Zaštitnik župe sv. Mihovil Arkanđel
Zaštitnik crkve sv. Ćiril i Metod
Suzaštitnik sv. Nikola Tavelić
1. Opći i povijesni podatci
Današnja je župa Tomislavgrad (Duvno) najveća među svih 10 duvanjskih župa. Budući da je sjedište te župe u jedinom duvanjskom gradiću Tomislavgradu, da se mnoštvo obitelji sa selâ iz svih duvanjskih župa u posljednjim desetljećima preselilo u gradić, te da su sela najbliža gradiću ujedno i najnaseljenija – danas župa sama broji gotovo polovicu od svih katolika na području duvanjske općine ili duvanjskog dekanata. No, u najstarijoj povijesti nije bilo tako.
Za delmatske vladavine središte zemlje – ne samo duvanjskog područja, nego čitavoga delmatskog životnog prostora – nalazilo se na brdu Libu i u njegovu podnožju. Tu je bio drevni Delminij. U današnjem Tomislavgradu nalazio se rimski grad Delminium ili pak putna stanica Bistue Vetus. Ostatci rimskoga grada pronađeni su krajem prošloga stoljeća na prostoru gdje se danas nalaze katolička crkva i franjevački samostan, dok su ostatci rimskoga kultnog svetišta pronađeni na mjestu današnjeg groblja Karaule (u delmatsko doba središnje kultno svetište nalazilo se na Mandinoj gradini, između Mandina Sela i Rašćana). Već, dakle, od početka »nove ere«, razdoblja po Kristovu rođenju, središte duvanjskog prostora nalazilo se tamo gdje se nalazi još uvijek: u današnjem Tomislavgradu. Tu je bilo i sjedište Duvanjske biskupije: katedralna se crkva nalazila na groblju Karauli, a onda se i biskupska rezidencija morala nalaziti negdje u blizini. Tek će povremeno sjedište područja biti premješteno iz (današnjeg) Tomislavgrada: tako je glavni grad Duvna prije dolaska Turaka bio Rog (Roško Polje), a isto tako i kroz neko vrijeme turske vladavine. Međutim, početkom 18. stoljeća Turci utvrđuju Županjac (ili Županj-Potok) zidinama, tako da dotadašnja palanka postaje utvrđenim »gradom«. Tada su u njemu, sve do pred kraj turske vladavine, živjeli gotovo isključivo muslimani. Katolici su živjeli u selima. Kako god se grad zvao kroz povijest (rimski Delminium, Dl'mno, Dumno, Duvno, Županjac, Županj-Potok ili Tomislavgrad), on je uvijek označivao isto: današnji gradić Tomislavgrad. Naravno, treba uvijek razlikovati pojmove: Duvno danas redovito označuje čitavo duvanjsko područje ili pak Duvanjsko polje, dok je u nekim razdobljima to ime označivalo i sami grad (danas Tomislavgrad). Danas je Tomislavgrad i sjedište općine, i sjedište velike katoličke župe, i duvanjskog dekanata.
Područje današnje župe Tomislavgrad proteže se u jednom polukrugu od Srđana do Kovača, uključujući i ta dva sela. Još od ilirskog i rimskog doba većina je ovih naselja, koja pripadaju župi, bila dobro naseljena, o čemu rječito svjedoče arheološki ostatci i iskopine. Također je važni rimski putni pravac išao preko Stipanjića, Tomislavgrada i Letke na Ljubušu i dalje u Ramu. Osobito je strateški bilo važno područje Stipanjića, gdje su i Iliri (Delmati) imali svoje iznimno utvrđene gradine, a nakon njih su i Rimljani na istim položajima podigli svoje utvrde koje su čuvale vojničke posade. I brojne druge gradine, tumuli, rimska naselja (od kojih je najznačajniji municipij Delminij, ostatci čijeg foruma su iskopani i rekonstruirani) i kultna svetišta svjedoče o napučenosti i značenju ovoga kraja, kako u ilirsko – tako i u rimsko doba. Sudeći prema nekim izvorima (prije svega prema Ljetopisu Popa Dukljanina), ovo će područje opet postati važno u prvim stoljećima po dolasku Hrvata u naše krajeve. U doba bosanskih banova i kraljeva (kojima Duvno pripada od oko 1330. g.) Duvno je sjedište jedne županije, Duvanjske, za koju nije ustanovljeno u kakvoj se međusobnoj vezi nalazila sa širim područjem Završjem ili Tropoljem. No, po svemu sudeći, sjedište je Duvanjske županije bilo ne u današnjem Tomislavgradu, nego u Rogu (to je posve sigurno barem za 15. stoljeće).
Osobito značenje izgradnji današnjeg grada Tomislavgrada, točnije njegovu razvoju u grad, dala je izgradnja katoličke župne crkve nakon što je sjedište župe g. 1861. premješteno iz sela Mokronoga u tadašnji Županjac. Pogotovo je status grada učvrstila izgradnja franjevačkog samostana i prelijepe bazilike u Županjcu od 1924. do 1940. Samostan i crkva nalaze se danas i zemljopisno u središtu župe. Naselja te župe uglavnom obuhvaćaju zapadni, sjeverozapadni i dijelom jugozapadni dio Duvanjskog polja, uključujući i malo izdvojenu cjelinu koju čine sela Eminovo Selo i Buhovo. Danas, nakon što se 1864. od ove župe odcijepila župa Šuica, župi Tomislavgrad pripadaju naselja: Srđani, Oplećani, Vedašić, Letka, Sarajlije, Kuk, Lug, Mokronoge, Eminovo Selo, Buhovo, Blažuj, Tomislavgrad, Kolo, Podgaj, Jošanica, Stipanjići i Kovači s Tuboljom (Kovači su se 1967. odvojili od župe Bukovice i pripojili Tomislavgradu).
Povijesno gledajući, župa vezana uz duvanjski kraj u tursko vrijeme redovito se nazivala župom Duvno, bez obzira na to gdje joj je bilo sjedište (u Kongori, Mandinu Selu, Bukovici ili Seonici). Od 1806. sjedište se župe nalazilo u Seonici, gdje je župnu kuću teškom mukom izgradio tadašnji župnik fra Mijo Čuić St. Zbog rasta pučanstva i zbog veličine župe od te se župe Duvno, sa sjedištem u Seonici, g. 1828. odjeljuje samostalna kapelanija Mokronoge. Tako Seonici preostaje briga za donji dio polja, a Mokronogama za gornji dio, uključujući i Šuicu. Desetak godina nakon toga (1839.) samostalna kapelanija Mokronoge uzdignuta je, ponajvećma zalaganjem kapelana fra Ivana Marijanovića od Jajca, na rang samostalne župe. Stoga tu godinu 1839. držimo godinom utemeljenja župe Mokronoge, koja će se uskoro prozvati župom Županjac (kad se sjedište župe premjesti 1861. u Županjac), pa onda, s promjenom imena sjedišta župe, župom Duvno ili pak župom Tomislavgrad.
Iako župa formalno-pravno postoji od 1839. godine, ona stvarno postoji već od 1828., od kada je proglašena samostalnom kapelanijom seoničke župe. Od te godine ona je samostalna u financijskom i uopće materijalnom pogledu, ima svoje vlastite župnike (točnije kapelane), te vodi svoje vlastite matične knjige. Na naslovnim stranicama tih knjiga bilježi se da je nova kapelanije Mokronoge odijeljena od Seonice 1828. godine. Evo primjera iz Matice vjenčanih: »Budući da je ovaj donji dio župe Duvno (Mokronoge) ove 1828. godine, što se tiče ekonomije, odijeljen od gornjeg dijela za vrijeme uprave pošt. o. Ivana Marijanovića od Jajca, bila je dužnost rečenoga oca [Marijanovića] da nabavi ovu knjigu da se u nju upisuju vjenčani.«
2. Izgradnja prvih župnih stanova u Mokronogama i Duvnu, te prve crkve u Duvnu
Zacijelo je već od početka želja fratara bila da sjedište župe bude tamo gdje je bilo i političko središte – u Županjcu. Stoga su Mokronoge bile samo privremeno središte župe. Kako turska vlast počinje sve više slabiti, tako franjevci g. 1861. uspijevaju premjestiti župnu kuću u sami grad Županjac. Tu će uskoro franjevci izgraditi i crkvu, pa potom i školu, prvu u povijesti Duvna. U Mokronogama se još mogu vidjeti ostatci temelja prve župne kuće kapelanije (i potom župe) Duvno – Mokronoge. Evo što o početcima duvanjske župe bilježi fra Petar Bakula (1867.): »[Župa sv. Mihovila Arkanđela] odijeljena je od matice Seonice g. 1828. pod imenom mjesne kapelanije Mokronoge. Kao takva je ostala sve do godine 1861. Tada u povoljnim prilikama redovnička zajednica iz Širokog Brijega kupi zemljište za prijenos župne kuće u gradu Županjcu za 100 forinta. Tako god. 1861. izvrsni otac [fra] Franjo Primorac svojom posebnom okretnošću i uz sudjelovanje puka ostavi u Županjcu novu župsku kuću gotovo dovršenu svećenicima i narodu (u dovršenju ga je spriječila smrt). Kuća je solidna. Ima pristojne sobe za školu i za četiri svećenika.«
Ne treba zaboraviti da je Duvno u početku bilo povjereno skrbi franjevaca iz fojničkog samostana, da bi tu brigu nakon odcjepljenja hercegovačkih franjevaca od Bosne (1846.) preuzeo samostan na Širokom Brijegu. Tek će 1940. Duvno dobiti i svoj vlastiti samostan. Prva župna kuća u Županjcu nalazila se, pak, oko 500 metara udaljena od današnje crkve i samostana u smjeru sjeverozapada. Izgrađena 1861. služila je kao župna kuća kroz gotovo 80 punih godina, sve dok 1940. nije izgrađen i useljen franjevački samostan, na sadašnjem mjestu.
Uz samu staru župnu kuću izgrađena je i crkva. Bila je malena i neugledna, bez kamenog zvonika. Zvono je zvonilo s drvenog tornja koji se nalazio u blizini crkve. Evo što o izgradnji te prve crkve u Županjcu piše fra Petar Bakula: »Ali prije nego je [fra Franjo] Primorac postavio prvi temeljni kamen [župnoj] kući [1861.], postavio je o. [fra] Filip Ćorić temelje susjednoj crkvi koja je napokon dovršena brigom o. [fra] Petra Kneževića i neuobičajenom pobožnom pomoću puka, g. 1865. Kad je puk vidio dovršenu crkvu, dugu 30 lakata a široku 15, željeli su joj kupiti i jedno zvono, i kupili su ga vlastitim novcem. Kad je presvijetli gosp. apostolski vikar [fra Anđeo Kraljević] 1866. obavljao svetu vizitu u Duvnu, spomenuto je zvono svečano posvetio. Tako to zvono, iako nije prvo od unijetih u Hercegovinu poslije četiri stoljeća sužanjstva, od posvećenih je ipak prvo.« Crkva je, dakle, započeta g. 1860., a dovršena g. 1865., te dobila zvono s drvenim zvonikom g. 1865. (posvećeno 1866.). Ipak, ta je crkva zbog pomicanja zemljišta ispod nje i zbog lošeg projekta bila nestabilna i predstavljala opasnost. Stoga je g. 1878. zahvaljujući župniku fra Petru Kordiću iz temelja obnovljena i poljepšana. Služit će takova sljedećih 50-ak godina. Ipak, nova vremena nakon konačnog oslobođenja od turskoga ropstva tražila su i nove i ljepše crkve. Ta stara, kako opisuje Milutin Mayer god. 1925., gotovo i da nije sličila na crkvu: »Današnja župska crkva bila je prije nekakvo skladište, koje su oci franjevci kupili i za nuždu pretvorili u crkvu. Da stane u nju više svijeta, podignut je s triju strana širok drveni kor, na kojemu borave žene za vrijeme službe Božje, dok su muškarci dolje u crkvi. Da ne vidiš na toj siromašnoj crkvici željezni križ, ne bi nikad rekao da je to dom Gospodnji. Podalje iza crkve na traljavim drvenim skelama nalazi se zvono, kojim se pobožni vjernici pozivaju k službi Božjoj. Oltar [ako se misa slavi vani] je smješten u malenoj kapelici u koju stane samo svećenik i zvonar, dok se sav ostali narod razmjesti po dvorištu.« Mayer krivo zapisuje da je crkva prije bila skladište: ona je izgrađena kao crkva, ali tako loše da je sličila više skladištu nego crkvi. I crkva, dakle, i župna kuća trebali su zamjene. Toga velikoga pothvata, svakako najvećega u novijoj duvanjskoj povijesti, prihvatio se nezaboravni duvanjski župnik fra Mijo Čuić. Na potpuno novoj lokaciji izgrađen je samostan i velika i prekrasna bazilika – na mjestu drevnoga rimskog foruma, središta municipija Delminija, Duvna.
3. Izgradnja samostana u Tomislavgradu
Samostani su kroz povijest uvijek bili snažna uporišta kršćanstva, te sjajna izvorišta svekolikog napretka jednoga kraja – osobito duhovnoga, ali ne manje i materijalnoga i kulturnoga. Osim toga, u slučaju Duvna i crkveno-strateški razlog imao je važnu ulogu za Hercegovačku franjevačku provinciju: jedan samostan trebalo je osnovati i u sjevernim stranama provincije i biskupije, budući da su sva tri preostala samostana (Široki Brijeg, Mostar i Humac) bila u južnom predjelu Hercegovine. Također je i snažni prirast pučanstva u duvanjskom kraju svakodnevno poticao franjevačku upravu u Mostaru da sve više razmišlja o novom samostanu u Duvnu. Nije dakako nevažan bio ni povijesni razlog, točnije vjerovanje kako je u Duvnu samostan postojao i prije turskih osvajanja i razaranja, te da je tada i bio uništen. Iako ovaj podatak o samostanu na Blažuju (koji bi bio uništen od Turaka) nije posvema siguran, ipak je moguć, jer je sigurnim povijesnim izvorima zabilježeno da se u početku postojanja Bosanske franjevačke vikarije jedna kustodija nazivala Duvanjskom – a čudna bi bila ta kustodija koja u svome središtu ne bi imala samostana. Osim toga, u to je vrijeme Duvno bilo sjedište jedne katoličke biskupije.
No, uvjeren sam da bi izgradnja samostana u Duvnu, uza sve gore navedene važne razloge za njegovu izgradnju, još dugo ostala samo ideja ili mrtvo slovo na papiru da se u samom Duvnu (tada Županjcu, od 1925. Tomislavgradu) nije našla jedna snažna osobnost, koja će prionuti ostvarenju same ideje i želja franjevaca i njihova puka. Bio je to fra Mijo Čuić, i sam rodom Duvnjak, duvanjski župnik kroz dugi niz godina (1914.-1936.), koji će biti glavni organizator i nositelj svih projekata u župi kroz međuratno razdoblje. On je graditelj veličanstvene duvanjske bazilike, začetnik izgradnje franjevačkog samostana i Tomislavova doma sa čitaonicom. Uz to što je bio duvanjski župnik i dekan, fra Mijo je bio i član uprave Provincije, pa je tako izravno mogao utjecati na donošenje ključnih odluka.
Radovi na samostanu otpočeli su još 1930., nakon što je 10. kolovoza te godine položen kamen temeljac. No, ubrzo su bili obustavljeni jer je tlo bilo podvodno. Osim toga, župa je već bila iscrpljena izgradnjom spomen-bazilike, pa novaca za samostan jednostavno nije bilo. Stoga je brigu za izgradnju samostana preuzela Franjevačka provincija na čelu s velikim provincijalom fra Matom Čuturom (iz Posušja), koji je izvrsno shvaćao potrebu jednoga franjevačkog samostana na sjeveru Provincije i Biskupije. Prema jednom starom nacrtu, na koji sam posve slučajno naišao u Chicagu, u početku samostan – prema planu ing. Podhorskog – nije bio zamišljen onako kako će stvarno biti sagrađen. Vidljive su, naime, »kule« na sva četiri samostanska ugla, te četvrtasti, a ne pravokutni oblik samostana. Nije mi poznato ni kad je nastao ovaj plan, ni kad je došlo do promjena, niti je li upravo ovo bio izvorni plan samostanskoga i crkvenog kompleksa.
U svakom slučaju, radovi na izgradnji samostana, prema novom (ili barem drugom) planu nastavljeni su tek g. 1938. Za dvije godine uz već izgrađenu baziliku nikao je vrlo uspjeli i funkcionalni pravokutni samostan, doista reprezentativno zdanje, na čast čitavome Duvnu. Sastoji se od podruma duž čitavog samostana, tri etaže i potkrovlja (do danas neiskorištenog). Vrlo je ukusno spojen s bazilikom u jedinstveno zdanje. Samostan je svečano blagoslovio mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić 30. rujna 1940. posvetivši ga blaženom Nikoli Taveliću. Iste su se godine fratri preselili u samostan. Sljedeće godine (na zasjedanju od 27. do 29. svibnja 1941.) uprava Provincije proglasila je novu zgradu samostanom, a te je godine tu bio smješten i novicijat Hercegovačke franjevačke provincije. Tijekom rata, točnije 1943., samostan je prekriven drugim crijepom, koji je skinut sa stare crkve i župne kuće, jer je žljebasti crijep na samostanu propuštao vodu. Ali zadovoljstvo novim i lijepim samostanom nije trajalo predugo: samostan će, zajedno s bazilikom, u ratnim razaranjima biti teško oštećen. Bili su pred kraj rata bombardirani talijanskim zrakoplovima u vrijeme kad su Duvno zauzeli partizani i smjestili svoje zapovjedništvo u samostanske prostorije. U tako bijednom stanju ostao je samostan kroz dugi niz poratnih godina: sredstava za obnovu jednostavno niotkuda nije bilo. Fratrima su kroz te godine »društvo« činili i djelatnici uredâ nove komunističke mjesne vlasti, koji su za svoje potrebe bili zauzeli dobar dio samostana. Tek će g. 1958. započeti malo veći radovi na samostanu: tako je promijenjen krov, uvedene elektroinstalacije, pokrpani zidovi i prozori, postavljene primitivne drvene stube. Sve su to bili popravci za prvu ruku, samo da bi se unutra nekako moglo živjeti. Temeljita obnova događa se tek 1970./71. godine. Novčani dar za obnovu stigao je od hercegovačkih fratara koji su djelovali u Franjevačkoj kustodiji u Americi i Kanadi. Tada je iznad gornjega kata postavljena betonska ploča, uvedeno je centralno grijanje, nova rasvjeta i vodovodna mreža.
Zalaganjem gvardijana fra Ante Perkovića i ostale braće uz samostan je s gornje strane dograđen još jedan dio, troetažni nadodatak samostanu. Radovi su izvođeni u razdoblju od 1980. do 1984. Na gornjem katu toga nadgrađenog dijela smještena je samostanska knjižnica, na srednjem fratarska razgovornica, a u prizemlju prelijepa kapelica Presvetog Sakramenta. Kapelica je uređivana 1983./84., a svečano je blagoslovljena 29. siječnja 1984., te otvorena za službu Božju. Kapelica je ukrašena prelijepim mozaicima, vitrajima i slikama, a najljepši joj je ures svakako izvanredna slika Vlahe Bukovca pod naslovom »Isus prijatelj malenih«, dimenzija 4,5 m x 3 m (nakon Domovinskog rata smještena u crkvi). Kroz to vrijeme izveden je i veliki zahvat na krovu samostana: namjesto dotrajalog krova postavljen je novi vrlo kvalitetni bakreni krov.
U sljedećim godinama obavljeni su još neku potrebiti obnoviteljski radovi unutar samostana. Tako su 1986. izmijenjeni parni kotlovi, te promijenjen sustav grijanja i uređeno cjelokupno centralno grijanje. Također su uređivane i podrumske prostorije. Samostan je još u dobrom stanju, ali su mu potrebni zahvati u unutrašnjosti, posebno preuređenje vrlo ružnih i nefunkcionalnih fratarskih soba u prikladne i jednostavne apartmane. Također fratri razmišljaju o proširenju samostana za još jedno krilo kako bi se mogle prikladno smjestiti samostanska knjižnica, fratarska razgovornica i urediti neke druge potrebne prostorije.
Upravo je u tijeku nadogradnja samostana. Trebao bi sada biti puno funkcionalniji, prostraniji i, naravno, treba se arhitekturno uklopiti u izgled postojećeg samostana.
Uz samostan su izgrađene i dvije veće zgrade. Prvo je izgrađena udaljenija zgrada (1965.-1968.). To je kombinacija stambene i školske zgrade. Donje su prostorije kroz dugi niz godina (do 1990.) korištene za vjeronaučnu nastavu, dok su na katu uređene prostorije za sestre, u kojima borave do danas. Veličina zgrade je 19,5 m x 10,5 m. Zgrada je odmah bila priključena na samostansko centralno grijanje, te je za nju nabavljeno potrebno pokućstvo. Dvadesetak godina kasnije preuređena je i stara, nekoć gospodarska zgrada (štala). Smještena je između samostana i sestrinske kuće. Ta je zgrada proširena, te joj je nadograđen još jedan kat s visokim potkrovljem. Radovi su izvođeni 1987./88. Obavljeni su dobro, a osobito je lijepo uspio krov. Zgradu je blagoslovio kardinal Franjo Kuharić 2. srpnja 1989., nakon veličanstvene proslave Sv. Nikole Tavelića ispred duvanjske bazilike. Ta je proslava bila svojevrsni uvod u početak oslobođenja od komunističkoga jednoumlja nakon gotovo 45 godina ropstva. Dom je prozvan imenom velikoga duvanjskog franjevca i župnika fra Mije Čuića. Zgrada je funkcionalna, pogodna za održavanje različitih priredaba, sastanaka, znanstvenih skupova ili izložbi. Odlično posluži za sastanke s mladima, a osobito je dobrodošla za vrijeme godišnjih održavanja različitih priredaba i izložbi u vrijeme »Duvanjskih dana Sv. Nikole Tavelića«, koje se u Duvnu uspješno održavaju svakog ljeta počev od 1995. U tijeku je uređenje etnološkoga zavičajnog muzeja u prizemnim prostorijama, koje su i izgrađene za tu svrhu. Tu će biti smješteno narodno blago, koje je godinama neumorno skupljao nezaboravni fra Jozo Križić. Šteta je, ipak, što već u početku nije bila predviđena i jedna veća dvorana za održavanje velikih priredaba ili skupova. Također je problem što zgrada vlaži. Danas je te nedostatke vrlo teško popraviti.
4. Izgradnja duvanjske bazilike
Genijalni duvanjski župnik fra Mijo Čuić zacijelo je dugo u glavi nosio ideju o jednoj veličanstvenoj crkvi u Županjcu, koja bi zamijenila staru i neuglednu crkvu – »skladište«. Ali je isto tako bio svjestan da siromašni duvanjski puk svojim vlastitim sredstvima nikada ne bi uspio izgraditi tako veličanstven hram. Znao je stoga da mora angažirati što širi krug ljudi i prijatelja kako bi ideja uspjela. Nije se boljeg povoda moglo naći od predstojeće proslave 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava (tada se općenito u povijesnoj znanosti, i pogotovo među pukom, držalo da se na Duvanjskom polju g. 925. krunio kralj Tomislav). I doista je fra Miji uspjelo pokrenuti cjelokupnu hrvatsku i crkvenu i nacionalnu javnost da se uključi u taj pothvat. Veliki podupiratelji bili su, među ostalima, zagrebački nadbiskup Bauer, veleindustrijalac Milan Prpić, članovi Društva hrvatskog zmaja (jedan od njih bio je i M. Mayer), drugi biskupi, Franjevačka uprava i drugi franjevci. Sam je fra Mijo išao priloge skupljati čak od naših ljudi u Americi (1920./21.), a nije izostao ni dar jugoslavenskog kralja Aleksandra. Nacrt bazilike i samostana izradio je zagrebački arhitekt ing. Stjepan Podhorsky bez ikakve novčane naknade.
Još u tijeku krvavog rata, g. 1917., fra Mijo je u Duvnu osnovao Odbor za izgradnju crkve, kojem je čitavo vrijeme on sam bio predsjednikom i glavnim pokretačem svih akcija. Još 30. siječnja 1917. Odbor je hrvatskom narodu uputio svoj Proglas u kojem sve obavješćuje da je povodom 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava hrvatski narod u Duvnu odlučio »da umjesto ikakva druga spomenika sagradi u Duvnu Spomen-crkvu sa Tomislavovim domom, koja će biti trajni spomenik hrvatske slave i vidljivi zalog sretnije budućnosti«. Odbor moli sve Hrvate »da svaki prinese svoj darak na uspomenu naše narodne slave i moći«.
Temeljni kamen za duvanjsku baziliku postavljen je 8. srpnja 1924. Temelje je blagoslovio mostarski biskup fra Alojzije Mišić uz sudjelovanje banjalučkog biskupa fra Joze Garića i izaslanikâ svih hrvatskih biskupa. Bio je to veličanstveni događaj na Duvanjskom polju. Za tu prigodu u Duvno je stiglo i izaslanstvo Braće hrvatskog zmaja, koji su bili glavni pokrovitelji izgradnje bazilike. Njihov put i doživljaje opisao je Milutin Mayer u knjižici S puta na Duvanjsko polje. Nakon blagoslova uslijedilo je slavlje za 900 uzvanika na kojem je general Jovanović predao fra Miji kraljev dar od 60.000 dinara. Radovi na bazilici započeli su u travnju 1925. prema nacrtu ing. Podhorskog. Crkva je imala oblik starohrvatske bazilike (Nin, Solin), samo puno većih dimenzija. Zidana je od domaćeg kamena izvađenog u kamenolomu Kologaju. Kamenje je oblikovano u lijepe kamene blokove. Vanjski izgled crkve doista je monumentalan: ima izgled pravilnoga križa, a iznad križišta se uzdiže prelijepa okrugla kupola. Duga je 38 metara, široka 19, s dosta kupola, a cijela je građena od klesanog kamena.
Crkva je građena punih 15 godina, teško i mučno, ali ustrajno. Godine 1930. bila je sagrađena do krova, a 1939. izvana potpuno dovršena. Bit će blagoslovljena tek 29. rujna 1940. (na Miholjdan) zajedno sa samostanom – od biskupa mostarskog Mišića. Zaštitnici bazilike su sveti Ćiril i Metod, a suzaštitnik sv. Nikola Tavelić. Vanjski su radovi do tada bili potpuno dovršeni, a unutarnje je tek trebalo dovršiti. Unutrašnjost se nije imala kad dovršavati: uskoro je započeo strašni i okrutni rat. Prelijepa tek sagrađena crkva bila je, zajedno sa samostanom, vrlo teško oštećena u bombardiranju na završetku rata. Bila je u strašnom stanju. Progonjeni fratri, te osiromašeni i preplašeni puk nisu imali ama baš nikakve mogućnosti prići obnovi duvanjske ljepotice. Tako je kroz sljedećih više od deset godina crkva kao strašilo zjapila, izložena duvanjskim zimama, snjegovima i kišama, koje su je sve više uništavale. Za gvardijana i župnika fra Teofila Leke pristupilo se najnužnijoj obnovi bazilike. Godine 1957. započela je najtemeljnija i najjednostavnija zaštita i obnova: obnovljeni su zidovi, crkva je prekrivena salonitom, a prelijepe okrugle kupole jednostavno je nestalo. Na njezinu mjestu sada je stajao priprosto oblikovani četverokut, prekriven krovom na četiri vode. Svi su ti nužni zahvati umnogome poružnili baziliku, ali su bili potrebni radi zaštite od daljnjeg propadanja, te da bi vjernici imali kakav-takav krov nad glavom. Za sljedećih gvardijana fra Hadrijana Sivrića i fra Ive Bagarića nastavljena je obnova unutrašnjosti crkve. Postavljene su nove pločice, salonitni krov zamijenjen je limenim (1968.), crkva je iznutra obojena. Postavljena je rasvjeta i ozvučenje (1968.-1969.), grijanje i stubište (1974). Godine 1972. asfaltiran je prilaz do crkve i samostana.
No sve su to bila samo privremena rješenja. Na istinsku obnovu bazilike i vraćanje na izvorno stanje moglo se početi misliti tek kada je novčana moć Duvnjakâ, nakon masovnog odlaska na Zapad, snažno porasla. Duša tog projekta bio je gvardijan fra Ante Perković. On je prikupio stare nacrte ing. Podhorskog, te ih počeo proučavati uz vrsne arhitekte: Jerku Maladu iz Splita i Josipa Ćeprnića iz Sarajeva. Najteži zahvat bila je ponovna izgradnja kupole. Po nacrtu spomenutih arhitekata uspješno su je sagradili vrsni posuški klesari. Izvanredno je uspjela: crkva se opet »podigla«. Radovi su započeli 1980. Nakon kupole promijenjena je cjelokupna krovna konstrukcija na cijeloj crkvi i samostanu, obnovljeni su zidovi i zvonik. U zvonik su starom zvonu dodana još tri nova koja zvone u vrlo lijepim tonovima (1982.). Potom su zvona elektrificirana. Na crkvu su postavljena troja monumentalna brončana vrata, svaka teška po 800 kg. Vrata je izradio i likovno uresio akademski kipar Jure Žaja. Reljefi na vratima predstavljaju različite likove iz hrvatske povijesti, hrvatske svece, te prizore iz evanđeoskih prispodoba. Do 1987. potpuno je uređena i unutrašnjost crkve. Glavni je projektant uređenja unutrašnjosti bio slovenski stručnjak ing. Franc Kvaternik. Svi se elementi izvrsno uklapaju u ambijent crkve, tako da slobodno možemo reći kako je danas duvanjska bazilika najljepše uređena crkva u čitavoj Hercegovini, a mislim i na širem području, i to kako izvana – tako i iznutra. Najprije je uređeno podno grijanje i postavljene nove, lijepe pločice na pod – kombinacija bračkoga i bihaćkog kamena. Ti radovi obavljeni su tijekom 1985. Potom je postavljena nova rasvjetna i razglasna mreža. U 1986. nastavljaju se radovi na stropu i u prezbiteriju. Najveličanstvenije je riješeno samo svetište s prekrasnim bijelim kamenim pločama, oltarom izrađenim od dva golema kamena bloka, te s pet kamenih stupova oko svetohraništa. Kamen dominira unutrašnjošću – čvrst i postojan kao i duvanjski čovjek, težak kao i njegova povijest. Po nacrtu ing. Kvaternika svetište je sagradio posuški klesar Vlado Galić. Svi su predmeti – krstionica, ambon, oltar, svetohranište, te sjedala za svećenike – izrađeni od posuškog kamena. Kor rese prelijepe orgulje, najljepše i najveće u Bosni i Hercegovini. Dar su domaćeg sina don Ante Bakovića, a rad slovenskog majstora Antona Jenka. Izgrađene su u Ljubljani 1984., a u duvanjsku baziliku postavljene početkom 1985.
Strop je obložen drvetom koje je dalo novi pečat crkvi i odlično se uklopilo u jednu cjelinu s kamenim podom i zidovima, te s drvenim orguljama i klupama. I stropna drvena obloga i lijepe drvene klupe izrađene su u Sloveniji. Konačno su u crkvu stavljeni i raskošni svijećnjaci. Crkva je divljenja vrijedan spomenik, oku i srcu ugodna slika, prelijepo zdanje, ponos vjernih Duvnjaka.
5. Podružne crkve u župi Tomislavgrad
Zbog udaljenosti od župne crkve u Tomislavgradu župljani iz selâ Stipanjići i Jošanica odlučili su izgraditi svoju podružnu crkvu. Crkva se nalazi u Stipanjićima, odmah do magistralne ceste Tomislavgrad-Split. Radovi su otpočeli 1970., a crkva je u potpunosti dovršena kroz sljedeće dvije godine. Blagoslovljena je 7. siječnja 1973. Od tada se u crkvi redovito slave nedjeljne i blagdanske svete mise, a također i listopadske i svibanjske marijanske pobožnosti. Konačno je uz crkvu g. 1982. dograđen i lijepi zvonik. Zvono je elektrificirano, a g. 1986. promijenjen je i krov na crkvi: postavljen je novi, bakreni krov. I unutrašnjost crkve je pristojno uređena. Svakako bi trebalo misliti i na uređenje crkvenog dvorišta, a bilo bi poželjno kvalitetno riješiti i pitanje grijanja crkve, jer je u zimskim mjesecima iznimno hladna.
Počevši od 1973. i žitelji sela Kovača i Tubolje počeli su tražiti pogodnu lokaciju za svoju podružnu crkvu. Razlog je također bila prevelika udaljenost od župne crkve. Na kraju je pronađen vrlo lijep položaj s desne strane ceste Kovači-Tubolja, uz samu rijeku Šuicu. Crkva je sklonjena od buke i prometa, a ujedno vidljiva odsvuda, osobito s glavne prometnice Tomislavgrad-Posušje. Zemljište su darovale tri obitelji Perković: Kata, Ivan i Pero. Radovi na crkvi otpočeli su 1976. u svibnju. Prije svega minirano je i poravnano neravno kamenito zemljište, a potom betonirani temelji. Crkva je jedno malo, ali vrlo uspješno zdanje: prirodno se uklapa u brdo i kuk iznad nje. Plan crkve izradio je arhitekt fra Pio Nuić, a isti je kao i onaj na groblju Sv. Ive u Roškom Polju. Radovi na crkvi završeni su u istoj 1976. godini. G. 1979. limeni je krov zamijenjen bakarnim. No, ni taj nije bio duga vijeka: u siječnju 1986. snažni je vjetar čitavi krov jednostavno odnio s crkve. Te je godine postavljen novi. Možda ipak, uza svu njezinu pristalost i ljepotu, ne bi bilo loše da je crkvica duža barem za dva-tri metra. Tijekom g. 1995. vrlo je lijepo i funkcionalno uređeno crkveno dvorište s parkiralištem. Crkva je u novije vrijeme posvećena Prečistom Srcu Marijinu.
Konačno su se na izgradnju svoje podružne crkve odlučili i žitelji udaljenih sela Mokronoga, Kuka i Luga. Crkva je izgrađena na vrlo zanimljivoj lokaciji, po kojoj se redovito i naziva »crkva na Širokovcu«. Radovi su otpočeli 1990., nakon što je prethodne godine nacrt za crkvu izradio slovenski arhitekt Franc Kvaternik. Crkva je izgrađena i pokrivena kroz 1990. i 1991. Rat je prekinuo daljnju izgradnju. U takvom je stanju – bez vrata, prozora i ikakva unutarnjeg uređenja – ostala kroz nekoliko sljedećih godina. Kroz to se vrijeme sv. misa slavila u podrumskim prostorijama. Godine 1995. nastavljeni su krovni radovi, te je na crkvu postavljen bakreni krov. U crkvu su postavljene rabljene klupe iz župne crkve, pa se mise u crkvi slave od 1995. Kroz 1996. crkva je izvana ožbukana, a u sljedećim se godinama nastavilo s uređenjem: žaluzine na zvoniku, priključena električna struja (1998.) i crkva ozvučena (1999.). Crkva je svečano blagoslovljena u jubilejskoj 2000. godini i posvećena Gospi Kraljici Hrvata, »da crkva Gospe Kraljice Hrvata, s obronaka Ljubuše, s uzvisine Širokovca, zakriljuje čitavo Duvanjsko polje, a Gospa Kraljica da svojim zagovorom i blagoslovom prati, čuva i štiti ovaj kraj i čitavi hrvatski nam rod i dom« (M. Bagarić). Najviše su se u izgradnji ove crkve zauzeli gvardijani fra Gabrijel Mioč i fra Mirko Bagarić, te franjevci fra Jozo Križić i fra Oton Bilić.
6. Kretanje pučanstva
O napučenosti današnje župe Tomislavgrad (Duvno) kroz povijest dovoljno govore spomenuti podatci: ilirske gradine, rimski municipij i svetište, važne prometnice, potom osnutak Duvanjske biskupije, te političko značenje Duvna u prvim hrvatskim stoljećima. G. 928. na Splitskom crkvenom saboru navodi se Duvanjska biskupija kao vrlo bogata svećenstvom i pukom. Dolazak Turaka i njihovi progoni snažno će, međutim, utjecati na veliko odseljavanje ovdašnjeg pučanstva. Tako početkom 18. stoljeća, nakon velikog bijega s ramskim franjevcima u Cetinsku krajinu (1687.) i kasnijih progona i iseljavanja, ovdje katolici više ne žive. Po završetku ratova Turci pozivaju nazad katolike, raju, jer im nema tko obrađivati zemlju. Oni su bili naučili ljenčariti i živjeti od tuđeg truda i muke. Tako već biskup Dragićević g. 1741. bilježi da su neka sela duvanjske župe naseljena. Broj je žitelja još vrlo malen, ali će se postupno povećavati. Te godine bila su naseljena sljedeća sela: Stipanjići (143 žitelja u 15 domova), Podgaj (98/8), Kolo i Eminovo Selo (208/24), Sarajlije (152/17), Vedašić i Oplećani (152/ 13). Ostala sela se ne spominju, kao ni sami Županj-Potok: ili su bila nenaseljena katolicima ili su pak zbog neznatnog broja žitelja bila pribrojena susjednim selima. Prema tome, na području današnje duvanjske župe živjela su ukupno 753 katolička žitelja u 77 domova (što znači gotovo 10 čeljadi u kućanstvu). Biskup Bogdanović proći će ovim krajem g. 1768. i zabilježiti ovakvo stanje: u (današnjoj) duvanjskoj župi bilo je naseljeno 9 sela, u kojima je živjelo ukupno 759 žitelja u 82 kuća (prosjek nešto više od 9 žitelja u kućanstvu). Evo stanja po selima: Kovači (2 kuće s 22 žitelja), Stipanjići (16/137), Podgaj (7/98), Kolo (12/86), Eminovo Selo (11/74), Lug (5/64), Sarajlije (8/62), Letka (7/54), Vedašić (14/152). Iako, dakle, biskup Bogdanović nabraja više naselja, u njima živi približno isti broj žitelja kao i prije gotovo 30 godina: samo 6 žitelja više. Većinu naselja današnje župe Duvno (Tomislavgrad) u svom izvješću nabraja i biskup Miletić g. 1813. Tada su u tim naseljima živjela 1232 žitelja. Iz g. 1844. sačuvan je popis tadašnjega duvanjskog župnika (sa sjedištem u Mokronogama). Tada je na području današnje župe Duvno (Tomislavgrad) živjelo 1379 katolika u 194 kuće. Tome treba dodati i oko 62 žitelja iz Kovača, koji su živjeli u 5 kuća (prema popisu seoničkog župnika fra Mije Zubića iz 1838., jer su tada Kovači pripadali župi Seonici). Ukupno, dakle, oko 1441 katolik u 199 kuća.
Prema prvome franjevačkom šematizmu Hercegovačke kustodije iz 1853. župa je – zajedno s današnjom župom Šuicom – brojila 1671 župljanina u 162 obitelji. U svom popisu iz 1867. fra Petar Bakula nabraja 15 sela (Županjac, Kolo, Podgaj, Jošanicu, Stipanjiće, Blažuj, Eminovo Selo, Mokronoge, Kuk – Lug, Sarajlije, Srđane, Oplećane, Vedašić, Letku i Vučipolje), u kojima živi 1850 vjernika u 323 kućanstva. Ovdje su nabrojena sva naselja današnje župe, izuzev Buhova, koje tada najvjerojatnije nije bilo ni naseljeno. Popisu treba pribrojiti i Kovače, koji su tada pripadali župi Seonici: u Kovačima je živio samo 31 žitelj u 9 kuća. Prema tome, na području današnje duvanjske župe živio je 1881 žitelj u 332 kućanstva. Bakula nadodaje da su na području župe živjeli Turci (muslimani), pravoslavni i Romi. »U župi ima turskih kuća otprilike 120, pravoslavnih 240 i ciganskih 30.« Iskreno rečeno, nije mi baš posvema jasno gdje su živjeli toliki pravoslavci? Vjerojatnije je da se radilo o 24 obitelji!
Snažni rast katoličkog pučanstva počinje tek nakon tog razdoblja. Tome je uveliko pridonijelo konačno oslobođenje ispod turske vlasti, g. 1878. G. 1882. u župi je bilo 14 sela, u kojima je u 379 obitelji živjelo 2488 župljana. Evo popisa po selima:
naselje |
obitelji |
žitelja |
parova |
Županjac |
98 |
505 |
103 |
Blažuj |
20 |
104 |
23 |
Eminovo Selo |
24 |
133 |
25 |
Mokronoge |
16 |
111 |
21 |
Lug - Kuk |
13 |
120 |
27 |
Sarajlije |
28 |
187 |
41 |
Letka |
22 |
192 |
37 |
Vedašić |
32 |
268 |
59 |
Oplećani |
8 |
47 |
9 |
Srđani |
9 |
77 |
11 |
Kolo |
28 |
255 |
45 |
Podgaj |
15 |
79 |
17 |
Jošanica |
7 |
48 |
11 |
Stipanjići |
59 |
362 |
84 |
14 sela |
379 |
2488 |
513 |
Pribrojimo li tome još selo Kovače (tada dio župe Bukovice) s 12 obitelji, 85 žitelja i 16 vjenčanih parova, znači da je današnja župa Tomislavgrad imala: 391 obitelj, 2573 žitelja i 529 parova. Deset godina nakon toga broj župljana već je povećan za više od 1000! G. 1892. u župi je u 487 obitelji živjelo 3520 župljana. Po selima je to izgledalo ovako:
naselje |
obitelji |
žitelja |
udaljenost |
Županjac |
140 |
659 |
0 |
Blažuj |
21 |
137 |
3 |
Eminovo Selo |
29 |
220 |
2 |
Jošanica |
9 |
68 |
1 |
Kolo |
36 |
343 |
3 |
Kuk |
7 |
79 |
1 |
Letka |
27 |
271 |
1 |
Lug |
12 |
118 |
1 |
Mokronoge |
22 |
185 |
1 |
Oplećani |
7 |
43 |
1 2 |
Podgaj |
19 |
116 |
: |
Sarajlije |
32 |
280 |
1 |
Srđani |
10 |
117 |
1 2 |
Stipanjići |
76 |
527 |
1 3 |
Vedašić |
40 |
357 |
1 |
15 sela |
487 |
3520 |
|
Kovači su te godine imali 21 obitelj i 174 župljana. Prema tome, područje današnje župe Tomislavgrad imalo je ukupno 508 obitelji i 3694 žitelja. Broj žitelja na prijelazu stoljeća nije rastao tako naglo. Tako je 1903. godine broj žitelja – bez Kovača – iznosio 3813 (od čega 2012 muških i 1801 ženskih osoba), koji su živjeli u 554 obitelji; bračnih parova bilo je 613; brakova bez djece 11; udovaca 92, udovica 108; trećara 111; pismenih 491. Na području župe živjelo je 316 muslimanskih obitelji, 92 pravoslavne i dvije židovske. Najveći porast pučanstva na čitavome duvanjskom području događa se u sljedećih 20 godina unatoč strašnome ratu 1914.-1918. Broj župljana u župi Tomislavgrad g. 1917. iznosio je 4096, g. 1933. narastao je već na 5558 (još uvijek bez Kovača). Živjeli su u 657 obitelji; bračnih parova bilo je 1025. Trećara je bilo 554. U isto vrijeme na području župe živjelo je 1670 muslimana, te 419 pravoslavnih (upravo ovaj podatak na neki način negira Bakulinu tvrdnju da bi na području župe g. 1867. bilo čak 240 pravoslavnih kuća). Te godine je u župi bilo kršteno čak 221 novorođenče. Zanimljivo je da se u sljedećih desetak godina, do pred početak Drugoga svjetskog rata, broj žitelja smanjio: g. 1940. župa je imala 5411 katoličkih žitelja (ili je problem bio samo u pogrješnom upisivanju brojaka). Nakon rata, zahvaljujući dobrim dijelom i doseljenicima iz duvanjskih sela u grad, župa snažno raste. G. 1962. u župi je živjelo 6376 vjernika u 1009 obitelji. Rast se nastavlja i dalje: svakih desetak godina župa je veća za kojih 1000 žitelja. Tako je g. 1975. u župi bilo 7713 župljana, koji su živjeli u 1373 kućanstva (prosjek 5,6 žitelja u jednoj obitelji). Ovdje ne treba zaboraviti da se u međuvremenu i selo Kovači pripojilo ovoj župi (g. 1967.). G. 1987. u župi je bilo 8200 župljana, koji su živjeli u 1701 kućanstvu (prosjek tek 4,8 žitelja u obitelji). Ovdje opet ne treba zaboraviti da se već odavna dobar dio žitelja župe samo formalno vode kao župljani, dok oni u stvarnosti rade i žive daleko od Duvna, redovito na »privremenom« radu u Zapadnoj Europi. Prema zadnjem službenom izvješću, g. 1997. u župi je živjelo 8600 župljana u 1918 obitelji. U taj je broj uračunato i 705 osoba koji privremeno borave u inozemstvu, te nekolicina prognanika. Evo podataka prema pojedinim naseljima (ovdje poredanima prema veličini naseljâ):
Naselje |
obitelji |
žitelja |
muških |
ženskih |
Tomislavgrad |
838 |
3497 |
1792 |
1705 |
Kolo |
150 |
649 |
318 |
331 |
Stipanjići |
137 |
636 |
313 |
321 |
Vedašić |
118 |
544 |
273 |
271 |
Eminovo Selo |
115 |
495 |
257 |
238 |
Letka |
83 |
432 |
208 |
224 |
Sarajlije |
71 |
388 |
204 |
184 |
Kovači/Ponor |
54 |
243 |
124 |
129 |
Srđani |
53 |
255 |
135 |
120 |
Mokronoge |
50 |
224 |
120 |
122 |
Lug |
49 |
259 |
123 |
136 |
Jošanica |
40 |
188 |
94 |
94 |
Podgaj |
37 |
144 |
76 |
68 |
Blažuj |
35 |
154 |
74 |
80 |
Kuk |
27 |
206 |
105 |
101 |
Oplećani |
17 |
68 |
35 |
33 |
Tubolja |
16 |
72 |
34 |
38 |
Ćavarov Stan |
15 |
60 |
27 |
33 |
Buhovo |
14 |
54 |
26 |
28 |
Vučipolje |
2 |
4 |
2 |
2 |
20 naselja |
1918 |
8600 |
4390 |
4210 |
godina |
kršteni |
umrli |
vjenčani |
1828. |
52 |
11 |
7 |
1829. |
93 |
27 |
14 |
1830. |
85 |
72 |
17 |
1831. |
104 |
62 |
10 |
1832. |
119 |
18 |
25 |
1833. |
98 |
14 |
16 |
1834. |
102 |
75 |
7 |
1835. |
116 |
50 |
19 |
1836. |
106 |
57 |
19 |
1837. |
96 |
47 |
23 |
1838. |
72 |
37 |
16 |
1839. |
97 |
20 |
17 |
1840. |
72 |
25 |
8 |
1841. |
68 |
3 |
21 |
1842. |
98 |
3 |
15 |
1843. |
77 |
5 |
16 |
1844. |
98 |
7 |
28 |
1845. |
76 |
16 |
18 |
1846. |
116 |
51 |
27 |
1847. |
105 |
34 |
20 |
1848. |
106 |
50 |
26 |
1849. |
103 |
27 |
15 |
1850 |
101 |
39 |
20 |
1851. |
91 |
41 |
19 |
1852. |
151 |
56 |
19 |
1853. |
102 |
42 |
18 |
1854. |
116 |
29 |
29 |
1855. |
101 |
54 |
12 |
1856. |
116 |
42 |
33 |
1857. |
138 |
45 |
35 |
1858. |
123 |
61 |
17 |
1859. |
156 |
21 |
23 |
1860. |
120 |
23 |
17 |
1861. |
105 |
80 |
28 |
1862. |
143 |
53 |
20 |
1863. |
127 |
56 |
25 |
1864. |
122 |
57 |
26 |
1865. |
133 |
54 |
14 |
1866. |
86 |
61 |
18 |
1867. |
104 |
44 |
11 |
1868. |
99 |
74 |
20 |
1869. |
108 |
36 |
19 |
1870. |
171 |
72 |
22 |
1871. |
120 |
82 |
20 |
1872. |
106 |
67 |
28 |
1873. |
114 |
70 |
25 |
</ |
