VRIJEME DOŠAŠĆA

Došašće
stu 21 2022 Miriam

Papa Franjo

Nedjelja, 2. prosinac 2018.

Kršćani moraju paziti da ih ne obuzme duh svijeta

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas započinje došašće, liturgijsko vrijeme koje nas priprema za Božić, pozivajući nas da uzdignemo svoj pogled i otvorimo srca da bismo prihvatili Isusa. U došašću ne samo da iščekujemo Kristovo Rođenje, već smo također pozvani probuditi očekivanje Kristova ponovnog dolaska u slavi – kada će na kraju vremena ponovno doći –, pripremajući se za konačni susret s njim dosljednim i hrabrim odlukama. Spominjemo se Kristova rođenja, iščekujemo Kristov ponovni dolazak u slavi, a i naš osobni susret: dan na koji će nas Gospodin pozvati. U ova četiri tjedna pozvani smo izaći iz bezvoljnog i uobičajenog načina života i poći ususret drugima da u njima probudimo nadu i potaknemo snove za novu budućnost.

Evanđelje ove nedjelje (Lk 21, 25-28.34-36) ide upravo u tom smjeru i upozorava nas da ne dopustimo da nas tlači egocentrični način života ili grčeviti ritam naših dana.

Isusove riječi su osobito snažne: „Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan […] budni budite i u svako doba molite“ (34, 36).

Biti budni i moliti: eto kako treba živjeti ovo vrijeme od danas do Božića. Biti budni i moliti. Unutarnji san rađa se tako što se uvijek vrtimo oko sebe samih i tako što ostajemo sputani svojim problemima, svojim radostima i svojim bolima ali uvijek vrteći se u zatvorenom krugu sebe samih. I ovo umara, ovo rađa dosadu, ovo zatvara čovjeka nadi. Tu se krije korijen tromosti i lijenosti o kojima govori Evanđelje.

Došašće nas poziva na budnost i gledati izvan sebe samih, proširujući svoj um i srce da bismo se otvorili potrebama ljudi, braće, i želji za novim svijetom. To je želja tolikih naroda mučenih glađu, nepravdom, ratom; to je želja siromašnih, slabih, napuštenih. Ovo vrijeme je prikladno vrijeme da otvorimo svoje srce, da si postavimo konkretna pitanja o tome kako i za koga trošimo naše živote.

Drugi stav koji nam je potreban da bismo dobro živjeli vrijeme iščekivanja Gospodina jest molitva. „Uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje“ (r. 28), upozorava se u Lukinom Evanđelju. Riječ je o tome da ustanemo i molimo, upravljajući naše misli i srca Isusu koji dolazi. Ustaje se kad se nekoga ili nešto čeka. Mi iščekujemo Isusa, želimo ga čekati u molitvi, koja je usko povezana s budnošću. Moliti, iščekivati Isusa, otvoriti se drugima, biti budni, a ne zatvoreni u sebe same.

Ali ako o Božiću razmišljam u ozračju konzumerizma, da gledam što ću kupiti da mogu napraviti s tim ovo ili ono, ako na Božić gledam kao na svjetovni praznik, Isus će proći i nećemo ga naći. Mi iščekujemo Isusa i želimo ga čekati u molitvi koja je usko povezana s budnošću.

Ali što je obzor našeg molitvenog iščekivanja? Pokazuju nam to prije svega u Bibliji glasovi prorokâ. Danas je to glas proroka Jeremija, koji govori narodu teško kušanom izgnanstvom i kojem prijeti opasnost da izgubi svoj identitet. I mi kršćani, koji smo također Božji narod, u opasnosti smo da nas obuzme duh svijeta i da izgubimo svoj identitet, štoviše, da kršćanski način života zaodjenemo poganskim ruhom. Zato imamo Riječ Božju koja preko Proroka navješćuje: „Evo, dolaze dani kad ću ispuniti dobro obećanje što ga dadoh domu Izraelovu i domu Judinu […]. Podići ću Davidu izdanak pravedni; on će zemljom vladati po pravu i pravici“ (33, 14-15). A taj pravedni izdanak je Isus, to je Isus koji nam dolazi i kojeg mi čekamo. Neka Djevica Marija, koja nas vodi Isusu, žena iščekivanja i molitve, pomogne da ojačamo našu nadu u obećanja njezina Sina Isusa, kako bismo iskusili da u povijesnim previranjima Bog ostaje uvijek vjeran i služi se također ljudskim pogreškama kako bi očitovao svoje milosrđe.

…………………..

Papa Benedikt XVI.

Nedjelja, 4. prosinca 2005.

Čovjek ima dužnost i pravo tražiti istinu 

Draga braćo i sestre!

U ovo vrijeme došašća crkvena zajednica, dok se pripravlja za proslavu velikoga otajstva Utjelovljenja, pozvana je ponovno otkriti i još bolje proučiti svoj osobni odnos s Bogom. Latinska riječ "adventus" odnosi se na Kristov dolazak, te na prvo mjesto stavlja Božje približavanje čovječanstvu, na što je svatko pozvan odgovoriti vlastitom otvorenošću, iščekivanjem, traženjem i prianjanjem. Upravo kao što se Bog u svojoj slobodi vlastan objaviti i darovati, jer je pokrenut samo ljubavlju, tako je i ljudska osoba slobodna u davanju svoga pristanka, premda doliči dati taj pristanak. Bog očekuje odgovor ljubavi. Ovih nam dana bogoslužje, kao savršeni uzor takvoga odgovora, predstavlja Djevicu Mariju, koju ćemo sljedećega četvrtka, 8. prosinca, proslaviti u otajstvu Bezgrešnoga Začeća.

Djevica je ta koja ostaje u stavu osluškivanja, uvijek spremna izvršiti volju Gospodinovu, te je primjer vjerniku koji živi u traženju Boga. Toj temi, kao i odnosu između istine i slobode, II. vatikanski sabor posvetio je pozorno promišljanje. Posebno su u tom smislu koncilski oci, upravo prije četrdeset godina, potvrdili Izjavu koja se bavi pitanjem vjerske slobode, odnosno pravom osoba i zajednica da mogu slobodno tražiti istinu i ispovijedati svoju vjeru. Početne su riječi toga dokumenta "dignitatis humanae", po čemu je dokument i dobio naslov. Vjerska sloboda proizlazi iz jedinstvenoga dostojanstva čovjeka, koji je, među svim stvorenjima ovog svijeta, jedini u stanju uspostaviti slobodan i svjestan odnos sa svojim Stvoriteljem. "Po svom su dostojanstvu - kaže Koncil - svi ljudi, jer su osobe, to jest obdareni razumom i slobodnom voljom... gonjeni vlastitom naravi i vezani moralnom obavezom da traže istinu, u prvom redu onu koja se tiče religije" (DH 2). II. vatikanski sabor, tako, iznova potvrđuje tradicionalni katolički nauk po kojem čovjek, ukoliko je duhovno biće, može spoznati istinu, pa stoga ima i dužnost i pravo tražiti je (usp. DH 3). Postavivši ovaj temelj, Koncil izrazito ustraje na vjerskoj slobodi, koju mora biti zajamčena, kako pojedincima, tako i zajednicama, uz poštivanje zakonitih zahtjeva javnoga reda. Ovaj koncilski nauk, nakon četrdeset godina, još je uvelike aktualan.

Doista, vjerska je sloboda daleko od toga da bude svuda i činjenično zajamčena: u nekim slučajevima ona je onemogućena iz religioznih ili ideoloških razloga; u drugim slučajevima, premda na papiru priznata, u stvarnosti je spriječena od strane političke moći ili, na himben način, kulturnom prevlašću agnosticizma i relativizma. Molimo kako bi svaki čovjek mogao u potpunosti ostvariti svoj religiozni poziv, što ga nosi upisana u svojem biću. Neka nam pomogne Marija da prepoznamo u liku betlehemskog Djetešca, začetoga u njezinu djevičanskom krilu, božanskoga Otkupitelja koji je došao na svijet kako bi nam objavio istinski lik Boga.

……………………………

Nedjelja, 30. studenoga 2008.

Bog ima vremena za nas!

Draga braćo i sestre!

Započinjemo danas, s prvom nedjeljom došašća, novu liturgijsku godinu. Ta nas činjenica poziva na promišljanje o dimenziji vremena koja nam je uvijek izuzetno privlačna. Po uzoru na ono što je Isus volio činiti, htio bih ipak poći od vrlo konkretnog primjera: svi kažemo da nam "nedostaje vremena", jer je ritam svakodnevnog života za sve postao frenetičan. I u tom smislu Crkva donosi "radosnu vijest": Bog nam daruje svoje vrijeme. Uvijek imamo malo vremena; posebice ga za Gospodina ne znam ili, ponekad, ne želimo naći. Pa ipak, Bog ima vremena za nas! To je prva stvar koju nam na početku liturgijske godine daje da je otkrijemo s novim oduševljenjem. Da, Bog nam daruje svoje vrijeme, jer je ušao u povijest sa svojom riječju i sa svojim djelima spasenja, kako bi je otvorio vječnosti, da od nje načini povijest saveza. U tom vidu, vrijeme je već u sebi znak temeljne Božje ljubavi: dar što ga je čovjek, kao i svaku drugu stvar, sposoban vrednovati ili, naprotiv, rasipati; prihvatiti ga u njegovu punu značenju ili ga zanemariti tupom površnošću.

Tri su velika "stožera" vremena, koji određuju ritam povijesti spasenja: na početku je stvaranje, u središtu je utjelovljenje-otkupljenje, a na koncu je "parusia", konačni dolazak koji podrazumijeva i sveopći sud. Ova tri momenta međutim ne smiju se shvatiti jednostavno u kronološkom slijedu. Doista, stvaranje je u izvoru svega, ali je i trajno te se ostvaruje kroz cijeli luk kozmičkoga nastajanja, sve do konca vremena. Tako je i s utjelovljenjem-otkupljenjem. Ako se dogodilo u određenom povijesnom trenutku, u vrijeme Isusova prolaska zemljom, ono ipak širi svoj učinak na sve prethodno i potonje vrijeme. Pa i posljednji dolazak i konačni sud, koji su upravo na Kristovu križu imali svoju odlučujuću najavu, ostvaruju svoj utjecaj na ponašanje ljudi svakoga vremena.

Liturgijsko vrijeme došašća slavi dolazak Božji kroz dva koraka: najprije nas poziva da probudimo iščekivanje slavnog Kristova povratka; potom nas, kako se približavamo Božiću, poziva da prihvatimo Riječ koja se utjelovila radi našega spasenja. No Gospodin neprestano dolazi u naš život. Stoga je doista potreban Isusov poziv što nam ga ove nedjelje snažno upravlja: "Bdijte!" (Mk 13,33.35.37). Upravljen je učenicima, ali i "svima", jer će svatko, u čas koji samo Bog zna, biti pozvan da položi račun za svoj život. To znači i ispravnu distancu od zemaljskih dobara, iskreno kajanje za svoje pogreške, djelatnu ljubav prema bližnjemu i iznad svega ponizno i pouzdano predanje u ruke Boga, našega blagog i milosrdnog Oca. Slika došašća vidljiva je u Djevici Mariji, Majci Isusovoj. Zazovimo je kako bi pomogla i nama da postanemo bolje čovječanstvo za Gospodina koji dolazi.

…………..

Papa Ivan Pavao II.

30. studenog 2003. 

Draga braćo i sestre!

1. Danas počinje došašće, put duhovno obnove i priprave za Božić. U liturgiji slušamo glas proroka koji mesiju navještaju i na obraćenje srca i molitvu pozivaju. Zadnji i najveći među njima, Ivan Krstitelj, poziva: „pripravite put Gospodinu!“ (Lk 3,4), jer je On „pohodio svoj narod u miru“.

2. Krist, knez mira, dolazi! Pripremiti se na Njegovo rođenje značilo bi u nama i u cijelome svijetu ponovno probuditi nadu za mir. Posebno mir u srcima – mir koji se stvara spuštanjem oružja mržnje, osvete i svake vrste egoizma.

Svijetu je hitno potreban takav mir! Osjećajem žalosti mislim na …čine svakodnevnoga zla u svim dijelovima svijeta. Ponovno pozivam sve odgovorne svih velikih religija: združimo naše snage kako bismo navijestili nenasilje, opraštanje i pomirbu! „Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju“ (Mt 5,5).

3. Na tom putu iščekivanja i nade u došašću, crkvena zajednica snažnije nego inače gleda na najblaženiju Djevicu Mariju. Ona, Djevica iščekivanja, pomaže nam otvoriti srce Onome koji Svojim dolaskom ljudima i cijelome čovječanstvu donosi neprocjenjivi dar mira.

 

www.vatican.va

 

Duhovnost

MOLITVENIK FRA ANĐELA NUIĆA

SPISI SVETOGA FRANJE I SVETE KLARE

POTVRĐENO PRAVILO FRANJEVAČKOG REDA

GENERALNE KONSTITUCIJE REDA MANJE BRAĆE