25. veljače 2018.
Ulazna pjesma
Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene. (Ps 27, 8-9)
Zborna molitva
Bože, ti nam zapovijedaš da slušamo tvoga ljubljenog Sina. Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha, da se radujemo s gledanja tvoje slave. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Molimo te, Gospodine, da ova žrtva izbriše naše krivice, te nam dušu i tijelo posveti za slavlje vazmenih blagdana. Po Kristu.
Pričesna pjesma
Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina. (Mt 17, 5)
Popričesna molitva
Gospodine, primili smo otajstva proslave tvoga Sina. Primi našu hvalu što nam već na zemlji daješ dijela s nebesnicima. Po Kristu.
Prvo čitanje Post 22, 1-2.9a.10-13.15-18
Žrtva praoca našega Abrahama.
Čitanje Knjige Postanka
U one dane: Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: »Abrahame!« On odgovori: »Evo me!« Bog nastavi: »Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.« I stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podigne žrtvenik i naslaže drva. Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina. Uto ga zovne s neba anđeo Gospodnji i poviče: »Abrahame! Abrahame!« »Evo me!« odgovori on. »Ne spuštaj ruku na dječaka« – reče – »niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga«. Podiže Abraham oči i pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tada Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svog sina. Anđeo Gospodnji zovne Abrahama s neba drugi put i reče: »Kunem se samim sobom, izjavljuje Gospodin: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao glas moj, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 116, 10.15-19
Pripjev: Hodit ću pred Gospodinom u zemlji živih.
Ja vjerujem i kada kažem:
»Nesretan sam veoma.«
Dragocjena je u očima Gospodnjim
smrt pobožnika njegovih.
Gospodine, tvoj sam sluga,
tvoj sluga, sin službenice tvoje:
ti si razriješio okove moje.
Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,
zazvat ću ime Gospodnje.
Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje
pred svim pukom njegovim,
u predvorjima doma Gospodnjega,
posred tebe, Jeruzaleme!
Drugo čitanje Rim 8, 31b-34
Bog ni svog Sina nije poštedio.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas! Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja usp. Mk 9, 7
Iz sjajnog oblaka začu se Očev glas: Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!
Evanđelje Mk 9, 2-10
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«. Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Fra Ivan Dugandžić
Teško shvatljiv govor
Poruka današnjih liturgijskih čitanja trebala bi biti smisao i potreba žrtve, one koju Bog traži od čovjeka i one koju Bog čini za čovjeka. Od Abrahama Bog ne traži ništa manje nego da mu žrtvuje sina jedinca kojega mu je prethodno čudesno darovao. Sina Izaka, kojeg su on i njegova neplodna žena Sara dobili u dubokoj starosti, na neshvatljiv način sad treba prinijeti kao žrtvu Bogu. Nasuprot tome sv. Pavao govori o veličini Božje žrtve za čovjeka, koja se očitovala u predanju u smrt vlastitog Sina jedinca, a evanđelje donosi primjer Isusa koji ne nastoji, kao njegovi učenici, zaustaviti vrijeme i dalje uživati u slavi preobraženja već ide spremno u susret svojoj muci i smrti. Sve to međutim u nama rađa pitanje: Zašto žrtva? U čemu je smisao žrtve? Ima li ona uopće smisla? Je li to današnjem običnom vjerniku uopće jasno, o nevjernicima da i ne govorimo?
Svi pojmovi kojima se služimo u našem svakidašnjem govoru označavaju neku stvarnost čovjekova života i svijeta u kojem se taj život odvija. Kad dotična stvarnost postane siromašna, siromašno se i rijetko koristi i pojam koji je izražava. Ako stvarnost posve zamre, tada se gubi i nestaje i sam pojam. Prije petnaestak godina imao sam priliku slušati jednoga uvaženog profesora hrvatskog jezika koji je pripovijedao kako je jednom zgodom, dok je svojim studentima čitao neki Šenoin tekst u kojem se više puta ponovila riječ čednost, došao na pomisao da bi bilo dobro provjeriti, razumiju li njegovi studenti uopće tu riječ. Na njegovo veliko razočaranje, više od polovice mladih studenata nije znalo što je to čednost. Nikakvo čudo, jer oni su djeca vremena u kojem to nije vrlina koja bi se živjela pa je njima i sama riječ postala strana.
Je li danas drukčije s riječju žrtva? Bojim se da nije, jer živimo u vremenu kad za većinu ljudi žrtva ne predstavlja nikakvu duhovnu vrednotu i kad se pod tim pojmom u najboljem slučaju može podrazumijevati nešto drugo. Vrijeme u kojem su ideali dobitak, korist, uživanje i zabava ne pogoduje govoru o žrtvi, pa je i sama riječ mnogima postala stranom i nerazumljivom.
Smisao žrtve
Prirodna reakcija čovjeka na Abrahamovu kušnju obično glasi: «Kakav je to okrutni Bog koji od čovjeka traži toliku žrtvu?» Da bismo razumjeli priču o Abrahamu i Izaku i njezinu stvarnu poruku, potrebno je ponajprije uočiti tko je Abraham. On nije samo jedan od brojnih starozavjetnih ljudi o kojima govori Biblija, već je Abraham praotac izabranog naroda i primjer pravog vjernika. Da bi to mogao biti, Abraham je sam morao biti prokušan (usp. 1 Kr 11,19). U njegovoj vjeri mora se zrcaliti da je njemu Bog važniji od svega, pa i od sina jedinca. Na kraju Bog ne traži od Abrahama ništa drugo nego ono što mu je, protiv svih Abrahamovih mogućnosti i očekivanja, on sam čudesno darovao. Da Bog prema Abrahamu nije okrutan, vidi se i iz toga što je on na kraju ipak poštedio Izaka od žrtvovanja, učinivši ga tako samo trajnim dokazom snage Abrahamove vjere. Sve je završilo samo kušnjom koja je bila potrebna ne samo zbog Abrahama već i zbog svih onih koji će se ubuduće nadahnjivati na njegovoj vjeri. Tko nije spreman Boga staviti iznad svega drugog, taj još uvijek ne zna tko je Bog i što je vjera.
Bog je sa svoje strane spreman za čovjeka ići do kraja. On nije, kao Abraham, bio samo kušan, nego je žrtvovao svoga Sina jedinca. Veličina njegove žrtve je i u tome što je on popustio pred zlikovcima i njima na volju izručio svoga Sina. A s Isusove strane veličina njegove žrtve bila je u tome što je on žrtvu svoga života prihvatio iz ljubavi prema čovjeku i poslušnosti prema Ocu. To je onda urodilo plodom: cijenom za grijehe svijeta. Tako bi gore spomenuti prigovor trebalo zamijeniti izrazom divljenja: «Kako je divan Bog koji ne štedi ni Sina jedinca da bi spasio čovjeka!» (usp. Iv 3,16).
Mi često imamo problema sa žrtvom, jer nam se čini besmislenom. Mnogi ljudi se teško mire s vlastitom neizlječivom bolešću, pogotovo ako ih ona pogodi u mladosti, kad su tek počeli živjeti. No moramo se zapitati, u čemu je bila smislenost Isusove žrtve. Zar nije i on bio zaustavljen u trenutku velikog uspjeha, i to za Božju stvar? Ona je postala osmišljena tek kad je dragovoljno prihvaćena i strpljivo podnesena. Tako je i sa svim našim odricanjima i žrtvama. Ni pred kakvom žrtvom ne ide njezin smisao, on može tek izrasti iz nje. Pravilan stav prema žrtvi uvijek uključuje ponizan i poslušan stav pred Bogom, ljubav prema drugima i naše osobno nadilaženje vlastite oholosti i sebičnosti. Sve veliko i plemenito prošlo je kroz oganj kušnje i žrtve da bi se pročistilo i dokazalo. Veliki ruski pisac, Aleksandar Solženjicin svoj roman «Arhipel Gulag», u kojem opisuje strahote svojih osam godina provedenih u sibirskom logoru, završava rečenicom «Neka je blagoslovljena patnja koja je odgojila moju dušu». Zar je moguće izreći veće priznanje svjesno prihvaćenoj i podnesenoj žrtvi?
Molitva vjernika
Braćo i sestre, Krist Gospodin okupio nas je na ovoj liturgijskoj gori da nas povede u novi – preobraženi život. Potaknuti njegovom riječju, obratimo se nebeskomu Ocu moleći zajedno:
Obasjaj nas, Gospodine, svojim svjetlom!
- Za Crkvu, zajednicu vjernika: da trajno prianja uz tvoga Sina, pobjednika nad smrću, te preobražena njegovim svjetlom svjedoči svim narodima novost života u Kristu, molimo te.
- Za pastire kojima si povjerio brigu za tvoj narod na putu kroz svijet: daruj im mudrost koja od tebe dolazi i pomozi im da se trajno preobražavaju istinskom molitvom i svjetlom tvoje riječi kako bi sav narod vodili k tvome spasenju, molimo te.
- Za sve kršćane: daj da u Kristu uvijek prepoznaju Učitelja života te, vjerni njegovu putu, ljepotom evanđelja preobražavaju svijet u kojemu žive, molimo te.
- Za ovu župnu zajednicu: učvrsti nas u vjeri da nas nikakva iskušenja ne udalje od tebe i pomozi da križeve života prihvaćamo kao rast u ljubavi prema tebi i svojim bližnjima, molimo te.
- Za našu preminulu braću i sestre: podari im radost vječnosti, koju si nam u Kristu pripravio, molimo te.
Svemogući vječni Bože, po ovoj nam svetoj službi daješ predokus vječnoga života. Daj da nada u vječnost rasvjetli naš put obraćenja i sva nastojanja u nasljedovanju Krista tvoga ljubljenoga Sina. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.