Svjetski dan bolesnika

velj 11 2022 Miriam

Papa Franjo

Nedjelja, 11. veljače 2018.

Grijeh je to što nas čini nečistima

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Ovih nedjelja Evanđelje, prema izvješću svetoga Marka, prikazuje nam Isusa koji liječi bolesnike svih vrsta. U to se ozračje dobro uklapa Svjetski dan bolesnika koji se slavi upravo 11. veljače, na spomendan Blažene Djevice Marije, Gospe Lurdske. Stoga, s pogledom srca okrenutim prema špilji Massabielle, razmatramo o Isusu kao pravom liječniku tijela i duša kojeg je Bog Otac poslao u svijet da ozdravi čovječanstvo obilježeno grijehom i njegovim posljedicama.

Današnje nam Evanđelje (usp. Mk 1, 40-45) stavlja pred oči ozdravljenje čovjeka oboljelog od gube, bolesti koja se u Starom zavjetu smatrala velikom nečistoćom i za sobom je povlačila odvajanje gubavca od zajednice: živjeli su sami. Njegovo je stanje bilo zaista bolno, jer se zbog mentaliteta tog vremena osjećao nečist pred Bogom i ljudima. I pred Bogom. Zato gubavac iz Evanđelja moli Isusa riječima: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!" (r. 40).

Čuvši to, Isus se sažalio (usp. r. 41). Vrlo je važno usredotočiti se na to što se događa u Isusovoj nutrini, kao što smo to dugo činili tijekom Jubileja milosrđa. Ne razumijemo Kristovo djelo, ne razumijemo samoga Krista, ako ne uđemo u Njegovo srce puno suosjećanja i milosrđa. To je ono što ga potiče da ispruži ruku prema gubavcu, da ga dotakne i kaže mu: „Hoću, očisti se!" (r. 40). Činjenica koja najviše iznenađuje je ta da Isus dodiruje gubavca, jer to je bilo potpuno zabranjeno Mojsijevim zakonom. Dotaknuti gubavca značilo je zaraziti se i u nutrini, u duhu, to jest postati nečist. Ali u ovom slučaju ne prelazi nešto s gubavca na Isusa, nego s Isusa na gubavca koji mu daruje očišćenje. Osim sažaljenja, u tom se ozdravljenju divimo i Isusovoj odvažnosti koji ne mari ni za zarazu ni za propise, nego samo želi osloboditi tog čovjeka od prokletstva koje ga tišti.

Braćo i sestre, nijedna bolest nije uzrok nečistoće. Bolest, sigurno, pogađa čitavu osobu, ali ni na koji način ne utječe i ne sprječava njezin odnos s Bogom. Štoviše, bolesna osoba može biti čak i više sjedinjena s Bogom. Međutim, grijeh je to što nas čini nečistima! Sebičnost, oholost, ulazak u svijet korupcije, to su bolesti srca od kojih trebamo biti očišćeni, obraćajući se Isusu poput gubavca: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!"

Ostanimo sada na trenutak u tišini i neka svaki od nas – svi vi, ja, svi – razmisli u svome srcu, zaviri u svoju nutrinu i pogleda svoju nečistoću, vlastite grijehe. I neka svaki od nas, u tišini, ali glasom srca kaže Isusu: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!" Učinimo to svi u tišini.

„Ako hoćeš, možeš me očistiti!"

„Ako hoćeš, možeš me očistiti!"

Svaki put kad pristupimo sakramentu pomirenja raskajana srca, Gospodin i nama ponavlja: „Hoću, budi čist!" Kolike li radosti u tome! Tako nestaje guba grijeha, nastavljamo radosno živjeti svoj sinovski odnos s Bogom i bivamo ponovno potpuno primljeni u zajednicu.

Po zagovoru Djevice Marije, naše Bezgrešne Majke, zamolimo Gospodina, koji je bolesnima donosio zdravlje, da ozdravi i naše unutarnje rane svojim beskrajnim milosrđem, kako bi nam tako ponovno darovao nadu i mir srca.

……………..

Papa Franjo liječnicima i stomatolozima: Poštujte ljudski život i njegovu svetost

Vatikan - Papa Franjo je primio u audijenciju 350 članova Talijanskoga saveza udrugā liječnikā i stomatologā te istaknuo da eutanazija i potpomognuto samoubojstvo nisu odluke povezane sa slobodom bolesnika, nego kako bi se "odbacilo" onoga tko trpi ili zbog lažne samilosti prema osobi koja želi umrijeti

-Može se, i mora, odbiti napast da se medicina rabi kako bi se udovoljilo želji za smrću nekog bolesnika, pružajući mu pomoć za samoubojstvo ili uzrokujući smrt eutanazijom. Tim je riječima papa Franjo ponovno, pred oko 350 talijanskih liječnika i stomatologa, koje je danas primio u audijenciju, istaknuo stajalište Crkve koja se protivi eutanaziji i potpomognutom samoubojstvu. Pritom je spomenuo i novi Statut zdravstvenih djelatnika, koji je u veljači 2017. godine objavilo Papinsko vijeće za pastoral zdravstva, koji ističe da ne postoji pravo na samovoljno raspolaganje vlastitim životom, te zbog toga liječnik ne može biti izvršni tutor nepostojećega prava.

Pružiti profesionalnost, ali i ljudski odnos

-Pozdravljajući predstavnike talijanskoga Nacionalnog saveza udrugā liječnikā i stomatologā, Papa je podsjetio na razgovore koji se u tom tijelu vode tri godine, o tomu kako najbolje obavljati liječničko zanimanje u duboko promijenjenom društvenom kontekstu, da bi se shvatile potrebe ljudi, te im, osim stručnih sposobnosti, pružio i dobar ljudski odnos.

Medicina u službi svakog čovjeka u njegovoj cjelovitosti

-Medicina je, po definiciji, služenje ljudskom životu – primijetio je papa Franjo – stoga je nezaobilazno shvaćanje osobe u njezinoj duhovnoj i materijalnoj cjelovitosti, u njezinoj individualnoj i društvenoj dimenziji. Medicina je u službi čovjeka, cijeloga čovjeka, svakog čovjeka. A vi, liječnici, uvjereni ste u tu istinu na tragu vrlo duge tradicije koja potječe od Hipokratovih intuicija; upravo iz tog uvjerenja proizlazi vaša opravdana zabrinutost zbog opasnosti kojima je izložena današnja medicina.    

Bolesnik je osoba koja je oboljela, a ne medicinski slučaj

-Bolest je više od medicinskog slučaja – napomenuo je potom Papa te istaknuo – ona je uvijek stanje neke osobe, bolesnika, a liječnici se prema pacijentu trebaju odnositi s toga, potpuno čovječnoga, stajališta. Dakle, trebaju uzeti u obzir osobitost bolesnika, a ne samo bolest od koje boluje. Riječ je o tomu da liječnici, uz dužnu tehničko-profesionalnu stručnost, trebaju posjedovati kodeks vrijednostī i značenjā kojima trebaju dati smisao bolesti i svojem poslu, te od svakog pojedinog medicinskog slučaja učiniti ljudski susret.

'Ne' lažnoj samilosti prema onima koji žele umrijeti

-Zbog toga je, u odnosu na bilo kakvu promjenu u medicini i u društvu, važno da liječnik ne izgubi iz vidika osobitost svakog bolesnika, s njegovim dostojanstvom i njegovom slabošću. Liječnik treba vidjeti muškarca ili ženu koje valja pratiti savjesno, razumno i sa srcem, posebno u najtežim trenutcima. Takvim se ponašanjem može, i mora, odbaciti svaka napast – potaknuta također zakonskim promjenama – da se medicina rabi kako bi se udovoljila eventualna želja bolesnika da umre, pružajući pomoć za samoubojstvo, ili uzrokujući izravno smrt eutanazijom.

-Riječ je, naime, o kraćim postupcima u odnosu na odluke koje bi mogle izgledati kao izraz slobode osobe, kada uključuju mogućnost odbacivanja bolesnika, ili o lažnoj samilosti pred zahtjevom osobe za pomoć da što prije umre – napomenuo je Papa te spomenuo 169. članak Novoga statuta zdravstvenih djelatnika iz 2017. godine, u kojemu stoji da ne postoji pravo na samovoljno raspolaganje vlastitim životom, te stoga nijedan liječnik ne može biti izvršni tutor nepostojećega prava.

Papa Wojtyła – liječnik za svetost ljudskoga života

-Na kraju je papa Franjo podsjetio na encikliku 'Evangelium vitae' svetoga Ivana Pavla II., u kojoj je napomenuo da se odgovornost zdravstvenih djelatnika danas snažno uvećala, te svoje najdublje nadahnuće i najsnažniju potporu pronalazi upravo u bitnoj i nezaobilaznoj etičkoj dimenziji zdravstvenoga zanimanja, upravo onako kako to ističe Hipokratova prisega prema kojoj se od svakog liječnika traži da se zauzima za potpuno poštovanje ljudskoga života i njegove svetosti – podsjetio je papa Franjo.

………………………

Papina poruka za Svjetski dan bolesnika: Blizina i milosrđe onima koji pate

Objavljena je poruka pape Franje za 30. svjetski dan bolesnika koji se obilježava 11. veljače pod geslom „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6, 36).

Vatikan - Sveti Ivan Pavao II. ustanovio je Svjetski dan bolesnika prije 30 godina kako bi potaknuo Božji narod, katoličke zdravstvene ustanove i civilno društvo na sve veću pozornost prema bolesnicima i onima koji o njima brinu. Prisjetivši se nastanka toga dana u poruci, Papa je izrazio zahvalnost Gospodinu za napredak koji je postignut tijekom godina. Učinjeni su mnogi pomaci, ali još je dug put kako bi se osiguralo da svi bolesnici, kao i oni koji žive u mjestima i situacijama velikog siromaštva i marginalizacije, dobe potrebnu zdravstvenu skrb, kao i pastoral koji im može pomoći da bolest dožive u jedinstvu s raspetim i uskrslim Kristom, piše Papa u poruci koja je potpisana na blagdan Gospe Loretske 10. prosinca, a objavljena 4. siječnja. Neka nam 30. svjetski dan bolesnika, čija se završna proslava zbog pandemije neće održati kako je planirano u Arequipi u Peruu, već u Bazilici svetog Petra u Vatikanu – pomogne rasti u bliskosti i služenju bolesnima i njihove obitelji, napominje.

Milosrdna Božja narav

Osvrnuvši se na odabrano geslo, Papa napominje kako milosrđe shvaćeno ne kao povremeni sentimentalni osjećaj, već kao uvijek prisutna i djelatna sila, izražava samu Božju narav, kombinira snagu i nježnost.

Najveće svjedočanstvo Očeve milosrdne ljubavi prema bolesnima je njegov jedinorođeni Sin, stoji u poruci. Kada ljudi dožive slabost i patnju u vlastitome tijelu kao posljedicu bolesti, njihova srca postaju teška, strah se širi, neizvjesnosti se množe, a pitanja o značenju onoga što se događa u njihovim životima postaju sve žurnija, navodi Sveti Otac, prisjećajući se napose svih onih u vremenu pandemije koji su proživjeli posljednje dane zemaljskog života u samoći, uz pomoć velikodušnih zdravstvenih djelatnika, ali ipak daleko od svojih najmilijih. To nam pomaže vidjeti koliko je važna prisutnost svjedoka Božjeg milosrđa, koji po uzoru na Isusa, samo milosrđe Očevo, izlijevaju melem utjehe i vino nade na rane bolesnika.

Dotaknuti Krista patnika

Isusov poziv da budemo milosrdni poput Oca ima posebno značenje u odnosu na zdravstvene djelatnike, nastavlja Papa. Obraćajući im se izravno, Sveti Otac ističe kako njihova služba nadilazi granice profesije i postaje poslanje. Vaše ruke, koje dotiču tijelo Krista patnika, mogu biti znak milosrdnih ruku Očevih. Imajte na umu veliko dostojanstvo svoje profesije, kao i odgovornosti koju ona nosi, poručuje.

Nadalje, Papa u poruci izražava zahvalnost za znanstveni napredak na području medicine, napose u novije vrijeme. Međutim ono nas ne smije natjerati da zaboravimo jedinstvenost svakog pacijenta, njegovo ili njezino dostojanstvo i slabosti, napominje Papa. Pacijenti su uvijek važniji od bolesti, stoga niti jedan terapijski pristup ne može se odvojiti od slušanja pacijenta, njegove povijesti, tjeskoba i strahova. Čak i kada nije moguće izliječiti, uvijek se može pružiti skrb. Uvijek je moguće utješiti, uvijek je moguće izraziti blizinu usredotočena više na osobu nego za njezinu patologiju, poručuje Sveti Otac uz izraz nade da će se u sklopu obuke zdravstvenih radnike omogući i prilika za razvoj sposobnost slušanja i odnosa s drugima.

Centri za skrb – "kuće milosrđa“

Svjetski dan bolesnika prilika je i da se usmjerimo na centre za skrb, piše Papa, navodeći kako kroz povijest su kršćanske zajednice otvarale "domove milosrdnog Samarijanca“ napose za one koji nisu imali pristup prikladnoj zdravstvenoj skrbi zbog siromaštva, društvenog isključenja ili teškoća vezanih za liječenje određenih patologija. U takvim situacijama cijenu najčešće plaćaju djeca, starci i oni najslabiji. Milosrdni poput Oca, nebrojeni misionari spojili su propovijedanje evanđelja s izgradnjom bolnica, ambulanata i domova za skrb. To su dragocjena sredstva kojima je kršćansko milosrđe poprimilo vidljiv oblik, nastavlja Papa, a Kristova ljubav, koju su svjedočili njegovi učenici, postala je vjerodostojnija.

Ipak, pred nama je još dug put; u nekim zemljama pristup prikladnoj skrbi ostaje luksuz. Vidimo to, primjerice, u nedostatku dostupnih cjepiva protiv COVID-19 u siromašnim zemljama; ali još više u nedostatku liječenja bolesti koje zahtijevaju mnogo jednostavnije lijekove. U tom kontekstu, Papa u poruci ponovno afirmira značaj katoličkih zdravstvenih institucija kao vrijedno blago koje treba zaštiti i očuvati. Prisutnost tih ustanova pokazalo je blizinu Crkve bolesnima i siromašnima te u onim situacijama koje su drugi zanemarili. Čak u razvijenim zemljama, njihova je prisutnost danas blagoslov, piše Papa, jer osim brige o tijelu uz svu potrebnu stručnost, uvijek mogu ponuditi i dar milosrđa koji je usmjeren na same bolesne i njihove obitelji. U vremenu u kojem je raširena kultura odbacivanja i život nije uvijek priznat kao vrijedan prihvaćanja i življenja, ove strukture poput "kuća milosrđa“ mogu biti primjer u zaštiti i brizi za svaki život, čak i najkrhkijeg, od početka do prirodnog svršetka.

Pastoralno milosrđe – prisutnost i blizina

Govoreći o pastoralnoj brizi, čija se nezamjenjiva službe sve više prepoznaje, Papa u poruci ističe kako ako je najgora diskriminacija koju trpe siromasi – uključujući i bolesnici koji su slabog zdravlja – nedostatak duhovne brige, ne smije se propustiti ponuditi im Božju blizinu, njegov blagoslov i njegovu riječ, kao i slavljenje sakramenata i priliku za put rasta i sazrijevanja u vjeri. Sveti Otac je na kraju poruke podsjetio kako pastoralna skrb i blizina bolesnicima nije samo zadaća nekih posebno određenih ministranata, posjet bolesnicima poziv je koji Krist upućuje svim svojim učenicima.

................................

Papa Franjo medicinskome osoblju za vrijeme COVID pandemije:

ADDRESS OF HIS HOLINESS POPE FRANCIS TO THE DOCTORS, NURSES AND HEALTHCARE WORKERS FROM THE LOMBARDY REGION

Clementine Hall
Saturday, 20 June 2020

Dear Brothers and Sisters,
Welcome!

I thank the President of the Lombardy Region for his words. I cordially greet the Archbishop of Milan, the Bishops of Bergamo, Brescia, Cremona, Crema and Lodi, and the other authorities present. I greet the doctors, nurses, healthcare and civil protection workers and the Alpine troopers. I greet the priests and consecrated people. You have come as representatives of Lombardy, one of the Italian regions most impacted by the Covid-19 pandemic, along with Piedmont, Emilia Romagna and Veneto, particularly Vo’ Euganeo, represented here by the Bishop of Padua. Today I symbolically embrace these regions as well. And I greet the representatives of Rome’s Spallanzani Hospital, a medical unit that has done a great deal in battling the virus.

Over the course of these troubled months, various organizations of Italian society have worked hard to confront the health emergency with generosity and commitment. I am thinking of national and regional institutions, of municipalities; I am thinking of dioceses and of parish and religious communities; of so many volunteer associations. We have felt more deeply than ever an appreciation for doctors, nurses and all healthcare workers on the front lines in providing an arduous and at times heroic service. They have been visible signs of humanity that warm the heart. Many of them became sick and sadly, some died in  exercising their profession. Let us remember them in our prayers with much gratitude.

In the vortex of an epidemic with disturbing and unexpected effects, the reliable and generous presence of medical and paramedical staff became a certain reference point, first and foremost for the sick, but in a truly special manner for families, who in this case did not have the opportunity to visit their loved ones. And thus they found in you healthcare workers, to a certain degree, other family members, capable of combining professional skill with the attention that is a tangible expression of love. Patients often felt they had ‘angels’ at their side, who helped them recover their health and, at the same time, comforted, supported, and at times accompanied them to the threshold of the final encounter with the Lord. These healthcare workers, sustained by the concern of hospital chaplains, witnessed God’s closeness to those who suffer; they were silent artisans of the culture of closeness and tenderness. The culture of closeness and tenderness. And you were its witnesses, even in the little things: in the caresses..., even with cell phones, you connected elderly persons who were about to die, with their son, with their daughter, to say goodbye to them, to see them for the last time...; small gestures of the creativity of love... This was  good for all of us. The witness of closeness and tenderness.        

Dear doctors and nurses, the world has been able to see how much good you have done in a situation of great trial. Even exhausted, you continued to commit yourselves with professionalism and self-sacrifice. How many doctors and paramedics, nurses, were unable to go home and thus slept there, wherever they could because there were no beds in the hospital! And this creates hope. You [addressing the President of the Region] spoke of hope. And this creates hope. You have all been one of the important pillars of the entire country. My esteem and my sincere gratitude — and I can well imagine everyone’s sentiments  — go to you here present and to your colleagues throughout Italy.    

Now it is time to make precious use of all of this positive energy that has been invested. Do not forget! It is a richness that in part, surely, was ‘uncompensated’ during the drama of the emergency; but in a large part it can and must bear fruit for the present and future of the society of Lombardy and of Italy. The pandemic deeply marked the lives  of individuals and the history of the community. In order to honour the suffering of the sick and of so many deceased, above all, the elderly, whose life experience should not be forgotten, we must rebuild our tomorrow: it requires everyone’s commitment, strength and dedication. It means setting out anew from the countless witnesses of generous and gratuitous love, that have left an indelible impression in consciences and in the social fabric, teaching how much need there is of  closeness, care, sacrifice in order to nurture fraternity and civil coexistence. And, looking to the future, Fra Felice’s discourse in the lazarette, in Manzoni [The Betrothed, chapter 36] comes to mind: he looks at tragedy, he looks at death, with so much realism, but he looks to the future and carries on.          

 In this way, we can emerge from this crisis spiritually and morally stronger; and that depends on the conscience and responsibility of each one of us. Not alone, however, but together and with the grace of God. As believers it is up to us to witness that God does not abandon us, but in Christ he gives meaning even to this reality and to our limitations; that with his help we can face the most difficult trials. God created us for communion, for fraternity, and now more than ever the pretension of  being wholly focused upon oneself  — of making individualism the guiding principle of society — has proved illusory — it is illusory. But let us be attentive because, as soon as the emergency has passed, it is easy to slide, it is easy to fall back on this illusion. It is easy to quickly forget that we need others,  someone to take care of us, to give us courage. Forgetting that we all need a Father who stretches his hand out to us. Praying to him, invoking him, it is not an illusion; the illusion is thinking we can do without this! Prayer is the soul of hope.      

In these months, people were unable to participate in person in liturgical celebrations, but they never stopped feeling they were a community. They prayed individually or as a family, even by means of social communications, spiritually united and perceiving that the Lord’s embrace surpassed the spatial limitations. The pastoral zeal and creative care of priests helped people to continue the journey of faith and not to remain alone in the face of pain and fear. This priestly creativity that defeated some, a few ‘adolescent’ expressions against the measures of authority, who have the obligation to safeguard people’s health. Most have been obedient and creative. I have admired the apostolic spirit of so many priests, who reached people by telephone, or went knocking on doors, calling at homes: ‘Do you need anything? I will do your shopping...’. A thousand things. Closeness, creativity, without shame. These priests who remained beside their people in attentive and daily sharing: they have been signs of God’s comforting presence. They have been fathers, not adolescents. Regrettably quite a few of them have died, as have doctors and paramedical staff too. And even among you there are several priests who were sick and thank God have been healed. Through you I thank all the Italian clergy, who have offered proof of courage and love to the people.

Dear brothers and sisters, I renew to each of you and to those whom you represent my deep appreciation for what you have done in this arduous and complex situation. May the Virgin Mary, worshiped in many shrines and churches  in your lands, accompany you and sustain you always with her maternal protection. And do not forget that with your work, all of you, doctors, paramedics, volunteers, priests, religious, lay people, who have done this, you have begun a miracle. May you have faith and, as that tailor, and theologian who missed his calling used to say, “I have never found that the Lord began a miracle without finishing it well” [Manzoni, The Betrothed, ch. 24]. May he complete this miracle that you have begun! For my part, I continue to pray for you and for your communities, and I warmly impart a special Apostolic Blessing to you. And please, do not forget to pray for me. I need it. Thank you.

.............

Papa Benedikt XVI.

Nedjelja, 11. veljače 2007.  

Spominjimo se onih koji su pogođeni najtežim i najopasnijim bolestima

Draga braćo i sestre, danas se Crkva spominje prvog ukazanja Djevice Marije svetoj Bernardici, koje se dogodilo 11. veljače 1858. u spilji Massabielle, kod Lurda. Bio je to čudesan događaj koji je od toga mjesta, na francuskoj strani Pireneja, načinio svjetsko središte hodočašća i duboke marijanske duhovnosti. Na tom mjestu već gotovo sto pedeset godina snažno odzvanja Bogorodičin poziv na molitvu i pokoru, gotovo kao neprestani odjek onog poziva kojim je Isus započeo svoje propovijedanje u Galileji: "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" (Mk 1,15). To je svetište, usto, postalo ciljem brojnih bolesnih hodočasnika koji su, dok osluškuju Blaženu Djevicu Mariju, ohrabreni da prihvate svoja trpljenja i da ih prinesu za spasenje svijeta, združujući ih s patnjama raspetoga Krista.

Upravo zbog te veze koja postoji između Lurda i ljudske patnje, prije već petnaest godina ljubljeni Ivan Pavao II. htio je da se prigodom blagdana Majke Božje Lurdske obilježava i Svjetski dan bolesnika... Htio bih proširiti svoje misli i na zdravstvene radnike u cijelom svijetu, duboko svjestan značaja što ga u društvu ima njihovo služenje bolesnim osobama. Posebice želim izraziti svoju duhovnu blizinu i svoju ljubav našoj bolesnoj braći i sestrama, osobito se spominjući onih koji su pogođeni najtežim i najopasnijim bolestima: njima je na poseban način posvećena naša pozornost dok obilježavamo ovaj dan. Potrebno je potpomoći razvoj palijativne skrbi koja će pružiti cjelovitu pomoć i omogućiti onima koji boluju od neizlječivih bolesti svu ljudsku pomoć i svaku duhovnu pratnju koja im je potrebna.

Danas poslijepodne, u bazilici Sv. Petra okupit će se brojni bolesnici i hodočasnici oko kardinala Camilla Ruinija, koji će predvoditi euharistijsko slavlje. Na kraju svete mise, kao i prošle godine, imat ću radosnu priliku zadržati se uz njih, proživljujući ono duhovno ozračje kakvo se osjeća uz spilju Massabielle. Majčinskoj zaštiti Bezgrešne Djevice htio bih sada, uz molitvu Anđeo Gospodnji, povjeriti bolesne i one koji trpe tijelom i duhom u cijelome svijetu.

……………………….

PORUKA PAPE BENEDIKTA XVI. ZA SVJETSKI DAN BOLESNIKA 2010.

Ponedjeljak, 7. Prosinca 2009.

Iskustvo boli i trpljenja može postati škola nade

Draga braćo i sestre!

Dana 11. veljače, na liturgijski spomen Blažene Djevice Marije Lurdske, u vatikanskoj će se bazilici proslaviti svjetski dan bolesnika. Zgodna podudarnost s 25. obljetnicom osnutka Papinskog vijeća za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika predstavlja još jedan razlog za zahvaliti Bogu na do sada prijeđenom putu na području pastorala zdravlja. Želim od srca da ta obljetnica bude prigoda za velikodušniji apostolski žar u službi bolesnika i svih onih koji se posvećuju njihovoj skrbi.

Godišnjom proslavom Dana bolesnika Crkva, zapravo, želi probuditi snažnu svijest u crkvenoj zajednicu o važnosti pastoralne službe u velikom svijetu zdravlja, koja je sastavni dio njezina poslanja, jer je na tragu samog Kristova spasenjskog poslanja. On, božanski liječnik, "prošao (je) čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao" (Dj 10,38). U tajni njegove muke, smrti i uskrsnuća, ljudsko trpljenje crpi smisao i puninu svjetla. U apostolskom pismu Salvifici doloris, sluga Božji Ivan Pavao II. ovako objašnjava tu zbilju: "Ljudsko trpljenje – pisao je – dostiglo je svoj vrhunac u Kristovoj muci. I istodobno ono je ušla u potpuno novu dimenziju i u novi red: vezano je uz ljubav…, uz onu ljubav koja stvara dobro, koja izvlači dobro također iz zla preko trpljenja, kao što je najviše dobro otkupljenja svijeta poteklo od Kristova križa i neprestano iz njega izvire. Kristov je križ postao izvor, iz kojeg izviru rijeke žive vode" (18).

Gospodin Isus na Posljednjoj večeri, prije nego će se vratiti Ocu, prignuo se da opere noge apostolima, anticipirajući najviši čin ljubavi na križu. S tom je gestom pozvao svoje učenike da uđu u istu njegovu logiku ljubavi koja se daje osobito najmanjima i najpotrebitijima (usp. Iv 13,12-17). Slijedeći njegov primjer, svaki je kršćanin pozvan, u različitim i uvijek novim okolnostima, u vlastitom životu provoditi u djelo prispodobu o dobrom Samarijancu, koji, prolazeći pored nekog čovjeka kojeg su razbojnici ostavili polumrtva uz put, "vidje ga, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: 'Brini se za nj – reče mu – pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti'" (Lk 10,33-35).

Na kraju prispodobe Isus kaže: "Idi pa i ti čini tako" (Lk 10,37). S tim se riječima obraća i nama. Potiče nas prignuti se nad rane tijela i duše tolike naše braće i sestara koje susrećemo na putovima svijeta; pomaže nam shvatiti da, Božjom milošću koju se prihvaća i živi u svakodnevnom životu, iskustvo bolesti i trpljenja može postati škola nade. I doista, kao što sam istaknuo u enciklici Spe salvi, "ne ozdravlja čovjeka izbjegavanje trpljenja, bijeg od boli, već sposobnost prihvatiti nevolje i sazrijevati u njoj, naći smisao po sjedinjenju s Kristom, koji je patnje podnosio s beskrajnom ljubavlju" (37).

Već je Drugi vatikanski koncil podsjetio na važnu zadaću Crkve da skrbi za one koji trpe. U dogmatskoj konstituciji Lumen gentium čitamo da je "Otac poslao Krista 'naviještati Radosnu vijest siromasima, …ozdravljati one koji su skršena srca' (Lk 4,18), 'tražiti i spasiti ono što je izgubljeno' (Lk 19,10); na sličan način Crkva okružuje ljubavlju sve koji su pogođeni ljudskom slabošću, štoviše, u siromasima i patnicima prepoznaje sliku svojega siromašnog i patničkog Utemeljitelja te se trsi ukloniti njihovu nevolju i nastoji u njima služiti Kristu" (8). Taj čovjekoljubni i duhovni rad crkvene zajednice s bolesnicima i onima koji trpe u tijeku stoljeća izražavan je u mnogim oblicima i zdravstvenim strukturama, od kojih su neki imali i institucionalni karakter. Htio bih ovdje spomenuti one koji su izravno vodile biskupije kao i one koji su plod velikodušnosti raznih redovničkih ustanova. Riječ je o dragocjenoj "baštini" koja odgovara na činjenicu da "ljubav ima također potrebu za organiziranošću kako bi predstavljala uređeni oblik služenja" (Enc. Deus caritas est, 20).

Osnivanje Papinskog vijeća za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika prije dvadeset i pet godina, ulazi u tu skrb Crkve za svijet zdravlja. I stalo mi je dodati da se u sadašnjem povijesno-kulturnom trenutku zamjećuje potreba za pozornom i kapilarnom prisutnošću Crkve pored bolesnika, kao i prisutnost u društvu koja je kadra prenijeti na djelotvoran način evanđeoske vrijednosti u cilju zaštite ljudskoga života, od njegova začeća pa do naravne smrti. Želio bih ovdje podsjetiti na Poruku siromašnima, bolesnima i svima onima koji trpe, koju su koncilski oci uputili svijetu na završetku Drugoga vatikanskog koncila: "Vi svi koji teže osjećate teret križa – rekli su – … vi koji plačete… vi neznani patnici, budite hrabri: vi ste miljenici Božjega kraljevstva, kraljevstva nade, sreće i života; vi ste braća trpećeg Krista; i s njim, ako to želite, vi spašavate svijet!" (Ench. Vat., I, n. 523, (str. 313)). Zahvaljujem od srca osobama koje, svakodnevno, "služe bolesnima i onima koji trpe", čineći da "apostolat Božjeg milosrđa, u koji su uključeni, odgovara uvijek sve bolje na nove zahtjeve" (Ivan Pavao II., ap. konst. Pastor Bonus, čl. 152).

U ovoj Svećeničkoj godini svoju misao upućujem osobito vama, dragi svećenici, "poslužiteljima bolesnika", znaku i oruđu Kristova suosjećanja, koji mora doći do svakog čovjeka koji trpi. Pozivam vas, dragi prezbiteri, da se ne štedite u skrbi i pružanju utjehe tim osobama. Vrijeme provedeno uz onoga koji je u kušnji rađa plodovima milosti za sve ostale dimenzije pastorala. Obraćam se na kraju vama, dragi bolesnici, i molim vas da molite i prinosite svoja trpljenja za svećenike, da uzmognu biti vjerni svojem pozivu i da njihova služba bude bogata duhovnim plodovima, na dobrobit čitave Crkve.

S tim osjećajima zazivam na bolesnike, kao i na sve one koji im pomažu, majčinsku zaštitu Marije Salus Infirmorum i svima od srca udjeljujem apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 22. studenoga 2009., na svetkovinu Našega Gospodina Isusa Krista, Kralja svega stvorenja.

Papa Benedikt XVI.

………………………..

PISMO IVANA PAVLA II KARDINALU FIORENZU ANGELINIJU, PREDSJEDNIK PONTIFIČKOG VIJEĆA ZA PASTORALNU NJEGU ZA ZDRAVSTVENE PROFESIONALCE, ZA INSTITUCIJU SVJETSKOG DANA BOLESNIKA

Njegovom štovanom bratu kardinalu Fiorenzu Angeliniju
Predsjednik Papinskog vijeća za pastoral zdravstvenih radnika

1. Pozdravljajući vaš zahtjev, kao predsjednik Papinskog vijeća za pastoral zdravstvene skrbi, a također i kao tumač očekivanja mnogih nacionalnih i međunarodnih biskupskih konferencija i katoličkih tijela, želim vas obavijestiti da sam odlučio uspostaviti “Svjetski dan bolesnika”, koji se obilježava 11. veljače svake godine, liturgijski spomen Blažene Djevice Marije iz Lurda. Zapravo, smatram vrlo prikladnim proširiti na cijelu crkvenu zajednicu inicijativu koja je, koja je već bila u tijeku u nekim zemljama i regijama, dala uistinu dragocjene pastoralne plodove.

2. Crkva koja je, slijedeći Kristov primjer, tijekom stoljeća uvijek osjećala dužnost služenja bolesnicima i patnicima kao sastavni dio svog poslanja (Dolentium Hominum, 1), svjesna je da „u ljubavi i velikodušnosti sa svakim ljudskim životom, posebno ako je slaba i bolesna, ona danas živi temeljni trenutak svoje misije “(Christifideles Laici, 38). Nadalje, ne prestaje naglašavati spasonosnu narav prinošenja patnje koja, proživljena u zajedništvu s Kristom, pripada samoj biti otkupljenja (usp. Redemptoris Missio, 78).

Godišnja proslava “Svjetskog dana bolesnika” stoga ima očigledni cilj senzibilizirati Božji narod i, shodno tome, brojne katoličke zdravstvene ustanove i samo civilno društvo, na potrebu osiguravanja najbolje pomoći oboljelima; pomoći onima koji su bolesni da cijene patnju na ljudskoj i nadasve natprirodnoj razini; uključiti biskupije, kršćanske zajednice i redovničke obitelji na poseban način u ministarstvo zdravstva; favorizirati sve dragocjenije zalaganje volontiranja; podsjetiti na važnost duhovne i moralne formacije zdravstvenih radnika i, konačno, bolje razumjeti važnost vjerske pomoći bolesnicima dijecezanskih i redovitih svećenika, kao i onih koji žive i rade zajedno s onima koji pate.

3. Kao što sam 11. veljače objavio apostolsko pismo Salvifici Doloris o kršćanskom značenju ljudske patnje 1984. godine, a sljedeće godine morao sam osnovati ovo Papinsko vijeće za pastoral zdravstvene skrbi, pa vjerujem da je značajno ustanoviti istu obljetnicu za proslavu “Svjetskog dana bolesnika”. Doista, „zajedno s Marijom, Majkom Kristovom, koja je bila pod križem, zaustavljamo se kod svih čovjekovih križeva danas“ (Salvifici Doloris, 31). A Lourdes, jedno od najomiljenijih marijanskih svetišta kršćanskom narodu, mjesto je i istovremeno simbol nade i milosti u znaku prihvaćanja i prinošenja spasonosne patnje. Stoga vas molim da skrenete pozornost odgovornima za pastoralnu skrb u zdravstvu, u kontekstu biskupskih konferencija, kao i nacionalnim i međunarodnim organizacijama uključenim u veliko zdravstveno područje, instituciju ovog “Svjetskog dana bolesnik “, tako da se, u skladu s lokalnim potrebama i okolnostima, o njegovu slavlju na odgovarajući način brine doprinosom cjelokupnog Božjeg naroda: svećenika, redovnika i vjernika laika. U tu će svrhu biti briga ove dikaterije da provede odgovarajuće inicijative promocije i animacije, tako da “Svjetski dan bolesnika” bude snažni trenutak molitve, dijeljenja, prinošenja patnje za dobro Crkve i pozivajući sve da prepoznaju u licu bolesnog brata Sveto Kristovo lice, koje je trpljenjem, umiranjem i ustajanjem donijelo spasenje čovječanstva.

4. Iako se nadam punoj suradnji svih za bolji početak i razvoj ovog “Dana”, njegovu nadnaravnu djelotvornost povjeravam majčinom posredovanju Marije “Salus Infirmorum” i zagovoru svetih Ivana od Boga i Camila de Lellis, zaštitnici domova zdravlja i zdravstveni radnici. Neka ovi sveci sve više šire plodove apostolata ljubavi, koji je suvremenom svijetu prijeko potreban.

Apostolski blagoslov koji vam srdačno dijelim, kardinale, i svima onima koji vam pomažu u promišljenom radu u službi bolesnika, potvrđuje ove želje.

13. svibnja 1992.

 

Duhovnost

ŽIVOTOPIS SV. FRANJE ASIŠKOG

FRANJEVAČKI IZVORI

MOLITVENIK FRA ANĐELA NUIĆA

SPISI SVETOGA FRANJE I SVETE KLARE