Prvo čitanje: 1Kr 19, 9a.11-13a
Stani u gori pred Gospodinom.
Čitanje Prve knjige o Kraljevima
U one dane: Dođe Ilija na Božje brdo Horeb, uđe u neku pećinu i prenoći u njoj. I gle, eto k njemu riječi Gospodnje. Glas mu reče: »Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.« Pred Gospodinom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 85, 9ab.10-14
Pripjev: Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje!
Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir.
Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje
i slava će njegova prebivati u zemlji našoj.
Ljubav će se i vjernost sastati,
pravda i mir zagrliti.
Vjernost će nicat iz zemlje,
pravda će gledat s nebesa.
Gospodin će dati sreću,
i zemlja naša urod svoj.
Pravda će stupati pred njim,
a mir tragom stopa njegovih.
Drugo čitanje: Rim 9, 1-5
Htio bih ja sâm proklet biti za braću svoju.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sâm proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu. Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i slava, i savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen. Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Mt 14, 22-33
Zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!« Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Papa Franjo
Nedjelja, 9. kolovoz 2020.
Isus je ruka Oca koji nas nikada ne napušta
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Evanđelje ove nedjelje (usp. Mt 14, 22-33) govori o Isusu koji hoda po vodama jezera zahvaćenog olujom. Nakon što je mnoštvo nahranio s pet kruhova i dvije ribe – kao što smo čuli prošle nedjelje – Isus zapovijeda učenicima da uđu u lađu i vrate se na drugu obalu. Otpušta mnoštvo a zatim uzlazi sam na goru na molitvu. Uranja u zajedništvo s Ocem.
Dok su noću prelazili jezero, lađu s učenicima zaustavila je iznenadna oluja sa snažnim vjetrom. Ništa neuobičajeno na tome jezeru. U određenom su trenutku vidjeli da netko hoda po moru i ide prema njima. Potreseni pomisliše da je utvara, te od straha kriknuše. Isus ih umiruje: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Petar mu onda – Petar koji je bio jako odlučan – odgovara: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ To je izazov. Isus mu kaže: „Dođi!“ Petar je sišao s lađe i napravio nekoliko koraka, no potom su ga vjetar i valovi prestrašili i počeo je tonuti. Povika: „Gospodine, spasi me!“, a Isus ga prima za ruku i reče mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“
To je izvješće poziv da se u svakom trenutku svojega života, osobito u času kušnje i nevolje, s pouzdanjem prepustimo Bogu. Kada snažno osjećamo sumnju i strah i kad nam se čini da tonemo, u teškim trenucima života, gdje sve postaje tama, ne smijemo se sramiti vapiti poput Petra: „Gospodine, spasi me!“ (r. 30). Kucati na vrata Božjeg srca, Isusova srca: „Gospodine, spasi me!“ To je lijepa molitva. Možemo je ponoviti mnogo puta: „Gospodine, spasi me!“ O toj Isusovoj gesti koji odmah pruža ruku i hvata ruku svojeg prijatelja, treba dugo razmatrati. To je Isus, Isus to čini, Isus je ruka Oca koji nas nikada ne napušta; snažna i vjerna ruka Oca koji nas nikad ne napušta, snažna i vjerna ruka Oca koji uvijek želi samo naše dobro. Bog ne stvara veliku buku. Bog nije vihor, požar ili potres, kao što nas u prvom čitanju današnje liturgije podsjeća izvješće o proroku Iliji. Bog je šapat laganog i blagog lahora – doslovno se kaže ovako: on je ona „nît gromoglasne tišine“ – koji se ne nameće, nego traži da ga se sluša (usp. 1 Kr 19, 11-13). Imati vjere znači usred oluje držati svoje srce okrenuto Bogu, njegovoj ljubavi i očinskoj nježnosti. To je Isus želio naučiti Petra i učenike, pa i nas danas. On dobro zna da je u trenucima tame, u trenucima žalosti, naša vjera siromašna – svi smo mi malovjerni, svi mi, pa i ja, svi – i da naš put može biti mukotrpan, te da ga mogu presjeći neprijateljske snage. Ali On je Uskrsli! Ne zaboravimo to: On je Gospodin koji je prošao kroz smrt da nas spasi. I prije nego što ga mi počnemo tražiti, On je prisutan uz nas. Podižući nas nakon svakog našeg pada, daje nam rasti u vjeri. Možda u tami vičemo: „Gospodine! Gospodine!“ misleći da je daleko. A on kaže: „Ovdje sam!“ Ah, bio je sa mnom! Takav je Gospodin.
Lađa prepuštena na milost i nemilost oluji slika je Crkve koja u svako vrijeme nailazi na protivne vjetrove, ponekad vrlo velike kušnje: pomislimo samo na određene duge i žestoke progone iz prošloga stoljeća, pa i danas, u nekim krajevima.
Crkva u tim situacijama može biti u napasti da misli da ju je Bog napustio. No, upravo u tim trenutcima zapravo najjačim sjajem zablista svjedočanstvo vjere, ljubavi i nade. Prisutnost Krista uskrsloga u njegovoj Crkvi daruje milost svjedočanstva sve do mučeništva iz kojega klijaju novi kršćani, te plodovi pomirenja i mira za cijeli svijet.
Kada životna tama i oluje dovedu u krizu naše povjerenje u Boga, neka nam zagovor Presvete Djevice Marije pomogne ustrajati u vjeri i bratskoj ljubavi.
……………………….
Papa Benedikt XVI.
Nedjelja, 7. kolovoza 2011.
Gospodin je uvijek blizu
Draga braćo i sestre!
U Evanđelju ove nedjelje susrećemo Isusa koji, povukavši se na goru, moli čitavu noć. Gospodin, odvojen i od naroda i od učenika, očituje svoju prisnost sa Ocem i potrebu da moli u samoći, daleko od previranja ovoga svijeta. To odvajanje, međutim, ne smije se shvatiti kao nezanimanje za ljude ili napuštanje apostola. Štoviše – pripovijeda sveti Matej – potiče učenike da uđu u lađu "i da se prebace prijeko" (Mt 14, 22), da bi se kasnije ponovno s njima susreo. U međuvremenu, lađa "se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar" (r. 24), kadli "o četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru" (r. 25); učenici se zaprepastiše i zamijenivši ga s utvarom "od straha kriknuše" (r. 26), nisu ga prepoznali, nisu shvatili da se radi o Gospodinu. Ali Isus ih smiruje: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!" (r. 27). U tom događaju su crkveni oci pronalazili veoma bogatu simboliku. More po njima simbolizira sadašnji život i nestalnost vidljivog svijeta; oluja označava svakovrsne nevolje i teškoće koje tište čovjeka. Lađa, pak, predstavlja Crkvu izgrađenu na Kristu i vođenu od apostola. Isus želi poučiti učenike da hrabro podnose protivštine života, uzdajući se u Gospodina, u onoga koji se objavio proroku Iliji na Horebu u "u šapatu laganog i blagog lahora" (1 Kr 19, 12). U nastavku ulomka govori se o gesti apostola Petra, koji, ponesen zanosom ljubavi prema Učitelju, moli da mu pođe ususret, hodajući po vodi. "Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: 'Gospodine, spasi me!'" (Mt 14, 30). Sveti Augustin, zamišljajući da se obraća apostolu, ovako komentira: Gospodin "se sagnuo i uzeo te za ruku. Vlastitim se snagama ne možeš podići. Čvrsto primi za ruku onoga koji se spušta do tebe" (Enarr. in Ps. 95,7: PL 36, 1233). Petar ne hoda po vodi vlastitom snagom, već po Božjoj milosti, u koju vjeruje te kada ga obuzima sumnja, kada ne upire više pogled na Isusa, već se plaši vjetra, kada se ne uzda potpuno u Učiteljevu riječ, to znači da se udaljava od njega i tada mu prijeti pogibelj da potone u moru života. Veliki mislilac Romano Guardini piše da je Gospodin "uvijek blizu, jer on je ishodište našega bića. Ipak, u svojem odnosu s Bogom moramo iskusiti i udaljenost i blizinu. Blizina nas jača, udaljenost nas stavlja na kušnju" (Accettare se stessi, Brescia 1992., 71).
Dragi prijatelji, iskustvo proroka Ilije koji je čuo Boga kako prolazi i muke s vjerom apostola Petra, pomažu nam shvatiti da prije nego mi tražimo ili zazivamo Gospodina, on dolazi nama ususret, spušta nebo da nas primi za ruku i ponese u svoje visine; čeka samo da se potpuno pouzdamo u njega. Zazovimo Djevicu Mariju, koja je uzor punog pouzdanja u Boga, da nam, sred mnogih zabrinutosti, problema i teškoća koje uzburkavaju more našega života, odjeknu u srcu Isusove umirujuće riječi: Hrabro, ja sam, ne bojte se!, te da poraste naša vjera u njega. Angelus Domini…