14. siječnja 2024.
Ulazna pjesma
Sva zemlja, Bože, nek ti se klanja i nek ti pjeva, neka pjeva tvom imenu! (Ps 66,4)
Zborna molitva
Svemogući vječni Bože, u tvojoj su ruci i svemirska prostranstva i srca ljudi: usliši molitve svoga naroda i udijeli mir našem vremenu. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, daj da ovim otajstvima pristupamo s doličnim poštovanjem. Kad god se slavi spomen Kristove žrtve, vrši se u nama djelo otkupljenja. Po Kristu.
Pričesna pjesma
Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama i povjerovali joj. (Iv 4,16)
Popričesna molitva
Udijeli nam, Gospodine, Duha svoje ljubavi. Nahranio si nas jednim kruhom s neba, daj da tvojom milošću živimo u bratskoj slozi. Po Kristu.
Prvo čitanje 1Sam 3,3b-10.19
Čitanje Prve knjige o Samuelu
U one dane: Samuel je spavao u svetištu Gospodnjem, ondje gdje je bio Kovčeg Božji. Tada Gospodin zovnu Samuela. On odgovori: »Evo me!« I otrča k Eliju i reče: »Evo me! Ti si me zvao!« A Eli reče: »Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!« On ode i leže. I Gospodin opet zovnu Samuela. Samuel usta, ode k Eliju i reče: »Evo me! Zvao si me!« A Eli odgovori: »Ja te nisam zvao, sine moj! Vrati se i spavaj!« Samuel još nije poznavao Gospodina, još mu ne bijaše objavljena riječ Gospodnja. I Gospodin zovnu Samuela treći put. On usta, ode k Eliju i reče: »Evo me! Zvao si me!« Sada Eli razumje da je Gospodin zvao dječaka. Zato reče Samuelu: »Idi i lezi; ako te zovne, ti reci: ’Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.’« Samuel ode i leže na svoje mjesto. I dođe Gospodin i stade i zovnu kao prije: »Samuele! Samuele!« A Samuel odgovori: »Govori, sluga tvoj sluša.« Samuel je rastao, a Gospodin je bio s njim i nije pustio
da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 40,2.4ab.7-10
Pripjev: Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!
Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim
i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.
U usta mi stavi pjesmu novu,
slavopoj Bogu našemu.
Žrtve i prinosi ne mile ti se,
nego si mi uši otvorio:
paljenicâ ni okajnicâ ne tražiš.
Tada rekoh: »Evo dolazim!
U svitku knjige piše za mene:
Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju,
Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«
Pravdu ću tvoju naviještat u zboru velikom
i usta svojih zatvoriti neću,
Gospodine, sve ti je znano.
Drugo čitanje 1Kor 6,13c-15a.17-20
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo! Ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu, i Gospodin tijelu! Tâ Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? Tko prione uz Gospodina, jedan je duh. Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem! Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja Iv 1,41.17b
Našli smo Mesiju, koji je Krist: po njemu nasta milost i istina.
Evanđelje Iv 1,35-42
Vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«. Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Papa Franjo
17. siječnja 2021.
Susret s Isusom nikad se ne zaboravlja
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U Evanđelju ove druge nedjelje kroz godinu (usp. Iv 1, 35-42) predstavljen je Isusov susret s njegovim prvim učenicima. Prizor se odigrava u blizini rijeke Jordan, dan nakon što je Isus kršten. Sâm Ivan Krstitelj pokazuje Mesiju dvojici od njih ovim riječima: „Evo Jaganjca Božjega!“ (r. 36). A ta dvojica, povjerovavši Krstiteljevu svjedočanstvu, kreću za Isusom. On to primjećuje te ih pita: „Što tražite?“, a oni ga pitaju: „Gospodine – gdje stanuješ?“ (r. 38).
Isus ne odgovara: „Živim u Kafarnaumu ili u Nazaretu“, nego kaže: „Dođite i vidjet ćete“ (r. 39). Nije to posjetnica, nego poziv na susret. Ova dvojica ga slijede i to se poslijepodne zadržaše s njim. Nije teško zamisliti ih kako sjede i postavljaju mu pitanja i, prije svega, slušaju ga, osjećajući kako im se srcem širi sve veća toplina dok Učitelj govori. Osjećaju ljepotu riječi koje odgovaraju na njihovu najveću nadu. I najednom otkrivaju da, dok se svuda oko njih spušta mrak, u njima, u njihovim srcima, svom silom je izbila svjetlost koju samo Bog može dati. Jedna stvar koja privlači pažnju: jedan od njih, šezdeset godina kasnije, ili možda i više, napisao je u Evanđelju: „Bilo je oko četiri popodne“ (Iv 1, 39), napisao je točan sat. I to je nešto što nas tjera na razmišljanje: svaki autentični susret s Isusom ostaje živo urezan u pamćenje, nikad se ne zaboravlja. Mnoge susrete zaboraviš, ali istinski susret s Isusom uvijek ostaje. I ova su se dvojica, mnogo godina kasnije, sjećali čak i sata, nisu naprosto mogli zaboraviti taj susret koji je bio toliko radostan, toliko ispunjen da im je promijenio život. Kasnije, nakon što je susret prošao i nakon što su se vratili svojoj braći, ta radost, to svjetlo nezadrživo izbija iz njihovih srca poput nabujale rijeke koja samo što se ne izlije iz svoga korita. Jedan od njih dvojice, Andrija, kaže svom bratu Šimunu – kojega će Isus nazvati Petrom kad se bude s njim susreo: „Našli smo Mesiju“ (r. 41). Nakon susreta su postali sigurni da je Isus Mesija, sigurni.
Zadržimo se načas na ovom iskustvu susreta s Kristom koji ljude poziva da ostanu s njim. Svaki Božji poziv inicijativa je njegove ljubavi. Uvijek je On taj koji preuzima inicijativu, On te zove. Bog poziva na život, poziva na vjeru i poziva na određeno životno stanje: „Želim te ovdje“. Božji prvi poziv je poziv na život kojim od nas čini osobe; to je individualni poziv, jer Bog ne čini stvari serijski. Bog, nadalje, poziva na vjeru i da budemo dio njegove obitelji, kao djeca Božja. Na kraju, Bog poziva na određeno životno stanje: darovati sebe samoga u bračnom životu, na putu svećeništva ili posvećenog života. To su različiti načini ostvarivanja Božjeg plana, onog plana koji on ima za svakoga od nas, a to je uvijek plan ljubavi. Bog poziva uvijek. A najveća je radost za svakog vjernika odazvati se tom pozivu i dati samoga sebe u službi Boga i svoje braće.
Braćo i sestre, suočeni s Gospodinovim pozivom, koji nas može doseći na bezbroj načina pa i preko drugih ljudi, sretnih i tužnih događaja, ponekad naš stav može biti stav odbijanja: „Ne, bojim se…“, odbijanje jer nam se čini da je to u opreci s našim težnjama, pa i straha, jer ga smatramo prezahtjevnim i nimalo lagodnim: „Neće to meni poći za rukom, bolje ne, bolje mirniji život… Bog tamo, a ja ovdje“. Ali Božji poziv je ljubav, moramo nastojati pronaći ljubav koja stoji iza svakog poziva, a na njega odgovaramo samo s ljubavlju. To je razgovor: odgovor na poziv koji dolazi iz ljubavi je samo ljubav. Na početku stoji susret, štoviše, stoji susret s Isusom, koji nam govori o Ocu, daje nam upoznati njegovu ljubav. A potom se i u nama spontano javlja želja da je prenosimo ljudima koje ljubimo: „Susreo sam Ljubav“, „susreo sam Mesiju“, „susreo sam Boga“, „susreo sam Isusa“, „pronašao sam smisao svoga života“. Riječju: „Pronašao sam Boga“.
Neka nam Djevica Marija pomogne da naš život postane hvalospjev Bogu, kao odgovor na njegov poziv i ponizno i radosno ispunjavanje njegove volje. Ali zapamtimo ovo: za svakoga od nas, u životu, postojao je trenutak u kojem se Bog snažnije uprisutnio jednim pozivom. Zapamtimo ga. Vratimo se tom trenutku kako bi nas sjećanje na taj trenutak uvijek obnavljalo u susretu s Isusom.
……………..
Papa Benedikt XVI.
Nedjelja, 15. siječnja 2012.
Presudna uloga duhovnog vodstva u hodu vjere
Draga braćo i sestre!
U biblijskim čitanjima ove nedjelje – druge kroz godinu – na vidjelo izbija tema poziva: Evanđelje nam donosi Isusov poziv prvih učenika, a prvom čitanje poziv proroka Samuela. U oba izvješća ističe se važnost osobe koja ima ulogu posrednika, pomažući osobama pozvanim prepoznati Božji glas i slijediti ga. U Samuelovom slučaju riječ je o Eliji, svećeniku iz hrama u Šilu, gdje se nekada davno čuvao Kovčeg Saveza, prije nego je prenesen u Jeruzalem. Jedne noći Samuel, koji je još bio dječak i od najmanjih nogu služio u hramu, začu u snu tri put da ga netko doziva i trči Eliji. Ali nije ga on zvao. Treći put Elija je shvatio i reče Samuelu: "Idi i lezi; a ako te zovne, ti reci: 'Govori, sluga tvoj sluša'" (1 Sam 3, 9). Tako je i bilo, i od tada pa nadalje Samuel je naučio prepoznavati Božje riječi i postade njegov vjerni prorok. U slučaju Isusovih učenikâ, posrednik je Ivan Krstitelj. Naime, Ivan je imao široki krug učenika, a među njima su bila i po dvojica braće: Šimun i Andrija, Ivan i Jakov, ribari iz Galileje. Upravo dvojici od njih Krstitelj je skrenuo pozornost na Isusa, dan nakon njegova krštenja na rijeci Jordanu. Pokaza im na nj i reče: "Evo Jaganjca Božjega" (Iv 1, 36), što znači: Evo Mesije. I ona dvojica odlučiše poći za Isusom, ostadoše dugo s njim i uvjeriše se da je on uistinu Krist. Odmah to rekoše i ostalima te se tako oblikovala prva jezgra onoga što će kasnije postati apostolski zbor.
U svjetlu tih dvaju tekstova želim istaknuti presudnu ulogu duhovnog vodstva u hodu vjere i, na osobit način, u odgovoru na poziv posebnog posvećenja za službu Bogu i njegovu narodu. Već sama kršćanska vjera, po sebi, pretpostavlja navještaj i svjedočenje: naime ona se sastoji u prianjanju uz radosnu vijest da je Isus iz Nazareta umro i uskrsnuo, da je Bog. Tako se i poziv na nasljedovanje Isusa izbliza, odričući se zasnivanja vlastite obitelji radi posvećivanje velikoj obitelji Crkve, obično zbiva posredstvom svjedočenja i prijedloga jednog "starijeg brata", obično svećenika. No, to nipošto ne isključuje temeljnu ulogu roditelja, koji svojom iskrenom i radosnom vjerom i svojom bračnom ljubavlju pokazuju da je lijepo i moguće graditi čitav život na Božjoj ljubavi.
Dragi prijatelji, molimo Djevicu Mariju za sve odgojitelje, osobito svećenike i roditelje, da imaju punu svijest o važnost svoje duhovne uloge, kako bi u mladima, osim ljudskog rasta, potpomogli odgovor na Božji poziv, da uzmognu reći: "Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša".