Uznesenje BDM - Velika Gospa

Maria Gloriosa - Tizian
kol 14 2021 Miriam

Papa Franjo - Bogu dati prvo mjesto u životu
15. kolovoza 2020.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Kad je čovjek prvi put kročio na Mjesec, izgovorena je rečenica koja je postala veoma poznata: „Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo“. Naime, čovjek je dosegao povijesnu prekretnicu. Ali danas, na svetkovinu Uznesenja Marijina na nebo, slavimo beskrajno veće dostignuće. Majka je Božja stupila nogom na nebo i to ne samo duhom, nego i tijelom, čitavim svojim bićem. Ovaj korak male Djevice iz Nazareta bio je veliki skok naprijed ljudskog roda. Kakve li koristi od čovjekova odlaska na Mjesec ako na Zemlji ne živimo kao braća! Ali to što jedan od nas prebiva na Nebu tijelom daje nam nadu: shvaćamo da smo dragocjeni, da nam je dano uskrsnuti. Bog neće dopustiti da naše tijelo nestane u ništavilu. S Bogom ništa neće biti izgubljeno! U Mariji je cilj postignut i pred očima imamo razlog svojega putovanja ovom zemljom: ne zato da se dokopamo ovozemaljskih stvari, koje nestaju, nego da osvojimo nebesku domovinu, koja traje zauvijek. A Majka Božja je zvijezda koja upravlja naše korake pravim putem. Ona je tim putem prva prošla. Ona, kako podučava Koncil, „sjaji kao znak sigurne nade i utjehe za Božji narod na putu“ (Lumen gentium, 68).

Što nam savjetuje naša majka? U današnjem Evanđelju prvo što kaže jest: „Veliča duša moja Gospodina“ (Lk 1, 46). Mi, navikli slušati te riječi, možda više ne pridajemo pažnju njihovu značenju. Veličati doslovno znači „učiniti velikim“, uzdići. Marija „uzdiže Gospodina“: ne probleme koji joj u tom trenutku zasigurno nisu nedostajali, već Gospodina. Koliko puta, međutim, dopuštamo da nas svladaju teškoće i obuzmu strahovi! Kod Marije to nije slučaj, jer kod nje Bog je nešto najveće. Otud Magnificat, otud radost: ne izočnost problema koji će se prije ili kasnije javiti, nego radost koja izvire iz prisutnosti Boga koji nam pomaže, koji nam je blizu. Jer Bog je velik i, nadasve, Bog gleda malene. Na nas je slab u svojoj ljubavi: Bog gleda i voli malene.

Marija priznaje sebe malenom i veliča „velika… djela“ (r. 49) koja joj je Gospodin učinio. Koja su to djela? To je ponajprije neočekivani dar života: Marija je djevica, a ostala je trudna; jednako tako i Elizabeta, koja je bila stara, čeka dijete. Gospodin čini čuda s malenima, s onima koji ne vjeruju da su veliki, ali daju veliki prostor Bogu u životu. On iskazuje svoje milosrđe onima koji mu vjeruju i uzvisuje ponizne. Marija uzdiže Bogu hvalu zbog toga.

A mi – možemo se za pitati – sjetimo li se uzdići hvalu Bogu? Zahvaljujemo li mu na velikim stvarima koje čini za nas? Za svaki dan koji nam daje, jer nas ljubi i uvijek nam oprašta, poradi svoje nježnosti? Jesmo li mu, usto, zahvalni zato što nam je dao svoju Majku, zbog braće i sestara koje nam stavlja na put, zato što nam je Nebo otvorio? Zahvaljujemo li Bogu, veličamo li Boga zbog tih stvari? Ako zaboravimo dobro, srce nam biva manjim. Ali ako se poput Marije spominjemo velikih stvari koje čini Gospodin, ako ga veličamo barem jednom dnevno, tada činimo veliki korak naprijed. Jednom dnevno možemo reći: „Veličam Gospodina“; „Bilo Gospodinovo ime blagoslovljeno“: to je mala hvalbena molitva. To znači veličati Boga. Srce će ovom malom molitvom postati većim, radost će se umnožiti. Zamolimo Majku Božju, Vrata nebeska, da nam udijeli milost da svaki dan započinjemo uzdižući svoj pogled prema nebu, prema Bogu, da mu kažemo: „Hvala!“, kako maleni kažu velikima.

 

Papa Benedikt XVI - Upravimo pogled prema Gospi
15. kolovoza 2009.

Draga braćo i sestre!

Usred mjeseca kolovoza, koji je vrijeme praznika za mnoge obitelji, kao i za mene, Crkva slavi svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice. Povlaštena je to prigoda za meditiranje o krajnjem smislu našeg života. U tome nam pomaže današnja liturgija koja nas poziva živjeti u ovome svijetu usmjereni k vječnim dobrima, kako bismo bili dionici iste Marijine slave, iste radosti naše Majke (usp. Zborna molitva). Upravimo, stoga, pogled prema Gospi, Zvijezdi nade, koja prosvjetljuje naš zemaljski put, nasljedujući primjer svetaca i svetica koji su se njoj utjecali u svakoj prigodi. Poznato vam je da slavimo Svećeničku godinu u spomen na svetog arškog župnika. Želio bih stoga iz misli i svjedočanstava toga svetog seoskog župnika izvući neke poticaje za razmišljanja koji mogu pomoći svima nama, a na osobit način nama svećenicima, oživjeti ljubav i štovanje prema Presvetoj Djevici.

Životopisci svjedoče da je sveti Ivan Maria Vianney govorio o Gospi s pobožnošću i istodobno s povjerenjem i neposrednošću. "Sveta Djevica – običavao je ponavljati – je bez ljage, urešena svim krepostima koji je čine tako lijepom i ugodnom Presvetome Trojstvu (B. Nodet, Il pensiero e l'anima del Curato d'Ars, Torino 1967, str. 303). Nadalje: "Srce te dobre Majke sama je ljubav i milosrđe, ne želi ništa drugo već nas vidjeti sretne. Dovoljno je samo Njoj se obratiti da bismo bili uslišani" (ondje, 307). Iz ovih izraza proizlazi žar svećenika, koji, nošen apostolskom čežnjom, rado govori o Mariji vjernicima, i čini to neumorno. I jedan teški misterij kao što je to današnji misterij Uznesenje, on je umio predstaviti djelotvornim slikama, primjerice ovako: "Čovjek je bio stvoren za nebo. Đavao je slomio ljestve koje onamo vode. Naš je Gospodin, svojom Mukom, napravio druge… Presveta Djevica je na vrhu ljestava i drži ih s obje ruke" (isto).

Sveti arški župnik je bio privučen prije svega Marijinom ljepotom, koja dolikuje Bezgrešnoj, jedinom stvorenju začetom bez sjene grijeha. "Sveta Djevica – govorio je – je ono lijepo stvorenje koje nije nikada ozlovoljilo dobroga Boga" (ondje, 306). Kao dobri i vjerni pastir, on je pružio prije svega primjer, također u toj sinovskoj ljubavi prema Isusovoj Majci, koja ga je privlačila ka nebu. "Kada ne bih otišao u nebo – vapio je – kako bih samo bio žalostan! Ne bih nikada vidio Svetu Djevicu, to tako lijepo stvorenje" (ondje, 309). Posvetio je više put svoju župu Gospi, preporučujući osobito majkama da joj posvete svoju djecu. Draga braćo i sestre, neka nas preplave osjećaji svetog arškog župnika. I sa istom vjerom obratimo se Mariji na nebo uznesenoj, povjeravajući joj na osobit način svećenike iz cijeloga svijeta.

 

Papa Ivan Pavao II - Solemnity of the Assumption of the Blessed Virgin Mary
Nedjelja, 15. kolovoza 1999.

1. “Magnificat anima mea Dominum” (Lk 1:46)!

Today the pilgrim Church in history joins in the Blessed Virgin Mary’s canticle of exultation; the Church expresses her joy and praises God because the Mother of the Lord enters triumphantly into heavenly glory. The definitive fulfilment of the meaning of the words that Mary spoke in response to Elizabeth’s greeting at Ain-Karin: “He who is mighty has done great things for me” (Lk 1:49), appears in the mystery of her Assumption.

Through the paschal victory that followed Christ’s death, deeply united with the mystery of the Son of God, the Virgin of Nazareth uniquely shared in its saving effects. With her “yes” she fully cooperated with the divine will; she intimately shared in Christ’s mission and was the first to enter into glory after him, in body and soul, in the integrity of her humanity.

Mary’s “yes” becomes joy to all who were in darkness and the shadow of death. Indeed, through her the Lord of life came into the world. Believers rejoice and venerate her as Mother of the children redeemed by Christ. They contemplate her today, in particular, as a “sign of hope and comfort” (Preface) for every person and for every people on the way to the eternal homeland.

Dear brothers and sisters, let us turn our eyes to the Virgin whom the liturgy invites us to invoke as she who breaks the chains of the oppressed, brings light to the blind, drives away every evil and implores every good for us (cf. Hymn for Second Vespers).

2. “Magnificat anima mea Dominum”!

At today’s solemnity the ecclesial community renews Mary’s song of thanksgiving: it does so as the People of God and asks every believer to join in the chorus of praise to the Lord. St Ambrose already urged this in the early centuries: “In each one may the soul of Mary praise the Lord and the spirit of Mary exult in God” (St Ambrose, Exp. Ev. Luc., II, 26). The words of the Magnificat are as it were the spiritual testament of the Virgin Mother. Therefore they quite rightly constitute the heritage of all who, recognizing themselves as her children, decide to welcome her into their homes as did the Apostle John who, at the foot of the Cross, directly received her as Mother from Jesus (cf. Jn 19:27).

3. “Signum magnum paruit in caelo” (Rv 12:1).

In presenting the “great sign” of the “woman clothed with the sun” (ibid.), the passage from the Book of Revelation, which has just been proclaimed, says that she “was with child and ... cried out in her pangs of birth, in anguish for delivery” (Rv 12:2). Mary, when she goes to help her cousin Elizabeth, as we heard in the Gospel, carries in her womb the Saviour, conceived by the power of the Holy Spirit.

Both representations of Mary, the historical one described in the Gospel, and the one mentioned in the Book of Revelation symbolize the Church. The fact that the condition of pregnancy, like the impending birth, the perils of the dragon and the abduction of the newborn child “caught up to God and to his throne” (Rv 12:4-5) also belong to the “heavenly” Church contemplated in the Apostle John’s vision, is very eloquent, and in today’s solemnity becomes a reason for deep reflection.

Just as the risen Christ who has ascended into heaven forever bears the wounds of his redemptive death within his glorious body and his merciful heart, so his Mother brings to eternity “the pangs” and “anguish for delivery” (Rv 12:2). And as the Son, through his death, never stops redeeming all who have been begotten by God as his adopted children, thus the new Eve continues from generation to generation to give birth to the new man, “created after the likeness of God in true righteousness and holiness” (Eph 4:24). This is the Church’s eschatological image, which is present and active in the Virgin.

4. At this moment in history, at the end of a millennium and on the threshold of a new and epochal horizon, this dimension of Mary’s mystery is more significant than ever. Our Lady, taken up into the glory of God among the saints is a sure sign of hope for the Church and for all humanity.

The glory of the Mother is a cause of immense joy to all her children, a joy that knows the far-reaching resonance of the sentiment that is typical of popular piety, even though it cannot be reduced to it. It is, so to speak, a theological joy, firmly rooted in the paschal mystery. In this sense, the Virgin is “causa nostrae laetitiae — the cause of our joy”.

Taken up into heaven, Mary shows us the way to God, the way to heaven, the way to life. She shows it to her children baptized in Christ and to all people of good will. She opens this way especially to the little ones and to the poor, those who are dear to divine mercy. The Queen of the world reveals to individuals and to nations the power of the love of God whose plan upsets that of the proud, pulls down the mighty from their thrones and exalts the humble, fills the hungry with good things and sends the rich empty away (cf. Lk 1:51-53).

5. “Magnificat anima mea Dominum”! In this perspective, the Virgin of the Magnificat helps us to understand better the value and meaning of the Great Jubilee now at our door, a favourable time when the universal Church will join in her canticle to praise the wonder of the Incarnation. The spirit of the Magnificat is the spirit of the Jubilee: indeed, in her prophetic canticle, Mary gives voice to the jubilation which fills her heart, because God, her Saviour, has looked upon his humble handmaid (cf. Lk 1:47-48).

May this be the spirit of the Church and of every Christian. Let us pray that the Great Jubilee will be in every sense a Magnificat that unites heaven and earth in a canticle of praise and thanksgiving.

Amen!

Duhovnost

ŽIVOTOPIS SV. FRANJE ASIŠKOG

FRANJEVAČKI IZVORI

MOLITVENIK FRA ANĐELA NUIĆA

SPISI SVETOGA FRANJE I SVETE KLARE