Četvrta vazmena nedjelja kroz godinu C

svibnja 06 2022 Miriam

8. svibnja 2022.

Ulazna pjesma
Puna je zemlja dobrote Gospodnje, Gospodnjom su riječju nebesa sazdana, aleluja! (Ps 33, 5-6)

Zborna molitva
Svemogući vječni Bože, dovedi nas u društvo nebesnika: nek stado tvojih vjernih, makar skromno, prispije onamo kamo ga predvodi hrabri Pastir. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Udijeli nam, molimo, Gospodine, da te uvijek hvalimo ovim vazmenim otajstvima. U njima nas trajno ispravljaš: daj da nam budu izvor vječne radosti. Po Kristu.

Pričesna pjesma
Uskrsnu Pastir dobri koji život svoj položi za svoje ovce, aleluja.

Popričesna molitva
Pastiru dobri, pogledaj svoje stado otkupljeno dragocjenom krvlju tvoga Sina i vodi ga na svoje vječne pašnjake. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 13, 14.43-52
Obraćamo se, evo, poganima.

Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Pavao i Barnaba krenuše iz Perge i stigoše u Antiohiju pizidijsku. U dan subotni ušli su u sinagogu i sjeli. I mnogi Židovi i bogobojazne pridošlice pođoše za njima, koji su ih nagovarali ustrajati u milosti Božjoj. Iduće se subote gotovo sav grad zgrnu čuti riječ Gospodnju. Kad su Židovi ­ugledali mnoštvo, puni zavisti psujući suprotstavljali su se onomu što je Pavao govorio. Na to im Pavao i Barnaba smjelo rekoše: »Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima. Jer ovako nam je zapovjedio Gospodin: ’Postavih te za svjetlost poganima, da budeš na spasenje do nakraj zemlje.’« Pogani koji su slušali radovali su se i slavili riječ Gospodnju te povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni. Riječ se pak Gospodnja pronese po svoj onoj pokrajini. Ali Židovi potakoše ugledne bogobojazne žene i prvake gradske te zametnuše progon protiv Pavla i Barnabe pa ih izbaciše iz svoga kraja. Oni pak stresu prašinu s nogu protiv njih pa odu u Ikonij. A učenici su se ispunjali radošću i Duhom Svetim. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 100, 2.3.5

Pripjev: Njegov smo narod i ovce paše njegove.

Kliči Gospodinu, sva zemljo!
Služite Gospodinu u veselju!
Pred lice mu dođite
s radosnim klicanjem!

Znajte da je Gospodin Bog:
on nas stvori i mi smo njegovi,
njegov smo narod i ovce paše njegove.

Jer dobar je Gospodin,
dovijeka je ljubav njegova,
od koljena do koljena vjernost njegova.

Drugo čitanje Otk 7, 9.14b-17
Jaganjac će biti pastir njihov i vodit će ih na izvore vodâ života.

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostola
Ja, Ivan, vidjeh: eno velikoga mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. I reče mi jedan od starješina: »Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i onaj koji sjedi na prijestolju razapet će šator svoj nad njima. Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer – Jaganjac koji je posred prije­stolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore vodâ života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.« Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 10, 14
Ja sam pastir dobri, govori Gospodin, i ja poznajem ovce svoje i mene poznaju moje.

Evanđelje Iv 10, 27-30
Ja ovcama svojim dajem život vječni.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus: »Ovce moje slušaju glas moj; ja ih ­poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Papa Franjo

59. svjetski dan molitve za zvanja o temi „Pozvani graditi ljudsku obitelj“

Draga braćo i sestre!

Dok u ovom našem vremenu još uvijek pušu ledeni vjetrovi rata i ugnjetavanja i često smo svjedoci polarizacije, kao Crkva pokrenuli smo sinodalni proces: osjećamo hitnu potrebu da hodamo zajedno, njegujući dimenzije slušanja, sudjelovanja i dijeljenja. Zajedno sa svim muškarcima i ženama dobre volje želimo pridonijeti izgrađivanju ljudske obitelji, zaliječiti njezine rane i upraviti je prema boljoj budućnosti. U toj perspektivi, u povodu 59. svjetskog dana molitve za zvanja, želio bih s vama razmisliti o širokom značenju “poziva” u kontekstu sinodalne Crkve koja je u stavu osluškivanja Boga i svijeta.

Svi su pozvani biti protagonisti misije

Sinodalnost, zajednički hod temeljni je poziv Crkve i samo na tom obzoru moguće je otkriti i cijeniti različita zvanja, karizme i službe. Znamo, istodobno, da Crkva postoji zato da evangelizira, izlazeći iz same sebe i sijući sjeme evanđelja u brazdama povijesti. Zato je to poslanje moguće upravo sinergijskim povezivanjem svih pastoralnih područja i, još prije toga, uključivanjem svih Gospodinovih učenika. Naime, »po primljenom krštenju svaki je član Božjeg naroda postao učenik misionar (usp. Mt 28, 19). Svaki krštenik, neovisno o položaju u Crkvi i stupnju vjerske izobrazbe, aktivni je nositelj evangelizacije« (Apost. pob. Evangelii gaudium, 120). Moramo se čuvati mentaliteta koji razdvaja svećenike i laike, smatrajući prve protagonistima, a druge izvršiteljima, te nastavljati dalje kršćansko poslanje kao jedan Božji narod, laici i pastiri zajedno. Čitava je Crkva vjerovjesnička zajednica.

Pozvani biti čuvari jedni drugih i stvorenoga svijeta

Riječ “poziv” ne treba shvaćati restriktivno, dovodeći je u vezu samo s onima koji slijede Gospodina na putu posebnog posvećenja. Svi smo pozvani sudjelovati u Kristovom poslanju ujedinjavanja raspršenog čovječanstva i njegova pomirenja s Bogom. Općenitije govoreći, svaki čovjek, prije nego što doživi susret s Kristom i prigrli kršćansku vjeru, zajedno s darom života prima temeljni poziv: svaki je od nas stvorenje željeno i ljubljeno od Boga, za koje je On imao jedinstven i poseban plan, i tu božansku iskru, koja je prisutna u srcu svakog muškarca i žene, pozvani smo razvijati tijekom svoga života, pridonoseći razvoju čovječanstva oduhovljenog ljubavlju i uzajamnim prihvaćanjem. Pozvani smo biti čuvari jedni drugih, graditi veze sloge i dijeljenja, liječiti rane stvorenoga svijeta, kako njegova ljepota ne bi bila uništena. Riječju, pozvani smo postati jedna obitelj u čudesnoj zajedničkoj kući stvorenoga svijeta, u skladnoj raznolikosti njezinih elemenata. U tom širem smislu, ne samo pojedinci nego i narodi, zajednice i najrazličitije grupe imaju jedan “poziv”.

Pozvani prihvatiti Božji pogled

Taj veliki zajednički poziv uključuje i konkretniji poziv koji nam Bog upućuje, dopirući do našeg života svojom ljubavlju i usmjeravajući ga prema konačnom cilju, prema punini koja seže čak onkraj praga smrti. Tako je Bog htio gledati i gleda na naš život.

Michelangelu Buonarrotiju se pripisuju ove riječi: “Svaka kamena gromada ima kip u sebi, a kiparov je posao otkriti ga.” Ako to može biti umjetnikov pogled, Bog još više gleda tako na nas: u onoj djevojci iz Nazareta vidio je Majku Božju; u ribaru Šimunu sinu Joninu vidio je Petra, stijenu na kojoj će sagraditi svoju Crkvu; u cariniku Leviju vidio je apostola i evanđelista Mateja; u Savlu, neumoljivom progonitelju kršćana, vidio je Pavla, apostola narodâ. Njegov pogled pun ljubavi uvijek dopire do nas, dotiče nas, oslobađa i preobražava, čineći nas novim ljudima.

To je dinamika svakog poziva: Božji pogled dopire do nas i zove nas. Poziv, kao uostalom i svetost, nije izvanredno iskustvo pridržano malobrojnima. Kao što postoji “svetost iz susjedstva” (usp. Apost. pob. Gaudete et exsultate, 6-9), tako je i poziv nešto što se odnosi na svakoga, jer Bog svakoga gleda i svakoga poziva.

Ima jedna poslovica s Dalekog istoka koja glasi: “Mudrac, gledajući u jaje, može vidjeti orla; gledajući sjeme, vidi veliko stablo; gledajući grešnika nazire u njemu sveca.” Tako Bog gleda nas – u svakome od nas vidi potencijale, koji su ponekad nama samima nepoznati, i neumorno radi tijekom čitavog našega život kako bismo ih stavili u službu općega dobra.

Poziv se tako rađa zahvaljujući umijeću božanskog Kipara koji nas svojim “rukama” izvlači iz nas samih, kako bi se iz nas isklesalo remek-djelo koje smo pozvani biti. Napose Božja Riječ, koja nas oslobađa od egocentričnosti, može nas pročistiti, prosvijetliti i učinit nas novim stvorenjima. Prignimo, dakle, svoje uho Riječi kako bismo se otvorili pozivu koji nam Bog povjerava! Naučimo također slušati svoju braću i sestre u vjeri, jer se u njihovim savjetima i njihovom primjeru može kriti Božja inicijativa koji nam pokazuje uvijek nove putove.

Pozvani odgovoriti na Božji pogled

Božji stvoriteljski pogled pun ljubavi dopro je do nas na jedinstven način u Isusu. Govoreći o bogatom mladiću, evanđelist Marko bilježi: »Isus ga nato pogleda, zavoli ga« (10, 21). Isusov pogled pun ljubavi počiva na svakom od nas. Braćo i sestre, neka nas dotakne taj pogled i pustimo mu da nas izvede izvan nas samih! Naučimo ujedno gledati jedni druge tako da se oni s kojima živimo i susrećemo – tko god oni bili – osjećaju prihvaćenima i otkriju da postoji Netko tko ih gleda s ljubavlju i poziva ih da razvijaju sve svoje potencijal.

Naš se život mijenja netom prihvatimo taj pogled. Sve postaje dijalog poziva između nas i Gospodina, ali i između nas i drugih. Dijalog koji nam, ako se živi u dubini, daje sve više postajati ono što jesmo: u pozivu na zaređeno svećeništvo, da bude oruđe Kristove milosti i milosrđa; u pozivu na posvećeni život, da bude na slavu i hvalu Bogu i proroštvo novoga čovječanstva; u pozivu na brak, da bude u znaku uzajamnog darivanja, otvorenosti životu i učenja životu. Općenito, u svakom pozivu i službi u Crkvi, koja nas poziva gledati na druge i na svijet Božjim očima, kako bismo služili dobru i širili ljubav djelima i riječima.

Želim u vezi s tim spomenuti iskustvo dr. Joséa Gregoria Hernándeza Cisnerosa. Dok je radio kao liječnik u Caracasu u Venezueli, odlučio je postati franjevački trećoredac. Kasnije je razmišljao o tome da postane redovnik i svećenik, ali mu zdravlje to nije dopuštalo. Tada je shvatio da je njegov poziv upravo liječničko zvanje, u kojem se prvenstveno posvetio siromašnima. Tada se bespridržajno posvetio oboljelima tijekom epidemije gripe zvana “španjolska”, koja je u to vrijeme harala svijetom. Smrtno je stradao u naletu automobila dok je izlazio iz ljekarne, gdje je uzimao lijekove za jednog starijeg pacijenta. Taj uzoran svjedok što znači prihvatiti Gospodinov poziv i u potpunosti mu se posvetiti proglašen je blaženim prije godinu dana.

Zajedno sabrani kako bismo gradili bratski svijet

Kao kršćani nismo samo pozvani, u smislu da je svakom ponaosob upućen jedan poziv, nego smo i zajedno sabrani. Mi smo poput dijelova mozaika, svaki pojedini sam po sebi lijep, ali koji samo zajedno tvore sliku. Svaki od nas i svaka od nas blista kao zvijezda u Božjem srcu i na nebeskom svodu, ali pozvani smo stvarati zviježđa koja vode i osvjetljavaju put čovječanstva, počevši od sredine u kojoj živimo. To je otajstvo Crkve: u suživotu razlikâ ona je znak i oruđe onoga na što je čitavo čovječanstvo pozvano. Zato Crkva mora postajati sve više sinodalna, sposobna, naime, složno kročiti u skladu različitosti, u kojem svi mogu dati svoj doprinos i aktivno sudjelovati.

Dakle, kad govorimo o “pozivu”, ne radi se samo o izboru ovog ili onog oblika života, o tome da se vlastiti život posveti određenoj službi ili slijedi čar pojedine redovničke obitelji, pokreta ili crkvene zajednice. Riječ je o ostvarenju Božjeg sna, velikog plana bratstva koji je Isus imao u srcu kad je molio Oca: »da svi budu jedno« (Iv 17, 21). Svaki poziv u Crkvi, a i šire u društvu, pridonosi postizanju zajedničkog cilja: da među muškarcima i ženama odzvanja sklad mnogih i raznolikih darova koji jedino Duh Sveti može ostvariti. Svećenici, posvećeni muškarci i žene, kao i vjernici laici, zajedno kročimo i radimo kako bismo svjedočili da velika ljudska obitelj, ujedinjena u ljubavi, nije utopija nego plan za koji nas je Bog stvorio.

Molimo, braćo i sestre, da se usred tragičnih događaja u povijesti Božji narod sve više odaziva tom pozivu. Molimo za svjetlo Duha Svetoga kako bi svaki od nas i svaka od nas mogli pronaći svoje mjesto i dati najbolje od sebe u ovom velikom naumu!

Rim, pri Sv. Ivana Lateranskom, 8. svibnja 2022., Četvrta uskrsna nedjelja

FRANJO

.....................

Nedjelja, 12. svibanj 2019.

Napustiti stranputice sebičnosti i krenuti putovima bratstva i sebedarja

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U današnjem Evanđelju (usp. Iv 10, 27-30) Isus se predstavlja kao pravi pastir Božjeg naroda. On govori o odnosu koji ga povezuje s ovcama stada, to jest njegovim učenicima, i inzistira na tome da je to odnos međusobnog poznavanja. „Ovce moje – kaže – slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada“ (rr. 27-28). Čitajući pažljivo ovu rečenicu, vidimo da je Isusovo djelovanje izraženo u nekim djelima: Isus govori, Isus zna, Isus daje vječni život, Isus daje vječni život, Isus čuva.

Pastir dobri – Isus – je pažljiv prema svakome od nas, traži nas i ljubi nas, upravlja nam svoju riječ, poznaje u dubini naša srca, naše želje i nade, kao i naše neuspjehe i razočaranja. Prihvaća nas i ljubi nas takve kakvi jesmo, s našim dobrim stranama i našim manama. Za svakoga od nas on „daje život vječni“: pruža nam, to jest, mogućnost živjeti punim životom, kojem nema kraja. Čuva nas, k tome, i vodi nas s ljubavlju, pomažući nam proći neprohodne putove i katkad opasne staze koji se javljaju na životnom putu.

Glagolima i gestama koje opisuju način na koji se Isus, Dobri Pastir, odnosi s nama, odgovaraju glagoli koji se odnose na ovce, to jest nas: „slušaju glas moj“, „idu za mnom“. To su radnje koje pokazuju kako moramo odgovoriti na nježne i brižne Gospodinove postupke. Slušanje i prepoznavanje njegova glasa implicira prisnost s Njim, koja jača u molitvi, u susretu srca sa srcem s božanskim Učiteljem i Pastirom naših duša. Ta prisnost s Isusom, ta otvorenost, razgovarati s Isusom, jača u nama želju da ga slijedimo, izlazeći iz labirinta pogrešnih putova, napuštajući sebična ponašanja, kako bismo, po uzoru na Njega, krenuli na nove putove bratstva i sebedarja.

Ne zaboravimo da je Isus jedini Pastir koji nam govori, poznaje nas, daje nam vječni život i čuva nas. Mi smo jedno stado i moramo se samo truditi slušati njegov glas, dok On s ljubavlju proniče iskrenost naših srdaca. I iz te stalne prisnosti s našim Pastirom, iz tog razgovora s Njim, rađa se radost da ga slijedimo puštajući da nas vodi k punini vječnog života.

Obratimo se sada Mariji, Majci Krista Dobrog Pastira. Neka ona, koja je spremno odgovorila na Božji poziv, posebno bude na pomoć onima koji su pozvani na svećeništvo i posvećeni život da radosno i spremno prihvate Kristov poziv da budu njegovi najizravniji suradnici u naviještanju evanđelja i služenju Božjem kraljevstvu u našem dobu.

…………….

Papa Benedikt XVI.

Nedjelja, 25. travnja 2010.

Osluškivati Gospodinov glas

Draga braćo i sestre!

Na ovu Četvrtu vazmenu nedjelju, koja se zove još i Nedjelja Dobrog Pastira, slavi se Svjetski dan molitve za zvanja koji ove godine ima za temu "Svjedočanstvo pobuđuje zvanja", koja je "usko vezana uz život i poslanje svećenikâ i posvećenih osobâ" (Poruka za XLVII Svjetski dan molitve za zvanja, 13. studenoga 2009.). Prvi oblik svjedočenja koji pobuđuje zvanja je molitva (usp. isto), kao što nam to pokazuje primjer svete Monike koja je, po svojoj poniznoj i ustrajnoj molitvi, zadobila od Boga milost da vidi svoga sina Augustina kako je postao kršćaninom i koji je napisao: "Bez ikakve sumnje vjerujem i tvrdim da mi je Bog po njezinim molitvama dao nakanu da ne želim, ne razmišljam, ne ljubim ništa drugo do postizanje istine i da to cijenim više od svega" (De Ordine II, 20, 52, CCL 29, 136). Pozivam, zato, roditelje da mole da se srce njihove djece otvori osluškivanju glasa Dobrog Pastira te da i "najmanja klica poziva… postane bujno stablo, puno plodova za dobro Crkve i čitavoga čovječanstva" (Poruka, cit.). Kako možemo čuti Gospodinov glas i razabrati ga? Odgovor glasi: u propovijedanju apostola i njihovih nasljednika. U njemu, naime, odjekuje Kristov glas, koji poziva na zajedništvo s Bogom i na puninu života, kao što danas čitamo u Evanđelju svetog Ivana: "Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke" (Iv 10,27-28). Samo Dobri Pastir čuva s beskrajnom nježnošću svoje stado i brani ga od zla i jedino u Njega vjernici mogu imati potpuno povjerenje.

Na ovaj Dan posebne molitve za zvanja, potičem osobito zaređene službenike kako bi se, potaknuti Svećeničkom godinom, osjetili zauzetima "za snažnije i prodornije evanđeosko svjedočenje u današnjem svijetu" (Pismo uz proglašenje Svećeničke godine). Neka se sjete da svećenik "nastavlja djelo otkupljenja na zemlji", neka se umiju rado zaustaviti pred svetohraništem, neka "po strogom isposništvu potpuno prionu uz vlastiti poziv i poslanje", neka budu spremni slušati i opraštati, neka u kršćanskom duhu odgajaju povjereni im narod, neka brižno njeguju "svećeničko bratstvo" (usp. isto). Neka se povedu za primjerom mudrih i gorljivih pastira, kao što je to učinio sveti Gregorije Nazijanski, koji je ovako pisao bratu prijatelju i biskupu svetom Baziliju: "Pouči nas svojoj ljubavi prema ovcama, svojoj brižnosti i svojoj sposobnosti shvaćanja, svojem nadzoru… strogosti u blagosti, vedrini i krotkosti u radu… borbi u obrani stada, pobjedama… izvojevanim u Kristu" (Oratio IX, 5, PG 35, 825ab).

Zahvaljujem svima prisutnima i svima onima koji molitvom i ljubavlju podupiru moju službu Petrova nasljednika i na sve zazivam nebesku zaštitu Djevice Marije, kojoj se sada obratimo u molitvi.

 

Propovijedi