Druga korizmena nedjelja kroz godinu B

velj 27 2021 Miriam

28. veljače 2021.

Ulazna pjesma
Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene. (Ps 27, 8-9)

Zborna molitva
Bože, ti nam zapovijedaš da slušamo tvoga ljubljenog Sina. Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha, da se radujemo s gledanja tvoje slave. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Molimo te, Gospodine, da ova žrtva izbriše naše krivice, te nam dušu i tijelo posveti za slavlje vazmenih blagdana. Po Kristu.

Pričesna pjesma
Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina. (Mt 17, 5)

Popričesna molitva
Gospodine, primili smo otajstva proslave tvoga Sina. Primi našu hvalu što nam već na zemlji daješ dijela s nebesnicima. Po Kristu.

Prvo čitanje   Post 22, 1-2.9a.10-13.15-18
Žrtva praoca našega Abrahama.

Čitanje Knjige Postanka
U one dane: Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: »Abrahame!« On odgovori: »Evo me!« Bog nastavi: »Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.« I stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podigne ­žrtvenik i naslaže drva. Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina. Uto ga zovne s neba anđeo Gospodnji i poviče: »Abrahame! Abrahame!« »Evo me!« odgovori on. »Ne spuštaj ruku na dječaka« – reče – »niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga«. Podiže Abraham oči i pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tada Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svog sina. Anđeo Gospodnji zovne Abrahama s neba drugi put i reče: »Kunem se samim sobom, izjavljuje Go­spodin: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blago­slov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao glas moj, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.« Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam   Ps 116, 10.15-19

Pripjev:  Hodit ću pred Gospodinom u zemlji živih.

Ja vjerujem i kada kažem:
»Nesretan sam veoma.«
Dragocjena je u očima Gospodnjim
smrt pobožnika njegovih.

Gospodine, tvoj sam sluga,
tvoj sluga, sin službenice tvoje:
ti si razriješio okove moje.
Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,
zazvat ću ime Gospodnje.

Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje
pred svim pukom njegovim,
u predvorjima doma Gospodnjega,
posred tebe, Jeruzaleme!

Drugo čitanje   Rim 8, 31b-34
Bog ni svog Sina nije poštedio.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas! Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja   usp. Mk 9, 7
Iz sjajnog oblaka začu se Očev glas: Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!

Evanđelje    Mk 9, 2-10
Ovo je Sin moj ljubljeni.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, ­same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako ­izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, do­bro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«. Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Josip Serđo Ćavar

O očevima i taborizmu

Biti otac zadatak je i poslanje od kojega sve više muškaraca uzmiče. Govori se o bijegu od odgovornosti ili nesposobnosti za žrtvovanje. Ideali danas su dobitak, korist, uživanje i zabava. Valja istaknuti kako i oni muškarci oni koji postanu očevi ne prihvaćaju odmah snagom automatizma sve dužnosti koje su vezane uz tu ulogu. Mnogi, iako biološki imaju djecu, opiru se biti očevi na razini odgoja, emocija, duha, vlastitoga primjera. Zato neki autori tvrde kako se muškarac u određenom trenutku simbolički mora jasno opredjeliti i odlučiti da bude otac, iako možda već neko vrijeme ima dijete ili djecu. Uz ovo ide prihvaćanje svih složenih zahtjeva koje očinstvo sa sobom nosi. Kod majčinstva je to drugačije. Ženi je majčinstvo urođeno, kao i prirodni instinkt za potrebe djeteta. To što mnogi od uloge oca bježe, zasigurno je jedan od glavnih uzroka osjećaja nezaštićenosti i nesigurnosti koje djece proživljavaju u godinama svoje individualizacije. Zato nerijetko traže vlastito ostvarenje na krive načine. Ova kriza svakako dobrano nagriza i duhovne očeve – svećenike. Svijet je danas potreban očinske ljubavi više nego ikada. Svijet vapije za očinskim dodirom. Društvo treba očeve koji će svoj autoritet prestati graditi na bježanju ili na strogosti uzdignuta prsta. Autoritet se puno prije gradi na dosljednosti, primjeru, pastirskoj brizi i ljubavi. Uz sve spomenuto, valja kazati kako nam je zemaljski otac ključna figura za naš odnos s nebeskim Ocem.

Abraham duboko ljubi svoga sina. Kako i neće kada ga je toliko dugo čekao. Iako je Abraham skrban i nježan otac, on ne prestaje imati otvoreno uho kako bi čuo Božju zapovijed i bio joj poslušan. Praotac naše vjere uči se odmaku od onoga najdražega, od onoga što najviše voli, od svoga sina. Jer, ljudsko je srce u stanju pretvoriti u božanstvo sve ono za što se veže. Ljubi se istinski tek kada se bez prisvajanja preda Bogu u ruke. Ovdje je Abraham sličan svetome Josipu, a može poslužit kao izvrstan primjer suvremenim očevima. On postaje svjestan kako Izak, njegov sin, nije njegovo vlasništvo. Takvo je razmišljanje velika napast roditeljima. Sin pripada Bogu koji mu ga je dao. Zato ga je spreman i žrtvovati ako treba. Korizma bi nas trebala učiti da Bogu predamo ono što nam je najdraže, na što smo najviše srcem vezani. Zauzvrat ćemo to isto primiti, ali ovoga puta slobodni.

Abrahamova ljubav je duboka i velika. Otkriva onu Božju ljubav prema svome Sinu. Na Abrahamovoj se kušnji vidi najdublja kušnja u srcu Božje ljubavi kad je predao Isusa na križ, jer „ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao“. Bog daje najbolje što ima. Zašto? Da mu povjerujemo; da mu se predamo; da ga ljubimo. Bog po Sinu želi da upoznamo njegovu ljubav i milosrđe za nas. On zbilja nije Otac koji se srdi i kažnjava. On jako ljubi, čak nas opravdava, kako veli Pavao. Da bi bili bliži Ocu valja slijediti sve Sinovljeve riječi i zato gromki i jasni poziv: „Slušajte ga!“ Sin nam je donio sve upute i smjernice. Glasom s neba potvrđeno je i opečaćeno čitavo Isusovo učenje i djelovanje. Proroci i Zakon u liku Ilije i Mojsija pred njim uzmiču. Sin ostaje u središtu velebnog prizora, dok Petar, Jakov i Ivan „ostaju bez teksta“, nijemi od strahopoštovanja i nebeske miline. „Slušati Isusa“, evo gdje treba započeti naša osobna preobrazba! Čuti Isusa nužni je element korizmenog hoda. Imati više vremena za njega.

Skok iz pustinje (prošla nedjelja) na goru je važan, jer nam dopušta kušati cilj prema kojemu hodamo. Cilj iskonskoga korizmenog trpljenja je Uskrs, odnosno cilj je oživotvoriti, a ne rastužiti. Tim ciljem valja se napajati kroz našu svakodnevnu pustinju kako bi pustinja procvjetala, kako bi se preobrazila. Uz ovu nedjelju važno je upozoriti na opasnu duhovnu bolest, koju možemo zvati „taborizam“. Ta bolest očituje se kao nepokrenutost i nespremnost na obraćenje, jer pojedinac uživa u povremenim emocionalnim (kvazi-duhovnim) instant bljeskovima ili izljevima koje mu osigurava neko mjesto ili sadržaj (često duhovni seminari), ili pak neka osoba (najčešće razvikani i bogomdani karizmatik). Taborizam se dijagnosticira po svome krivom uvjerenju kako se vjera i duhovnost mogu živjeti samo u posebnim, eksluzivnim trenucima slave, miline i duhovnog užitka. Lijek za taborizam je povratak u svakodnevicu, tj. silazak s gore, silazak iz slave. U svednevici pojedinca čeka surova, pustinjska stvarnost, u kojoj valja živjeti i svjedočiti vjeru koju smo iskusili kao milinu i slatkoću, a sada nam se predstavlja kao nešto gorko i teško. U toj svakodnevici valja zagrliti svoj križ, poljubit ga i uputit se do Jeruzalema. Križ je naime lijek za duhovnu oholost koja nam prijeti. Samo tako dolazimo do slave Uskrsa i vječne preobrazbe. Neka zato Isusova slava i nas preobražava. Do njegovog i našeg Uskrsa.