Dvanaesta nedjelja kroz godinu B

lip 22 2024 Miriam

23. lipnja 2024.

Ulazna pjesma
Gospodin je jakost narodu svome, tvrđava spasa svom Pomazaniku. Spasi narod svoj, Gospodine, i blagoslovi svoju baštinu, pasi ih i nosi dovijeka! (Ps 28,8-9)

Zborna molitva
Daj, Gospodine, da ti uvijek služimo sa strahopoštovanjem i ljubavlju. Ti nikada ne kratiš svoga vodstva vjernima koje si utemeljio u svojoj ljubavi. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, primi žrtvu pomirenja i hvale: po njoj nas očisti od grijeha da ti se svidi ljubav naših duša. Po Kristu.

Pričesna pjesma
Oči sviju u tebe su uprte, Gospodine, ti im hranu daješ u pravo vrijeme. (Ps 145,15)

Popričesna molitva
Gospodine, pričest svetog tijela i predragocjene krvi obnavlja nam božanski život. Molimo te da svako slavljenje otajstva učvrsti jamstvo našeg spasenja. Po Kristu.

Prvo čitanje Job 38,1.8-11
Tu nek se lomi ponos tvog valovlja.

Čitanje Knjige o Jobu
Gospodin odgovori Jobu iz oluje i reče: »Tko li zatvori more vratnicama kad burkajuć se navrije iz utrobe; kad oblakom ko haljom ga odjenuh i maglom gustom ovih ko pelenam’; kad njegovu sam odredio među, vrata stavio s prijevornicama? ’Dotle ćeš, rekoh, dalje ni koraka, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!’« Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 107,23-26.28-31

Pripjev: Hvalite Gospodina jer dovijeka je ljubav njegova!

Oni koji lađama zaploviše morem
da po vodama silnim trguju:
oni vidješe djela Gospodnja,
čudesa njegova na pučini.

On reče i olujni se vjetar uzvitla
što u visinu diže valove mora.
Do neba se dizahu, u bezdan se spuštahu,
u nevolji duša im ginula.

Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi
i on ih istrže iz nevolja.
Smiri oluju u tih povjetarac,
valovi morski umukoše.

Obradovaše se tišini,
u željenu luku on ih povede.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu,
za čudesa njegova sinovima ljudskim!

Drugo čitanje 2Kor 5,14-17
Novo, gle, nasta!

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije, da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu. Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo. Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Lk 7, 16
Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!

Evanđelje Mk 4,35-41
Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U onaj dan, uvečer, reče Isus svojim učenicima: »Prijeđimo prijeko!« Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: »Utihni! Umukni!« I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: »Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Papa Franjo

Nedjelja, 20. lipnja 2021

Molitva je često puta vapaj Bogu

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U današnjoj se liturgiji govori o zgodi u kojoj je Isus smirio oluju (Mk 4, 35-41). Na lađu u kojoj su učenici plovili jezerom obrušili su se vjetar i valovi i obuzeo ih je strah da ih ne potope. Isus je s njima na lađi, ali spava na krmi na uzglavku. Učenici, silno prestrašeni, vape: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ (r. 38).

I mi sami smo mnogo puta, kad na nas navale životne kušnje, zavapili Gospodinu: „Zašto šutiš i ništa ne poduzimaš?“ Pogotovo kad nam se čini da tonemo, jer ljubav ili plan u koji smo polagali velike nade nestaje; ili kad smo prepušteni na milost i nemilost neprestanih valova tjeskobe; ili kad se, pak, osjećamo preplavljeni problemima ili izgubljeni usred mora života, bez pravca i bez odredišne luke. Ili pak, u trenucima kada nemamo snage ići dalje, jer nema posla ili kad se, zbog neočekivane dijagnoze, osjećamo malne shrvanima zbog straha za svoje zdravlje ili zdravlje voljene osobe.

U tim i brojnim drugim situacijama i mi osjećamo da nas obuzima silan strah i, poput učenikâ, u opasnosti smo da izgubimo iz vida ono najvažnije. Na lađi, iako spava, Isus je tu i sa svojima proživljava sve što se događa. Iako nas njegova usnulost, s jedne strane, začuđuje, s druge nas stavlja na kušnju. Gospodin je tamo, prisutan; on, naime – da tako kažemo – očekuje da ga mi uključimo u ono kroz što prolazimo da ga pozovemo i stavimo u središte onoga što živimo. Njegova snenost nas potiče da se probudimo. Jer, da bismo bili Isusovi učenici, nije dovoljno vjerovati da Bog postoji, već se moramo povezati s njim. Poslušajte to: treba mu zavapiti. Nije dovoljno znati da Bog postoji, već ga treba zazvati, zavapiti mu. Molitva je mnogo puta vapaj: „Gospodine, spasi me!“. Gledao sam u emisiji „A sua immagine“ („Na njegovu sliku“), danas na Dan izbjeglica, mnoge koji dolaze sa čamcima i dok se utapaju viču: „Spasi nas!“. I u našem se životu događa isto to: „Gospodine, spasi nas!“, i molitva postaje jedan vapaj.

Danas se možemo zapitati: koji vjetrovi se obrušavaju na moj život, koji valovi ometaju moju plovidbu i dovode u opasnost moj duhovni život, moj obiteljski život, pa i moj psihički život također? Recimo sve to Isusu, ispričajmo mu sve. On to želi, želi da se uhvatimo za njega kako bismo pronašli utočište protiv strašnih valova života. U Evanđelju se kaže da učenici prilaze Isusu, bude ga i razgovaraju s njim (usp. r. 38). To je početak naše vjere: prepoznati da sami nismo u stanju ostati na površini, da nam je potreban Isus, kao mornaru zvijezda, da bismo pronašli svoj put. Vjera započinje kada shvatimo da nismo dovoljni sami sebi, već da nam treba Bog. Kad prebrodimo napast zatvaranja u sebe same, kad pobijedimo lažnu religioznost koja ne želi smetati Bogu, kad mu zavapimo, On u nama može učiniti čuda. To je blaga i izvanredna snaga molitve koja čini čuda.

Učenici su zamolili Isusa i On umiruje vjetar i valove. I postavlja im pitanje koje se tiče i nas samih: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ (r. 40). Učenici su dopustili da ih zarobi strah, jer su i dalje gledali u valove, a ne u Isusa. I za nas vrijedi isto: koliko puta ostajemo zagledani u probleme koji se na nas okomljuju, umjesto da idemo Gospodinu i predamo njemu naše brige! Koliko puta, poput učenika, ostavljamo Gospodina u kutu, na dnu lađe života, da bismo ga probudili samo kada ga trebamo! Zamolimo danas milost vjere koja se nikad ne umara tražiti Gospodina, kucati na njegova vrata, zavapiti njegovom Srcu.

Neka Djevica Marija, koja u svome životu nije nikada prestala imati povjerenja u Boga, u nama ponovno probudi životnu potrebu da se svakoga dana povjerimo njemu.