STEPINČEVO U NEW YORKU

STEPINČEVO U NEW YORKU
velj 12 2018 Miriam

U nedjelju, 11. veljače 2018. u Hrvatskoj župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku svečano je proslavljen Dan blaženoga Alojzija Stepinca. Svetu misu predvodio je Đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit dr. Đuro Hranić uz koncelebraciju župnika fra Nikole Pašalića, te asistenciju župnoga vikara fra Željka Barbarića. Nakon župnikova pozdrava i dobrodošlice koju je uputio biskupu Hraniću, započelo je svečano euharistijsko slavlje u kojem su, na poseban način, sudjelovali mladi župne zajednice okupljeni u folklornu skupinu „Kolo grupa kardinal Alojzije Stepinac“ i Hrvatsku školu kardinala Alojzija Stepinca. Sv. misi nazočili su diplomatski predstavnici Republike Hrvatske djelatnici generalnoga konzulata u New Yorku.

Dio nadahnute biskupove propovijedi donosimo ovdje: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“ (Iv 12,23-24).

Ove riječi o zakonitosti pšenična zrna i ljudskoga života Isus je izrekao skupini Grka, koji su, nakon duga i naporna putovanja, pristigli u Jeruzalem i žarko molili apostole Filipa i Andriju: „Htjeli bismo vidjeti Isusa!“ (Iv 12,21). Zanimljivo je da kad se Isus, na intervenciju dvojice svojih apostola, konačno pojavio pred tim hodočasnicima i kad su oni napokon ugledali njegovo lice, on se ne prepušta njima i njihovim pitanjima (a zasigurno su ih imali kad su tražili susret s njime), nego im on čitav svoj život, poslanje i djelo tumači slikom pšenična zrna. Tu sliku pšenična zrna Isus upotrebljava da bi im protumačio svoj vlastiti život, žrtvu i smrt: „Ako pšenično zrno pavši u zemlju ne umre, ostaje samo. Ako li pak umre, donosi obilat rod! Tko ljubi svoj život, izgubit će ga“ (Iv 12,23-24). A tko je spreman umrijeti sebi, darovati se do kraja i tako izgubiti svoj život, taj će ga sačuvati za život vječni (usp. Iv 12,25). (Štoviše da bi naglasio spremnost umrijeti, Isus čak kaže: “tko mrzi svoj život (...) sačuvat će ga za život vječni“.)

U svjetlu te Isusove riječi o zakonitosti pšenična zrna mi danas, draga braćo i sestre, očitavamo i vrednujemo mučeništvo bl. Alozija kard. Stepinca te njegovu spremnost „Radije umrijeti, negoli popustiti“ komunističkoj vlasti, koja ga je najprije zatvorila i tako mu onemogućila vršenje njegove službe zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita, potom je na montiranom političkom procesu lažnim optužbama nad njim izvršila moralno ubojstvo i osudila ga na dugogodišnju robiju i gubitak političkih i građanskih prava, te napokon, nasiljem iz mržnje prema kršćanskoj vjeri i Katoličkoj Crkvi, toksičnim supstancijama odnosno trovanjem izazvala njegovu prijevremenu smrt. A da bi sve to prikrila te spriječila da Blaženik umre u zatvoru, kao mučenik pred licem domaće i međunarodne javnosti, pušten je da umre u kućnom pritvoru u svome rodnom Krašiću.

U svjetlu te zakonitosti pšenična zrna koje, umirući donosi obilat rod i darujući svoj zemaljski, zadobiva vječni život u slavi nebeskoga Oca, mi prepoznajemo danas, draga braćo i sestre, uzvišenost i veličinu mučeničkoga svjedočanstva i tolikih drugih hrvatskih mučenika komunističkoga režima: bl. Miroslava Bulešića i brojnih svećenika, bogoslova, časnih sestara i vjernika laika, a među njima i 66-ice hercegovačkih franjevaca, čiji je proces proglašenja blaženima također već započeo. U toj Isusovoj riječi i njihovom mučeničkom svjedočanstvu zbog vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi prepoznajemo i jasnu poruku koju Isus danas upravlja i nama, okupljenima na ovom liturgijskom slavlju. „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko je spreman umrijeti sebi i svome egoizmu, sačuvat će ga za život vječni“ (Iv 12,23-24).

Naime, već nam naše obično ljudsko iskustvo pokazuje: Želim li sačuvati svoj život, svoju komotnost, slobodu i neovisnost, svoj izgled i zdravlje, te ne želim prihvatiti obaveze; ne želim djecu, pa čak niti muža, odnosno ženu; i čuvam svoje životne snage; pazim da se ne istrošim; pazim na svoj fizički izgled, ne želim se vezati uz drugu osobu, ne želim bračne i obiteljske obveze, ostajem sam. Život, snaga, mladost, komotnost koje sam htio zadržati i sačuvati, ipak s godinama nestaju. A od mene i od mojega života ostaje samo onaj dio i samo onoliko koliko sam darovao drugima: ostaju životi moje djece i unučadi, ostaju plodovi mojega odricanja, rada i nastojanja, a iznad svega, ostaje drugima darovana dobrota i ljubav. Ono što sam darivao i poklanjao, što je palo u zemlju i umrlo, čega sam se odrekao, to je postalo životno i donijelo mnogo roda, a ono što sam sebično čuvao to je zauvijek nestalo i propalo.

Bl. Alojzije Stepinac je u svjetlu te Isusove logike pšenična zrna izabrao darivanje svoga života drugima kroz svećeničku službu. Nakon imenovanja zagrebačkim nadbiskupom, od početka je bio svjestan svoje odgovornosti za druge ljude: katolike i nekatolike. Svoj život pretvorio je u zauzeto biskupsko služenje kroz navještaj Evanđelja i hrabru proročku riječ u javnosti. Razlikovao je vlast od države. Radovao se ostvarenju vjekovnoga sna hrvatskog naroda o ponovnom osamostaljenju hrvatske države, ali je hrabro žigosao zlodjela ustaške vlasti, sebe je izlagao opasnosti i spašavao ljude bez razlike. Sramni pokušaj sprječavanja njegova proglašenja svetim ima i svoje pozitivne učinke: dodatno osvjetljuje njegov humanitarni i karitativni rad te njegovo spašavanje Srba, Židova i Roma te političkih zatvorenika. Čim je došla nova komunistička vlast, on je odmah u početku prozreo njezine namjere i poteze. Shvatio je da je zatvoren, oblaćen i osuđen jer je kao zagrebački nadbiskup najugledniji predstavnik Katoličke Crkve, koju se željelo poniziti i do kraja uništiti. Otkrio je pravu nakanu potpuno neutemeljenih optužbi, lažnih svjedoka te nesnosnih poreza, ucjena i prijetnji svećenicima kao i njihova zatvaranja i ubijanja. Proročki je pročitao nastojanja komunističke vlasti da iznutra podijeli i paralizira Crkvu kroz tzv. Svećenička udruženja. Uvidio je da vlast progoni i čini pritisak na svećenike, da neke i ubija kako bi ih sve što više uplašila i kako bi što veći broj svećenika i redovnika izlaz iz takve situacije potražio učlanjenjem u staleško Svećeničko udruženje. Shvatio je da onima koji pokušavaju čuvati svoju kožu i život te postaju članovima Udruženja (tzv. „narodnim svećenicima“) bezbožna komunistička vlast obećava, a dijelom i daje određene pogodnosti (zdravstveno osiguranje, mirovinu, pa čak i plaću...), ali da zauzvrat od njih traži određene usluge te da preko njih želi iznutra sijati nepovjerenje, međusobno podijeliti biskupe i svećenike te tako iznutra oslabljenu Crkvu na kraju odvojiti od Rima i potpuno je uništiti. Vidio je da proročke glasove, one biskupe i svećenike koji su predstavljali moralnu vertikalu i stup za ostale, vlast želi slomiti, ušutkati i ukloniti. U toj teškoj situaciji on se pokazao kao istinski i hrabar pastir Crkve. Potpuno slobodan od sebe i svoje dobrobiti, ni na koji način nije mislio za sebe i spašavao svoj život, nego je branio ljudska prava i slobodu Crkve”…

Poslije sv. mise upriličen je prigodan kulturni program članova Kolo grupe i Hrvatske škole u dvorani pastoralnih okupljanja, nakon čega se nadbiskup Hranić osobno sastao s brojim vjernicima te župe.  

fra Nikola Pašalić, OFM 

Propovijedi

Duhovnost

ŽIVOTOPIS SV. FRANJE ASIŠKOG

FRANJEVAČKI IZVORI

MOLITVENIK FRA ANĐELA NUIĆA

SPISI SVETOGA FRANJE I SVETE KLARE