JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU B

lip 14 2018 Miriam

17. lipnja 2018.

Ulazna pjesma
Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me! Ne skrivaj lica svoga od mene, ne odbij u gnjevu slugu svoga! (Ps 27, 7.9)

Zborna molitva
Bože, jakosti onih što se u te ufaju, snago slabih i smrtnih, koji su bez tebe nemoćni: pomozi nam svojom milošću da vršimo tvoje zapovijedi i voljom ti i djelom omilimo. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Bože, ovim darovima ti čovjeku krijepiš zemaljski i duhovni život. Molimo te da nas uvijek prati njihova pomoć za tijelo i dušu. Po Kristu.

Pričesna pjesma
Za jedno molim Gospodina, samo to ja tražim: da živim u Domu Gospodnjem u sve dane života svoga. Ps 27, 4

Popričesna molitva
Gospodine, sveta pričest što je primamo označuje zajedništvo svih vjernika s tobom. Daj da urodi jedinstvom u tvojoj Crkvi. Po Kristu.

Prvo čitanje   Ez 17, 22-24
Nisko drvo uzvisujem.

Čitanje Knjige proroka Ezekiela
Ovo govori Gospodin Bog: »S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih, odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj, najvišoj. Na najvišoj gori izraelskoj nju ću zasaditi: razgranat će se ona, plodom uroditi i postati cedar predivni: prebivat će pod njim sve ptice, sve će se krilato gnijezditi u sjeni grana njegovih. I sve će poljsko drveće znati da ja, Gospodin, visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi. Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću!« Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam   Ps 92, 2-3.13-16

Pripjev:  Dobro je slaviti Gospodina.

Dobro je slaviti Gospodina,
pjevati imenu tvome, Svevišnji;
naviještati jutrom ljubav tvoju
i noću vjernost tvoju.

Ko palma cvate pravednik
i raste ko cedar libanonski.
Zasađeni u domu Gospodnjemu,
cvatu u dvorima Boga našega.

Rod donose i u starosti,
sočni i puni svježine:
da navijeste kako je pravedan Gospodin,
hrid moja, onaj na kome nema nepravde.

Drugo čitanje   2Kor 5, 6-10
Trsimo se da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Uvijek smo puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju. Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina. Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja
Sjeme je riječ Božja, a sijač Krist; tko ga god nađe, ostat će zauvijek.

Evanđelje   Mk 4, 26-34
Manje od svega sjemenja na zemlji postane veće od svega povrća.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.« I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.« Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao. Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Ivan Dugandžić

Sjeme koje samo raste

Isus je koristio različite usporedbe iz prirode i čovjekova života koje, svaka na svoj način, osvjetljuju narav, rast i sudbinu kraljevstva Božjeg na zemlji. Ovaj put riječ je o dvjema vrlo kratkim, ali sadržajem i porukom veoma snažnim: sjeme koje jednom posijano samo od sebe raste te gorušično zrno koje je najmanje među svim sjemenjem, ali može izrasti u veliko stablo. I jednom i drugom usporedbom Isus želi ohrabriti svoje malobrojne slušatelje koji doista nisu imali razloga za neka velika očekivanja. Marko ih je uvrstio u svoje evanđelje zato što se i četrdesetak godina poslije toga situacija nije bitno izmijenila. I tada su kršćani još uvijek bili kap u moru poganstva u Rimskom carstvu. Ljudski gledano, nisu imali puno razloga za optimizam i nadu.

Sjeme koje samo raste, bez obzira što radi onaj tko ga je posijao, želi reći da sijačev posao nije jedini važan, pogotovo da on nije sve. Ima netko nevidljiv tko se brine o rastu. Ta poruka je važna za današnjeg čovjeka koji je i previše okupiran stalnim analiziranjem, planiranjem i akcijom. Netko je mudro upozorio kako je današnji čovjek nekadašnjem aksiomu «sve je stvoreno» dao novi oblik koji glasi: «sve je moguće stvoriti». Zato, dok Isusova usporedba počiva na pouzdanju u Stvoritelja koji daje da sjeme izraste i donese plod, uspjeh ogromnog broja današnjih ljudi temelji se isključivo na ljudskoj sposobnosti i okretnosti.

Iza te usporedbe stoji Isus sa svojim načinom života i djelovanja. Koliko strpljivosti u njegovu djelovanju i koliko pouzdanja u Oca nebeskoga! Iako je pred njim čitavi svijet, koji treba zasijati riječi Božjom, on ne pravi nikakve strateške planove, već se obraća ljudima do kojih može u normalnim uvjetima svoga života doprijeti. On se ne iscrpljuje u pretjeranoj aktivnosti, već svoje djelovanje prekida i onda kad mu obećava velik uspjeh, kako bi se povukao u osamu i molio. On nije opterećen nikakvim imperativom uspjeha pod svaku cijenu, već mirno i predano prepušta Ocu da on dade plod njegovu radu. On je baš kao sijač iz ove prispodobe. Nakon što je posijao riječ, znade da će ona niknuti i svoje vrijeme donijeti plod.

U naravi je svakog sjemena da raste, a posebice to vrijedi za riječ Božju, za koju Bog već u Starom zavjetu kaže da se ne vraća k njemu bez ploda (Iz 55,11). ona to ostvaruje unatoč svim protivštinama kroz koje prolazi. Za Dostojevskog riječ Božja je Božje sjeme koje kad jednom padne u čovjekovo srce, «čitav će život svijetliti u njegovoj duši, skrivat se u njemu usred tame, usred smrada njegovih grijeha, kao svijetla točka i velika opomena». Tko nije sam osjetio, da mu je riječ Božja bila najjače uporište u teškoćama života?

Nevidljiva snaga

Druga Isusova usporedba, ona o gorušičnom zrnu, samo nadopunjuje prvu. U njoj je nekako utjelovljenja logika Božjeg djelovanja kroz cijelu povijest spasenja. Bog nema nikakva kompleksa veličine. On između tolikih naroda, i velikih i moćnih, bira sebi najmanji i najnemoćniji. Za proroke mu šalje obične, male, neuke često bespomoćne ljude. Isus bira za suradnike one koji po ljudsku uistinu nemaju što obećati. On sam se ne zanosi ničim velikim. Ne pokušava se nametnuti u Jeruzalemu, središtu židovskog vjerskog života. Umjesto toga, Isus znade za unutarnji zakon rasta, za nezaustavljivu dinamiku riječi Božje i duhovnu snagu kojom će zajednica njegovih učenika djelovati na svoju okolinu i mijenjati je. Tu se treba sjetiti drugih slika koje upotpunjuju tu stvarnost. On govori o kvascu koji treba prožeti tijesto ovoga svijeta, o soli koja treba dati okus i o svjetlu koje treba prosvijetliti tamu svijeta.

Ako pođemo od njihova broja, Isusovi učenici su predstavljali šačicu slabih ljudi, ali oni su bili oboružani nevidljivom snagom preobrazbe ovoga svijeta. Ta snaga bila je jamstvo da će malo sjeme riječi Božje izrasti u veliko stablo njegova kraljevstva. Taj rast ni danas nije dovršen, iako je Crkva rasprostranjena po svem svijetu. Jer, Crkva i kraljevstvo Božje nisu identični. Crkva je sredstvo ostvarenja kraljevstva Božjeg, a ono je njezin konačni cilj i punina. Zato samo Bog može znati tko sad u Crkvi doista pripada kraljevstvu Božjem, a tko je slučajno tu. Jer, na Crkvu se nažalost mora primijeniti i ona Isusova prispodoba o kukolju i pšenici. Ona želi reći kako je Crkva mjesto gdje su još uvijek zajedno i grešnici i pravednici, što neće biti slučaj u konačno ostvarenom kraljevstvu Božjem, kad do kraja bude dovršen njegov rast.

Obje te usporedbe ipak imaju ohrabrujući karakter. U prvom redu kršćani imaju razloga pouzdavati se u Boga i njegovu odlučnost da ostvari svoje kraljevstvo među ljudima. Nadalje, kršćani moraju računati sa snagom njegove riječi i onda kada se sve čini bezizglednim. I povijest Crkve nas uči da Crkvi nisu najviše koristili najsposobniji i najokretniji, već oni koji su se najviše oslanjali na Isusovu riječ i njegova obećanja.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, pouzdanom se molitvom utecimo Bogu, darivatelju života, da nam udijeli milost nesebičnoga zauzimanja u izgradnji njegova kraljevstva.

  1. Svoju Crkvu, Gospodine, ispuni poslušnošću tvojoj Riječi i radošću služenja, da po svjedo-čanstvu vjere bude dom svima koji te traže, molimo te.
     
  2. Papu našega Franju i sve pastire Crkve okrijepi proročkom snagom u naviještanju evanđelja i u zauzimanju za dobro svih ljudi, kako bi tvoje Kraljevstvo raslo i obnavljalo svijet, molimo te.
     
  3. Nama ovdje okupljenima daj razumjeti da dar vjere niče iz neznatnoga sjemena i raste u skrovitosti, po vjernome izručenju tvojoj milosti, molimo te.
     
  4. Braći i sestrama koji nose kušnje oskudice, nezaposlenosti ili bolesti budi utjeha u njihovim nevoljama, a kršćane prodahni djelotvornom ljubavlju prema svim potrebitima, molimo te. 
     
  5. Našim pokojnicima podari milost vječnoga zajedništva s tobom u kraljevstvu nebeskom, molimo te.

Svemogući Bože, pozvao si nas da u svijetu budemo graditelji tvoga kraljevstva i znak obećane vječnosti. Čuvaj u nama snagu svoje milosti da povjereni dar u našim životima trajno raste i donosi plodove tvoje dobrote za svakoga čovjeka. Po Kristu Gospodinu našemu.