Treća vazmena nedjelja kroz godinu A

tra 25 2020 Miriam

26. travnja 2020.

Ulazna pjesma    
Kliči Bogu sva zemljo, opjevaj slavu imena njegova, podaj mu hvalu dostojnu, aleluja. (Ps 66, 1-2)

Zborna molitva
Bože, nek se tvoj narod vazda raduje što si mu obnovio mladost duha. Vratio si mu dostojanstvo svojih sinova i kćeri: utvrdi ga u nadi da će uskrsnuti. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Primi, Gospodine, darove svoje raspjevane Crkve. Ti si uzrok tolikom veselju: daj da nam prijeđe u vječnu radost. Po Kristu.

Pričesna pjesma  
Prepoznaše učenici Gospodina Isusa u lomljenju kruha, aleluja. (Lk 24, 35)

Popričesna molitva
Pogledaj, Gospodine, svoj narod. Ti si ga obnovio otajstvima vječnoga života: daj mu da dostigne slavu neraspadljivosti u uskrsnuću tijela. Po Kristu.

Prvo čitanje   Dj 2, 14.22-33
Bijaše nemoguće da grozota smrti njime ovlada.

Čitanje Djela apostolskih
Na dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s jedanaestoricom, podiže glas i prozbori: »Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana
po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. David doista za nj kaže: ’Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga.’ Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo: Nije ostavljen u podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog!
Svi smo mi tomu svjedoci.  Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.«
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam   Ps 16, 1-2a.5.7-11

Pripjev:   Pokaži mi, Gospodine, stazu života!

Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.
Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar.«
Gospodin mi je baština i čaša:
ti u ruci držiš moju sudbinu.

Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje
te me i noću srce opominje.
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Drugo čitanje    1Pt 1, 17-21
Otkupljeni ste dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca bez mane.

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Ljubljeni: Ako Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja   usp. Lk 24, 32
Gospodine Isuse, otkrij nam Pisma; ražari nam srce dok nam govoriš!

Evanđelje   Lk 24,13-35
Prepoznaše ga u lomljenju kruha.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o sve-mu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem ­pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, ­odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga g­lavari svećenički i ­vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj ­koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali ­njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: ­»Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Ivan Dugandžić

Pokušaj bijega

Put dvojice Isusovih učenika u Emaus možemo nazvati putom razočaranih očekivanja i iznevjerenih nada. Ta dvojica s gorčinom u srcu zbog svega što su proteklih dana doživjeli u Jeruzalemu okreću leđa gradu u kojem je tragično završio njihov Učitelj i vraćaju se svom prijašnjem zanimanju. No njihov put je pun neočekivanih obrata. Sve je počelo iznenadnim susretom sa zagonetnim strancem koji se s puno osjećaja upušta u njihov sumoran razgovor, usmjerujući njihovu pozornost sve više na ono što stoji u Pismu. Najveće iznenađenje dolazi na kraju zajedničkog puta, kada ga prepoznaju po lomljenju kruha za stolom, a on iščezava ispred njihovih tjelesnih očiju. No u srcu je ostalo uvjerenje da je to njihov uskrsli Gospodin i međusobno podijeljeno iskustvo s puta: „Nije li gorjelo srca u nama dok nam je putom govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ (Lk 24,32).

Nakon tog iskustva, dvojica nemaju više potrebu bježati iz Jeruzalema. Štoviše, oni se s novim oduševljenjem i odvažnošću vraćaju, da bi od tamo okupljenih učenika doživjeli potvrdu svoga iskustva: Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu“ (24,34). U knjizi od Gilberta Cesborna „Sveci idu u pakao“ autor opisuje jednog mladog radnika koji o Isusu znade samo onoliko koliko mu je kolega s posla uspio ispričati za vrijeme pauze. Nekim slučajem taj mladi radnik jednog dana se prvi put nađe u nekoj crkvi. Pogled mu pada na postaje križnog puta. „Ah, to mora biti taj Isus o kojemu mi je kolega pričao“ – bila je njegova spontana reakcija. Počne čitati što piše ispod pojedinih postaja: Isusa osuđuju, Isus pada prvi, drugi, treći put pod križem, pa Isusa raspinju. Divi se kako Isus odlučno i hrabro slijedi svoj put i ne da se ničim smesti. Ali u isto vrijeme u njemu se javlja bijes, šake se same stišću. Dakle, tako se postupa s nevinim čovjekom! Okrene se i razočaran napušta crkvu.

Ta reakcija ne razlikuje se puno od reakcije dvojice na putu u Emaus. Osjećaj protesta protiv nepravde, ali i nemoći da se nešto učini. No isto tako treba reći, da je to reakcija čovjek koji ne poznaje Isusa, jer on ne poziva na stiskanje šake i osvetu. Taj čovjek, kao ni dvojica učenika, još nije shvatio da Raspetoga ne treba osvećivati već nasljedovati.

A mi smo se nadali…

I dvojica učenika koji su žurno napustili Jeruzalem bili su iznenađeni i šokirani brutalnošću kojom su svećenički prvaci obračunali s njihovim Učiteljem. Uskrsnuće o kojemu se u Jeruzalemu na sve strane govori njima još ne znači ništa, oni još uvijek nemaju tog iskustva. Doduše bili su oduševljeni Isusom za vrijeme njegova života. Zbog njega su sve ostavili i pošli za njim. Doživljavali su ga kao proroka „silna na djelu i na riječi pred Bogom i svima narodom“ (24,19). No onda je došla njegova neočekivana i tragična smrt koja je sve to bacila u zaborav. Njihovo duboko razočaranje sažeto je u rečenici: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“ (24,21). Ponor nastao njegovom smrću na križu moglo je premostiti samo Isusovo uskrsnuće i njihova vjera u Uskrsloga. Samo u svjetlu vjere učenici su mogli prihvatiti činjenicu Isusova križa i njegove smrti kao smrti za njih. Samo tako su mogli shvatiti koliko su bili plitki i sebični planovi koje su imali s njime.

To je problem vjere svakoga čovjeka: ostaviti svoje planove s Bogom, a pitati se: Kakve planove ima Bog sa mnom? Kakva je vjera onih kršćana koji uporno ponavljaju kako je najvažnije dobro zdravlje? Dok je tako, oni se pokazuju zadovoljni s Bogom. Ali čim se nešto poremeti, već su tu poteškoće slične onima dvojice učenika iz Emausa: A mi smo se nadali…Takvima je teško shvatiti da Bog i s našim bolestima ima svoje planove.

Naš put u Emaus

Možemo se poslužiti putom dvojice u Emaus kao slikom i reći kako nitko od nas nije pošteđen takvih putova zbog razočaranja koja prate naš život. Naš problem nije toliko u slabom poznavanju Isusa Krista već puno više u našoj nespremnosti prihvaćanja njegova križa kao našeg puta spasenja. Na temelju studioznog proučavanja torinskog platna u koje je bilo umotano mrtvo Isusovo tijelo danas je moguće vrlo vjerno naslikati i Isusovo lice. Dakle, uz njegovu riječ koja nam je sačuvana u evanđeljima, on kao da i vidljivo stoji pred nama. No sve to nijednom vjerniku ne može zamijeniti njegov poziv na nošenje križa zajedno s njime.

Zato put u Emaus ostaje trajna metafora, slika naše vjere. Razočaranja i sumnje u vjeri nije moguće posve izbjeći. Pogotovo je teško kad nam se čini da smo sami sa svojim razočaranjima. Upravo tada ne smijemo zaboraviti da je Uskrsli s nama na svim našim životnim putovima. On se i nama želi pridružiti kao tajanstveni suputnik, nekada u liku nekog zagonetnog čovjeka koji za nas ima lijepu riječ, drugi put u liku prosjaka koji od nas traži koru kruha, treći put u liku prijatelja koji traži pomoć u nevolji. Ako se sjetimo njegove riječi: „što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40) i po njoj postupimo, nećemo više biti sami. U tim potrebnima prepoznat ćemo njegovo lice i doživjeti iskustvo da je s nama na našim životnim putovima.

Važna je još jedna pouka Emausa. Učenicima su se oči potpuno otvorile tek kad im je nepoznati suputnik za stolom ponudio razlomljeni kruh kao svoje tijelo. Prepoznali su ga u euharistiji koju im je kao znak svoje nazočnosti malo prije ostavio na posljednjoj večeri. Ne treba nam bolji podsjetnik koliko je okupljanje oko euharistijskog stola važno za našu vjeru i za uvijek novi susret s Gospodinom.