DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU B

lis 03 2018 Miriam

Prvo čitanje: Post 2, 18-24
I dvoje njih bit će jedno tijelo.

Čitanje Knjige Postanka
Reče Gospodin, Bog: »Nije dobro da čovjek bude sam! Načinit ću mu pomoć kao što je on.« Tada Gospodin, Bog, oblikova od zemlje sve životinje poljske i sve ptice nebeske i privede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama nebeskim i životinjama poljskim. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. Tada Gospodin, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Gospodin, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče: »Odjednom, evo kosti od mojih kosti, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!« Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 128, 1-6

Pripjev: Blagoslovio nas Bog sve dane života našega!

Blago svakome koji se boji Gospodina,
koji njegovim hodi stazama!
Plod ruku svojih ti ćeš uživati,
blago tebi, dobro će ti biti.

Žena će ti biti kao plodna loza
u odajama tvoje kuće;
sinovi tvoji ko mladice masline
oko stola tvojega.

Eto, tako će biti blagoslovljen čovjek
koji se boji Gospodina!
Blagoslovio te Gospodin sa Siona,
uživao sreću Jeruzalema
sve dane života svojega!

Vidio djecu svojih sinova,
mir nad Izraelom!

Drugo čitanje: Heb 2, 9-11
Posvetitelj i posvećeni – svi su od jednoga.

Čitanje Poslanice Hebrejima
Braćo: Njega, za malo manjeg od anđelâ, Isusa, vidimo zbog pretrpljene smrti slavom i časti ovjenčana da milošću Božjom bude svakome na korist što je on smrt okusio. Dolikovalo je doista da Onaj radi kojega je sve i po kojemu je sve – kako bi mnoge sinove priveo k slavi – po patnjama do savršenstva dovede početnika njihova spasenja. Ta i posvetitelj i posvećeni – svi su od jednoga! Zato se on i ne stidi zvati ih braćom. Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Mk 10, 2-16
Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše: »Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!« U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.« Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.

Homiletsko razmišljanje

Fra Ivan Dugandžić

Ugrožena institucija

Ako u svjetlu ove rasprave farizeja s Isusom o opravdanosti ženidbene rastave promatramo velik broj kršćanskih brakova koji se danas rastaju, mogli bismo s biblijskim mudracom uskliknuti: Ništa nova pod suncem! (Prop 1,9). Sve je to već davno viđeno! Doista, rastava braka bila je problem i Isusova vremena kao i našeg današnjeg. Štoviše, podsjećajući svoje sugovornike na Mojsija, Isus nam otkriva da je taj problem još puno stariji, da on seže u same početke biblijske povijesti.

Pritom nam se otkriva još jedna važna usporedba: kao što Mojsije nije uspio zakonom riješiti taj gorući problem, nije čudo što to ne uspijevaju ni moderni zakoni koji se, umjesto da poprave loše stanje stvarnosti, vrlo često mijenjaju prilagođujući se toj stvarnosti. Tako je u parlamentima nekih zemalja već predlagano da se rastavljeni ne vode kao takvi, već kao «neoženjen» odnosno «neudata», čime bi se trebali izjednačiti s onima koji nisu ni ulazili u brak. Dakle, trebalo bi za budućnost izbrisati svaki trag njihova neuspjelog braka. S druge strane, zagovornici takvog izjednačavanja znaju oštro kritizirati Crkvu što ona, držeći se Isusove riječi, «diskriminira» ljude ne dopuštajući rastavljenima novu ženidbu, a ponovo civilno oženjenima sakramentalno zajedništvo s drugim vjernicima. To nam samo otkriva kako je duboka kriza ne samo ženidbe kao kršćanskog sakramentalnog saveza za cijeli život, već i na široj osnovi braka kao institucije na kojoj počiva ljudsko društvo.

Začuđujuće je da današnje društvo ne pokazuje gotovo nikakvu zabrinutost za takvo stanje. A posljedice takve liberalizacije ženidbene rastave porazne su i za one koji se rastaju, i za njihovu djecu kao i za instituciju braka kao takvu. Većina rastavljenih naime ne uspijeva ni u drugom pokušaju ostvariti željeno zajedništvo, a njihova djeca odrastaju bez istinske roditeljske ljubavi i topline obiteljskog gnijezda. Tako ostaju oštećeni za čitav život, ponajviše time što, zbog gorkog osobnog iskustva, brak i obitelj za njih nisu vrijednosti za koje bi se isplatilo zalagati. Zato i ne treba čuditi što se mnogi mladi ljudi danas sve teže odlučuju na brak, bojeći se vezati uz drugu osobu za čitav život.

Čovjekova čežnja i tvrdo srce

U raspravi s farizejima Isus se ne spušta na pravnu razinu od koje polaze njegovi sugovornici, niti daje bilo kakav sud o naravi Mojsijeve zapovijedi. Pogotovo se ne upušta u rabinska cjepidlačenja svoga vremena o tome koji razlog je dostatan za rastavu, a koji ne (usp. Mt 19). On židovskoga zakonodavca Mojsija spominje samo zato da svoje sugovornike podsjeti kako im je on zapovijed o obvezatnom otpusnom pismu dao zbog «okorjelosti» njihova srca, ne bi li stavio kakvu takvu branu njihovoj samovolji koja dolazi iz te «okorjelosti». Ta samovolja očitovala se i u tome što se židovski rabini nisu nikako mogli složiti oko tumačenja Mojsijeve zapovijedi. Zato za Isusa ta zapovijed nije rješenje koje bi možda trebalo tek malo usavršiti, a pogotovo to nije ideal kojemu treba težiti. Njegovo rješenje je onkraj svakog zakona, ono je u poštivanju volje Stvoriteljeve i duboke čežnje ljudskog bića.

Podsjećajući na ono što je bilo na početku, Isus upozorava na čežnju ljudskog srca za «pomoći kao što je on», jer «nije dobro da čovjek bude sam»  (Post 2,18). To Biblija donosi kao uvod u stvaranje žene koju onda Adam prepoznaje kao ispunjenje svoje čežnje i potrebe za zajedništvom s drugim, koji je «kost od mojih kosti, meso od mojega mesa» (Post 2,23). Pod tim «početkom» Isus dakle ne misli samo na ono što je u vremenskom smislu bilo na početku stvaranja, već na «početak» koji traje, koji je kao čovjekova iskonska čežnja za drugim bićem prisutan u svakom čovjeku, a koji ne može zadovoljiti nijedno od drugih stvorenja koja su mu povjerena da nad njima vlada. Budući da je Bog tu Adamovu čežnju zadovoljio stvarajući mu družicu, logično je da će «čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo» (Post 2,24). Isus je to samo popratio kratkom riječi: «Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja» (Mk 10,9).

Time je on na svoj način odgovorio na pitanje farizeja: «Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?». Unatoč Mojsijevu dopuštenju, ženidbena rastava u novoj stvarnosti kraljevstva Božjeg nije dopuštena, jer ona je plod i posljedica «okorjelog», to jest grješnog srca. Ona je stoga protivna ne samo volji Božjoj, već i najdubljoj čežnji ljudskog srca za zajedništvom s drugim bićem. Jedino pravo rješenje jest u mijenjanju «okorjelog» srca obraćenjem koje je i inače opći uvjet prihvaćanja kraljevstva Božjeg.