to se vrijeme gradila biskupska rezidencija u Mostaru, u koju je biskup svečano preselio iz Seonice 3. lipnja 1851.

 

 

2. Materijalna izgradnja župe

 

Prvi župnik koji je premjestio sjedište tada goleme duvanjske župe iz Bukovice u Seonicu bio je domaći sin fra Mijo Čuić g. 1806. Stari šematizmi kao razlog premještaja kuće navode da je u Bukovici kuća »bila zlostavljana mnogim i stalnim turskim progonima i utjerivanjima«, da su je »neprijatelji veoma ometali«, pa je premještena »radi izbjegavanja progona«. Isti šematizmi navode kako je kuću u Seonici fra Mijo gradio »pod zaštitom moćne obitelji Miralem bega«, te »na imanju časne i moćne muslimanske obitelji bega Miralema«. Ipak je tijekom gradnje imao velikih problema upravo s tim Miralem begom. On i drugi Turci su ga mučili lažno ga optužujući da ne pravi kuću, nego tvrđavu za borbu protiv Turaka. Svezana su ga vodili u Travnik. Morao je turskim vlastima platiti veliku svotu novca da bi konačno uspio dovršiti kuću. O tome događaju pisao je u Rim bosanski biskup fra Augustin Miletić. Kućica koju je na kraju uspio sagraditi bila je jadna i neugledna slamara. Ni takva nije bila duga vijeka: zapalila se i izgorjela nakon dvadesetak godina g. 1821. Bila je sagrađena na mjestu današnje seoničke župne kuće i crkve. Na njoj je stajao natpis na latinskom jeziku, sačuvan do danas: A FUNDAMENTIS ERECTA A.A.P.V. 1806. (od temelja sagrađena g. 1806.). I potonji su župnici imali problema s tom kućom. Tako u Sutješkom ljetopisu stoji kako je bosanski vezir Derviš Mustaj-paša (nakon g. 1818.) doduše dopustio duvanjskom župniku da svoju jadnu kućicu u Seonici smije pokriti ševarom (a i župniku u Rami da svoju pokrije daskom), ali im je za dopuštenje uzeo 600 groša, što je za ono vrijeme bio golem novac. No, nakon njegova je paševanja stanje postalo još gore: »Morali su bit župski stanovi tiesne i kukavne kolibe, koje su se dale iz sela u selo privlačiti, pa ni tako nisu se smjele popravljati brez vezirske bujruntije.«

 Na mjestu te najstarije slamnate kućice izgrađena je nova iste 1821. godine. O njoj piše fra Petar Bakula (1867.): »Sadanja kuća ima nad podrumom jedan kat s osam soba s obje strane i nutarnju kapelicu s prislonjenom kuhinjom pod istim slamnatim krovom. Kuća je i dalje izložena pogibelji požara. Njezina nutarnja razdioba je dobra. U njoj je pokojni biskup Barišić nakon diobe [hercegovačkog apostolskog vikarijata od bosanskoga] boravio prvih pet godina.« Ta je, dakle, nova kuća, iako još uvijek pokrivena slamom, bila puno bolja nego ona prva. Služila je više od 80 godina. Treću župnu kuću izgradio je župnik fra Ćiril Ivanković g. 1908., uz veliku vlastitu žrtvu, te uz novčanu pomoć Franjevačke provincije. U radu su sudjelovali i svojim prilozima gradnju kuće pomogli i siromašni župljani. Pa i ta treća kuća nije ona koja se danas koristi. Najnovija, četvrta župna kuća, puno prostranija nego ijedna do tada i sa svom suvremenom opremom, građena je od 1976. do 1982. No, župnik fra Ivan Kvesić već je g. 1974. započeo miniranjem brda u blizini crkve kako bi se dobio prostor za izgradnju nove kuće. Nakon tih radova u ljeto 1975. sagrađeni su temelji nove kuće. Do 1977. bilo je sagrađeno prizemlje i betonska ploča. Radove je nastavio župnik fra Ljubo Vlašić g. 1979. On je dao dozidati kat. Kuća je pokrivena i na nju postavljeni prozori i vrata. Ostali završni radovi uređenja kuće dovršeni su u sljedećim godinama. Kuća je useljena g. 1982. Vrlo je prostrana i udobna. U prizemlju se nalazi i velika vjeronaučna dvorana kroz koju je kuća povezana s crkvom. G. 1986.-1987. kuća je konačno uređena i dovršena: na njoj je preuređen krov, uvedene su elektroinstalacije, centralno grijanje, telefon, te je opskrbljena svim potrebnim pokućstvom. Ona je kuća za treće tisućljeće.

Na crkvu su seonički župljani čekali stoljećima. I nakon premještanja sjedišta župe u Seonicu (1806.) trebalo je čekati još punih 130 godina na pravu crkvu (koja služi sve do danas). Kroz to je vrijeme (od 1825. do 1885.) kao crkva najprije služila kapelica u župnoj kući. Vjerojatno se ljeti i za lijepa vremena misa slavila na otvorenome. A onda je 1885. »malu ali pristalu crkvicu« sa župljanima izgradio župnik fra Jure Jurić. Ta je crkvica služila svojoj svrsi više od 40 godina. Gradnju današnje župne crkve započeo je g. 1927. najpoznatiji seonički župnik, veliki pokornik kojega narod drži čudotvorcem i svecem, fra Bariša Drmić. U taj je pothvat fra Bariša uložio čitava sebe. Crkvu je sagradio od svoje ušteđevine. Utrošio je 200.000 dinara, koje je uštedio za 20 godina života hraneći se najbjednijom hranom i ne trošeći na sebe ama baš ništa. Gradnju su potpomagali darovi pobožnih vjernika koji su na taj način iskazivali svoju zahvalnost za dobročinstva koja im je učinio fra Bariša. Crkvu je od kamenih blokova kroz pet godina gradio domaći majstor Ilija Radoš zv. Šuster, koji je blokove sam i klesao. Svake je godine zidao po četiri reda kamenih blokova. Na crkvi stoji natpis: NA SLAVU I ČAST DJEVICE MARIJE OVU CRKVU NAČINI O FRA BARIŠA DRMIĆ ŽUPNIK GOD. 1929. IZ SVOJE PRIŠTEDE. Za službu Božju crkva je posvećena g. 1932. Uređivana je g. 1972. da bi bila u skladu s novim liturgijskim propisima. G. 1983. uređivana je unutrašnjost crkve: ponovno je ožbukana i ukusno obojena. Slično je uređen i zvonik, te kor u crkvi, a oko crkve je napravljen nogostup. Od 1985. do 1987. učinjene su još neke preinake i uljepšavanja: tako je ugrađen novi oltar, pod, strop, stavljene su klupe, postavljena je nova elektroinstalacija i ozvučenje.

Zbog velike udaljenosti i sve većeg broja vjernika i žitelji sela Mesihovine izgradili su sebi podružnu crkvu. Tako je g. 1973. započeta i dovršena gradnja crkve s vjeronaučnom dvoranom. Ipak je ta crkva bila neodgovarajuća, pa su bile nužne neke promjene i dogradnja. G. 1980. stavljen je na crkvu bakreni krov, a kroz 1985. i 1986. obavljena je temeljita obnova i dogradnja crkve. Radovi su otpočeli u lipnju 1985. prema nacrtu profesorice Alojzije Ulman iz Vinkovaca. Izgrađeno je novo crkveno predvorje i svetište, nadoziđan je zvonik i napravljen betonski nogostup oko crkve i obojena unutrašnjost. Također je stavljen novi pod, uređen prezbiterij, te načinjena nova mala sakristija, crkva elektrificirana i ozvučena. Radove je vodio župnik fra Zrinko Čuvalo. Konačno je 1988. na zvonik bilo postavljeno i zvono.

 

 

3. Kretanje pučanstva

 

Sigurno je da je ovaj prostor bio dobro napučen i prije dolaska Turaka, kao i u prvim stoljećima po njihovu dolasku. Početkom 17. stoljeća neki sačuvani izvještaji govore kako je čitavo duvanjsko područje bilo dobro naseljeno (Jurjević, Masarechi), pa se to zacijelo odnosi i na područje današnje seoničke župe. Prvi sačuvani cjeloviti popis je onaj biskupa Dragićevića iz 1741. godine. No, teško se u njem snaći, jer biskup neka današnja sela ne spominje, dok druga opet pribraja drugim selima. Te godine u Mesihovini (u koju su, po svemu sudeći, uračunate i Crvenice) živi 181 žitelj; u Omolju (u koje su selo uračunati Borčani i Seonica) živi 321 žitelj. Od toga broja treba odbiti vjerojatno oko stotinjak žitelja koji su mogli živjeti u Borčanima, pa prema tome možemo zaključiti da je na području današnje župe Seonice tada živjelo oko 400 žitelja. Prema popisu biskupa Bogdanovića iz g. 1768. na području današnje seoničke župe živjelo je 567 žitelja, od toga u Omolju 171 žitelj, u Seonici 102, u Crvenicama i Gudeljima 103, u Mesihovini (Bučićima) 191 žitelj. G. 1813. (popis biskupa Miletića) u istim selima živjela su tek 604 žitelja. Prema popisu seoničkog župnika fra Mije Zubića iz g. 1838. na istom području živjelo je 848 žitelja u 80 kuća (Crvenice 16 kuća – 241 žitelj; Seonica 13 – 139; Omolje 21 – 209; Bučići 30 – 259).

Prema prvom šematizmu samostalne kustodije u Hercegovini iz 1853. župa je Seonica (uključujući u nju i današnje župe Bukovicu i Kongoru) bila podijeljena u 14 sela u kojima je u 248 obitelji živjelo 2.238 župljana. Sljedeći je pojedinačni popis po selima onaj fra Petra Bakule. Prema njemu, g. 1867. u Seonici su živjela 194 žitelja, u Crvenicama 238, u Omolju 243, te u Mesihovini (Bučićima) 296 žitelja. Ukupno je u (današnjoj) župi Seonici živio 971 katolički žitelj. Nakon toga je na temelju novih šematizama puno lakše pratiti kretanje pučanstva. Župa  je tako g. 1882. (zajedno s današnjom župom Kongorom, bez Mesihovine) imala 1.574 žitelja, koji su živjeli u 200 obitelji. Ovako je to izgledalo po selima:

selo	obitelji	žitelja	parova
Seonica	30	278	52
Crvenice	29	250	49
Omolje	32	284	34
Borčani	39	315	55
Kongora	38	288	51
Lipa	16	79	20
Mandino Selo	16	80	22
7 sela	200	1574	283

            Bez današnje župe Kongore (sela Borčani, Kongora, Lipa i Mandino Selo), a uključujući Mesihovinu (tada dio župe Bukovice), današnja bi župa Seonica imala 1.201 župljanina u 146 obitelji sa 195 bračnih parova. Kroz sljedećih deset godina broj se župljana povećao za dobrih 400: tako je 1892. tadašnja župa Seonica imala 1.996 župljana, koji su živjeli u 234 obitelji. Prema selima to je izgledalo ovako:

selo	obitelji	duša	udaljenost
Seonica	36	270	0
Borčani	41	367	1
Crvenice	36	369	2
Kongora	47	380	1 2
Lipa	17	124	2
Mandino Selo	17	159	2
Omolje	40	327	2
7 sela	234	1996

 

            S Mesihovinom, a bez selâ današnje župe Kongore, župa Seonica u današnjim granicama imala bi 1.420 župljana u 174 obitelji. Kroz sljedećih 10 godina ondašnja je župa Seonica porasla za preko 600 župljana: g. 1903. u župi je živjelo 2.140 župljana (od čega 1.127 muških i 1.013 ženskih), koji su živjeli u 290 obitelji. Bilo je 380 bračnih parova, 3 braka bez djece, 44 trećara, 28 udovaca, 46 udovica, te 69 pismenih. Na području župe u isto vrijeme živjelo je 10 muslimanskih i 14 pravoslavnih obitelji. Godine 1917. župa je (s Kongorom) imala 2.912 župljana. Kako se iste godine od ove župe odvojila župa Kongora, broj župljana je bio vrlo malen. Tako je g. 1932. u župi  (bez Mesihovine i selâ kongorske župe) živjelo ukupno 1078 župljana u 154 kuće s 210 vjenčanih parova. Trećara je bilo 67. God. 1940., nakon što se Mesihovina (1937.) opet priključila župi, broj žitelja je porastao za više nego dvostruko: na području župe živjela su 2.234 žitelja u 295 obitelji. Na istome tome području g. 1962. živjelo je 2.716 žitelja u 351 katoličkoj kući. Od tada broj pučanstva stagnira, pa župa g. 1975. ima 2.765 žitelja koji žive u 418 kuća, da bi potom počeo naglo padati. Brojka iz 1987., prema kojoj u župi živi 2.615 katolika u 454 obitelji, ne odražava stvarno stanje župe jer su tu ubrojeni i mnogi koji zapravo ne žive u župi, nego u inozemstvu. Prema najnovijem popisu župljana iz siječnja 1999. godine župa broji 2.631 žitelja u 515 obitelji (u to su uračunati i radnici na radu u inozemstvu). Prema selima i zaseocima (5 zaselaka Mesihovine) to izgleda ovako: Omolje 122 obitelji sa 639 žitelja; Seonica: 68 – 378; Crvenice: 137 – 737; Stepen: 45 – 242; Miljacka: 37 – 169; Petrovići: 31 – 137; Bučići: 32 – 143; Zabrig: 18 – 75; Sulića Brig: 16 – 80; Studena Vrila: 9 – 31.

 

 

4. Kršteni, umrli i vjenčani u župi Seonica od 1821. do danas

 

Sljedeći prikaz načinjen je prema sačuvanim maticama župe Seonice. Matica krštenih sačuvana je tek od 1850. (i to preslik izvornika), dok se u župnom uredu nalaze vrlo vrijedne stare matice umrlih i vjenčanih počevši od g. 1821. Stara Matica umrlih nosi naslov: Liber Mortuorum. Procuratus a R.P. Joanne Skocibuscich Parocho Duvnensi, Die IX Maii 1822. Slično je zapisano i na Matici vjenčanih (Liber Copulatorum). Valja ovdje napomenuti da su se podatci u Maticu umrlih počeli upisivati od 25. svibnja 1821., a u Maticu vjenčanih od 23. listopada 1821. Za neke godine – zbog pohabanosti ili pocijepanosti stare knjige – neki se podatci ne mogu iščitati (kao npr. za g. 1871.-1874., 1896.-1899.). U Maticu krštenih podatci su upisivani od 11. kolovoza 1850. U Maticu umrlih nisu uneseni svi pobijeni i nestali tijekom i po svršetku Drugoga svjetskog rata.

godina	kršteni	umrli	vjenčani
1821.		21	21
1822.		76	46
1823.		46	48
1824.		39	44
1825.		38	41
1826.		50	57
1827.		37	38
1828.		60	38
1829.		37	21
1830.		31	26
1831.		74	25
1832.		19	37
1833.		14	33
1834.		26	25
1835.		33	22
1836.		42	18
1837.		44	21
1838.		37	25
1839.		41	6
1840.		9	15
1841.		30	43
1842.		23	19
1843.		33	22
1844.		22	36
1845.		22	21
1846.		20	24
1847.		24	21
1848.		33	32
1849.		48	17
1850.	44	47	15
1851.	115	48	44
1852.	116	81	21
1853.	127	57	16
1854.	91	52	11
1855.	106	43	20
1856.	102	46	23
1857.	128	71	29
1858.	129	39	32
1859.	134	36	13
1860.	111	28	20
1861.	107	63	21
1862.	94	66	28
1863.	116	65	33
1864.	147	62	40
1865.	136	32	29
1866.	94	42	10
1867.	91	59	30
1868.	112	47	26
1869.	125	37	29
1870.	125	67	20
1871.	99	35	7
1871.	115	44
1873.	72	38
1874.	83	47
1875.	89	55	16
1876.	75	58	26
1877.	35	31	12
1878.	146	20	28
1879.	166	13	35
1880.	86	27	14
1881.	82	22	16
1882.	70	18	8
1883.	79	37	14
1884.	75	31	14
1885.	93	43	15
1886.	69	33	8
1887.	83	53	9
1888.	65	43	21
1889.	78	70	19
1890.	73	49	13
1891.	75	54	18
1892.	69	45	24
1893.	84	51	17
1894.	87	87	10
1895.	100	68	7
1896.	84	83
1897.	95	60
1898.	76	45
1899.	77	44
1900.	91	34	20

1901.	66	18	12
1902.	110	40	13
1903.	72	57	26
1904.	82	85	16
1905.	79	81	22
1906.	79	44	21
1907.	95	37	19
1908.	75	54	18
1909.	91	90	19
1910.	106	64	22
1911.	102	49	24
1912.	109	84	17
1913.	127	51	25
1914.	111	47	17
1915.	84	60	4
1916.	65	82	1
1917.	34	98	2
1918.	22	82	10
1919.	49	32	34
1920.	50	20	27
1921.	50	35	18
1922.	59	25	10
1923.	46	36	10
1924.	41	35	9
1925.	57	30	8
1926.	65	31	9
1927.	48	41	5
1928.	46	45	8
1929.	51	23	16
1930.	45	32	11
1931.	60	28	5
1932.	58	23	3
1933.	39	34	10
1934.	58	37	9
1935.	59	28	11
1936.	44	46	9
1937.	58	38	11
1938.	83	27	13
1939.	82	38	24
1940.	73	35	27
1941.	81	42	22
1942.	83	43	9
1943.	60	51	6
1944.	49	55	11
1945.	75	44	9
1946.	54	59	28
1947.	83	40	27
1948.	68	42	14
1949.	73	40	9
1950.	94	36	37
1951.	63	41	6
1952.	84	31	28
1953.	77	57	15
1954.	96	39	20
1955.	86	23	17