Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu C

lis 19 2019 Miriam

13. listopada 2019.

Ulazna pjesma
Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al’ u tebe je praštanje, Bože Izraelov. (Ps 130, 3-4)

Zborna molitva
Gospodine, nek nas tvoja milost uvijek nadahnjuje i prati te budemo sveudilj usmjereni na dobro. Po Gospodinu.

Darovna molitva 
Primi, Gospodine, molitve i prinose svojih vjernika, da po ovoj svetoj službi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu.

Pričesna pjesma
Osiromašiše mogućnici i gladuju, a koji traže Gospodina ne trpe oskudice. (Ps 34, 11)

Popričesna molitva
Gospodine, ti nas hraniš tijelom i krvlju svoga Sina: daj da postanemo dionici božanske naravi. Po Kristu.

Prvo čitanje   2Kr 5, 14-17
Naaman se vrati čovjeku Božjem i prizna Gospodina.

Čitanje Druge knjige o Kraljevima
U one dane: Naaman Sirac siđe i opra se sedam puta u Jordanu, prema riječi Elizeja,
čovjeka Božjega; i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se od svoje gube!
Vrati se on Elizeju sa svom svojom pratnjom, uđe, stade preda nj i reče mu:
»Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji osim u Izraelu. Zato te molim,
primi dar od svoga sluge.«
Ali on odgovori: »Živoga mi Gospodina, komu služim, ne primam.«
Naaman navaljivaše da primi, ali on ne htjede. Tada Naaman reče:
»Dobro, kad nećeš. Ali barem dopusti da meni, tvome sluzi, dadu ove zemlje
koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica
drugim bogovima nego samo Gospodinu.«
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam   Ps 98, 1-4

Pripjev: Pred poganima Gospodin obznani spasenje svoje.

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu
jer učini djela čudesna.
Pobjedu mu pribavi desnica njegova
i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,
pred poganima pravednost objavi.
Spomenu se dobrote i vjernosti
prema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješe
spasenje Boga našega.
Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!

Drugo čitanje   2Tim 2, 8-13
Ako ustrajemo, s njime ćemo kraljevati.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju.
Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac. Ali riječ Božja nije okovana!
Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom.
Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati.
Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas. Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati! Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja   1Sol 5, 18
U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.

Evanđelje   Lk 17, 11-19
Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje.
Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!«
Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!«
I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas.
Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac.
Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica?
Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?«
A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Ivan Dugandžić

(Ne)zahvalnost

Švicarski pisac Peter Bamm, koji je po zanimanju bio kirurg, opisao je najzanimljivije događaje iz svoga života. Posebno je dojmljivo ono što je doživio u 2. Svjetskom ratu negdje na bojišnici u ulozi ratnoga kirurga. Donijeli su mu vojnika kojemu je bomba eksplodirala u neposrednoj blizini i unakazila mu lice. Nakon dugog operativnog zahvata u kojem je trebalo šivati puno rana, ostala je još najteža dionica – usta. Kad je i to bilo gotovo i kad se vojnik probudio iz narkoze, kirurg je htio provjeriti, hoće li moći govoriti pa ga je zamolio da pokuša izgovoriti bilo koju riječ. Ostao je zadivljen kad je čuo: «Hvala, doktore!»

U iznenadnom Isusovu susretu s desetoricom gubavaca koje je ozdravio riječ je također o zahvalnosti odnosno nezahvalnosti. No to nije ona vrsta zahvalnosti koju znamo izreći za lijep dan u kojem uživamo, za neki ugodan susret s dragim prijateljem, za malu uslugu koju nam je netko učinio. Svaki oblik zahvalnosti je hvalevrijedan čin i po tome se ljudi dijele na one koji znaju i one koji ne znaju zahvaljivati. Ipak, u ovom slučaju riječ je o nečemu puno važnijem. Riječ je o odnosu stvorenja i Stvoritelja, gdje se više ne radi samo o lijepom osjećaju zahvalnosti, već o promijenjenom životu.

To je evanđelist jako dobro istaknuo. Zahvalnost ozdravljenog čovjeka prema Isusu jako je velika. On se nije samo potrudio vratiti se i uljudno zahvaliti, već on to čini na posebno ganutljiv način padajući Isusu do nogu (Lk 17,16). No najvažnije je sadržano u rečenici prije toga: «Jedan od njih vidjevši da je ozdravio vrati se slaveći Boga u sav glas» (17,15). Slično reagira i mnoštvo koje je gledalo kako Isus ozdravlja uzetoga opraštajući mu grijehe (usp. Mt 9,8). I u jednom i u drugom slučaju čudo je postiglo svoju svrhu – potaknulo je vjeru u onih koji su ga promatrali.

«Tvoja te vjera spasila!»

Da Isus nije računao samo s osjećajem zahvalnosti za ozdravljenje, govori nam njegov prigovor na račun devetorice koja se nisu vratila. Opet je u središtu pozornosti slava Božja koju su ljudi dužni iskazati Bogu za njegova dobročinstva. Iz toga je također očito zašto je Isus činio svoja čudesa, zašto je ozdravljao bolesne. Nije to bio samo čin pukog sažaljenja nad njihovom nevoljom, već spremnost da im daruje više od tjelesnog zdravlja, da im otvori put do vjere, da im osigura zajedništvo s Bogom. Taj put je očito prepoznao samo jedan od desetorice i zaslužio Isusovo priznanje: «Tvoja te vjera spasila!» (17,19).

Važno je uočiti da su devetorica nezahvalnih Židovi, a taj deseti je Samarijanac, dakle poganin. Novi zavjet nam više puta svjedoči da vjera i nevjera nisu razgraničene granicom koja se proteže između židovske religije i nežidova. Zadivljen vjerom rimskog satnika, Isus se ne usteže reći kako tolike vjeri nije našao ni u Izraelu (Lk 7,9). Nekog Samarijanca ističe kao primjer milosrđa nasuprot nemilosrdnom postupku židovskog svećenika i levita (Lk 10,29-37). A svoje nevjerne sugrađane u Nazaretu podsjeća kako je u vrijeme proroka Elizeja bilo mnogo gubavaca u Izraelu, ali se očistio samo neki Sirac, dakle poganin (Lk 4,27).

Ako zadnji cilj koji je Isus imao s desetoricom gubavaca nije bilo njihovo tjelesno ozdravljenje već njihova vjera, dakle njihovo uključenje u narod Božji koji se okuplja oko Isusa, onda ovdje stojimo pred tajnom vjere i nevjere. Isto iskazano dobročinstvo samo je u jednom čovjeku, i to strancu, urodilo vjerom i spremnošću slaviti Boga i pokloniti se Isusu. Tu se postavlja pitanje i naše osobne vjere. Mnogi kršćani olako zaboravljaju da vjera traži i otvoreno priznanje i zahvalnost kroz slavljenje Boga u zajednici vjernika. Gubljenje osjećaja za sudjelovanje u nedjeljnom euharistijskom slavlju jasno govori o stanju vjere u tih kršćana. Umjesto toga oni se zadovoljavaju biti dijelom tihe mase koja ne zna ni zahvaljivati ni slaviti.

 

 

 

 

 

Propovijedi