28. siječnja - sv. Toma Akvinski

sij 24 2023 Miriam

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

Srijeda, 2. lipnja 2010.

Anđeoski naučitelj Toma Akvinski

Draga braćo i sestre!

Vraćamo se katehezama o velikim srednjovjekovnim teolozima te danas želim predstaviti život jednog svetog teologa kojeg Crkva naziva Doctor communis (Zajednički naučitelj): riječ je o svetom Tomi Akvinskom. Moj časni prethodnik, papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Fides et ratio je podsjetio da ga "Crkva uvijek predlaže kao učitelja misli i uzora ispravnog teološkog rada" (43). Ne iznenađuje što se upravo on, nakon svetog Augustina, najviše puta – čak šezdeset i jednom! – spominje u Katekizmu Katoličke crkve. Prozvan je također Doctor Angelicus (Anđeoski naučitelj), možda zbog svojih kreposti, napose uzvišene misli i čistoće života.

Rodio se između 1224. i 1225. u dvorcu koji je njegova, plemenita i imućna, obitelj posjedovala u Roccasecci, u blizini Aquina, nedaleko od glasovite opatije Montecassino, gdje su ga roditelji poslali da stekne prvu naobrazbu. Nekoliko godina kasnije preselio se u glavni grad Sicilijanskog kraljevstva, Napulj, gdje je Fridrik II. osnovao ugledno sveučilište. U njoj su studenti poučavani, bez ograničenja koja su drugdje postavljana, misli grčkog filozofa Aristotela. S njom je tijekom studija upoznat i mladi Toma koji je nazreo njezinu veliku vrijednost. Ali prije svega, u tim godinama provedenim u Napulju, javio se njegov poziv za stupanje u Dominikanski red. Toma je naime bio privučen idealom toga Reda kojeg je nedugo prije toga osnovao sveti Dominik. No, kada je obukao dominikanski habit, njegova se obitelj stala odlučno opirati toj odluci i on je bio prisiljen napustiti samostan i provesti neko vrijeme u obitelji.

Kada je postao punoljetan, 1245. mogao se ponovno vratiti započetom putu i odazvati se Božjem pozivu. Poslan je u Pariz da ondje studira teologiju pod vodstvom drugog sveca, Alberta Velikog, o kojem sam nedavno govorio. Albert i Toma su sklopili pravo i iskreno prijateljstvo, međusobno su se cijenili i bili jedan drugom privrženi, i to u tolikoj mjeri da je Albert htio da ga njegov učenik prati također u Köln, gdje su ga poglavari Reda poslali da osnuje teološki studij. Toma je tada stupio u dodir s Aristotelovim djelima i njihovim tumačenjima arapskih filozofa, koje je Albert tumačio i objašnjavao.

U tome razdoblju, kultura latinskog svijeta bila je duboko potaknuta susretom s Aristotelovim djelima, koja su dugo vremena bila nepoznata. Riječ je o spisima o naravi savjesti, o prirodnim znanostima, o metafizici, o duši i etici, bogatim informacijama i shvaćanjima koja su bila vrijedna i uvjerljiva. Neki su s nekritičkim oduševljenjem prigrlili tu golemu zalihu drevne misli, koje je, kako se činilo, moglo korisno obnoviti kulturu. Drugi su se, međutim, pribojavali da je Aristotelova misao u suprotnosti s kršćanskom vjerom i odbijali su je proučavati. Na to ih je naveo također način na koji su Aristotela predstavljali arapski filozofi Avicenna i Averroè koji su tumačili i komentirali misao slavnoga grčkog filozofa. Primjerice, oni su učili da ljudi ne raspolažu osobnom inteligencijom, već da postoji jedan sveopći um, neka duhovna supstancija zajednička svima. Druga sporna točka kod spomenutih arapskih filozofa bila je ona prema kojoj je svijet vječan kao i Bog. Razbuktale su se beskrajne rasprave kako u sveučilišnom tako i u crkvenom svijetu. Aristotelska filozofija se širila također među prostim pukom.

Toma Akvinski, u školi Alberta Velikog, izvršio je pothvat od temeljne važnosti za povijest filozofije i teologije: proučavao je temeljito Aristotela i njegove tumače, nabavio je i latinske prijevode grčkih izvornih tekstova; komentirao veliki dio aristotelskih djela, razlikujući u njima ono što je ispravno od onoga što je dvojbeno ili je potpuno za odbaciti, ukazujući na dodirne točke sa činjenicama kršćanske objave i koristeći naširoko i umješno aristotelsku misao u tumačenju teoloških spisa koje je sastavio. Riječju, Toma Akvinski je pokazao da između kršćanske vjere i razuma postoji prirodni sklad.

Zbog svojih izvanrednih umnih sposobnosti, Toma je pozvan u Pariz da ondje predaje teologiju na dominikanskoj katedri. Tu započinje svoju literarnu produkciju, koju je nastavio sve do smrti i koja je upravo čudesna: obuhvaća komentare Svetog pisma, komentare Aristotelovih spisa, opsežna sistematska djela, među kojima glasovitu Summa Theologiae, rasprave i govore na razne teme. U sastavljanju njegovih spisa pomagali su mu neki tajnici, među kojima subrat Reginaldo di Piperno, koji ga je vjerno pratio i s kojim ga je vezalo bratsko i iskreno prijateljstvo, karakterizirano velikim povjerenjem i pouzdanjem. To je osobina svetaca: njegovali su prijateljstvo, jer je ono jedno od najplemenitijih očitovanja ljudskog srca i ima u sebi nečeg božanskog, kao što je to sâm Toma objasnio u nekim quaestiones svoje Summa Theologiae, u kojima piše: "Ljubav je u prvom redu čovjekovo prijateljevanje s Bogom i sa stvorovima koji Mu pripadaju" (II, q. 23, a.1).
Nije se dugo zadržao u Parizu. God. 1259. sudjelovao je na generalnom kapitulu dominikanaca u Valenciennesu, gdje je bio član komisija koja je izradila plan studija u Redu.

Nakon toga, od 1261. do 1265., Toma odlazi u Orvieto. Papa Urban IV., koji ga je veoma cijenio, povjerio mu je sastavljanje liturgijskih tekstova za Tijelovo, ustanovljeno nakon euharistijskog čuda u Bolseni. Toma je bio profinjena euharistijska duša. Najljepši himni koji se u liturgiji Crkve pjevaju kod slavljenja otajstva stvarne prisutnosti Tijela i Krvi Gospodnjeg u euharistiji pripisuju se njegovoj vjeri i njegovoj teološkoj mudrosti. Od 1265. do 1268. Toma boravi u Rimu, gdje je, vjerojatno, vodio Studium, to jest studijsku kuću Reda i gdje je počeo pisati svoju teološku Summu (usp. Jean-Pierre Torrell, Tommaso d'Aquino. L'uomo e il teologo, Casale Monf., 1994., str. 118-184).

God. 1269. ponovno je pozvan u Pariz da održi drugi ciklus predavanja. Studenti su bili oduševljeni njegovim predavanjima. Njegov bivši učenik je izjavio kako je Tomina predavanja pratilo veliko mnoštvo studenata, tako da bi jedva stali u dvoranu te je dodao osobnu primjedbu da "slušati ga ispunjavalo je srce dubokom radošću". Tomino tumačenje Aristotela nisu svi prihvaćali, ali čak i njegovi protivnici na akademskom polju, poput primjerice Gottfrieda von Fontainesa, tvrdili su da je nauk brata Tome zbog svoje koristi i vrijednosti bio viši od drugih i služio je kao korektiv za nauke svih drugih naučitelja. Možda i zbog toga da ga izvuku iz burnih rasprava koje su pokrenute, poglavari su ga poslali ponovno u Napulj, da se stavi na raspolaganje kralju Karlu I., koji je namjeravao preustrojiti sveučilišne studije.

Osim studiju i predavanju Toma se posvetio također propovijedanju narodu, koji ga je rado išao slušati. Doista je velika milost kada teolozi znaju govoriti jednostavno i gorljivo vjernicima. Služba propovijedanja, s druge strane, pomaže teološkim stručnjacima steći zdravi pastoralni realizam i obogaćuje živim poticajima njihovo istraživanje.

Posljednji mjeseci Tomina zemaljskog života bili su okruženi posebnim ozračjem. U prosincu 1273. pozvao je svoga prijatelja i tajnika Reginalda da mu priopći odluku da prekida svaki rad, jer je tijekom slavljenja mise shvatio, uslijed jedne vrhunaravne objave, da sve ono što je do tada napisao bila samo "hrpa slame". To je tajanstveni događaj, koji nam pomaže razumjeti ne samo Tominu osobnu poniznost, već također činjenicu da sve ono što uspijevamo misliti i reći o vjeri, kolikogod da uzvišeno i čisto bilo, beskrajno nadilaze Božja veličina i ljepota, koja će se objaviti u punini u raju. Nekoliko mjeseci kasnije, sve više uronjen u duboko razmatranje, Toma je umro na putu prema Lyonu, gdje se uputio kako bi sudjelovao na ekumenskom koncilu kojeg je sazvao papa Grgur X. Umro je u cistercitskoj opatiji u Fossanovi, nakon što je primio popudbinu s osjećajima velike pobožnosti.
Život i nauk svetog Tome Akvinskog bi se mogli sažeti u jednom događaju kojeg prenosi stari životopisci. Dok se svetac, kao i obično, rano ujutro u kapelici svetog Nikole, u Napulju, molio pred raspelom, Dominik iz Caserte, sakristan crkvi, začuo je razgovor. Toma je, zabrinut, pitao je li ispravno to što je pisao o otajstvima kršćanske vjere. A Raspeti je odgovorio: "Dobro si govorio o meni, Toma. Što hoćeš za nagradu?". A odgovor koji je Toma je isti onaj koji bismo mu i mi, Isusovi prijatelji i učenici, htjeli uvijek reći: "Ništa drugo osim Tebe, Gospodine!" (Isto, str. 320).

Srijeda, 16. lipnja 2010.

Nauk Svetog Tome o suglasnosti vjere i razuma

Draga braćo i sestre!

Danas želim nastaviti s predstavljanjem svetog Tome Akvinskog, teologa koji ima toliku vrijednost da je proučavanje njegove misli izravno preporučio Drugi vatikanski koncil u svoja dva dokumenta: dekretu o odgoju i izobrazbi svećenika Optatam totius i deklaraciji Gravissimum educationis, koja govori o kršćanskom odgoju. Usto, već 1880. papa Leon XIII., koji je sv. Tomu veoma cijenio i bio promicatelj tomističkih studija, odlučio ga je proglasiti zaštitnikom katoličkih škola i sveučilišta.

Glavni razlog toga silnog uvažavanja krije se ne samo u sadržaju njegova nauka, već također u teološkoj metodi koju je on primjenjivao, osobito njegovoj novoj sintezi i distinkciji između filozofije i teologije. Crkveni su se oci suočili s raznim filozofijama platonskog tipa, u kojima se predstavljao cjeloviti pogled na svijet i život, uključujući pitanje Boga i religije. U sučeljavanju s tim filozofijama, oni su pokušali elaborirati cjeloviti pogled na stvarnost, polazeći od vjere i koristeći sastavnice platonizma, kako bi odgovorili na temeljna pitanja koja zaokupljaju čovjeka. Taj pogled, utemeljen na biblijskoj objavi i obrađivan s pomoću ispravnog platonizma u svjetlu vjere, oni su nazivali "naša filozofija". Riječ "filozofija" nije dakle bio izraz čisto racionalnog sistema i, kao takvog, odijeljena od vjere, već je pokazivala sveobuhvatni pogled na stvarnost, izgrađen u svjetlu vjere, ali usvojen i promišljan od razuma; taj je pogled, sigurno, nadilazio sposobnosti razuma, ali, kao takav, je bio također zadovoljavajući za njega. Prema svetom Tomi susret s Aristotelovom pred-kršćanskom filozofijom (Aristotel je umro oko 322. pr. Kr.) otvarao je novu perspektivu. Aristotelska filozofija je, očito, bila filozofija elaborirana bez poznavanja Starog i Novog zavjeta, objašnjenje svijeta bez objave, samo uz pomoć razuma. I ta je racionalnost bila uvjerljiva. Tako stari oblik "naše filozofije" otaca nije više bila održiva. Trebalo je ponovno premisliti odnos između filozofije i teologije, između vjere i razuma. Postojala je neka "filozofija" koja je bila cjelovita i uvjerljiva u samoj sebi, racionalnost koja prethodi vjeri, a potom "teologija", neko razmišljanje s vjerom i u vjeri. Urgentno pitanje koje se nametalo bilo je slijedeće: jesu li svijet razuma, filozofska misao bez Krista, i svijet vjere spojivi? Ili se međusobno isključuju? Bilo je onih koji su zastupali nespojivost između ta dva svijeta, ali je sveti Toma bio čvrsto uvjeren da su spojivi, štoviše da je filozofija elaborirana bez poznavanja Krista malne očekivala Isusovo svjetlo kako bi bila potpuna. To je bilo veliko "otkriće" svetoga Tome, koji je odredio njegov put kao mislioca. Pokazati tu neovisnost filozofije i teologije i, istodobno, njihovu uzajamnu povezanost (suodnosnost) bila je povijesna misija velikog učitelja. Imajući to pred očima lako je razumjeti zašto je u 19. stoljeću, kada se zastupala snažna nespojivost između suvremene misli i vjere, papa Leon XIII. pokazao na svetog Tomu kao na vodilju u dijalogu između jedne i druge. U svojem teološkom radu, sveti Toma pretpostavlja i konkretizira tu suodnosnost. Vjera učvršćuje, integrira i prosvjetljuje baštinu istinâ koje stječe ljudski razum. Povjerenje koje sveti Toma gaji prema ta dva oruđa spoznaje – vjeri i razumu – može se dovesti u vezu s uvjerenjem da oba proizlaze iz istog izvora istine, božanskog Logosa, koji djeluje bilo na polju stvaranja, bilo na polju otkupljenja.

Zajedno sa suglasnošću između vjere i razuma, nužno je prepoznati kako se oni služe različitim spoznajnim pristupima. Razum prihvaća istinu na osnovu njezine duboke očitosti, bila ona posredovana ili neposredna; vjera, međutim, prihvaća istinu na temelju autoriteta Božje riječi koja se objavljuje. Na početku svoje monumentalne Teološke sume (Summa Theologiae) Toma piše: "Kod znanosti razlikujemo dva reda; neke polaze od principâ koje se spoznaje prirodnim svjetlom razuma, kao što su matematika, geometrija i slično; druge pak uzimaju za polazište principe koji se spoznaju s pomoću više znanosti: kao što perspektiva polazi od principâ koji su spoznati putem geometrije a glazba od principâ spoznatih pomoću matematike. I na je taj način sveti nauk (to jest teologija) znanost jer polazi od principâ spoznatih uz pomoć jedne više znanosti, to jest znanosti koja resi Boga i svece" (I, q. 1, a. 2).

Ta distinkcija jamči autonomiju kako znanostî o čovjeku – onih pozitivnih i onih humanističkih, poput filozofije –, tako i bogoslovnih znanostî. No ta distinkcija nije isto što i odjeljivanje, već za sobom povlači jednu uzajamnu i plodonosnu suradnju. Vjera, naime, služi tome da odagna razumu sve napasti nepovjerenja i podozrivosti u vlastite sposobnosti, potiče ga otvoriti se sve širim obzorima i da ne posustane u traganju za temeljima te, kada se sâm razum posvećuje nadnaravnom području odnosa između Boga i čovjeka, obogaćuje njegov rad. Prema svetom Tomi, primjerice, čovjek svojim razumom nesumnjivo može prispjeti tvrdnji o postojanju Boga, ali samo vjera, koja prihvaća božansku objavu je kadra crpiti nadahnuće iz otajstva Boga Jednog i Trojedinog.

S druge strane, ne pomaže samo vjera razumu. Vrijedi i obrnuto. Naime i razum svojim sredstvima može učiniti nešto važno za vjeru, pružajući joj trojaku službu koju sveti Toma ovako sažima u uvodu svoga komentara na Boetijev spis De Trinitate: "Pokazati temelje vjere; objasniti pomoću sličnosti istine vjere; odbaciti prigovore koji se upućuju na račun vjere" (q. 2, a. 2). Čitava je povijest kršćanske teologije, u konačnici, ostvarivanje te zadaće spoznaje, koja pokazuje inteligibilnost vjere, njezinu nutarnju artikulaciju i sklad, njezinu razumljivost i njezinu sposobnost promicati čovjekovo dobro. Ispravnost teoloških razmišljanja i njihovo stvarno spoznajno značenje temelje se na vrijednosti religijskog jezika, koji je, prema svetom Tomi, u prvom redu analoški jezik. Razlika između Boga, Stvoritelja, i bića njegovih stvorenja je beskrajna; ne-sličnost je uvijek veća no sličnost (usp. DS 806). Usprkos tome, u čitavoj razlici između Stvoritelja i stvorenja, postoji neka analogija između stvorenog bića i Stvoriteljeva bića, koji nam omogućuje govoriti o Bogu ljudskim rječnikom.

Sveti Toma je utemeljio nauk o analogiji ne samo na oštroumnim filozofskim obrazlaganjima već također na činjenici da nam je objavom sâm Bog progovorio te nas, dakle, ovlastio govoriti o Njemu. Smatram važnim podsjetiti na taj nauk. On nam, naime, pomaže pobiti neke prigovore suvremenog ateizma, koji niječe da je religijski jezik obdaren nekim objektivnim značenjem i, naprotiv, drži kako ovaj ima samo subjektivnu ili jednostavno emotivnu vrijednost. Taj prigovor proizlazi iz činjenice da su pobornici pozitivističke misli uvjereni da čovjek ne poznaje biće, već samo iskustveno spoznatljive funkcije stvarnosti. Poput svetog Tome i velike filozofske tradicije mi smo uvjereni da, zapravo, čovjek ne poznaje samo funkcije, koje su predmet prirodnih znanostî, već poznaje nešto o samome biću – primjerice poznaje osobu, "ti" drugoga, a ne samo njezin fizički i biološki aspekt njezina bića.

U svjetlu toga učenja svetoga Tome, teologija tvrdi da, ma koliko ograničen, religijski je jezik obdaren smislom, on je poput strijele odapete prema stvarnosti koju označava. Ta suglasnost ljudskog razuma i kršćanske vjere nazire se u drugom temeljnom polazištu Akvinčeve misli: božanska milost ne poništava, već pretpostavlja i usavršava ljudsku narav. Ova potonja, naime, i nakon grijeha, nije potpuno izobličena, već je ranjena i oslabljena. Milost, koju Bog obilno dijeli i koja se prenosi otajstvom Utjelovljene riječi, potpuno je besplatni dar kojim narav biva ozdravljena, ojačana i potpomognuta težiti želji prirođenoj i duboko usađenoj u srcu svakoga muškarca i žene: želji za srećom. Božanskom milošću sve sposobnosti čovjekova srca bivaju pročišćene, preobražene i uzdignute.

Važna primjena toga odnosa između naravi i milosti se nazire u moralnoj teologiji Tome Akvinskog, koja je veoma aktualna. U središtu njegova nauka na tome području, on stavlja novi zakon, a to je zakon Duha Svetoga. S duboko evanđeoskim pogledom insistira na činjenicu da je taj zakon milost Duha Svetoga koja se daje onima koji vjeruju u Krista. Toj se milosti pridružuje pismeni i usmeni nauk o doktrinarnim i moralnim istinama, koji je prenijela Crkva. Sveti Toma, ističući temeljnu ulogu koju, u moralnome životu, ima djelovanja Duha Svetoga i milosti, iz koje se rađaju teologalne i moralne kreposti, daje shvatiti da svaki kršćanin može dostići uzvišene vidike Govora na gori ako živi istinski vjerski odnos u Kristu, ako se otvori djelovanju njegova svetog duha. No – dodaje Akvinac – "premda je milost djelotvornija od naravi, ipak je narav bitnija za čovjeka" (Summa Theologiae, Ia, q. 29, a. 3). U skladu s tim, sa stanovišta kršćanskog morala, postoji neko mjesto za razum, koji je kadar raspoznati prirodni moralni zakon. Razum ga može prepoznati promatrajući ono što je dobro učiniti i ono što je dobro izbjegavati za postizanje one sreće koja leži na srcu svakog čovjeka i koja nalaže također odgovornost prema drugima i, dakle, traženje općeg dobra. Drugim riječima, čovjekove kreposti, one teologalne i one moralne, su ukorijenjene u ljudsku narav. Božanska milost prati, podupire i potiče etičku zauzetost ali, prema svetom Tomi, svi ljudi, vjernici i nevjernici, pozvani su upoznati potrebe ljudske naravi izražene u prirodnom zakonu i nadahnjivati se na njima u formulaciji pozitivni zakonâ, onih naime zakona koje donose građanske i političke vlasti u cilju uređivanja suživota ljudi.

Kada se prirodni zakon i odgovornost koji ovaj uključuje niječu, utire se put etičkom relativizmu na individualnom planu i totalitarizmu države na političkom planu što ima pogubne posljedice. Obrana općih ljudskih prava i potvrđivanje apsolutne vrijednosti dostojanstva osobe iziskuju neki temelj. Nije li upravo prirodni zakon taj temelj, s vlastitim neprijepornim vrijednostima koje pokazuje? Časni Ivan Pavao II. napisao je u svojoj enciklici Evangelium vitae riječi koje ostaju od velike aktualnosti: "Prijeko je potrebno dakle, za budućnost društva i razvoj zdrave demokracije, iznova otkriti da postoje bitne i urođene ljudske i moralne vrijednosti, koje izviru iz same istine o čovjeku te izražavaju i brane dostojanstvo osobe. Te vrijednosti stoga nijedan pojedinac, nikakva većina i niti jedna država ne smiju nikada stvarati, mijenjati ili zatirati, već ih moraju samo prepoznavati, poštivati i promicati" (71).

U zaključku, Toma nam predlaže široko i pouzdano shvaćanje ljudskog razuma: široko jer nije skučeno prostorima takozvane empirijsko-znanstvene misli, već je otvoreno čitavom biću pa tako i temeljnim i neporecivim pitanjima ljudskog života; a pouzdano jer je ljudski razum, prije svega ako prihvaća nadahnućâ kršćanske vjere, promicatelj civilizacije koja priznaje dostojanstvo osobe, nepovredivost njezinih prava i obvezatnost njezinih dužnosti. Ne iznenađuje što je nauk o dostojanstvu osobe, koji je od temeljne važnosti za priznavanje nepovredivosti ljudskih prava, sazreo u misaonim ambijentima koji su prigrlili baštinu svetoga Tome Akvinskog, koji je imao veoma uzvišeno shvaćanje ljudskog stvorenja. Nazvao ga je, svojim strogo filozofskim rječnikom, "najsavršenijim od svega što se nalazi u čitavoj prirodi, to jest subzistentnim subjektom u racionalnoj prirodi" (Summa Theologiae, Ia, q. 29, a. 3).

Dubina misli svetoga Tome Akvinskog izvire – to nikada ne smijemo zaboraviti – iz njegove žive vjere i njegove gorljive pobožnosti, koju je izražavao u nadahnutim molitvama, poput ove u kojoj moli od Boga slijedeće: "Udijeli mi, molim te, um koji te traži, mudrost koja te nalazi, život koji ti se sviđa, ustrajnost koja te pouzdano očekuje i pouzdanje da ću te na kraju zagrliti".

Srijeda, 23. lipnja 2010.

Tomina Teološka suma

Draga braćo i sestre!

Htio bih danas, ovim trećim dijelom, dovršiti svoje kateheze o svetom Tomi Akvinskom. I više od sedam stotina godina od njegove smrti možemo mnogo naučiti od njega. Podsjetio je na to također moj prethodnik papa Pavao VI. koji se, u govoru održanom u Fossanovi 14. rujna 1974., prigodom 700. obljetnice smrti svetog Tome, pitao: "Koju nam pouku može dati učitelj Toma?" Njegov je odgovor glasio ovako: "povjerenje u istinu katoličke vjerske misli, koju je on branio, izlagao, otvoren spoznajnoj sposobnosti ljudskog uma" (Insegnamenti di Paolo VI, XII[1974.], str. 833-834). Istoga dana, u Aquinu, govoreći ponovno o svetom Tomi, rekao je: "svi mi koji smo vjerni sinovi Crkve možemo i moramo, bar u određenoj mjeri, biti njegovi učenici" (isto, str. 836).

Stupimo dakle i mi u školu svetog Tome i njegova remek-djela, Teološke sume (Summa theologiae). Ono, premda je ostalo nedovršeno, ipak je monumentalno djelo: sadrži 512 pitanja i 2669 članaka. Riječ je o zgusnutom razmišljanju, u kojem ljudski um tajnama vjere prilazi jasno i duboko, ispreplićući pitanja i odgovore, u kojima sveti Toma produbljuje učenje koje dolazi iz Svetoga pisma i od crkvenih otaca, prije svega svetoga Augustina. U tome razmišljanju, u susretu s pravim pitanjima svoga vremena, koja su često i naša pitanja, sveti Toma, koristeći također metodu i misao antičkih filozofâ, osobito Aristotela, dolazi do jasnih, lucidnih i odgovarajućih formulacija istina vjere, gdje je istina dar vjere, blista i postaje dostupna za nas, za naše razmišljanje. Ipak, taj napor ljudskog uma – kao što to podsjeća Akvinac samim svojim životom – je uvijek prosvijetljen molitvom, svjetlom koje dolazi odozgor. Samo onaj koji živi s Bogom i s otajstvima može također razumjeti što oni govore.

U Summi teologije, sveti Toma polazi od činjenice da postoje tri različita načina Božje bîti i bivstva: Bog postoji u samom sebi, on je početak i svršetak svega, zbog čega sva stvorenja dolaze i ovise o Njemu; Bog je, nadalje, prisutan po svojoj milosti u životu i djelovanju vjernika, svetaca; konačno, Bog je na posve osobit način prisutan u Kristovoj osobi i u sakramentima, koji proizlaze iz njegova otkupiteljskog djela. Stoga je to monumentalno djelo (usp. Jean-Pierre Torrell, La "Summa" di San Tommaso, Milano 2003., str. 29-75), to istraživanje "teološkim pogledom" Božje punine (usp. Summa Theologiae, Ia, q. 1, a. 7), po svojoj strukturi podijeljeno na tri dijela i predstavlja ga sam doctor communis – sveti Toma – ovim riječima: "Glavna svrha svetog nauka je pomoći upoznati Boga, i to ne samo u njemu samom, već također zato što je početak i svršetak svega, navlastito stvorenja obdarenog razumom. U namjeri da izložimo taj nauk, mi ćemo najprije govoriti o Bogu, zatim o kretanju stvorenja prema Bogu, te, na kraju, o Kristu, koji je, kao čovjek, za nas put kojim se možemo vinuti k Bogu" (Isto, I, q. 2). Postoji dakle neki zatvoreni krug: Bog u njemu samom, koji izlazi iz samoga sebe i uzima nas za ruku, tako da se s Kristom vraćamo Bogu, sjedinjeni smo s Bogom i Bog će biti sve u svima.

Prvi dio Summe Theologiae istražuje dakle o Bogu u njemu samom, o otajstvu Presvetoga Trojstva i o Božjem stvaralačkom djelovanju. U tome dijelu nalazimo također duboko razmišljanje o izvornoj stvarnosti čovjeka kao bića kojega je Bog stvorio svojim rukama, što je plod njegove ljubavi. S jedne strane smo stvoreno, ovisno biće, ne dolazimo od samih sebe; no, s druge, imamo pravu autonomiju, tako da smo ne samo nešto prividno – kao što tvrde neki platonski filozofi – već stvarnost koju je Bog htio kao takvu i s vrijednošću u samoj sebi.

U drugom dijelu sveti Toma promatra čovjeka, potaknuta milošću, u njegovoj težnji upoznati i ljubiti Boga kako bi bio sretan na ovoj zemlji i u vječnosti. Autor najprije predstavlja teološka polazišta moralnog djelovanja, proučavajući kako su, u slobodnom čovjekovu izboru činiti dobra djela, uključeni razum, volja i strasti, kojima se pridodaje snaga koju daje Božja milost po snazi i darovima Duha Svetoga, kao i pomoć koju pruža također moralni zakon. Čovjek je dakle dinamično biće koje traži samoga sebe, pokušava postati to što jest i nastoji, u tome smislu, činiti djela koja ga izgrađuju, kojima postaje pravi čovjek; a tu ulogu imaju moralni zakon, milost i vlastiti razum, volja i strasti. Na tome temelju sveti Toma opisuje čovjeka koji živi po Duhu i koji, na taj način, postaje Božja slika. Tu se Akvinac zaustavlja na proučavanju triju teologalnih kreposti – vjere, nade i ljubavi –, nakon čega pristupa dubokom istraživanju više od pedeset moralnih kreposti, organiziranih oko četiriju kardinalnih kreposti – razboritosti, pravednosti, umjerenosti i jakosti. Završava potom razmišljanjem o raznim pozivima u Crkvi.

U trećem dijelu Summe, sveti Toma proučava otajstvo Krista – puta i istine – po kojem se možemo ponovno pridružiti Bogu Ocu. U tome dijelu piše stranice o otajstvu Isusova utjelovljenja i muke koje je gotovo nemoguće nadmašiti, dodajući zatim opsežno izlaganje o sedam sakramenata, jer u njima utjelovljena Božja Riječ širi blagodati utjelovljenja radi našega spasenja, radi našeg hoda u vjeri prema Bogu i vječnome životu, ostaje na materijalan način gotovo prisutna sa stvorenim stvarnostima, dotiče nas tako u našoj dubini.

Govoreći o sakramentima, sveti Toma se na osobit način zadržava na otajstvu euharistije, prema kojoj je gajio veoma veliku pobožnost, tako da je, prema starim životopiscima, običavao oslanjati glavu na svetohranište, kao da je želio čuti Isusovo božansko i ljudsko srce kako kuca. U svojem komentaru na Sveto pismo, sveti Toma nam pomaže shvatiti uzvišenost sakramenta euharistije, kada piše: "Budući da je euharistija sakrament muke našega Gospodina, sadrži u sebi Isusa Krista koji je trpio za nas. Zato taj sakrament ima sve one učinke što ih ima muka našega Gospodina, jer on nije ništa drugo do utiskivanje Gospodinove muke u nas" (In Ioannem, c.6, lect. 6, br. 963). Shvaćamo dobro zašto su sveti Toma i drugi sveci dok bi slavili misu lijevali suze iz suosjećanja prema Gospodinu, koji se prinosi u žrtvi za nas: bile su to suze radosnice i zahvalnice.
Draga braćo i sestre, poučeni primjerom svetaca, zaljubimo se u taj sakrament! Sudjelujmo sabrano na misi, kako bismo zadobili duhovna dobra, hranimo se Gospodinovim Tijelom i Krvlju, kako bismo bili neprestano nahranjeni božanskom milošću! Rado i često se zadržavajmo u prisnom druženju s Presvetim Sakramentom!

Ono što je sveti Toma znanstvenom strogošću prikazao u svojim najvećim teološkim djelima, kao što je to upravo Summa Theologiae, Summa contra Gentiles je također izlagana u njegovu propovijedanju, upućenom studentima i vjernicima. U korizmi 1273. održao je propovijedi u crkvi San Domenico Maggiore u Napulju. Sadržaj je tih propovijedi prikupljen i sačuvan: to su sveščići u kojima objašnjava apostolski simbol, tumači molitvu Očenaša, prikazuje deset zapovijedi i komentira molitvu Zdravo Marijo. Sadržaj propovijedi Anđeoskog naučitelja (Doctor Angelicus) odgovara gotovo u potpunosti strukturi Katekizma Katoličke crkve. Naime, u katehezi i u propovijedi, u dobu nove zauzetosti za evangelizaciju kao što je ovo naše, ne bi se smjelo nikada izostaviti ove temeljne sadržaje: ono što vjerujemo, dakle upravo simbol vjere; ono što molimo, a to su Očenaš i Zdravo Marija; te ono što mi živimo kao što nas uči biblijska objava, a to su zakon o ljubavi prema Bogu i bližnjemu te deset zapovijedi.

Htio bih podastrijeti poneki primjer jednostavnog, bitnog i uvjerljivog sadržaja učenja svetog Tome. U svojoj Knjižici o apostolskom simbolu on objašnjava vrijednost vjere. Po njoj se, kaže on, duša sjedinjuje s Bogom i rađa se kao neka klica vječnoga života; život prima sigurni pravac i mi lako pobjeđujemo napasti. Onome koji uputi prigovor da je vjera ludost, jer se vjeruje u nešto što ne potpada pod osjetno iskustvo, sveti Toma pruža vrlo razložan odgovor i podsjeća da je to neosnovana sumnja, jer je ljudski um ograničen i ne može poznavati sve. Samo ako bismo mogli potpuno poznavati sve vidljivo i nevidljivo, tada bi bila prava ludost prihvaćati istine iz čiste vjere. Uostalom, u stvarima koje čovjek ne može osobno spoznati naprosto je nemoguće živjeti, primjećuje sveti Toma, bez pouzdavanja u iskustvo drugih ljudi. Razborito je dakle vjerovati u Boga koji se objavljuje i svjedočanstvu apostolâ: oni su bili malobrojni, jednostavni i siromašni, shrvani zbog raspeća njihova Učitelja, a ipak mnoge su se mudre, plemenite i bogate osobe u kratko vrijeme obratile slušajući njihovu propovijed. Riječ je, naime, upravo o, povijesno gledano, čudesnoj pojavi, za koju je teško dati drugi razuman odgovor od onoga da su se apostoli susreli s Kristom Uskrslim.

Komentirajući članak simbola o utjelovljenju Božje Riječi, sveti Toma iznosi neka promišljanja. Tvrdi tako da kršćanska vjera, promatrajući otajstvo utjelovljenja, biva ojačana; u čovjeku raste pouzdana nada kada razmišlja o tome da je Božji sin došao među nas, kao jedan od nas, da priopći ljudima Božju volju; ljubav je oživljena, jer ne postoji očitiji znak Božje ljubavi prema nama od onoga da vidimo kako je Stvoritelj svemira i sâm postao stvorenje. Na kraju, promatrajući otajstvo Božjeg utjelovljenja, osjećamo kako se u nama rasplamsava želja prispjeti Kristu u slavi. Posluživši se jednostavnom i učinkovitom usporedbom, sveti Toma opaža: "Ako bi brat nekoga kralja živio daleko, sigurno bi žudio da mu može biti blizu. Krist je naš brat: moramo dakle željeti njegovo društvo, postati jedno srce s njim" (Opuscoli teologico-spirituali, Rim 1976., str. 64).).

Predstavljajući molitvu Očenaš, sveti Toma pokazuje kako je ona u sebi savršena, budući da ima sve značajke koje dobra molitva mora imati: povjerljivo i spokojno predanje; prikladnost svoga sadržaja, jer – primjećuje sveti Toma – "vrlo je teško točno znati što je primjereno moliti a što ne, jer kada je o željama riječ teško nam je napraviti izbor" (Isto, str. 120); te zatim ispravan poredak molbi, žara ljubavi i iskrene poniznosti.

Sveti je Toma, kao i svi sveci, gajio veliku pobožnost Gospi. Oslovljavao ju je prekrasnim imenom: Triclinium totius Trinitatis, triklinij, to jest mjesto gdje Trojstvo pronalazi svoj počinak, jer, zbog utjelovljenja, ni u jednom drugom stvorenju, kao u Njoj, tri božanske osobe ne prebivaju i kušaju toliki užitak i radost živjeti kao u njezinoj duši punoj milosti. Po njezinu zagovoru možemo postići svaku pomoć.

Molitvom, koja se tradicionalno pripisuje svetom Tomi i koja, u svakom slučaju, odražava sastavne dijelove njegove duboke marijanske pobožnosti, i mi recimo: "Presveta i preblaga Djevice Marijo, Majko Božja…, povjeravam tvome milosrdnom srcu sav svoj život… Daj mi, moja premila Gospo, pravu ljubav, kojom ću ljubiti svim srcem svojim tvoga presvetog Sina i tebe, nakon njega, više od svega, te bližnjega u Bogu i zbog Boga."