19. srpnja 2020.
Ulazna pjesma
Evo, Bog mi pomaže, Gospodin krijepi život moj. Od srca rado ću ti žrtvovati, slavit ću ime tvoje, Gospodine, jer je dobrostivo. (Ps 54, 6.8)
Zborna molitva
Molimo te, Gospodine, budi nam milostiv i darežljiv. Produbi nam nadu, vjeru i ljubav, da ustrajemo u budnosti i vršenju tvoga zakona. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Bože, ti si u jedinoj žrtvi svoga Sina ispunio razne žrtve starog Saveza. Primi ovaj naš dar, blagoslovi ga kao i prinos Abelov: što svaki od nas prikazuje tebi na čast neka bude na spasenje svima. Po Kristu.
Pričesna pjesma
Evo, na vratima stojim i kucam, govori Gospodin: posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom. (Otk 3, 20)
Popričesna molitva
Budi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima: daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život. Po Kristu.
Prvo čitanje Mudr 12, 13.16-19
Daješ pokajanje za grijehe.
Čitanje Knjige Mudrosti
Osim tebe, Bože, nema Boga koji se brine za sve da bi mu morao dokazati kako ne sudiš krivo. Jer moć je tvoja načelo pravice tvoje i jer svime vladaš, možeš i sve poštedjeti. Jakost svoju pokazuješ samo onda kad ljudi ne vjeruju u puninu tvoje moći i kažnjavaš drskost onih koji je spoznaše. Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom jer kad god hoćeš, moć ti je pri ruci. A takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu jer daješ pokajanje za grijehe. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 86, 5-6.9-10.15-16a
Pripjev: Ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš.
Ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.
Slušaj, Gospodine, molitvu moju
i pazi na glas vapaja mog.
Svi narodi što ih stvori doći će
i klanjat se tebi, Gospodine,
i slavit će ime tvoje.
Jer ti si velik i činiš čudesa:
ti si jedini Bog.
No ti si, Gospodine Bože, milosrdan i blag,
spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost.
Pogledaj na me i smiluj se meni;
daj svome sluzi snage svoje!
Drugo čitanje Rim 8, 26-27
Duh se za nas zauzima neizrecivim uzdasima.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete. Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja usp. Mt 11, 25
Blagoslovljen da si, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si otajstva Kraljevstva objavio malenima.
Evanđelje Mt 13, 24-43
Pustite nek oboje raste do žetve.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’
A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’« I drugu im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!« Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Fra Antonio Šakota
Vrijeme dozrijevanja
Draga braćo i sestre! U današnjem evanđelju susrećemo se s trima Isusovim prispodobama – onima o žitu i kukolju, zrnu gorušičinu i kvascu. Sve tri povezane su zajedničkim temama. Jedna od njih zasigurno je vrijeme. Znamo, u govoru izreka postoji i ona „vrijeme će učiniti svoje“. Često ju koristimo kada svoga sugovornika koji se nalazi u nekoj kušnji želimo ohrabriti da ne odustaje od uzvišenog i željenog cilja unatoč trenutnim patnjama. Sugovornik nam može biti i smrću ožalošćena osoba koju ćemo također pokušati utješiti spomenom na vrijeme koje jedino može izliječiti pretrpljeni gubitak, ili pak osoba koja se hvata ukoštac s određenim izazovom poput hvatanja optimalne tjelesne forme koju znamo smjestiti u kontekst računanja na vrijeme koje je potrebno da tijelo prihvati zadani napor.
U prispodobi o pšenici i kukolju na strpljivost i oslanjanje na vrijeme potiče sam gospodar kada kaže da ne diramo u kukolj da ne bismo uništili i pšenicu. Naime, u razdoblju rasta one mogu izgledati identično te se može dogoditi da uistinu čupajući kukolj iščupamo i ono dobro što je u nama. U odnosu prema bližnjemu to čupanje može se očitovati u prelakom osuđivačkom raspoloženju, kada jednosmjerno, zbog određenih manjkavosti bližnjega, bez ikakvoga razlučivanja prosudbu o manjkavosti prenesimo na čitavoga čovjeka. Kako lako, nepromišljeno, preuzetno i oholo znamo na drugoga projicirati vlastite banalne zaključke koji u najgorim slučajevima dosežu i razinu teške difamacije i klevete! Isto se može dogoditi u odnosu prema nama samima. Naime, lako nam je s našim vrlinama. Ali kad počnemo otkrivati svoje mane teško se nađemo u slijepoj ulici ne znajući kako dalje i što s njima učiniti. A najradije bismo da ih nema. I u takvim stanjima najgore bi bilo potpuno prezreti sebe, svoju osobnost i svoj život u cjelini.
Ima jedna meni jako draga priča o dvojici monaha koji odluče utrkivati se pustinjom. Prvi monah već na samom početku pobjegne drugomu do te mjere da ga potonji više nije mogao ni opaziti na obzorju. Dok je prvi tako pobjegao, drugi odluči nastaviti trčati sukladno vlastitim snagama, na granici izdržljivosti misleći kako nema potrebe sada žuriti kada je prvi već stigao na cilj. I dok je tako trčao dođe do samoga cilj. Ondje, svega nekoliko metara pred ciljnom ravninom ugleda prvoga kako leži polumrtav, nesposoban istrčati tih nekoliko posljednjih koraka. Sav u čudu on ga je upitao kako nije uspio prijeći ciljnu ravninu, ovaj mu odgovara: „Tijelo je stiglo, ali je duša negdje zapela na pola puta. Moram nju pričekati jer jedino čitav mogu nastaviti“. Tako i mi znamo sebi i drugima nametnuti stil života koji jednostavno ne možemo nositi te nas vrijeme takoreći proždere. S druge strane, umjesto da nam bude protivnik, vrijeme nam može biti saveznik. U tom slučaju znamo čekati, osluškivati, motriti, biti strpljivi, disciplinirani i blagi ujedno, znajući da i onda kada nam se čini da nešto ne ide dolaze bolji dani.
Draga braćo i sestre! Neće vrijeme samo od sebe ništa učiniti, nego dragi Bog i mi u vremenu. Kada tvrdimo da će vrijeme učiniti svoje, mi ne kažemo da nas ono spašava. Bog spašava u vremenu! Stoga, prihvatimo i dobre i loše strane vlastite osobnosti i one naših bližnjih. Dajmo i sebi i drugima vremena u obliku novih prilika i početaka. Ne ubijajmo preuzetnim i lošim prosudbama! Svi mi, priznali to ili ne, nosimo u sebi i dobroga i lošega. Učeći se strpljivosti i primjenjujući zakon stupnjevitosti na sebe, lako ćemo ga primijeniti i na bližnje. Pa i na dragoga Boga. Nekada i Njegove pohode bolje prepoznamo kada od vremena učinimo saveznika a ne protivnika!