Peta vazmena nedjelja kroz godinu A

svibnja 10 2020 Miriam

10. svibnja 2020.

Ulazna pjesma  
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna, pred poganima pravednost objavi, aleluja! (Ps 98, 1-2)

Zborna molitva
Bože, od tebe nam je spasenje i posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju: udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Bože, ova je žrtva časna razmjena darova, kojom nas činiš dionicima božanske naravi: daj da tu stvarnost spoznamo i životom iskusimo. Po Kristu.

Pričesna pjesma
Ja sam pravi trs, vi loze, govori Gospodin: tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda, aleluja! (Iv 15, 1.5)

Popričesna molitva
Budi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima: daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život. Po Kristu.

Prvo čitanje   Dj 6, 1-7
Izabraše sedam muževa punih Duha Svetoga.

Čitanje Djela apostolskih
U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati ­protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služe­nju zanemaruju njihove udovice. Dvanaesto­rica nato sazvaše mnoštvo učenika i ­­rekoše: »Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na ­dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo ­po­­staviti nad ovom službom, a mi ćemo se po­svetiti molitvi i posluživanju riječi.« Prijed­log se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stje­pana, muža puna vjere i Duha ­Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog ­pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke. I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam   Ps 33, 1-2.4-5.18-19

Pripjev: Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!

Pravednici, Gospodinu kličite!
Hvaliti ga pristoji se čestitima.
Slavite Gospodina na harfi,
na liri od deset žica veličajte njega!

Jer prava je riječ Gospodnja
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,
nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:
da im od smrti život spasi,
da ih hrani u danima gladi.

Drugo čitanje   1Pt 2, 4-9
Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo.

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Ljubljeni: Pristupite Gospodinu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo posta­vljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni riječi, za što su i određeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja   Iv 14, 6
Ja sam put i istina i život, govori Gospodin; nitko ne dolazi Ocu osim po meni.

Evanđelje   Iv 14,1-12
Ja sam put i istina i život.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.« Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« Odgovori mu Isus: »Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.« Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Antonio Šakota

Riječi blagog Učitelja

Kao što košuta žudi za izvor-vodom,
tako duša moja čezne, Bože, za tobom.

Žedna mi je duša Boga, Boga živoga:
o, kada ću doći i lice Božje gledati?

Suze su kruh moj danju i noću,
dok me svednevice pitaju: „Gdje ti je Bog tvoj?“

Duša moja gine kada se spomenem,
kako koračah u mnoštvu
predvodeć' ih k Domu Božjem
uz radosno klicanje i hvalopojke
u povorci svečanoj.

Što si mi, dušo, klonula
i što jecaš u meni?

U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti,
spasenje svoje, Boga svog!

Nek' mi danju Gospodin naklonost udijeli,
a noću pjesmom ću hvalit Boga života svog.

Jer ti si, Bože, zaklon moj:
zašto me odbacuješ?
Zašto obilazim žalostan, pritisnut dušmanima?

Pošalji svjetlost svoju i vjernost nek me vode,
nek' me dovedu na svetu goru tvoju, u šatore tvoje!

I pristupit ću Božjem žrtveniku,
Bogu, radosti svojoj.
Harfom ću slaviti tebe,
Bože, o Bože moj!

(Ps 42,1-6.9; 43,2-4)

Draga braćo i sestre! Ovaj psalam nije dio današnje liturgije ali ga rado donosim jer se današnje Evanđelje u njegovu svjetlu jasnije razumijeva. Psalam 42-43 naslovljen je: „Jadikovke prognanog levita“. Čitajući ga u molitvenom raspoloženju zbližavamo se s patnjama hramskoga službenika koji je ostao bez mjesta službovanja, Hrama jeruzalemskoga, te sada progonjen „na babilonskim obalama sjedi i plače spominjući se Siona“ (usp. Ps 137,1). Kroz njegove patnje dotičemo i patnje čitavoga jednoga naroda koji je, kako mu Pisma sama svjedoče, zbog vlastitih prijestupa prognan ali i Božje čudesne intervencije i nove početke usred toga istoga Izabranoga naroda. Nedostatak Hrama, hodočašćenja i prinošenja žrtava nadomjestila je čitava jedna generacija prognanika „obiteljskim molitvama“ otkrivajući i produbljujući svoj vjernički odnos spram Božje Riječi. Svako zlo za neko dobro, rekli bismo. Žilav je taj narod i leviti njegovi. Bijahu izbačeni na jedna vrata a oni otvoriše druga i treća, pa se u providnošću određenom času vratiše, Hram ponovno podigoše, hodočašća pokrenuše, žrtve prinosiše. Postoji analogija i s našim vremenom, barem u vanjskim čimbenicima. Što se tiče žilavosti i proročkoga žara, nadajmo se da ni oni neće izostati.

Isus u današnjem Evanđelju započinje svoj oproštajni govor. Doduše, on je već započeo ranije. Dosta se toga za Večerom izdogađalo. Judina izdaja je prokazana i on je izišao. Isus je već najavio svoj odlazak, kao i nemogućnost učenika da ga slijede istog trena. Šimunu Petru je rečeno da će njegova vjernost Gospodinu proći velika iskušenja – sve do zatajenja. Iako Apostoli, barem sudeći po današnjim reakcijama Tome i Filipa, nisu do kraja bili razumjeli što se zapravo zbiva vrlo su vjerojatno bili sve samo ne mirni i spokojni. Shvatili su da se nešto događa.

Analizirajući Isusove riječi kako ih prenosi Ivan, rekli bismo na prvu da su pomalo uvijene. Reći umjesto brutalnog raspeća da odlazi pripraviti učenicima mjesto kod svoga Oca, izvan konteksta zvuči prilično bajkovito. Na drugom mjestu, kod navještenja Judine izdaje i njegovog odlaska govorit će o proslavi Sina Čovječjeg. Je li Isus govorio istinu? Zapravo, znajući da jest jer je, kako kaže danas – Istina – pitati nam se u čemu se sastoji istinitost njegove tvrdnje. Ona se ne tiče toliko njega koliko njegovih učenika. Ne krije li se iza njegovih riječi odgojna mjera dobroga učitelja? Sve je Isus rekao po istini. Zapravo, izrekao je jedinu istinu. Otvorio je svojoj dječici vrata razumijevanja onoga što će se na Kalvariji zbiti. Pretpostavimo da je otvorenije govorio o količini boli i patnje, udaraca i ruganja koje ima podnijeti veliko je pitanje bi li učenici bili u stanju pored svih izljeva pakla vidjeti nebo, to jest konačnu svrhu svega što se zbiva. Svjedočanstva onih koji su preživjeli logore smrti i zloglasne zatvore jednoumnog represivnog aparata govore upravo o teškoći nalaženja samoga Boga i njegovog lica okruženi tolikim manifestacijama pakla. Ubija ti tijelo kako bi i dušu iz tebe iscijedio, da više ni u što ne vjeruješ i samim tim gubiš ionako već izgubljenu snagu za život. Zato, kada je već došao mučni dan Velikoga petka, kada je sva tortura prošla i počeli sabirati događaji u srcu, čega će se učenici također sjetiti? Da, Isusovih riječi!

„Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!“ (Iv 14,1)

Vraćajući se na gornje psalamske retke uočavamo određene sličnosti. Psalmist kod klonuća duše poziva samoga sebe da se u Boga uzda. A što drugo ovdje Isus govori učenicima? Biblijska vjera u svojoj biti nije umsko dohvaćanje i vješto baratanje apstraktnim činjenicama, nego oslonac na konkretnu osobu. Ona je definirana retkom proroka Izaije: „Ako se na mene ne oslonite, održat se nećete“ (Iz 7,9b). Vjera definirana osloncem i održanjem u svom korijenu krije zadnju riječ našega vjerovanja – amen. Vjera jest jednako amen. I vjera i amen su stabilnost, čvrstoća, povjerenje, oslanjanje, prianjanje – konkretni stavovi i tijela i uma i duha u konkretnim (ne)prilikama života. Potičući svoju dječicu na vjeru Isus ih zaklinje da takve životne stavove i odnose ne gube ni za živu glavu. To je ona žilavost o kojoj je na početku bilo riječi.

„U domu Oca mojega ima mnogo stanova; Tko je vidio mene, vidio je i Oca“

Nastavljajući dalje iščitavati Evanđelje vidimo da Isusove riječi o domu i gledanju lica Očeva tematski nalazimo u gornjem psalmu u kojemu dobivamo i neke zanimljive odgovore. Gdje je psalmist tražio lice Božje i takoreći Boga „gledao“? U Hramu. Iz njega je sada prognan i u dubokoj nadi moli kako bi se onamo vratio kako bi mogao „lice Božje gledati“. Očito, biblijski molitelj upoznaje nešto od Božjega lica ondje gdje se susreće s Božjom riječju i njegovim zapovijedima, svim putovima kojima je znao voditi svoj narod kako bi, oslobodivši ih ropstva, uveo u obećanu zemlju. Isus je već ranije najavio a sada doveo do vrhunca misao da je on u svojoj osobi taj Hram, te u svojoj osobi ujedno Put-Istina-Život. Njegovim pashalnim otajstvom prostorno shvaćanje nebeskih sfera dobiva radikalno osobnu konotaciju. Nježno, krhko, izloženo lice postade prostor nalaženja Gospodina.

On je Put. Njegov Hram na kojemu tražimo lice nalazi se na križu. To su naše „ljestve Jakovljeve“ (usp. Post 28,10-22) po kojima nam anđeli Božji dolaze ususret i po kojima dodirujemo nebo.

On je Istina. Ona se u četvrtom evanđelju dovodi u vezu s utjelovljenom Riječi (usp. Iv 1,17-18) i dolaskom Duha Branitelja (Iv 14,16-17) kako bi nas potaknuo i naučio nas Istinu tražiti u svjetlu otajstva njegovog dolaska među nas grešnike i u molitvi po kojoj nam Duh Sveti otvara oči srca da ga uvijek budemo u stanju prepoznavati i osvjedočivati se da on jest Istina.

On je Život. Ne onaj mjerljivi, propadljivi, onaj za kojega se borim, natječem ili na različite načine stječem. Njegov život mi je prije svega darovan i u sebi nosi sjeme neprolaznosti. „Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost!“ (Iv 1,16)

 

 

Propovijedi