Kratka povijest provincije – Škole

Kada su franjevci rodom iz Hercegovine 19. svibnja 1844. otišli iz samostana u Kreševu i krenuli u Hercegovinu, da i ondje prema dopuštenju iz Rima, sagrade novi samostan, s njima su pošla dva novaka i nekoliko sjemeništaraca. Vodio ih je fra Mato Ćorić. Došavši u Hercegovinu novaci i sjemeništarci su se smjestili u Mostarskomu Gracu. Za učitelja novaka imenovan je fra Paško Kvesić, a za učitelja sjemeništaraca fra Mato Ćorić.

Kada se piše o tomu prijelazu hercegovačkih franjevaca iz Kreševa, najviše se kaže da su svi otišli na Čerigaj i ondje se nastanili. Za novake i sjemeništarce to ne može biti istina, jer su se oni, makar prve godine, nastanili u Mostarskomu Gradcu. Istina, na Čerigaju je župnik za ono vrijeme imao dosta dobru kuću, ali nije mogao primiti više osoba. K njemu je svraćao biskup ili koji drugi fratar, kada bi u blizini nailazio, ali veoma je teško da su kod njega mogli biti i sjemeništarci. Oni su bili u Mostarskomu Gradcu ili u kojoj drugoj župi. A istom god. 1848. mogli su biti smješteni u samostanu na Širokomu Brijegu.

Za sjemeništarce sve od početka birao se jedan prikladni svećenik franjevac, koji je posebno nadgledao vladanje sjemeništaraca i poučavao ih neke predmete. Vjerojatno su sjemeništarci poučavani kako se to činilo u Bosni ili možda u Italiji, gdje je taj franjevac završio školu. Naravno da je i uprava franjevačke zajednice pazila na odgoj i pouku, a posebno se o tomu brigao gvardijan samostana. Uglavnom je to bilo prepušteno učitelju, koji je morao imati obzira prema dotadanjoj pripravi sjemeništaraca, od kojih neki prije nisu ništa učili pa nisu znali ni čitati ni pisati. Možemo nagađati da je učitelj predavao, kada su djeca bila pripravna za to, vjeronauk, hrvatski jezik, latinski jezik, možda talijanski jezik i pjevanje.

Premda se uprava franjevačke zajednice stalno brinula za odgoj i izobrazbu budućih franjevaca, nalazimo zapisano da se franjevačka zajednica za vrijeme kapitula 1862. sustavno pozabavila time i, nakon što je imenovala školskog upravitelja, odredila je:

  1.  da učitelj marljivo predaje određene predmete, „pensum scholasticum“;
  2.  da se svakoga mjeseca polaže privatni ispit pred ravnateljem;
  3.  da đaci svakoga tjedna pišu zadaću i predaju je učitelju na ocjenu;
  4.  da se svakoga trećeg mjeseca polaže javni ispit pred cijelom redovničkom zajednicom, pred koju će se donijeti i pisani ispiti;
  5.  da se posebno poučava račun (aritmetika), koji se prije površno predavao;
  6.  da se pisani zadatci pokažu franjevačkoj upravi, na godišnjemu sastanku.

Na tomu sastanku imenovan je prvi put »studiorum director« koji se poslije katkada zove i „praefectus studiorum“.

Do toga vremena novaci bi, nakon položenih zavjeta, obično išli u školu u Italiju. Međutim, zbog tadanjih političkih prilika u Italiji nisu ih mogli više onamo slati, pa su nakon novicijata morali nastaviti učiti na Širokomu Brijegu. A kada je bio dovršen samostan na Humcu, ondje su, god. 1876., bili premješteni studenti filozofije, odnosno nakon završenoga novicijata na Humcu ondje su nastavili studij filozofije. Osim toga je na Humac bio premješten dio sjemeništaraca, da bi se olakšalo samostanu na Širokom Brijegu.

Kroz 20 godina prilike su se u Hercegovini mnogo promijenile. Premda su u to doba oni koji su upravljali franjevačkom zajednicom pazili i na školstvo, na redovitomu kapitulu, koji se održao 10. svibnja 1883., novo je starješinstvo smatralo potrebnim ispitati stanje školstva u Kustodiji i vidjeti da li bi se ono moglo poboljšati. Štoviše, ustanovljeno je posebno Vijeće od 6 osoba (fra Franjo Dobretić, fra Augustin Zubac, fra Pavo Petrović, fra Lujo Radoš, fra Nikola Šimović i fra Jerko Ljubić) da bi proučilo hercegovačko školstvo i dalo savjete da bi se ono moglo unaprijediti.

Očito na temelju preporuka i savjeta toga Vijeća slijedeće je godine uprava Franjevačke kustodije dala novi oblik tadanjemu franjevačkom školstvu u Hercegovini. Određeno je da se za izobrazbu franjevačkih sjemeništaraca uvede prava gimnazija, koja će preuzeti zagrebački nastavni program.

Budući da su dotada katkada primali i djecu koja nisu znala ni čitati ni pisati, 8. svibnja 1884. određeno je da se ubuduće ne primaju djeca od 11-12 godina, koja nisu prije ništa učila.

Ipak zadržana je pučka škola od tri godine. Dijete koje nije uspijevalo završiti pučku školu u te tri godine trebalo je biti otpušteno. Nakon osnovne škole dolazila je gimnazija, koja je trajala 6 godina: tri godine prije novicijata, novicijat i nakon novicijata 2 godine filozofije.

U školi su bili predmeti koji su predavani u zagrebačkim gimnazijama. Dnevno je bilo više predavanja. Svako je predavanje trajalo jedan sat. Nakon svakoga sata, prije nego bi započeo drugi, bio je odmor od četvrt sata. Ispiti su se održavali dvaput godišnje, kako se to činilo i u zagrebačkim gimnazijama.

Otkada je godina novicijata prenijeta na Humac, vidjelo se da je iz toga samostana bolje premjestiti sjemeništarce. Od god. 1889. svi su sjemeništarci bili na Širokomu Brijegu. Na Humcu su, nakon novicijata, ostajali privremeno zavjetovani klerici i 2 godine učili filozofiju. Studenti bogoslovije, ako nisu mogli otići u inozemstvo, nastavili bi učiti na Širokomu Brijegu. Od god. 1895. oni su smješteni u novi samostan u Mostaru.