ĐAKONSKO REĐENJE U MOSTARU

lis 30 2021 Miriam

Po posvetnoj molitvi i polaganju ruku mons. Petra Palića, mostarsko-duvanjskog biskupa, tijekom misnog slavlja u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru, u subotu 30. listopada 2020., s početkom u 11 sati, sveti red đakonata uz jednog biskupijskog kandidata don Nikše Pavlovića primili su i četvorica kandidata Hercegovačke franjevačke provincije: fra Franjo Ćorić, fra Ivan Hrkać, fra Franjo Markić i fra Ivan Slišković.

U koncelebraciji s biskupom bili su fra Miljenko Šteko, provincijal, generalni vikar don Nikola Menalo i svećenici koji su mogli prisustvovati svetoj misi. Nakon čitanja Evanđelja prozvani su kandidati za sveti red. Biskup Petar je ređenicima uputio prigodnu homiliju.

Nakon homilije uslijedili su upiti ređenicima i litanije Svih Svetih. Đakoni su molili litanije prostirući se na pod. Slijedila je blagoslovna molitva i polaganje ruku. Nakon obreda ređenja, župnici su pomogli ređenicima u oblačenju đakonske odore – dalmatike. Zatim su primili evanđelistar – knjigu Evanđelja, i potom pristupili oltaru prinoseći darove za euharistijsku službu.

Na kraju svetog misnog slavlja provincijal fra Miljenko je zahvalio biskupu Petru na činu ređenja. Izraze radosti i čestitanja uputio je obiteljima novih đakona, ređenicima i svima koji su ih pratili na putu do oltara.

Propovijed biskupa Petra Palića na đakonskom ređenju:

Dragi kandidati za primanje svetoga Reda đakonata: Nikša, Franjo, Ivane, Franjo i Ivane!
Mnogopoštovani oče Provincijale i generalni vikaru naših biskupija don Nikola,
Draga braćo svećenici i redovnici, bogoslovi,
Sestre redovnice,
Drage obitelji naših ređenika,
Draga braćo i sestre!

1. Veliko se otajstvo događa danas pred našim očima. Kao što je u svoje vrijeme prorok Izaija doživio nešto veoma neobično i nesvakidašnje te bio svjedokom veličanstvene Božje objave, tako smo i mi danas svjedoci Božjega djela koje se na sakramentalni način događa ovdje i sada.

Čuli smo u Božjoj riječi Izaijin susret s Gospodinom i Božjim svijetom. Izaija vidi Boga koji sjedi na prijestolju na nebu, okružen moćnim krilatim bićima, serafima, koji slave Gospodina:  “Svet, svet, svet je Jahve nad vojskama, puna je sva zemlja veličanstva njegova!” Dim i hvale nebeskih sila dodatno ispunjaju hram.

Izaija se osjeća nedostojnim. Suočen je s vlastitom nečistoćom, svojim grijesima, osjeća da ne može stajati u prisutnosti svetoga Boga. Jedan od serafa mu žeravom sa žrtvenika čisti usne i život. Od tog trenutka Izaijin pogled nije više usmjeren na njega samoga, ne mora brinuti o svojoj krivnji, nego odjednom postaje slobodan gledati Boga.

2. Pred nama stoje petorica mladića, koji se ni u čemu ne razliku od svojih vršnjaka. A ipak, u svome su životu i srcu osjetili nešto neobično i uzvišeno poput proroka Izaije. Čuli su Gospodina koji ih zove, ali su bili svjesni i svoje nedostojnosti. Odazvali su se, a Gospodin ih je iz dana u dan, iz godine u godinu pripremao da ga naviještaju i drugima svjedoče za Njega. Bog nije to učinio silom. Stao je na vrata njihova srca i kucao i na taj način pokazao da Bog doista ima veliku čežnju i potrebu za ljudima na ovome svijetu. Stoga i pitanje: „Koga da pošaljem? I tko će nam poći?“ Koga da Bog pošalje i tko je spreman poći današnjem svijetu i čovjeku ukazivati na vrjednote ljubavi, žrtve, praštanja, poštenja, dobrote, milosrđa, odricanja? Ovi će mladići danas, kad budu čuli svoja imena, reći: „Evo me, mene pošalji!“

Odabravši njih, a i sve nas, i odabirući kroz povijest mnoge muškarce i žene, koje poziva na radikalno nasljedovanje i življenje Evanđelja, Bog pokazuje da mu nisu potrebni superheroji, niti kopije drugih i onoga što mi sami nismo. Pred Bogom ne moram biti drugačija osoba, nego ono što jesam. Bog od nas traži jedino da postanemo slobodni za Njega i Njegovo poslanje.

3. Dragi kandidati za primanje svetoga Reda đakonata! Služba đakonata nije puka prijelazna služba na vašem putu do svećeništva. Svi službenici Crkve zadržavaju svoju đakonsku službu dok služe Božjemu narodu, hrabreći ga da i on sȃm ispuni svoju krsnu ulogu kao svećenički narod. Vi ćete polaganjem biskupovih ruku, kako nam je od apostola predano, po molitvi Crkve i snagom i darom Duha Svetoga biti posvećeni i ovlašteni pomagati biskupu i svećenicima u službi riječi, službi oltara i službi ljubavi. Kao poslužitelji oltara naviještat ćete Evanđelje, pripremati žrtvu i vjernicima dijeliti Gospodinovo tijelo i krv.

4. Jedan od načina i očitih znakova kojim ćete drugima pružati svjedočanstvo jest vaše pravo na intimnost, na brak i na očinstvo, a koje ćete vi dati kao dar. Obećanje života u beženstvu, obećanje celibata izraz je vašega sebedarja, koje dajete Bogu i svome narodu.

Drugi znak je obećanje poslušnosti koje dajete biskupu, koji je u ime Crkve prima. Riječ poslušnost, na latinskom oboedientia, dolazi od riječi „ob-audire“, što bi u prijevodu značilo slušati velikom pozornošću. U svijetu zbunjenih i zbunjujućih poruka, u životu satkanom od osjećaja i emocija, ponekad je teško čuti autentičnu Božju riječ koju nam govori i poziva nas da odgovorimo. Poslušnost se rađa iz slobode koja dolazi iz svesrdne vjere i povjerenja, a izraz je kreposti nade da se Božji plan ostvaruje kroz Njegovu Crkvu.

5. To je sigurno i smisao postavljenih pitanja kandidatima na svakom đakonskom ređenju:

“Hoćete li u čistoj savjesti čuvati otajstvo vjere? Hoćete li čuvati i razvijati duh molitve? Hoćete li usklađivati svoj život u skladu s Kristovim primjerom.“ – „ Hoću. Hoću, s Božjom pomoću”. I onda kako bismo se podsjetili da ovo blago čuvamo u sebi u glinenim posudama, prostiremo se pred oltarom dok molimo “Milostivo pogledaj, molimo Gospodine, i ove svoje sluge.” Vjerojatno ćete u sebi pomisliti: “Gospodine, nisam dostojan”, ili: „Evo me, Gospodine, dolazim izvršiti tvoju volju”. Ta gesta prostracije izraz je samopredanja i poniznosti. To je čin napuštanja svega onoga što mislim da je moje i ujedno izraz povjerenja u Božje vodstvo i želje da ga slijedim. To je znak vaše volje da budete ispunjeni Božjom moći i njegovom ljubavlju, koji će to djelo koje započinje u vama jednom i dovršiti. Polaganje ruku povezuje vas s poučavanjem i službom apostola.

Zaključak đakonskog ređenja, ili je to zapravo početak, je kada vam se predaje Knjiga Evanđelja s riječima „Primi Kristovo Evanđelje kojemu si postao glasnik.” Kao đakoni imat ćete privilegirani pristup životima ljudi kojima služite. Ta će vas činjenica naučiti da najbolja propovijed koju propovijedate neće biti samo riječima, ili s propovjedaonice, ili biskupske katedre, nego propovijed životom.

Biskup je pozvan da vas u ovom trenutku upozori: “Nastoj vjerovati što pročitaš, učiti što uzvjeruješ, živjeti što učiš.”

6. U svima nama koji smo se odlučili radikalnije slijediti Isusa odjekne ponekad u srcu pitanje, odnosno tvrdnja s dozom očekivanja, koju je Petar izrekao Isusu u današnjem Evanđelju: „Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.“

Dragi kandidati, istina je, ostavili ste mnogo, mnogo ćete i primiti. Ali, ako sve ostavite, primit ćete nasljedstvo koje će zasjeniti najsvijetlije blago ove zemlje. Kada se odričemo nečega za Isusa, Isus nam vraća nešto što je bolje od onoga što smo žrtvovali.

Napustili smo svoju kuću. Bog nam daje svoju Crkvu. Ostavili smo braću i sestre i majku. Bog nas daje jedne drugima, braću i sestre i majke u Kristu. Napustili smo svoju zemlju, posjede gdje nam je bilo ugodno. Bog osigurava sve što nam je potrebno gdje god idemo. Što je rekao apostolu Pavlu kad se suočio s progonom? “Ne boj se…jer mnogo je naroda mojega u ovom gradu.” (Dj 18,9-10)

U Kristu ništa ne gubimo, čak i ako nam stvari oduzmu progonom. Patnja radi Krista i evanđelja dokazuje da uistinu pripadamo Bogu. To je Isusov put.

Hodajte smjelo, ponizno i hrabro tim putem, a zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, sv. Josipa, sv. Franje, te Svih svetica i svetaca Božjih bit će vam izvor sigurnosti i utjehe na putu za Kristom. Amen.

 

Duhovnost

ŽIVOTOPIS SV. FRANJE ASIŠKOG

FRANJEVAČKI IZVORI

MOLITVENIK FRA ANĐELA NUIĆA

SPISI SVETOGA FRANJE I SVETE KLARE